Rajske ptice | Neven Ušumović

VINAVEROVA DJECA

 

1.

Spuštajući se, bauljajući po mraku, prema moru, prema cesti, napokon je ugledala golemu svjetlosnu traku koja je najavljivala trgovački centar Interspar, pa odmah zatim lelujavi odraz iste te trake u močvarnoj vodi ptičjeg rezervata – i gotovo uskliknula od sreće; ako je to sreća, bit će to prije samo utjeha, uzdah. Nakon nekoliko koraka, možda i više, jer ponovno je utonula u sebe, reflektori koparske luke vidljivo su širili nebeski svod. Konačno je postala svjesna da zaista napreduje prema kući. Samo da joj je do mora, da svane, da udahne zrak.

 

2.

Samo nekoliko sati prije, predvečer, bila je na trećoj butelji laškog rizlinga i istovremeno s još jednom pobjedom vadičepa osjetila kako vrućina popušta. Do tada, sâm joj je pogled kroz prozor nanosio bol, sunčani zraci obrušavali su se na sve vidljive predmete kao da ih žele pretvoriti u prah. A toga se najviše bojala: ostala bi samo privlačna, užarena praznina čijem bi se zovu teško oduprla.

Bez ikakvog premišljanja, ubacila je još jednu buteljku iz hladnjaka u torbicu i izašla van. Imala je svoju klupu na igralištu gdje je sjedila do kasno u noć, pijuckala vino i meditirala. A taj dan poželjela je noćiti vani; u stanu je bilo nesnosno od zagušljivosti i topline.

 

3.

Tresla se od hladnoće i jeze. Osjećala je, nakon svega, nakon ove osujećene večeri, kako u njoj sve podrhtava; ali nije se više smjela zaustavljati. Možda je prate, još uvijek se bojala da su joj dečki za petama. Jutarnji zapasi svježine izvlačili su iz nje drhtaje užasa i nevjerice: nije vjerovala ni jednoj Borutovoj riječi, ali joj je značenje onoga što je govorio, čime joj je prijetio – odnosno ne on, nego njegovi prijatelji – bilo sve zornije, opipljivo, prodiralo je i bolo, zabadalo se, i sve što je pokušavala svojim koracima, tom luđačkom pokrenutošću, zapravo bijegom, bilo je otresti se toga, ne povjerovati, zaboraviti. Lučka svjetla, luči prometnica i trgovački kompleksi s neonskim reklamama, nakon prvobitnog olakšanja, unosili su samo još veću pomutnju u njezine pokušaje da trezveno posloži stvari. Da, trezvenost je bila prava riječ za ono što išče (Kaj hočeš, kaj ti sploh iščeš tle, nora baba!? – odzvanjalo je Borutovo pitanje); ali o tome je trebala misliti jučer, prije nego što je otvorila prvu butelju.

 

4.

Svoje je dane računala od penzije do penzije. Ništa originalno, samo što je ona to pretakala u drugu valutu, a njena valuta bila je slovensko bijelo. Sin Marko imao je ulogu dobavljača. Majčina strast prema vinima nije mu nimalo smetala; u svojoj strasti prema knjigama nalazio je isto: knjiga ili boca samo su sidro za beskonačna meditacijska vrtloženja. Potrebno je nešto iz realnog svijeta, gutljaj vina ili rečenica omiljenog autora, da bi misao izašla iz svojih uobičajenih krugova i osvojila područje koje se do tog trenutka nalazilo izvan nje. Tako je on razmišljao, iako je vino i sidro zaista teško povezati. Ali Marko je imao specifičnu predstavu o tome što je realnost.

Iako Ljubljana nije tako daleko od Kopra, on je svoje posjete majci sveo na mjesečnu isporuku butelja. Dvadeset butelja za trideset dana. Male promjene bile su samo u izboru sorti i proizvođača. Svaki mjesec uzimala je samo jednu butelju skupog vrhunskog vina, i to obavezno s Goriških brda (Simčič, Movia ili Peršolja), te bi s njom proslavila dolazak penzije. Zatim bi dopustila sebi četiri „jača“. Pod „jačinom“ se tu misli na cijenu: otprilike oko šest eura. Tu su već i druga područja mogla ući u igru: uz obavezna Goriška brda, favorizirala je Štajersku, odnosno cijelo Podravje. Ipak, najčešće se cijela priča svodila na najjeftinija vina Jeruzalem-Ormož. No, uvijek su vina morala biti buteljirana, inače – nič.

Vino joj je pomagalo da odvoji misaone rukavce od tjelesne pomutnje. Fascinirana je bila, do narcisoidnosti, svojom sposobnošću da bistrije razmišlja s čašom vina u ruci, odnosno litrom u sebi. Pratila je s punom svijesti, trzaj po trzaj, kako joj tijelo polako otkazuje poslušnost, odumire; na kraju bi se ispružila po krevetu i nastavila s meditacijom barem još jedan sat, kada bi je san i pijanstvo konačno savladali.

No, ona nije bila tako pretenciozna, kao Marko, da govori ukvarjam se z meditacijo. Dok joj se „to” događalo, nije osjećala ništa posebno, barem ne ništa „duhovno”. Svi su ludi od potrage za duhovnim. Bolje da popiju nešto, to je njena mudrost. I te se mudrosti držala i na početku ove pustolovne večeri.

 

5.

Kad se počelo razdanjivati, našla se pred gradskim grobljem. O, bilo je to tako privlačno: čempresi, neizbrojivo mnogo stabala… Netko joj je mogao ostaviti otvorenu kapiju: makar, barem. Kroz rešetke je gledala u mramorne ploče, prostrte postelje za žive mrtvace, za nju. Jeza, ali ovoga puta čisto fiziološka, hladnoća željeza i vlažna jutarnja svježina raširili su joj žmarce pod kožom. Pokret, pokret – do mora! Trebalo je zaobići silne prometne čvorove, doći nekako do mosta za pješake ili do pothodnika; nije se baš snalazila u ovom gradu, neprestano se nešto gradi, dvadeset i više godina je tu, a nikako da poveže putanje. Gdje je bilo prohodno, sada su prepreke, i obrnuto. Mora doći do Olma, tamo se snalazi, tamo gdje smrdi po močvarnom plinu, metanu, tamo se ona provlači, ptičica s Markovačke ceste; progonjena ptičica, nezaštićena zvjerka, progonjena više od vlastitih utvara nego od krvožednih mladića, no sada je to svejedno.

 

6.

Na samom početku te večeri, u društvu s buteljom vina, Jasminka je sjedila na svojoj klupici u blizini dječjeg igrališta i prepuštala se, uživajući, mirisnim zračnim strujama. Tu, gore na Markovcu, zrak je ipak bio nešto drugo. Dolje je grad teško disao od lučkih i automobilskih isparenja.

S košarkaškog igrališta, koje se nalazilo u njezinom vidokrugu, dolazili su uzvici. S čuđenjem je gledala robusnog klinca kako se prepire sa svojim vršnjacima na slovenskom; nosio je dres reprezentacije Srbije.

Nikada nije svladala slovenski koliko je željela. I tu joj je utjehu pružao samo sin Marko. S ponosom bi prisluškivala njegove telefonske razgovore, kako mu naglasci padaju točno na prava mjesta… Sanjala je da će naučiti slovenski još za studentskih dana, a otkako je ovdje, često bi pomislila: gdje je sada Vinaver, da nahrani svoju dušu!

Jasminka, inače Vinkovčanka, studirala je jugoslavistiku u Beogradu, a diplomirala radom o srpskoj avangardnoj književnosti: tema – odnos između Nastasijevića i Vinavera. Sedamdesetih godina te su pisce čitali samo uski krugovi; sada je sve malo drugačije, kada su srpska građanska kultura i mistična Nastasijevićeva zavičajnost dobile pravo glasa. Od političkog konteksta te revitalizacije bilo joj je muka. Pravi put bio je za nju samo onaj Vinaverov: humor, travestija, parodija i prije svega ljubav prema živom jeziku!

Vinavera je žalostio taj pad naših vokala u svakoj dužoj riječi, naglasak je kod nas uvijek negdje na početku i riječ zamre dok ne dođe do kraja… U knjizi Jezik naš nasušni divio se čak Nastasijevićevim rješenjima, kojima je podizao tu našu depresivnu, zamiruću govornu melodiju, međutim i ta su se rješenja, ako se Jasminka dobro sjeća, svodila na tvorenje pridjeva iz imenica dodavanjem turskog sufiksa „li“, pa dobiješ nekakvu „žuborli vodu” i slično.

A slovenski je nešto sasvim drugo! Toliko je naglasaka pomaknuto prema kraju riječi, koliko užitka za vinaverovske uši! Dakako, upravo zbog toga Jasminka nikada nije naučila govoriti slovenski, sve je naglaske mehanički stavljala na kraj riječi – susjedi su je slušali s čuđenjem i nerazumijevanjem, a Marko bi pucao od smijeha.

 

7.

Napokon kraj mora, dolje ispod ceste, pogled na stari grad. Jasminka se opružila na vrhu jedne od kamenih gromada koje su se, nabacane, protezale sve do Žusterne. Osjetila je kako kamen isijava toplinu, prvo na bubrezima, a onda po cijelom tijelu. Ili je njezino tijelo toliko hladno da je i kamen topliji od njega? Lagano zapljuskivanje valova i maglovito širenje svjetlosti po morskoj površini. Kada bi zatvorila oči, misao joj je još uvijek pijano lelujala i gubila se u mračnim zakucima svijesti. Osjećala se kao da je na brodu, a zatim kao da je ona sama jedna barčica, koja se privezana uz obalu njiše, dok je golema, crna stabla borova zasipaju mirisima i potiču je na put, što dalje odavde, prokleto daleko odavde.

 

8.

Klinci su prestali udarati loptom. Mrak je već zauzeo grmlje oko igrališta, a od porazbijanih svjetiljki našla se tek poneka da baci mršavu svjetlost na betonske ploče.

Točno je osjetila trenutak – i sada ga se dobro sjeća, od njega je trnci prođu – kada su dečki usmjerili svoju pažnju na nju. Najprije dobacivanja, s udaljene klupe, mješavina slovenskih i bosanskih riječi, jer klinci su ovo zvali bosansko igrišče, zbog cijelog bloka u kojem su u velikom broju živjeli Srbi, Bošnjaci, Albanci, Makedonci i Hrvati, dakako, ne samo iz Bosne nego iz cijele bivše Jugoslavije.

Ona je dovoljno popila, godila joj je ta pažnja. Nije puno razumjela, zvala ih je na piće, sjetila se svojih prvih alkoholnih druženja, po parkovima, u oblaku duhanskog dima. Oni su bili sad u tim godinama, mirisali su po marihuani, oduševila se time, koliko je to bilo bolje od krdže kojom se trovala u svojoj mladosti, skoro da im je od oduševljenja rekla bravo fantje, ali ipak osjetila je da bi to za njene godine bilo neprimjereno.

Sve je ionako bilo neprimjereno za njene godine, misli sada, razbuđena svježinom koja je dolazila s mora. Zavoditi mladiće. Na krivi put, naceri se samoj sebi, kao da je ona nekakav diskont ili vinski podrum, a ne pijana starica.

Sada joj je tek jasno, bila je toliko oduzeta da ništa artikulirano nije mogla prozboriti s njima. Oni su neprestano prevodili svoje riječi na bosanski pokušavajući izvući nešto iz nje, neku jezičnu petardicu za njihovo nadmeno veselje, ali ona je samo mrmljala, kao da se stidi vlastitog naglaska, svoje nemoći da sastavi slovensku rečenicu, a nije htjela govoriti hrvatski, bojala se da ih ne naljuti, da ne počnu još više galamiti, i ovako su bili preglasni, boljela ju je glava.

Ne sjeća se, valjda baš zbog te glavobolje koja je rasla i rasla, kako se našla s njima u automobilu, četiri dečka, treštala je nekakva crnačka glazba, vozili su izvan Kopra, uz groblje, prema Bertokima.

A onda su se našli u kući, jedan fini mladić otvorio je vrata, „Borut”, predstavio joj se, prihvaćajući njezinu ruku s osmijehom, posjeo ju je u hodnik na stolac, dok se iz sobe, u koju su za to vrijeme već ušli njegovi prijatelji, začuo prasak, tako su se smijali, kao da je top opalio, barem u njezinoj glavi. Borut se ubrzo pojavio s bocom vina, nije mogla vjerovati, Movia, „Movia, Movia!” rekla je Borutu, „ti si moj prijatelj, donio si mi Moviju, tek tako, Movijin chardonnay”, zagrlila ga je i poljubila u obraz. On je rekao: „Slušaj, oni su mi rekli da ti dam odmah da piješ, da te skroz napijemo, ali, kad uđemo, ja ću da nastavim u sobu, da malo zabavim društvo, a ti idi uz stepenice i ni reči, čekaj, ako čuješ da dolazi više ljudi, sakrij se, ja ću sigurno doći, prevariću ih, budale su.”

Veselo ga je poslušala, iako je govorio nervozno, pokušavajući pričati njezinim jezikom, a i bilo joj je neugodno, toga se dobro sjeća, što nije skinula cipele, ali nije mogla, ne s Movijom u rukama.

Gore se nalazila velika spavaća soba, sjela je na krevet. Prozori su bili bez zavjesa, goli, zvijezde su se mogle vidjeti, beskonačno daleke. Chardonnay nije bio hladan, šteta, takvo vino, ali bila je sretna. Oni dolje su se smijali kao da ih je dvadesetorica; zatim je sve prekrila buka, njihova muzika, elektroničko repetiranje koje joj je stiskalo srce. Borut, dao joj je Moviju – i što sad želi s njom? Osjećala se preobraženom, to je bilo najgore u svemu, kao da je djevojka, kao da je puna soka, podatna, spremna zahvaliti tom dragom mladiću, a istovremeno bila joj je muka od ovog potmulog ritma i vrtjelo joj se u glavi od sveg tog vina koje je popila na igralištu. Začula je korake, kao da netko preskače stepenice da bi što brže došao do nje.

Bio je to Borut, nije uspjela ni odahnuti, zagalamio je odmah s vrata: „Ti!!!” počeo je s ti, što ju je nepovratno uvrijedilo, to je valjda i htio: „Ti glupačo, pijana glupačo… Kako si mogla, kako si pristala!? Pa jel’ ti znaš šta ti oni spremaju, zašto su te doveli. Idioti, to hoće u mojoj kući, e tu su se prešli!!! Nemamo puno vremena, slušaj: vidiš vrata za balkon? Velike su merdevine uz njega, bili su radovi, majstori to drže zbog sebe. Bože, kakvu sreću imaš! Ali, onda beži! Hoćeš moći? Beži!”

Jasminka nije mogla prihvatiti ovakav obrat, htjela je ostati, tu, s ovim vinom, među dragom djecom… a sada je tjeraju! Rekla je samo, u šoku: „Mogu.” I odmah zatim: „Zašto!?”

„Zašto!?” Borut je izgubio živce. „Zašto!? Zašto!? Znaš šta sam im ja rekao, zašto si gore? Zato da te ja prvi obradim, to sam im rekao! Doveli su te da te pojebu, razumeš ti to? Kako to že nisi ugotovila? Kaj ti to želiš? Kaj hočeš, kaj ti sploh iščeš tle, nora baba! Želiš se jebat’!? Bilo bi dobro, kad bi bilo samo to. Ali ovo je prilika, fuk njima ne igra, znaš. Oni bi da kolju, ovo im je prilika, ovo je za njih, ono što čekaju. Horori, klanje, tvoji četnici i ustaše, to je prava zabava, halo! A ti bi se fukala!?”

Jasminka mu nije vjerovala, bila je uvrijeđena, valjda joj zaljubljenost u Boruta=Moviju nije još bila izvjetrila iz glave, rekla je samo tiho: „To ni res.”

Borut ju je pljusnuo, grubo podigao s kreveta i gurnuo prema vratima. „Goni se, ne mogu više da te gledam!!!” Izbacio ju je na balkon i zatvorio vrata za sobom. Vidjela ga je u tami, kroz staklo, čekao je što će ona napraviti. Potražila je ljestve, bijesna, ogorčena, žustro se spuštala, kao razmažena djevojčica kojoj je neki dječak oteo pa bacio s balkona njezinu najdražu igračku, a istovremeno, bojala se, i ta groza bila je sve jača, dolje će naći svoje tijelo, iskasapljeno, razjapljeno; zagrizla je jezik i osjetila krv u ustima. Tek kada se ponovno našla na čvrstom tlu, shvatila je da je na balkonu zaboravila Moviju: glupača, dobro je to Borut rekao.

 

9.

Ni sada mu nije vjerovala, sve su to dječje igre, što oni znaju što je klanje, ne bi se usudili, možda bi je samo provocirali. Vjerojatno bi samo pili do jutra, podbadali se i zadirkivali, ne bi vidjela ni kurca, svako bi zaspao na svome mjestu, čak je zamišljala kako joj svi nježno govore laku noć. Sa č. To su djeca.

Gledala je u more, blještava svjetlost i slani zapah vodili su je u dobro jutro. Ovo je bolje od vina, pomislila je.

Trebala bi se vratiti plivanju, kao nekad. Nedostajao joj je taj zagrljaj. Blago bestežinsko stanje.

Samo da joj je naći mjesto gdje se može riješiti tog vražjeg kupaćeg, i zaplivati, gola.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.