Rajske ptice | Neven Ušumović

O, NE SPAVAJ, PRIJATELJICE MOJA

 

M1

Već sam zaboravio kako mi je bilo prvi dan. Nakon ekspresne obuke – jer nije to bila nikakva mudrost – sjeo sam, sjedio sam, satima sam buljio u ekrane. Dakle, moja nadležnost bile su nadzorne kamere; one su radile za mene i moje je bilo pratiti, uloviti i prijaviti jebenoj šefici svakog božjeg penzionera koji, recimo, krade paštetu.

A tko im je kriv kad su digli Mercator na nekoliko koraka od doma upokojencev, u bloku gdje i ovako sve vrvi od napuštenih staraca. Ljubljančani s jačim novcem kupovali su stanove po ovim zgradama građenim osamdesetih, čak sedamdesetih godina, i ostavljali svoje starce da iz dana u dan gledaju more, koparsku luku i brodove, kontejneraše, kako se pune, odnosno uglavnom prazne; kako se prazne kao i oni sami – sve stariji i usamljeniji – kao i njihov pogled, njihove uspomene, i, prije svega, kao njihovi novčanici. Valjda je to taj starački strah od praznog novčanika! Vidiš ih, fantastično su odjeveni, ej, kao carevi hip­hopa, samo nedostaju zlatni lanci oko vrata – a kradu. Kradu: riblje konzerve, paštete, pivo, čips… Kradu mirise, losione, šampone, dezodoranse. Kradu sve!

I tko sam ja da to sprečavam!? Ja se radije zabavljam s mularijom, svrate do nas kad se vraćaju kući iz škole. Ulijećem među njih – uvijek su u grupi – i razbijam ih. Rade gluposti, razmažena derišta, kradu ženske gaćice, igračke, čokoladu, kolu, najviše pivo (čak i bezalkoholno!); cure kradu šminku, slatkiše, brlju. One su zrelije i opasnije, imaju kandže. No barem na tren budem junak među svojim tetama; kad se sav izgreban pojavim s puncama na blagajni. Uh, to je kao da ih bacam u kavez s gladnim lavicama; padaju teške riječi, kao da su im to kćeri, dođe i do potezanja, skoro pa hrvanja. Bude mi poslije žao. Ali sila je sila.

 

S1

Možda bih ga i dalje ignorirala da me jedne večeri među policama nije oslovio: Gospodična Sara! – izustio je to nježno, toplo, kao da smo stari prijatelji. Kao da mu ni na pamet ne pada da me nervira to što mi dašće za vrat, što mi slinavo bulji u sise. Od prvog dana kako radim! Onda sam se i ja na blagajni raspitala o njemu.

Neža, koja ima najdulji staž, kaže da je starčić odavno dio inventara. Sve ga zovu gospod Gregorčič i uvijek je u odijelu, kao da izlazi u kazalište, a ne u market. Ne živi u domu, nego tu u bloku. Neke tvrde da je profesor, a Neža kaže da je glazbenik, svirao je klarinet u simfonijskom orkestru, u Ljubljani. I još je zlobno dodala: imao je fine manire, dok ti nisi došla! Babuskara.

Ustvari, gospod Gregorčič nervirao je sve, usprkos svojoj dostojanstvenosti. Svake večeri, točno u minutu, u 18.00, eto njega na vratima, užurbano pozdravlja i juri na kraj trgovine, po svoj kruh. Naime, otkako je netko u upravi Mercatora smislio da se cijena kruha prepolovi jedan sat prije zatvaranja trgovine, gospod Gregorčič u nekoliko dana razvio je strategiju za osvajanje kruha, koji bi inače planuo čim bismo ušli u posljednji radni sat. Počeo je dolaziti dva sata prije!

Njegova strategija sastojala se u sljedećem: dolazio bi, dakle, točno u 18.00, stavio u kolica kruh po svojoj želji (obično je to bio kukuruzni), a onda bi ta kolica stavio u stranu, čak bi ponekad i izašao van, popušio cigaretu­dvije, i vratio se po kruh „u pravo vrijeme”. Neka Tjaša, koja je vrlo kratko radila ovdje još prije moga dolaska, jedina mu je pružala otpor: kruh bi vratila na pult, kolica na mjesto, svađala se s njim, prijetila mu policijom! Druge za svađu nisu imale živaca.

Tako je to bilo, kažu, dok se nisam pojavila ja, odnosno dok me spomenuti gospod nije primijetio među policama. Odonda uopće nije izlazio van; cijeli sat motao se po trgovini, kao razgleda proizvode, a ustvari pratio je svaki moj pokret i slijedio me u stopu.

I slinio.

 

M2

No da, stvarno je bilo dosadno. Dok se nije pojavila Sara. Radio sam već mjesecima i buljio u prazno. Ekrani su mi isprali mozak, toliko da je u prvi mah nisam ni primijetio. Magla vani, magla u glavi, omaglica!

A onda je izronila ona. Ne sjećam se čak ni što me je kod nje prvo privuklo. Vjerojatno jedan od njezinih plesnih pokreta; jedan od onih koji mi je signalizirao da ona nije prava, samo glumi prodavačicu, glumi i uživa u tome.

Jer nije tu bilo nikakvog uživanja dok se ona nije pojavila. Da je slika na monitorima imala tona možda bih guštao u konverzaciji blagajnica i kupaca; kao da je dobar dio kupaca dolazio k nama baš zbog razgovorljivosti naših blagajnica, kao da svatko u redu čeka porciju klepeta. Ipak, kad malo bolje razmislim, ne bih to mijenjao za svoju tišinu.

I, eto, imao sam Saru. Što sam je više pratio, uočljivija mi je bila njezina gluma, počeo sam se čak i smijati, kao da gledam neku humorističnu nadaljevanku! S vremenom – ili možda u svemu tome uopće nije bilo stupnjevanja? Da, poštenije je reći, sve se dogodilo u trenutku, odmah me je dobila – fiksirao sam se, zalijepio za svaki njezin pokret.

Recimo, način na koji je raspoređivala vrećice s brašnom. Nikad nije bila posebna gužva, a pogotovo ne u popodnevnoj smjeni, kad nam se radno vrijeme preklapalo. Pratio sam njezine pokrete i shvatio da ona satima, doslovno satima, opipava te papirnate, nabijene vrećice. Poseban užitak bio joj je oslobađati mjesto za još jednu vrećicu brašna na i ovako prenatrpanim policama. Raspoređivala ih je, oprezno stiskala, ravnala, prelazila po njima jagodicama prstiju, kao da skida bijeli prah s etiketa. I na kraju bi se, podbočena, beskrajno divila svojem umjetničkom djelu, kimala glavom.

Glavnu ulogu u svemu tome imali su ti njezini začuđujuće duguljasti, fini, lomni, krhki prsti. Kao da je svojim pritiskom mijenjala oblik proizvodima; njezin rad bio je rad kiparice, ma i više od toga, vile, božice! Ona je opčinjavala, imala je čarobne moći. I dobivala me, dobila.

 

S2

Nelagoda je rasla s vremenom, a ja nisam znala kako je se otresti. Kako ga se otresti. Gospod Gregorčič ostajao je sada u trgovini od šest navečer do samog zatvaranja, no samo ako sam ja bila u smjeni. Inače je, kažu, sve bilo po starom. A od šest navečer, kao slučajno, eto ga među mojim policama. Činilo mi se, gdje god da se okrenem, naići ću na njegov pogled.

To je bilo kao neko milovanje na daljinu; priznajem, slinjenje je prejaka riječ. Ali nije mi to trebalo ni na daljinu, ni izbliza.

I čudno, vjerojatno je to ta „stara škola”, kako kaže Neža: fini maniri – nikada me nije zapričavao. Samo me je nekoliko puta pozvao k sebi s tim pederski nježnim: gospodična Sara. Bilo je to više kao uzdah, obično ništa ne bi ni rekao nakon toga. Nije davio kao onaj kreten, koji uvijek traži da mu izvažem banane ili krastavce. I traži baš mene, iako taj dio trgovine ne spada u moja zaduženja. Ili, još klasičnija fora, bedak koji traži da mu dohvatim nešto s najviše police. No za to sam brzo našla rješenje. Pozvala sam Sonju koja je bila za glavu viša od mene – a uz to i dvostruko teža! – prezrivo je bacila pogled na „mališana” i bez riječi ispunila želju našeg kupca. Nije rekao ni hvala!

Ali gospod Gregorčič bio je nešto drugo. Gospod Davež. Gospod Sveprisutni. Dogodilo mu se jednom čak i da zaboravi kolica s kruhom zbog mene. Blagajnice su likovale od veselja, a ja sam im na odlasku kući umjesto pozdrava pokazala rogove. Daj odjebite.

Jednom sam potrčala za njim kad je već bio izašao iz trgovine – našla sam njegovo nalivpero kraj jedne stalaže – ali on je, kada me je vidio kako trčim prema njemu, naglo ubrzao korak, zatim potrčao, počeo bježati! Od smijeha sam izgubila dah! Ali rodila se ideja!!! Treba mu utjerati strah u kosti.

 

M3

Recimo njezina kosa. Nikad frizirana, nikad frizura. Kao da živi svoj život. Zbog položaja kamera često sam samo gledao u njezino tjeme. Promatrao bih je kako zabacuje kosu, kako joj se prsti gube u njoj. Kao da je na glavi imala neukrotivog stvora. Ako joj je na početku radnog vremena kosa bila vezana u rep, do kraja ju je obavezno raspustila.

Nervoza? Ne znam, ali to mi se sviđalo, jako sviđalo.

Praznik za oči, kada sam joj mogao vidjeti cijelu figuru. Njezine pokrete nisam mogao usporediti s ničim što sam do sada vidio. Ustvari, trenutak inspiracije, zapisao sam čak i datum kada mi je to palo na pamet, ona kao da je pod vodom. Zapisao sam: Ona je u Mercatoru kao u akvariju. I to je to, kretala se kao da nema težine. Pokreti su joj bili nezemaljski, lebdjela je u mekoći svojih pokreta, svojih dodira.

Bio sam opsjednut i načinom na koji nadima grudi, iako sam istovremeno morao priznati sebi da je to već samo moja projekcija. Fokusiranost na to nije bila bez posljedica: zaboljeli bi me očni živci, zvjezdana eksplozija! Ili naprosto, beskonačno, neutaživo gutanje. Nešto slično onome što je, po svemu sudeći, navodilo i onog smiješnog starca da je prati u korak, od police do police.

 

S3

Gospod Gregorčič me proganjao a meni je toga bilo dosta – morala sam ga zastrašiti. Gadilo mi se od samog početka, ali nakon nekoliko tjedana on je to proganjanje već pretvorio u ritual. Upravo sam bila sahranila majku za koju sam godinama skrbila i znala sam dobro što su starački rituali. Nisam ja Isus Krist i ne pretvaram svoju krv u vino. Da bi on imao što piti uz kruh. Kruh u pola cijene i besplatno skidanje prodavačice pogledom. Dosadilo mi je bilo i to moje gunđanje u bradu – trebalo je zastrašiti starca.

Kratko vrijeme palilo je skrivanje među policama. Mijenjala sam hitro položaj među policama, redovima artikala, zadržavala se u mrtvom kutu. Ha, i jedva sam se suzdržavala da ne prasnem od smijeha u trenutku kada bi nam se pogledi nakon dužeg vremena susreli: krajnja unezvijerenost, panika!!! Pa da, kao da sam u zemlju propala! Zadovoljio bi se samo kratkim, postiđenim pogledom, uzdahom. Da, rekao bi: gospodična Sara. Poput vapaja za slamčicom spasa.

 

M4

Nisam ga isprva ni primijetio, gospoda Gregorčiča. Previše sam bio zaokupljen Sarom. Onda sam ga jednog dana slučajno uhvatio kako, nakon što bi ona sredila policu, zastaje na istom mjestu i prelazi rukama artikle, dodiruje proizvode kao da je oponaša. To je bilo baš majmunski. Gospod Gregorčič nije prije radio takve stvari, sjećam se kako je ponekad naprosto samo stajao u uglu trgovine, nepomičan poput reklame kupca u prirodnoj veličini. Nekoliko puta sam se preplašio kada bih ga tako ukočenog spazio na ekranu; izgledalo je kao da je oduvijek tamo i kao da će i ostati kad se ugase sva svjetla.

Gospod Gregorčič i Sara, zajedno među policama, bili su ustvari poput dobro uhodanog para; para sitnih lopova, naravno. Ovako sam sebi vrtio taj film: Mlada kriminalka nakratko se zapošljava u marketu i tako prerušena obilježava proizvode pogodne za krađu. Njen partner, u odijelu finog gospodina, memorira, možda čak potajno popisuje proizvode koje je njegova partnerica označila. Ili ne, još bolje: Mlada kriminalka iza vrećica s brašnom stavlja vrijedne, skupocjene proizvode malih dimenzija; stari gospodin samo ide za njom i neopazice ih trpa pod sako, u hlače!

No, ništa od toga. Sari je očigledno bio dosadan, pa se počela skrivati od njega. Nisam ni slutio da je gospod Gregorčič tako osjetljiv. Gledao bih ga kako slomljeno stoji, držeći se za policu kao da će se srušiti; sve to nakon bezuspješne potrage za njom. A Sara bi skočila malo tamo, malo onamo; samo sam ja mogao pratiti njezine akrobacije.

 

S4

Do nove ideje doveo me puki slučaj. Dok je u Ljubljani usred zime sjalo blještavo sunce, nas je u Kopru tjednima gušila gusta magla, kao da je na grad istovareno bezbroj kontejnera vate. Vukla sam se tog dana bezvoljno prema marketu, kada se iznenada preda mnom stvorio gospod Gregorčič. Nije me primijetio, bio je zaokupljen svojim mislima. Naglo sam mu se približila i unijela u lice: Bu! Haha, srce mu je stalo! Kakav pogled! A ja sam samo nastavila dalje.

Te večeri nije ga bilo u trgovini. Ni sljedeće. Treće se pojavio, ali nije me ni pogledao. Četvrte me počeo proganjati još većom žestinom, kao da mi se želi osvetiti. Bilo je to poput nekog divljeg plesa, stalno je bio uz mene, usprkos svoj mojoj nabačenoj ravnodušnosti. Pred kraj sam se kupala u znoju. Kad je napokon otišao sa svojim kruhom na blagajnu, krenula sam bijesno za njim. Curama sam rekla da moram hitro otići, nabacila sam kaput na ramena i izašla.

Bio je već nestao u magli. Ulična rasvjeta nemoćno je rasipala svjetlost. Na mjestu gdje se dio ceste odvaja prema brijegu, spazila sam njegovu siluetu. Krenuo je uzbrdo, kao što sam i očekivala.

Ubrzo sam mu se našla za leđima. Iako sam bila na samo dva-tri koraka od njega, nije me zamijetio. Bešumno smo se kretali, toliko je sve bilo ušuškano pramenovima magle.

Skrenuli smo i spustili se nekoliko stepenica prema ulazu u omanju višekatnicu. Upalilo se automatsko svjetlo i ja sam stala pokraj starca dok je on drhtavom rukom pokušavao ugurati ključ u bravu.

„Znači, tu živite, gospod Gregorčič”, rekla sam, možda malo preglasno.

Odskočio je i pribio se uz staklo na vratima, kao da sam ga udarila.

„Što, što… što želite od mene!?”

Nasmijala sam se.

„Pa ništa. Pozovite me na čaj, piće, kada sam već ovdje.”

„Dobro, dobro, hoću…” rekao je kao da sam mu prišla s revolverom i naredila mu da me vodi do svog trezora!

Hodnik je bio pun svjetla, krenuli smo stubištem sve do trećeg kata. Sad sam ga napokon mogla čuti, ne samo teške korake, nego i njegov dah, nezdravo piskutav i hrapav.

U stanu je vladala polutama. Dva abažura u dnevnoj sobi, škiljavo svjetlo u predsoblju.

„Izvolite, smjestite se, idem nam staviti čaj. Divlja trešnja – može?”

„Ako je divlja, može!” – odgovorila sam mu podrugljivo. Nisam sjela, odmah sam se bacila na „premetačinu”, dakako, pogledom.

Soba je bila zatrpana antikvarnim stvarima, knjigama, gramofonskim pločama – gomilom gramofonskih ploča!!! – tapiserijama, štoviše ćilimima, kao da smo u Sarajevu, a ne u Kopru. Na zidovima, međutim, bile su uramljene crno­bijele fotografije ljubljanskih trgova, ulica, prolaznika, fotografije iz nekih davnih vremena. Iz svega je izbijao miris duhana.

Gospod Gregorčič donio je sa sobom čaj čiji je opojni miris odmah zavladao prostorijom.

„Divno,” rekla sam, „odsad ću piti samo čaj od divlje trešnje! To ste kupili u našoj trgovini?”

„Tako je, vi ste ga svojom rukom stavili na policu.”

Pili smo čaj u tišini, gospod Gregorčič se malo opustio. Izula sam papuče koje mi je dao i sklupčala se u fotelji. Više mu se nisam htjela osvetiti. Odjednom, shvatila sam da sam usamljena barem koliko i on, trebalo mi je topline, malo pažnje. Izgleda da su ga moji pokreti iznova uzbudili jer je odmah ustao, tražeći pogledom što bi mi mogao pokazati.

„Koliko gramofonskih ploča!” preduhitrila sam ga, da probijem led. „To je samo klasika, je li tako?”

„Samo klasika, ne kupujem CD-e”, rekao je kao da klasika i postoji samo na pločama, kao da je sve što je na CD-ima niže vrijednosti.

Ustala sam i približila se jednom neobičnom paru fotografija na zidu ispred mene, koji mi je tek u tom trenutku privukao pogled. Zapravo, samo jedno je bila fotografija, a drugo uokvireni rukopis, starinskim slovima otisnuta pjesma.

O, nie śpij druhu nocy tej

I tako dalje.

„To je na češkom?”

„Ne, to je poljski. Prijevod na poljski s arapskog, zapravo. Jedna Rumijeva pjesma.”

„Rumi?” nasmijala sam se, zvučalo je kao ime nekog sladoleda.

„Arapski mistik i pjesnik. To je ustvari iz treće simfonije Szymanowskog: Pieśń o nocy. Čekajte, pustit ću vam ploču!” Začas ju je imao u rukama, točno je znao gdje se nalazi u toj golemoj kolekciji. Izvukao je vinil, a meni prepustio tamnoplavi omot. Na njemu je bio nekakav starinski crtež s dva arapska glazbenika na planini, u šumi, najzanimljiviji je međutim bio konj koji se propinjao na rubu, dugog povijenog vrata i malene glave zabačene unatrag, uznosit poput kakvog pauna. Iznad njega, na nebu, bili su maleni oblaci slični uvojcima ženske kose.

„Antal Doráti,” reče mi sa sjajem u očima, „Bartókov dirigent i učenik. A Bartók je najveći skladatelj XX. stoljeća! Ova Dorátijeva snimka spada među njegove posljednje! Pred kraj života dirigirao je simfonijskim orkestrom u Detroitu.”

„Detroit!?” rekla sam glasno.

Potvrdno mi je Kimnuo glavom, kao da sam s tim pitanjem pokazala da dijelimo isto oduševljenje.

Derrick May. Genijalni crni DJ iz Detroita. On je kužio Kraftwerk. Kada sam se nakon mature furala da ću postati didžejica – i odlazila svaki vikend u Ljubljanu – svaki svoj session započinjala sam s Mayevim Strings of the Strings of Life, a završavala s njegovim The End.

Dok sam se ja s nostalgijom prisjećala detroitskog techna, starac se ušuškao u svoje deke i prepustio muzici s gramofona. Detroitski orkestar polako je svirao potmule, čak prijeteće tonove. A onda se oglasi očajnički muški glas, isprve sam prepoznala stihove: O, nie śpij druhu nocy tej! Poput jeke, tom su se glasu pridružili ženski glasovi: tužna pratnja.

Glazba je postajala sve bučnija i najednom sam se osjetila jako uznemirena; zamolila sam Gregorčiča da prekine s tim.

Poslušno je ustao i skinuo gramofonsku iglu s ploče. Još se vrtjela kada me pozvao da pogledam fotografiju na zidu.

„Ovo je on, Szymanowski.”

Pogledala sam tu crno-bijelu fotografiju. „Djevojka pokraj njega – to mu je kći?”

„Ha, ha,” zagrcnuo se od smijeha, „to je plesač, nije mu kći, to je mladić.” Da me nije upozorio, nikada ne bih pomislila da su obje prilike na fotografiji muškarci. Szymanowski je sjedio – pravi gospodin, smoking, crna leptir mašna pod bradom – koščata, ozbiljna lica, krupnih obrva i ponosnog pogleda. Pokraj njega, s rukom na skladateljevom ramenu, stajao je našminkani mladić, odjeven u kostim. Njegova valovita, kratka frizura, podsjećala me na modu tridesetih. Žensku modu, dakako.

„Ne čini li vam se,” upitala sam gospoda Gregorčiča gledajući tragove šminke na mladićevom licu, „kako ovaj dečko sprema neko zlo?”

Gospod Gregorčič se zagledao u mene, umjesto u fotografiju.

„Ne,” glas mu je blago zadrhtao, „nikada mi to nije palo na pamet.” Vratili smo se u fotelje. Toplina, mekoća sjenovitih kutaka starčeve sobe polako me uspavljivala. Popila sam još jednu šalicu čaja od divlje trešnje slušajući šutke starčevu priču. Govorio je o Szymanowskom i svemu oko njega, o njegovim putovanjima po egzotičnim zemljama, o njegovoj avangardnoj, aristokratskoj glazbi, glazbi koja je, kaže, istovremeno i divlja i ritualna, poput nekog noćnog obreda. Nakon toga, iznenada je počeo pričati o mojoj gracioznosti i ljepoti, istovremeno me nekoliko puta moleći za oprost, zbog, kako reče, njegove „preuzetnosti”.

Sve mi je to, kao da mi je nešto stavio u čaj, već zvučalo kao udaljena jeka, toplina mi se širila oko srca, spavalo mi se. Zamolila sam ga posljednjim djelićem snage za prenoćište, nisam ovakva mogla na bus, u svoju praznu garsonijericu.

Bez riječi, poveo me u spavaću sobu. Postelja je bila uredno namještena. Poželio mi je laku noć, zatvorio vrata.

Odmah sam utonula u san. Ne zadugo. Neobično svjesna toga da sve to samo sanjam, uspravila sam se u krevetu. Iznad postelje lebdjela je nekakva izmaglica, para ili čak dim intenzivnog mirisa. Začudilo me je što sam u krevetu gola, dobro sam se sjećala da sam se pod pokrivač zavukla odjevena. Istovremeno shvatih da me netko motri iz kuta te brzo podigoh pokrivač iznad grudi. Crvene kože, premazano bojama, pojavilo se lice mladića. Počeo je divlje plesati oko postelje, s jednog kraja sobe na drugi, čvrsti kurac udarao mu je o trbuh kao o bubanj. Vikala sam dosta, dosta, ali on nije prestajao – njegovo se lice neprestano mijenjalo, kao da stavlja i skida maske: gospod Gregorčič, Szymanowski, plesač s fotografije. Iz sve snage sam zaurlala i napokon se probudila.

Bila sam mokra od znoja. Zaspala sam potpuno odjevena i još pokrivena s dva pokrivača. I taj san. Užas. Otišla sam do kupaonice ne bih li se osvježila.

U povratku, bacila sam pogled na fotelje u dnevnoj sobi. Svitalo je. Zapljusnula me ledena zračna struja. Na jednom od ćilima bijelilo se starčevo tijelo. Shvatila sam tek tada da su prozori širom otvoreni, usred ove zime! Ušla sam da vidim što je to s njime.

Ležao je potpuno nag, ukočen i pepeljasto modar. Kleknula sam, pala pokraj njega. Prešla sam dlanom preko njegova lica, pomilovala ga po prsima. Bio je mrtav.

Skutrila sam se na podu i jecala. Pritiskao me neizmjerno težak osjećaj krivnje.

Kad mi je hladnoća postala neizdrživa, zatvorila sam prozore.

 

M5

Dan prije nego što sam joj konačno prišao, primijetio sam kako već nekoliko dana nema gospoda Gregorčiča.

Sara je bila nekako čudna – kao drogirana – stajala je tamo među policama i, prosto rečeno, zabušavala. Činilo mi se da će zaspati stojeći, gubila je ravnotežu, jedva se držala na nogama. Nisam mogao preusmjeriti pozornost ni na što drugo, brinuo sam se da će se srušiti.

A bio je lijep, sunčan dan, prvi pravi proljetni, i radili smo oboje u prijepodnevnoj smjeni, što se zaista rijetko kad događalo. Shvatio sam to kao znak: morao sam k njoj.

 

S5

Bio je tako kratak, taj bljesak nade. Stajala sam, ono, bezveze, među policama – vrteći u glavi još jednom razgovor sa šeficom u kojem joj konačno priopćavam kako dajem otkaz – i možda čak i zadrijemala od umora, kad sam ponovno osjetila na svojim grudima onaj pogled, ono milovanje, razodijevanje.

Ponadala sam se da je to moj dragi starac, kao da svojim očima nisam vidjela kako gospoda Gregorčiča polažu u grob. Ono jutro – kada sam napokon došla k sebi – pozvala sam hitnu pomoć, iako je sve bilo jasno. Jedino što nitko nije shvaćao tko sam ja. Ipak, došli smo nekako do njegovog sina Matjaža koji je živio u Trstu. Jadna zamjena gospodu Gregorčiču, činilo se da njegovoj nametljivosti nema kraja, svakodnevno nekoliko SMS-ova, usred noći, rano ujutro: ah ljubav, o ljubav.

„Sara, je li ti slabo?” prišao mi je sad umjesto mog starca onaj mladić zadužen za kamere. „Izgledaš kao da ćeš se srušiti, da ti donesem neko piće da te razbudi?” Za početak, skini taj slinavi pogled s mene, pomislila sam.

Pogledala sam ga malo bolje, bio je zaista uzrujan, čak crven u obrazima, kao od stida. To me omekšalo, ta njegova pažnja. Uzela sam ga za ruku i povukla za sobom; bilo je lako izvući ga iz marketa, nije pružao otpor.

Hodali smo sve do doma upokojencev, i dalje, do betonske platforme obližnjeg parkirališta s koje je pucao pogled na luku. Sunce je sjalo zasljepljujuće, zrake su se odbijale od šoferšajbi i raspršivale široko po praznom prostoru. U jednom kutu, kao da im je tamo neka vrsta osmatračnice, bili su školarci s plastičnim bocama pjenušave žute i crvene tekućine. Kada smo im se približili, zašutjeli su kao da nas se boje.

„Živijo!” rekao im je moj kolega nasmiješeno. „Neću vam ništa… Nadam ste da ste barem jedan od tih sokova pokazali na blagajni!”

Umjesto odgovora, svi su se samo nasmijali, kao nevinašca. Htjeli smo se smjestiti malo dalje od njih, kad nam je jedan klipan, kao neki vođa, prišao i pomalo drsko pitao za cigarete. Srećom imala sam u kutiji nekoliko, dvije sam zadržala za nas, ostalo sam mu dala. Svi smo sada pušili, moj mladić, školarci i ja.

„Kako se ti uopće zoveš?” upitala sam ga.

„Matjaž.”

„O ne,” nisam se mogla suzdržati, „još jedan Matjaž!!!”

„U čemu je problem?” pitao me zbunjeno, s onim njegovim stidljivim rumenilom u obrazima.

Onda sam mu ispričala sve o gospodu Gregorčiču, o onoj noći. Sve što se moglo ispričati; čak sam mu opisala i da sam kod Gregorčiča sanjala kako naga u krevetu gledam nekog golog divljaka kako pleše oko postelje. Onda ono jutro, ledeno bjelasanje starčeva tijela. Krenule su mi suze.

Zagrlio me. Milovao me po kosi. Zatvorila sam oči i ponovno klečala kraj starčeva tijela, nemoćna da išta promijenim, da išta razumijem.

Poljubio me iznad uha. Došla sam k sebi, blago se oslobodila njegova zagrljaja. Nasmijala sam se i objasnila mu kakav gnjavator je taj Gregorčičev sin Matjaž, o ljubav, ah ljubav.

U luku je upravo ulazio jedan golemi kontejneraš, i mi smo mu poklonili svu našu pažnju. U susret su mu krenula dva narančasta lučka remorkera; izgledali su kao dvije zlatne ribice koje pokušavaju zabaviti sumornog kita.

Upozorila sam Matjaža na ime broda, na krasna cifrasta slova. Zamolila sam ga da ih dobro zapamti, da mi obeća kako će na mojoj nadgrobnoj ploči umjesto mojega imena biti urezana samo ta besmislena egzotika.

 

M6

Zurio sam u slova, ime broda, natpis na Sarinoj nadgrobnoj ploči, bila su tako daleko i uostalom, prvi put sam vidio tako nešto u životu.

No, u tom ludilu, revno sam otrčao do školaraca i zamolio ih za kemijsku, crtao sam po dlanu, nešto kao:

pa:

i slično:

Kad sam se okrenuo, Sare već nije bilo, ni traga. Školarci su se prigušeno smijuljili, a ja sam zapalio kući – trebalo je zaboraviti taj dan.

Na ulazu u stan, sreo sam Zokija, susjeda koga smo svi zvali Zombi jer je cijele noći radio za kompjuterom; pržio nam igrice i filmove, između ostalog. Pokušao sam ga zaobići, ciao, ciao, i to, ali uhvatio me za zapešće i obrnuo dlan:

„Vau,” rekao je, „tajlandska slova, otkud ti to.”

Iznenađen sam bio njegovim znanjem, ali opet, mislio sam da griješi, tajlandski brod u koparskoj luci?

„Imaš pravo,” rekao je, „netko te izradio za taj tajlandski brod, hahaha! Tajlandski brod u Kopru! Mislim, u Kopru je moguće sve, ali što je previše, previše je.”

„Dođi ipak da ti pokažem”, ugurao me Zombi u svoj stan, bez pitanja. Svuda je vladao mrak, svakome u bloku dobro znan. Prošli smo sobu s tri skrpana kompjutera, svaki je skidao svoje i osvjetljavao nam put.

Ušli smo u neku vrstu spremišta, nisam vidio ništa, čekao sam da se Zombi pojavi iz mraka. Odveo me pred jedan kompjuter i pokazao mi loše isprintan omot za nekakav film. Sličnost slova bila je očigledna. Ponovio mi je nekoliko puta ime redatelja, ali nisam ga mogao razumjeti; tek kada sam došao kući i ubacio DVD u laptop, pročitao sam: „Apichatpong Weerasethakul”.

Film je imao engleske titlove i zvao se: Blissfully Yours. Bio sam skeptičan kada sam vidio da film traje više od dva sata, ali sam bez obzira na umor stavio slušalice na uši i odlučio gledati, kao da je to neka moja dužnost prema Sari.

Zaspao sam nakon dvadesetak minuta. Film je nadmašio sve moje pojmove o dosadi. Međutim, sad je ispred mene bio pornić, provjerio sam kompjuter, ništa se nije probilo s interneta, isti film samo druga radnja, mnogo zanimljivija. Pokraj rijeke, u travi, jedan par neumorno je vodio ljubav, ono baš zares. Kad se to napokon završilo, opet se ništa nije događalo, jedino puno sunca, odsjaji na vodi. Pritiskao sam forward i nabasao još jedino na scenu gdje žena miluje kurac mladiću koji usprkos svemu mirno spava u travi na obali rijeke. Bila je to jako lijepa scena, tako normalna stvar, nježnost koju bi svatko volio vidjeti u filmu. Tek poslije sam se trgao, već u krevetu, u polusnu – čovječe, kakav film.

Odlučio sam ga pokloniti Sari. Spržio sam ga i prepisao polako sva ona slova s omota na DVD. Ipak je taj film, sve to skupa, bilo upravo ono što sam joj htio poručiti.

Međutim, na poslu je sutra nije bilo. Nikada je više nisam vidio.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.