Rajske ptice | Neven Ušumović

SLAVUJEV JEZIK

 

1.

Nepredvidljivi puls plamenog jezika neprestano je mijenjao igru sjena talijanskih lovaca koji su posjedali uokrug vatre. Nisam mogao dokučiti što to izobličuje obrise njihovih lica: alkohol ili obijest? Možda je ipak svemu kriva daljina na kojoj nas drže, mrak šume koji nas okružuje. Bili smo u strahu: talijanski lovci kod nas su bili na glasu kao veliki nespretnjakovići; obično je ispred njih išla skupina domaćih mladića i pripremala im žive mete lomeći krila pticama, noge zečevima, da bi ih zatim, tako obrađene, puštali iz kaveza kad bi se lovci pojavili na vidiku. Bolje je da imaju mete, govorilo je iskustvo, inače bi se događalo da se međusobno ranjavaju; od iscrpljenosti i pića njihovi su im se bližnji pričinjali kao jeleni ili veprovi. Sve to, dakako, nije moglo proći bez ovdašnjeg humora; u nedostatku divljači, ovakvim lovcima podmetale bi se domaće kokoši i kunići. Kažu da je Talijanima sve dobro, samo da nisu kod kuće.

A tu smo logorsku vatru pripremili mi, a ne oni, baš se bila lijepo razgorjela kada su banuli s uperenim lovačkim puškama. Prepoznao sam odmah po uniformama da je to Zrilićeva klijentela: lente, ordeni, nekakvi povijesni ugarski grbovi; crveno, bijelo, zeleno… Skoro pa talijanska vojska! Zrilić je imao agenciju za lovni turizam „Zrinyi”; dakako većina Subotičana mislila je da je agenciju nazvao po sebi, a ne po Zrinskima, odnosno Zrinyijima, kako kažu Mađari. Što je i bila istina; Zrilić je bio veliki narcis i, naravno, ne moram to ni reći, budala.

Nas dvojica smo se nekako u isto vrijeme, krajem devedesetih, počeli baviti turizmom. Zrilić, porijeklom Dalmatinac, mogao je sklopiti talijansku rečenicu bez većih problema, i imao je svježe ideje: okupljao je skupine lovaca koje je zanimala povijest, gotovo pa bi se moglo reći da je to bila neka vrst kulturnjačkog turizma-avanturizma. Takva su se lica i sada nazirala uz odsjaj plamena: u najboljem slučaju nekakvi profesori, fini ljudi u godinama, umirovljenici, možda čak plemići, ljubitelji prirode i historije. Vjerojatno su jedni pred drugima morali glumiti da su lovci; za njih je i foto-safari po Subotičkoj peščari okrutna stvar!

Iz mraka iz kojega su izašli, međutim, prema nama su stršile puške i ja sam prvi – priznajem: naglo, preneraženo, tražeći među njima lice svoga kolege – viknuo:

„Where is Zrilić? What are you doing here!?”

Umjesto odgovora, sa svih strana začuli su se povici:

„Fermi!”

„Non vi muovete!”

„Sparo!”

Moju klijentelu činili su uglavnom Mađari i Nijemci, ali prijevod im nije bio potreban. Ustali smo i stisnuli se jedni uz druge. Jedna je starija gospođa, kasnije sam doznao da se zvala Etela, naivno pokušala s mađarskim, hvalila je njihove uniforme, jaj de szép, prstom pokazivala na grbove i slično. Bili smo dobro raspoloženi do tog trenutka, pješačenje do Hrastovače pješčanim stazama sve nas je razgalilo. Etela je zbunila Talijane, među njima je izbila žučna prepirka. Rezultat je bio taj da su nas s proplanka potjerali među stabla; zauzeli su položaj kraj naše vatre i ostavili nas da zirkamo na njih iz mraka.

Bilo je to skroz blesavo. Stvarno su me iznervirali. Lovački dom bio je samo deset minuta hoda odatle, a ondje su, zbog sanitarnog čvora, bili i naši šatori. Previše rakije, ništa drugo, zaključio sam gledajući njihova „plemenita”, vatrom zacrvenjela lica. Toliko smotani! Pa čak ni stražara nisu ostavili kraj nas, kad smo im već bili plijen! Netko od njih imao je gitaru i ubrzo se začula pjesma.

 

2.

Da kojim slučajem živim u Istri, ne bih morao izmišljati ljepote svoga kraja. U slučaju subotičkog krajolika i veduta, računao sam na snagu nostalgije. Bilo ih je više vrsta: austrougarska nostalgija, čisto mađarska, židovska, pa čak i aktualna jugonostalgija. Moja ciljana publika bila je prilično široka i turističke skupinice koje bih okupljao na svojim edukativnim stazama imale bi nacionalni sastav mnogo raznolikiji od aktualnog vojvođanskog: uz Mađare i Nijemce, odnosno Austrijance, našlo bi se tu i Židova neuhvatljivih nacionalnih identiteta, Srba, Hrvata i Slovenaca, a za izlet bi se čak zainteresirao i po koji zalutali Talijan, Amerikanac.

Ponuda se s vremenom svela na dva dobro osmišljena cjelodnevna izleta, s noćenjem pod šatorima u Hrastovači: prvi se završavao na Palićkom, drugi na Ludoškom jezeru. Hrastovača je sedam kilometara udaljena od centra Subotice i nalazi se u blizini naselja Makova sedmica. Jedna je od šuma zaštićenog prirodnog dobra – Subotičke peščare. Iz centra bismo krenuli pješice ili biciklima širokom cestom čiji su se rubovi postupno gubili u pijesku prepuštajući nam slobodu lutanja po nepreglednoj ravni; niz kuća sa strane prorjeđivao se do tek pokojeg salaša, voćnjaka ili vinograda. Skupine koje sam vodio najviše su se veselile stadima ovaca koje su lijeno trgale rijetke jestive travčice na pustim površinama ispred šume. U hladnjaku lovačkog doma čekalo je moje goste delikatesno iznenađenje: ovčje kiselo mlijeko kojim me opskrbljivao moj dragi poslovni partner, stari Mátyás.

Sve veći interes za ovakav tip izleta moju je priču za nekoliko godina doveo do rutine. Iako sam radije živio u prošlosti i u gradu podnosio samo ona mjesta za koja su me vezala intimna sjećanja – za razliku od Zrilića koji je usprkos svojim Zrinyijiama živio u strogoj sadašnjosti i užicima koje ona pruža – izbjegavao sam povijesne anegdote; u mojoj priči povijest je bila prisutna samo u onoj mjeri u kojoj se mogla uočiti. Dakako, ništa oko nas nije bilo izvorno: postotak autohtonih šuma spustio se ispod 10%, pa iako se naša šuma zvala Hrastovača (s autohtonim stablima hrasta lužnjaka), uokolo su prevladavali borovi i bagremi, o raširenosti gelegunje (američki koprivić) da i ne govorimo! Neposredna blizina mađarske granice imala je dobre i loše strane: to malo vode što je dopuštalo da se Kereš (Körös) nazove rječicom, uzimali su Mađari za svoje ribnjake; ipak, zauzvrat, uvozili smo iz Mađarske divljač za naša sve popularnija lovišta: jeleni lopatari prelazili su granicu uz pomoć naše vlade… Popularnost je lovišta, treba li to reći, bila u proporcionalnom odnosu s ilegalnošću nekih od lovačkih aktivnosti, ali to je već druga priča.

Istina, ja sam sve do tog trenutka izbjegavao lovačke priče: kako je moj posao (koji sam u početku doživljavao kao izliku što ne nadničarim po njivama i voćnjacima kao većina mojih prijatelja) postajao unosniji, rasla je i količina šećera u jeziku koji sam, kako je rasla potražnja, postupno usvojio, da ne kažem formirao… Bogatstvo i raznolikost, kao temeljni vojvođanski lajtmotivi, nezaobilazni su ukrasi i moje jezične bujice; prostranost i očuvanost (stalno mjesto: Obedska bara stavljena je prvi put pod zaštitu 1874. godine, dvije godine nakon prvog nacionalnog parka na svijetu, Yellowstonea!), dvije su prave odskočnice za jezične bravure; a zatim, u odsustvu ozbiljnijih vodenih pojava, slijede usporedbe s valovitim morem (vjetar-gospodar!), velikim pustinjama (pijesak što krcka pod zubima) i oazama, koje se mozaički raspoređuju po prostoru, kao da prate žeđ i žudnju turističkih isposnika. Sve u svemu, predstavljao sam to kao mali posjet pustinjskom svijetu, bezopasnom kao i sama riječ peščara.

U početku nismo noćili u šumi. Tek kada su lovci pružili logistiku i za logorovanje, s obzirom na to da je ponekad broj gostiju bio veći od smještajnog kapaciteta lovačkog doma, iskoristio sam tu mogućnost. Tihe noći pod svodovima hrastovih (borovih!) stabala, šapat uz pucketanje vatre, zvukovi i mirisi koji bi nam ulazili u šatore i snove i vodili nas preko nedalekog ruba šume u tamna prostranstva, bili su moja hrana za ovakve izlete, te ujedno glavni razlog zašto sam ostao u poslu.

Šuma nas je osvajala svojim mirom. Osjetio sam to i sada, među svojim suputnicima, koji su bez ikakve gorčine promatrali lovce kraj vatre što je upravo gorjela punom snagom i slušali njihovu glazbu i nerazumljiv govor kao da je riječ o nekakvom domorodačkom obredu. Jedino ja nisam mogao naći u sebi taj mir, psovao sam Zriliću mater i jedva čekao da ga susretnem. Čini se, međutim, da je među lovcima, nakon veselja što su zauzeli naš prostor, došlo do nekog vijećanja, nešto su tražili, nešto im je nedostajalo, i dva su se zadrigla starca ubrzo pojavila, uperivši nemilosrdno puščane cijevi u nas. Ostali smo sjediti, a oni su hodali među nama blago nas gurkajući, kao da traže neko određeno lice. Zaustavili su se, napokon, kraj Eteline kćerke, koju ja zaokupljen organizacijom nisam pošteno ni zamijetio. Jedan joj je gurnuo puščanu cijev pod pazuho i tako joj dao do znanja da mora ustati. Bila je sportski obučena, jednostavno, u trenirci, kose vezane u rep; stala je pred njih bez riječi i straha, za razliku od njezine majke koja se kraj mene vrpoljila protestirajući zbog ovakva ponašanja. Kada su joj dali znak da pođe s njima, svi smo ustali tražeći od njih da je puste na miru. Nitko se, međutim, nije usudio suprotstaviti. A da stvar bude gora, djevojku nisu odveli do vatre nego u pravcu doma.

 

3.

Etela nije mogla doći k sebi od bijesa i očaja; njezina Tünde bila je oteta i svu krivicu svalila je na mene.

„Žalit ću se njihovom vođi, Zriliću, zbog ovakvog ponašanja. Prijavit ću slučaj policiji!” govorio sam. Bilo je to sve što mi je padalo na pamet da je smirim. I naravno da se ondje našao jedan namrgođeni starčić, koji je osjetio da je sad pravi trenutak da preuzme moju ulogu.

„Čitao sam u novinama, baš u vrijeme kada me Anna-Mária nagovarala na ovaj izlet, u ovoj šumi našli su tijelo mladog vojnika. Tu negdje nalazi se velika streljana; tu srpska vojska izvodi vojne vježbe i puca. Mladac je bio u osiguranju strelišta, čuvao stražu, a našli su ga mrtvog!” rekao je starčić zajapureno; podsjećao me na tipa koji se redovito pojavljivao u mađarskim kvizovima, ali nagrada mu je na kraju uvijek za dlaku izmicala.

Iznerviran, servirao sam im priču iz tabloida: mladić je bio nesretno zaljubljen, kažu da je svojoj dragoj napisao oproštajno pismo, nije mogao izdržati sam na straži, upucao se zbog ljubavi.

Pažnju nam je ponovno privukla grupa Talijana koja je sada uz vatru pjevala s još većim žarom: kao da se pripremaju za povratak svoja dva lovca i za njihove lovačke priče o našoj Tünde. Jedan je čak i zaplesao, lascivno vrteći kukovima. Bilo je to stvarno previše za moj želudac, da sam imao pušku upucao bih ga kao zeca.

„Gadovi!” planuo sam. „Nije dosta što im serviramo divljač i organiziramo noćne orgije, sada su već počeli i nas da maltretiraju. Znate li koliko je samo ptica pronađeno u njihovim hladnjačama!? Divlje patke, guske, čaplje, slavuji, zebe, drozdovi, sjenice, ševe, lastavice, milijuni! Sve za talijanske trpeze!”

Sudionik kviza rekao je da je to nemoguće, ne mogu s pticama preko granice. Pa Italija je ipak u Europi!

„Što vi znate!? Ajde, dosta već tog vašeg pametovanja!” rekoh otrovno. „Nitko vam nikad neće postaviti tako nagradno pitanje: Koji je najveći broj pobijenih ptica koji je talijanska policija našla u jednoj srpskoj hladnjači!?”

Sudionik kviza gledao me zainteresirano, gladan novih činjenica.

„Točan odgovor je 120.000! I pritom 84 različite vrste! Sve same zaštićene vrste, milijuni eura štete! Sve ide preko srpskih, a ponekad i hrvatskih turističkih agencija. Lovišta su privatizirana i u Srbiji i u Hrvatskoj, a novi vlasnici sve su sami zaslužni građani iz ratnih vremena. Ono, neprijatelji u ratu, poslovni partneri u miru, novo Miloševićevo i Tuđmanovo plemstvo! I ne samo da im se serviraju te ptice. Bez orgija se stvar ne da okončati: Ukrajinke, Ruskinje, doveli su čak i jednu s Kariba. Veliki su sladokusci, nema šta! Znate što je glavni lovački specijalitet?”

Svi su istovremeno zavrtjeli glavama, kao djeca. Ne, ne znaju.

„Pašteta od slavujeva jezika. Za nekoliko grama te paštete morate zavrnuti šiju stotinama slavuja.”

Etela je zaplakala. Talijani su, pak, utihnuli uz vatru. Nešto se događalo.

 

4.

Kraj vatre se pojavila Tünde, preobučena, u dugoj bijeloj haljini, raspletene kose. Dva stara lovca koja su je odvela sada su samo sjela kraj njezinih nogu. Zbog plamena, sjenki i daljine, činilo se kao da djevojka ne dodiruje tlo. Zamukli smo. Među lovcima, pak, raširio se poklik odobravanja i veselja. Vatra je bojila haljinu crvenkastim odsjajima. Na trenutke se činilo da je Tünde potpuno naga: sjene su ocrtavale i istovremeno prekrivale njezine obline.

Nitko je nije dirao, dapače, između nje i lovaca stvorio se novi prostor, kao da su ustuknuli od strahopoštovanja. Napokon, izdvojio se gitarist i započeo pjesmu klanjajući joj se. Lovci su dotada pjevali skupa, a sada se nijedan nije oglasio do kraja pjesme, tek su svoga kolegu nagradili velikim aplauzom. Na drugoj pjesmi i mi smo se približili vatri i sjeli među njih, oni su nas toplo prihvatili, kao da se ništa nije dogodilo. Svi smo tragali za znakovima nasilja na Tündeinom licu: ona je, međutim, zračila vedrinom i staloženošću. Ni na licu staraca nisam našao ništa prljavo: samo zanos.

Usprkos svim tim pozitivnim znacima, bili smo još uvijek uznemireni, pogledavali smo se, možda netko vidi ono što ja ne vidim? Talijani su pak započeli igru nadmetanja: tko će svojom pjesmom iskazati veću čast ljepotici. Gitara je svirala, a oni su jedan za drugim govorili stihove; svaki nastup bio je nagrađen frenetičnim aplauzom.

Napokon me savladao umor, tupo sam gledao Tündin lik, bez ikakvih misli. Pjesma Talijana dolazila mi je iz sve veće daljine. Iznenadile su me suze, moje vlastite suze. Pokušavao sam im se oduprijeti, ali u sebi nisam našao racionalan oslonac za otpor. Na sebi sam osjećao poglede svojih izletnika, a zatim i odobravajući pogled lovaca. Gitarist je preuzeo pjesmu i nastavio euforičnim glasom koji je odmah preuzela i cijela grupa uz vatru. Tünde je uzvratila osmijehom, koji nas nije napuštao do kraja večeri.

Duboko u noć slavili smo ljepotu, častili se njihovim „ulovom”: pečenim domaćim kunićima. Nakon svega, zajedno smo otišli do lovačkog doma i rasporedili se po ležajevima.

Kao vođa grupe iskoristio sam svoje pravo da se pri tom povratku u logor približim Etelinoj kćeri. Tünde mi je na sva pitanja zvonko i veselo odgovarala. Nastavljao sam s pričom i uživao, plivao u glazbi njezina govora. Bilo mi je teško reći joj na kraju laku noć.

 

5.

„Eichelhäher?”

„Eichhörnchen!”

To je bio naš način pozdravljanja. Kada je sve obuzeo san i masivna tišina zavladala logorištem, izašao sam iz šatora i krenuo u šetnju šumom. Eichelhäher, Eichelhörnchen, Eichelhäher, Eichelhörnchen…

Taj pozdrav je, dakako, smislila Jelena, kao i gomilu drugih sitnica koje su činile naš svijet. Bile su te sitnice moje zakopano blago, sve dok ih Tünde svojim likom nije osvijetlila. Jelena mi je odjednom bila kao nadohvat ruke, mogao sam je vidjeti u liku slavljene ljepotice, ona je bila njezina sjena, njezin sjaj, njezina vatra.

Slučajno, došao sam do ruba, gdje je počinjala streljana. Otvarala se među stablima tamna čistina pa sam promijenio smjer; sigurno je tu koji vojnik, ako ne i cijela stražarska smjena. Ušao sam dublje među hrastove i nakon nekoliko koraka, primijetio da stabla postaju to viša i deblja kako se udaljavam od streljane. Trebalo mi je najviše pola sata da se napokon nađem u pravoj šumi.

Ova sam stabla dobro poznavao, ali nikad se nisam usudio dovesti svoju skupinu dovde. Jelena me nekoliko puta vodila do ovog dijela šume. Tu bismo sjeli, svatko uz svoje stablo i slušali šum lišća, udisali zrak prožet mirisima drevnog života.

Jelena je ustvari bila veliki cinik, njezina mržnja prema gradu, prema ljudima općenito vodila ju je do ovih granica. Prije je neprestano boravila u Dudovoj šumi, tom velikom parku kraj Hale sportova na Radijalcu. I ja sam živio u tom bloku i bježao iz usijanih višekatnica u hlad šume. Seleći se s klupe na klupu s knjigom u ruci, ostao sam jedan cijeli dan s Jelenom: sjela je kraj mene i naše čitanje pretvorilo se u nadmetanje tko će zadnji ustati i otići. Kada je Dudova šuma utonula u potpuni mrak, shvatili smo da nam nema druge do da se upoznamo. Počevši od sljedećeg dana zakazivali smo sastanke u parku.

Bila je starija od mene, već je završavala studij biologije u Novom Sadu. Naši susreti pretvarali su se u stručne obilaske pojedinih stabala. Nije voljela goleme, napumpane platane koje su bile zaštitni znak Dudove šume (u kojoj više uopće nije bilo dudova); s uživanjem otkrivala mi je svijet kukaca koji je rovario među njihovim korijenjem i uzimala neku bubicu na vrh kažiprsta, držala govor njoj u čast kao da će upravo ona i njezin ugriz konačno srušiti odurno stablo! Jelena je tražila hrastove, znala je točno koliko ih ima u parku. Kada smo ih, nakon nekoliko mjeseci, sve obišli, sama od sebe nametnula se Hrastovača, kao naše jedino moguće utočište, i kako će se ubrzo pokazati: svetište.

Još uvijek se ratovalo i nije baš bilo preporučljivo ići prema streljani. Znali smo se mimoići s kolonama kamiona punim naoružane vojske. Nikad nas međutim nitko nije oslovio, znali smo tek uhvatiti poneki očajnički pogled iz duboke sjene kamionske cerade. Noge su nam tonule u pijesak, vjetar nam ga je nosio u oči, ispirali smo usta povremeno i nakašljavali se da bismo ga se riješili. To je sve bilo dijelom našeg ritualnog veselja što smo zajedno i što smo na putu prema šumi. Lijepo je bilo znati da postoji granica ovog sumornog grada, države, vremena koja se može prijeći. Iako samo nekoliko sati, ali bili smo s onu stranu, govorila bi Jelena na povratku. A Jelena je ustvari davno prešla „s onu stranu”. Ja sam pak, eto, od tog kapitala pokrenuo svoj jeftini i plitki turizam.

Ali do ovih stabala nisam vodio svoje turiste. Otkako je Jelena nestala nisam se ni sam usudio ići do njih. Eiche, inače, na njemačkom znači hrast, pa su Nijemci i vjevericu i šojku nazvali prema njihovom omiljenom stablu: Eichhörnchen je vjeverica, a Eichelhäher šojka. I evo me među našim hrastovima. Zagrlio sam prvo stablo koje mi se učinilo Jeleninim i dugo ostao tako.

„U ovim su stablima duše mojih predaka,” rekla mi je prilikom našeg posljednjeg izleta, „duše malene kao bubice”, zacerekala se. Podigao sam sa zemlje sasušeni primjerak takvog jednog bića (i opet mi se javio Jelenin glas: Cicindela germanica!), stavio je u džep i vratio se u logor.

 

6.

Kad se sve završilo, potražio sam Zrilića u njegovom uredu. On je pazio na detalje, svi narcisi bolesni su perfekcionisti: naravno da je njegova turistička agencija Zrinyi bila smještena u Ulici Zrinskog i Frankopana, nedaleko od sinagoge. Bila je to ulica s nizom starih, građanskih kuća i ured je bio u jednoj od njih.

Zrilić je sjedio za računalom; iza njega bila je grafika, sigurno naručena imitacija starog crteža, ugarski plemići u lovu na vepra.

Odmah sam mu se požalio na ponašanje njegove klijentele.

„Prijatelju, oprosti”, rekao mi je. „Bio sam mortus pijan te noći. Netko mi je stavio bubicu u uho, kao, moja stara ljubav viđena je u jednom od kafića u gradu. Poznaješ ga, Milan mi je to rekao. Obišao sam sva mjesta gdje smo izlazili, ali je nisam našao, nitko nije znao ništa o njoj. Napio sam se i na kraju otišao do Milana. Ubio sam boga u njemu!”

„Dobro, dobro”, umirivao sam ga. Sve je ustvari bilo baš dobro.

Pričao sam mu o talijanskom ritualu uz vatru, o Tünde. Odmah se zapalio.

„Imaš njezin broj, gdje živi, zna li srpski?”

Ali Tünde je sa svojom majkom Etelom već bila kod kuće, u Budimpešti. Naravno da to nisam rekao Zriliću. Tünde je obećala da će sljedećeg ljeta doći sama, bez svoje drage majke. Imao sam njezin broj. Nazvat ću je za koji mjesec i zacvrkutati joj pjesmu kojom su je Talijani slavili u šumi. Ako prije toga ne zaboravim na sve.

 

7.

Nakon Zrilića, pješice sam otišao skroz na drugi kraj grada, sve do Kerskog groblja. Poželio sam prvi put pronaći Jelenin grob. Nisam imao snage za njezin pogreb i dosada mi nije padalo na pamet da potražim nadgrobnu ploču s njezinim imenom.

Međutim, čim sam zakoračio među grobove, shvatio sam da je to bila loša ideja. Jelenin grob bio je u Hrastovači, među stablima, samo za mene, tamo je uvijek mogu naći.

Nebo je iznad groblja blistalo, travnate površine koje su se širile između grobova i pokraj ograde imale su plastičan odsjaj. Za razliku od Bajskog groblja na drugom izlazu iz grada, Kersko nije imalo ni trunke tajanstvenosti. Velika je to, neravna poljana, koja se prostire između kuća s vrtovima, iza kojih se dižu višekatnice.

Mramorne nadgrobne ploče sjajile su se na suncu, morao sam staviti naočale. Krenuo sam svojim uobičajenim putem: prema grobu svoga prijatelja Siniše. Siniša je 1996. godine stradao u prometnoj nesreći u Budimpešti. U Mađarsku je pobjegao početkom devedesetih jer nije htio služiti vojsku. Iako je loše govorio mađarski, kao dobar crtač našao je neki posao u Kecskemétu. Tamo sam ga posjećivao; nedovoljno, zaista nedovoljno s obzirom na to koliko je bio usamljen.

Fotografija koju su njegovi roditelji odabrali za nadgrobnu ploču uvijek bi me, kada bih došao do groba, dovodila do suza. Skinuo sam sunčane naočale i sjetio se – ili je to već bilo sjećanje formirano pričom naših zajedničkih prijatelja? – sjetio sam se tuluma u jednom kecskemétskom bloku, bio je to niz jednoličnih desetokatnica s malenim balkonima, zgrade su kao pobacane stršale na velikoj pustopoljini na kraju grada, i mi smo svi zajedno bili nagurani u stančiću na petom ili šestom katu, Mađari, Srbi, Hrvati, Englezi (svi iz Manchestera!) i Bugari.

Tražio sam Sinišu pogledom, ali nisam ga mogao naći. Napokon su me poslali na balkon, odakle je dopirala galama u kojoj sam prepoznao i njegov pijani glas. Dozivao je Dorotyu, vitku, finu djevojku koja mu je nešto ironično dobacivala, sjedeći u društvu svojih prijateljica pokraj muzičke linije. Ne sjećam se dobro, ali možda je to bio baš njezin stan, u svakom slučaju ona je puštala glazbu: Depeche Mode, PiL, B-52’s, INXS, Talking Heads, Cult… Sve to sada čujem. Izašao sam van – ili je to u stvarnosti napravio netko od naših prijatelja – svejedno, jasno vidim taj prizor: Siniša je zajahao ogradu, klatio jednom nogom u zraku, naginjao se na stranu kao da će se pustiti, baciti s balkona. Oko njega stajala je napušena ekipa, neki su ga čak i poticali na let, drugi su pak jecali, kao da ga već vide smrskane glave.

Siniša se, međutim, samo klatio i okretao, kao limeni pijetao na vjetru i vikao: „Dorotya, Dorotyaaaa!” Kao i uvijek, nisam znao što napraviti u sličnim situacijama – i sada, pod njegovim vedrim, zapitanim pogledom s nadgrobne ploče, još jače osjetio sam tu nemoć. Što sam trebao napraviti? Što sam mu mogao reći?

Napravio sam još jedan krug oko njegovog groba, rekao naglas: „Zdravo, Siniša!” i krenuo prema izlazu koji je vodio prema njivama. Zaustavio sam se pokraj niske rešetkaste ograde. Začuo sam uzvike, a među njima i svoj glas: „Izdrži, Siniša!” „Ostani s nogom u zraku!” „Dorotya ustaje!” „Ona te voli!” „Mi te volimo!” „Izdrži, Siniša!”

Nasmijao sam se. Siniša je sišao s ograde, grlio nas, grlili smo se i smijali, svi redom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.