Rajske ptice | Neven Ušumović

ČIKUNGUNJA

 

Naravno da ga nije vozio do hrvatske granice. Ostavio ga je kod Parecaga, na autobusnoj stanici. Taj vozač, ni riječ da progovori, vozio je sve od Kopra u tišini; ajde istina, ponedjeljak je, nikome se ne razgovara. Rekao je samo srečno i dao mu znak da izađe. Prešao je na drugu stranu ceste i nakon nekoliko koraka našao mjesto gdje je mogao nastaviti sa stopiranjem.

Hrpu izlizanih automobilskih guma zamijetio je tek nakon prvog uboda. Sunce još nije pravo zapeklo, pa gume nisu širile onaj zagušljivi miris koji je toliko volio. Kapi noćašnje kiše svjetlucale su na njima. Približio im se s bijesom. Znao je dobro, već prema ubodu, tigrasti komarci i ovdje se kote i s uživanjem tvore malene oblačke.

Neumorni komarci spadali su u svakodnevicu ovdašnjeg života. Još od osamdesetih godina uz uvoz iz Azije stizali su gratis i ovi tigrići koji grizu neprestano, bez obzira na doba dana i bez velikog zujanja. Samo što ih je ovih godina nekako više, previše.

Sunce je obasjavalo baš to mjesto na kojem je stajao. Nakon nekoliko minuta bilo je neizdrživo i morao je okrenuti leđa cesti. Ispred njega bilo je nešto nejake djeteline, a zatim tršćak kroz koji je prolazila staza za rekreativce, vozili se bicikli. Iza su bile soline, blatnjava polja soli, močvarni zadah polako se oslobađao kako je dan uzimao maha. Zagledao se u jedan bicikl čiji je okvir pod sunčevim zrakama blještao tako da je to bilo nepodnošljivo. Na trenutak mu se učinilo, okvir se oslobodio kotača i ostao lebdjeti u zraku poput golemog slova.

Okrenuo se prema cesti i ubrzo zaustavio automobil pulske registracije. Ovaj put vozač je bio vrlo pričljiv, ali je nažalost išao samo do Buja. Nije mu želio otkriti kakvog posla ima u Oprtlju; ipak, ispričao mu je ukratko sve o svojoj bolesti i tigrastim komarcima.

Refik je živio svoj umirovljenički život u jednom od blokova na Markovcu, iznad Kopra. Imao je terasu, koju je koristio kao stovarište guma za bicikle. Lijepljenje, krpanje guma bila je njegova penzionerska pasija, radio je to za svoje zadovoljstvo. Da ubije vrijeme, naplaćivao bi tek reda radi, jer Slovenci to vole. Problem bi nastao kada nadođu kiše: sušio bi on i razmještao sve, ali u nekim bi gumama, u tom klupku, voda ostajala mjesecima, na čemu su mu tigrasti komarci zdušno zahvaljivali ostavljajući svoja jajašca, razmnožavajući se nemilice. Ipak, i nakon svega što mu se dogodilo, Refik nije izgubio smisao za šalu: „Pročuje se tako glas,” reče on svome ljubopitljivom vozaču, „o mojoj gostoljubivosti među komarcima, pa se jednog dana pojavi jedan da me nagradi nekim gadnim virusom. Za dva dana već sam lež’o u izolskoj bolnici s temperaturom od 40, glava boli, Sunce ne mogu da vidim, a što je najgore, i što i danas osjećam, valjda će mi to ostati dok ne umrijem, natekli mi zglobovi i boli k’o pas da grize i ‘oće otkinut’. Ni zdravila za čikungunju, kaže mi zdravnik. Izdrži Refiče, trpi… Eto kako sam prebolio bolest.”

Buje su već bile na vidiku, visoko; kao da je to ušutkalo Refika. Vozaču je pogled neprestano padao na njegove nemirne šake, šake majstora: prsti su mu bili iscrtani mrežama crnih linija. Nikako se ti prsti nisu mogli smiriti, lomili su se od praznine, napinjali od nezaposlenosti.

Kao zidar, Refik je radio i po ovom kraju, pogotovo u Grožnjanu. Sada je trebao ići ipak u pravcu Oprtlja, srećom ne baš do njega, nego bliže, do Makovaca. U svakom slučaju, nije više želio stopirati: krenuo je putem koji vodi preko Tribana.

Sunce je obasjavalo svaki njegov korak, uspinjao se rastreseno, ne primjećujući predmete oko sebe. Ponovno je vodio svoju nemuštu raspravu s medicinskim sestrama u Izoli, koje prema starom Refiku nisu pokazale ni trunke respekta. Barem ne onakva kakva je on očekivao. Likovao je sad što je radio baš ono zbog čega se i zakačio s njima; izogibajte se gibanju na prostem, uhvatio se za to, dalje nije ni slušao što mu govore: on da se ne giba, pa to je k’o da su mu dali da potpiše vlastitu smrtnu presudu! Bit će da su se i one naljutile na njega jer je na njihovo pitanje kje vas je pičil komar, odgovorio s odobrovanjem: „Ma što jes’– jes’, jebeno me spičio!”

Stao je nakratko u sjenu jedne oronule kamene kuće, lastavice su međutim bile tako glasne da su mu skroz zaplele misli. E, kad vas ja spičim…

Napokon se malo osvrnuo oko sebe, po rubovima ceste ispred njega ocrtavale su se jasne sjene stabala. Na sljepoočnicama su mu izbile prve graške znoja, obrisao ih je dlanom. To ga je podsjetilo da je krenuo po mokraću.

Mokraću žene koju nikada nije vidio, samo se čuo s njom preko telefona. Susjeda mu je Maja – kada joj je uz kavu ispričao svoje patnje i pročitao već poluzgužvanu dijagnozu, jer nije to znao napamet, to čikungunja, što je njemu zvučalo skoro kao uvreda – dala broj. Jedva je dočekala, ne slušaj ti lekare, bila je njena omiljena uzrečica, uvijek je imala neke čajeve i medove, sad je došla na svoje; ona zna ženu koja ima takvu mokraću, da ne samo da ti se koža oporavi, nego nema šanse da te komarac više ni pomiriše – a ne smrdiš – dodala je odmah. No Refika je baš to zanimalo, kako ne smrdiš, popiša te, a ne smrdiš, kako ti to misliš? Kao prvo, ne popiša te, dobiješ bocu, platiš, pa sam utrljavaš, drugo, to je mokraća koja je odstojala nekoliko dana, nije to k’o da se sad popišaš! – dobio je žustri odgovor.

Refiku je, međutim, i sada, kad je već bio na putu prema Makovcima, stalno bila ta slika pred očima: on leži, a iznad njega neka mlada žena – piša, mokri na njega. To ga je vuklo, dok se ne oslobodi te slike, dok ne ode po mokraću, neće se smiriti, shvatio je jedne noći. Nekoliko dana trebalo mu je, ipak, dok se nije odlučio. Gdje god da je vidio lijepo žensko čeljade, zamišljao se pod njezinim nogama, obliven mokraćom, ta je slika bila jača od njega, morao je na put. „E vala, prokleta bila” – pozdravi se s Majom, koja mu je tutnula u ruke novac i popis preparata koje je naručila od iste te žene, Blanke.

Već sam bio zaboravio na žene, nervirao se Refik, ostavljajući Triban za svojim leđima. A sad ta mokraća! Što je više zamišljao taj prizor, Blanka je bila razuzdanija, zauzimala različite položaje i stavljala ga na muke.

Zažmirio je, kao da će time potjerati te slike iz glave, i ubrzao korak. Kad je ponovno bacio pogled na put oko sebe, shvatio je da se nalazi među samim stablima, nigdje čovjeka, kuće. To mu je uvijek padalo teško. Još je više ubrzao hod ne bi li se otrgnuo toj unutarnjoj malaksalosti – ta ne može se sad nakon toliko prevaljenih kilometara vratiti natrag!

Podne je već odzvonilo, glad mu je počela svrdlati po želucu. Nije volio jesti. Dok je bilo svjetla, provodio je vrijeme na terasi među gumama, eventualno bi zapalio cigaretu, sada već ni to. Čak je i vodu izbjegavao piti! Zabrinulo ga je jedino da neće naći Blankinu kuću, rijetko koga je vidio usput, a trebat će mu se raspitati, ljudi valjda znaju za nju, ako ne po mokraći, a ono po travama i čajevima.

Sav je bio ulijepljen od znoja i prašine. Gubio je snagu. Zavukao se iza grmlja, ušao malo među stabla i našao čistinu gdje se mogao opružiti. Hrastove grane iznad njega vijugale su poput gladnih zmija. Oko njega bila je potpuna tišina. Nasmiješio se. Pod stare dane, prevalit ovakav put radi jedne ženskinje! I zbog čega!? Da te popiša.

Napokon je, nakon dva sata ili više, došao do Blanke. Znao je da je to njena kuća: nad vratima se klatila neka vradžbina s perima. Pokucao je. Vrata mu je otvorila djevojčica i brzo nestala u mraku.

U golemoj, praznoj, prilično zamračenoj prostoriji sjedila je žena i nešto čistila, grašak ili tome slično.

„Vi ste Blanka?” zakašljao se Refik, usta su mu bila skroz suha.

„Trebate vode?” upita ga ona, kao da nije čula pitanje.

„Ne,” zbuni se Refik, „treba mi lijek… mokraća. Maja, moja susjeda, kaže da vi liječite…”

„Aha. Maja. Nešto je naručila i za sebe?”

„Da, evo, tu je ceduljica.”

Blanka se polako približila prozoru da bi mogla pročitati poruku. Bila je to žena u godinama: oštrih crta lica, kose vezane u rep, blijeda, svijetlih vlasi.

Otišla je u nusprostoriju – malena je potrčala za njom – i ostavila Refika samog. Bilo mu je neugodno: skrivećki se, naskrivaj – kako bi to rekli u Kopru, osvrtao oko sebe. U prostoriji nije bilo ničega osim drvenog stola, nekoliko stolica i starog šporeta na drva. Jedino na zidu, golemi crtež, kao neka šahovska ploča, samo s mnoštvom ukrasa. Najviše ga je čudilo što u kući nije bilo lampe, osjetio se miris svijeća, kao u crkvi. Blanka se, držeći djevojčicu za ruku, pojavi s nekim teglicama.

„Evo, to je za Maju, 150 kuna.”

Refik joj plati.

„A Vi, znači, trebate moju mokraću.”

„Da…” nekako izgovori Refik, posramljen.

„Hoćete je piti ili Vam treba za masažu?”

„Piti!? Sačuvaj Bože! Ma Maja mi je…”

„Što se čudite!?” Blanku je izgleda naljutilo njegovo sablažnjavanje. „Najbolje je piti mokraću, ako možete. I to vlastitu, to Vam je Šivambu Šastra, ako niste čuli.”

„Slušajte Vi, nemojte da vređate. Meni je Maja rekla zbog komaraca. Mislim, da Vi pišate tako da to liječi.”

„Ne razumijem.”

„Ne razumijem ni ja.”

„Što Vam se dogodilo? Bili ste bolesni?”

„Evo čitajte, to je neka bolest od komaraca, ko ova Vaša Šastra, što li.”

Blanka uzme papir, ali umjesto da čita, zagleda se u njega.

„Hoćete da ja Vas sada izbacim iz kuće!?”

„Ma ostavi me se, ženo božja. Ja sam ti rekao što imam!”

Blanka ga je i dalje samo gledala. Onda je napokon pročitala dijagnozu. Djevojčica je gledala u Refika, kao da ga provocira. A onda su ponovno obje nestale u drugoj prostoriji.

Refik je osluškivao, ali nakon jeke njihovih koraka koja je dolazila iz sve veće daljine nije čuo ništa. Zagledao se u crtež. Pogled mu se uhvatio jedne linije i poče da je prati; bilo je zanimljivo, čudilo ga je što se linija ne prekida, a krivuda i tamo i ‘vamo. Da se nije iznervirao zbog Blanke, vjerojatno bi se još dugo igrao s tim. A ovako mu se nije dalo. Kroz prozor, vidio ih je kako se napokon približavaju.

„Evo”, reče Blanka i pruži mu staklenu bocu s etiketom Jamnice. Na njoj je samo pisao datum. „To je mokraća stara pet dana, trebalo bi da Vam pomogne.”

„Koliko sam dužan?”

„Ništa, samo sad idite.”

Refik se iznenađeno trgne. Maji je toliko naplatila, a njemu ništa? Bude mu žao što je ispao tako nekulturan.

„A ti ovdje živiš sama?”

„Šta je? Da nećeš ti da me ženiš?”

Refik shvati da tu neće biti razgovora.

„Dobro, hvala. Idem onda ja. Hvala.”

Blanka i djevojčica ga propuste do vrata bez riječi. Refik se ipak okrene još jednom.

„Izvini… ovo na zidu… to si ti crtala? Što to predstavlja?”

„To je mandala, što ima da ti objašnjavam!?”

„Dobro, dobro. Doviđenja.”

„Doviđenja.”

Refik brzo izađe iz dvorišta, bilo mu je muka od svega i htio se što prije udaljiti. Nije se više ni osvrnuo.

 

* * *

Nakon jednog sata, shvati da je napravio glupost, mrak je već pao. Trebao ju je zamoliti za prenoćište. A onda se i sam strese od te pomisli. Produži korak.

Ali nije mogao daleko. Stare kosti! Stao je nemoćno, s tom bocom u ruci. Oko njega nije bilo ni žive duše, samo stabla bagrema. Na nekom od njih još je bilo cvata, udahne im miris punim plućima.

Odlučio je zalegnuti u jarak ispod stabala nedaleko od ceste. Ovdje jedva da prolaze automobili, neće biti problema. Sklupčao se, puhnuo u bradu nekoliko puta i ubrzo zaspao.

Probudio se usred noći zbog zujanja. Komarci! Srećom, pomisli u isti mah – ovdje barem nema onih tigrastih prokletnika. Udari se nekoliko puta po obrazima, gležnjevima. Onda se tek sjeti, pa ima Blankinu mokraću ovdje, pa zbog toga ju je kupio.

Otvori oprezno, s gađenjem. Prvo pomiriše. Vraga to ne smrdi, matere joj. Ipak utrlja polako u kožu, gdje god je bio otkriven i gdje god ga je svrbjelo. Već ga je sam taj postupak smirio, a još i hladna tekućina, je li.

Djeluje, morao je priznati sebi dok je blaženo tonuo u san, držeći bocu u rukama kao neku djevojku.

Probudio ga je, još jednom, cvrkut lastavica u cik zore. Ovoga puta, bio je strašno žedan.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.