Rajske ptice | Neven Ušumović

UPOKOJENCI SLABO SPIJO

 

Kad mi je zasvirao mobitel, odmah sam pomislila na najgore. Tu noć zaista nisam imala mira i već sam s prvim ptičjim cvrkutom bila na nogama. Iz okolnih dvorišta čulo se još uvijek samo meškoljenje pasa, zveket njihovih lanaca i otegnuto zijevanje. Svi Sveti su prošli, nije ostalo još puno posla u Kortama: neobrane masline i golemi narančasti plodovi kakija. Spavalo se duže.

Dok sam hodala, opuštala me ta tišina, blago strujanje prohladnog zraka, prvi znaci sunčeve svjetlosti. Već sam napustila kuće na rubu sela i dospjela pred ulaz u maleno pokopališče. S obje ruke gurnula sam željezna vrata, zaškripala su i pomakla se taman toliko da se provučem i uđem. Zašla sam među stare, visoke čemprese, bujnih krošnji. Među grobove Medoša, Bernardina, Grbeca i Hrvatina. I upravo mi se na tom mjestu – ništa neprikladnije od toga – oglasio mobitel.

Poziv koji sam godinama nestrpljivo očekivala. Što sam rekla na početku? Da sam pomislila na najgore? Ispravak: na najbolje. Već gotovo bez nade, očekivala sam da me netko iz Doma upokojencev nazove i priopći mi konačno tu radosnu vijest: „Gospa Nižetić, vaš mož… Pridite… Vaš mož je umrl.”

Zvala me je sama Pucerica, ravnateljica Doma. Nisam se mogla suzdržati:

„No, je li… ?”

 

* * *

Supruga sam tamo smjestila prije četiri godine, imao je slovensku penziju, dovoljnu da snosi sve troškove boravka u domu. Išao mi je na živce svojom luđačkom infantilnošću i jedva sam čekala da ga se riješim – zaslužio je to moj Jan, da ga se ratosiljam. Jer on je doveo mene iz Umaga u Korte, tu u Dvore nad Izolom, u selo koje se nalazilo na većoj visini čak i od Padne, s takvim cestama, da su mi se prijatelji iz Umaga, Ljubljane, Zagreba, Sarajeva redovito zaglavljivali u okukama vijugavih serpentina. Liječnici iz izolske bolnice bili su uz mene, nije njemu trebao nikakav specijalan tretman, samo netko da mu mijenja pelene. Na ovom svijetu, ostala sam mu još sam ja, na sigurnoj udaljenosti. A razgovor s onim svijetom i onako je prepuštao meni, svojoj kućnoj vještici.

Međutim, ravnateljica me zvala da dođem zbog veće stvari: „Ja znam…” mucala je ravnateljica Pucer, trudeći se čak da govori mojim jezikom, „čula sam, znano je, da se Vi gospa Nižetić ukvarjate z bioenergijo… Ovdje sad, imamo čudan slučaj, težak… Dvanajst jih je v komi, Vaš mož tudi, svi su pali ove noći, razumijete, ne možemo ih zbuditi, govore, vikajo, kao da će umrijeti. I Vaš muž! Dođite što prije, prosim Vas…”

Dok me moljakala, gledala sam kako Padna upija jutarnju svjetlost i sve se više sjaji. Dvanaest komiranih! Kao da sam ja Isus! I bioenergija, od koga je to čula, smiješno.

Krošnje hrastovih šumaraka zatalasale su se, zadrhtale od studenih zračnih struja. Cvijeće jarkih boja na grobovima zbog velike vlage još uvijek se činilo tako svježim. Napustila sam groblje i otišla do crkve, do zvonika, gdje mi je bio parkiran automobil. Prije nego što ću ući u automobil, raspustila sam kosu, blago podigla ruke i raširila prste.

Ravnateljica me u Domu čekala s popisom soba, požurivala me, mumljala, kriještala – ništa nisam kapirala. Shvatila sam samo da je na tom popisu sobu mojega muža, sobu broj 14, stavila na prvo mjesto. A ja sam je, bez mnogo razmišljanja, ostavila za kraj – za posladek – i krenula svojim redom: 7, 11, 19, 20, 21, 24, 32, 33, 34, 35, 40, i, na kraju: 14.

 

SOBA BR. 7

Pokraj neke jame smo, iz jame se diže magla, bijela i meka poput jastuka. Gravitacija je ovdje nepoznata stvar, liježem na pramen magle. Dugo i duboko spavam. Probudim se na nekoj skulpturi, žulja me. Shvaćam gdje sam: Vilenica! Prokleti Marko Pogačnik. Od moje maglice napravio skulpturu! Da bi sve još bilo gore, čujem svoju ženu kako u jami svira violinu, kao neka Ciganka.

Baklja mi je u ruci, ulazim u jamu, tražim ženu, kao: spalit ću je. Glazba, međutim, dolazi iz mnogo veće daljine nego što mi se u prvi mah činilo. Ulazim u mrak, žena sad već zvuči kao Mark Feldman, ječi jazz improvizacija. Dobro, to je Vilenica, to odgovara mjestu, pomislim ironično: jazz, zar ne.

Stalaktit mi se zabija u rame, kao nož. Iz sjene bljesne ženska ruka. Violina svira neki ples za klaune. Ja nisam taj! Zvuk je nepodnošljiv. Iz mraka, netko, netko kao Šostakovič, s onim svojim debelim stakalcima pred očima. Daje mi ih, te legendarne naočale. Stavljam ih na nos, teške su, tek sad ništa ne vidim. Hvala, rekoh, hvala, baš to sam tražio.

Prilazi mi moja žena, u potpunoj tišini. Kako ništa ne vidim, sve mi je neuhvatljivo. Jedino, čudim se, gravitacija se vratila. Osjećam je na ramenima. Gola stopala svoje žene; moja žena koja punom snagom pritiska nogama moja ramena. Pokušavam joj poljubiti nožne prste, lijevo, desno, ne ide.

Kamen se ispod mene polako pretvara u melasu. Žena pojačava pritisak. Slatkasti miris ispunjava mi nosnice, melasa ulazi u usta, uši, skroz sam u njoj. Žena me sigurnim pokretima, golemom snagom, utapa, karamelizira i pretvara – to je moja posljednja misao – u slatki kurac.

 

SOBA BR. 11

U Novom Žedniku čekam vlak, skriven u golemom smrdljivom grmu na kolodvoru. Kad je bio ošišan, grm je imao oblik badema, sada je više kao rastureno klupko vune. Straga se ipak još uvijek drži jedan uzani prolaz, kroz koji smo se provlačili nekad davno, kao djeca. Uvukli bismo se unutra, čučali i špijunirali putnike i željezničare, promatrali vlakove. I sad je grm, kao i onda, vonjao po mokraći i mačkama. Sjećam se: zvao sam ga džbun.

Iz vlaka silazi moja žena, a ja sam, shvatih u taj tren, ponovno postao dječak. Uhvatila me panika: htio sam je iznenaditi, a sada me neće prepoznati! Unezvjereno prelazim prstima po licu tražeći svoju čekinjastu bradu; obrazi su mi odvratno glatki i nježni, skoro da mirišem na mlijeko.

Gledao sam je iz grma, kako se ljutito osvrće, kako me traži. Prepoznao sam to držanje, taj trenutak, bilo je to kada je položila stručni ispit u Novom Sadu, kada se vratila vlakom koji je išao za Suboticu. Ispit je bio gadan, kinjili su je, jebene birokrate, objašnjavala mi je kod kuće, sjećam se, držala je brushalter u ruci i psovala. Valjda otada, uvijek kada čujem riječ birokrate, vidim taj brushalter, vidim njihove prazne, okruglaste glave, košarice grudnjaka.

Promatram dalje iz grma, upiškio sam se od muke, mokraća mi curi niz nogu. Ne mogu do nje, jasno mi je da uopće ne smijem izaći iz ovog smrdljivog grma, ne mogu jer sam dječak.

Ona prilazi prvom željezničaru, obrušava se na njega pitanjima. On skida svoju crvenu kapu, češka se po glavi, ništa ne razumije. Možda je Mađar? Možda moja žena govori mađarski? Ali moja žena nikada nije naučila mađarski. Ona je Ličanka i… to ću i ostati, grmjelo je po kući. Ali, evo što sada radi, otkopčava bluzu, skida brushalter i baca ga željezničaru u ruke. Željezničar se pravo nije ni snašao – lijepe su to sise – a ona je već uskočila u vlak, baš kada je njegov kolega dao znak da kompozicija krene.

Vlak odlazi, on prinosi grudnjak licu, miriše. I evo i ja, miris je došao do mene, osjetim ga, miris za koji sam mislio da sam ga pokopao s njom, miris njezinih dojki. Plačem. Sad mogu umrijeti. Tonem u mekoću, padam u dubinu, klizim niz njezine grudi.

 

SOBA BR. 19

Poput sudara oblaka iz najveće daljine. Taj zvuk, to lupanje, shvatio sam: to je to napokon – ali još uvijek nisam otvorio oči. Netko mi lupa po vratima, sad već nestrpljivo, bijesno, usred mraka. Naglo ustajem, samog sebe iznenađujem naglošću. Oslobađam se plahte, ništa nemam na sebi. Ud mi se od naleta krvi ukruti do boli. Zadivljen, povlačim kožicu: glavić upija sve odsjaje u sobi. Osjećam napetost mišica na rukama, nogama. Odjednom sam mladić u punoj snazi, ja sa svojih sedamdeset, ja, koji jedva čekam smrt. Bez razmišljanja otvaram vrata. Pred njima moja hanuma, moja žena; preplavi me milina. Bez riječi, zaputi se prema mojoj postelji i ostavi me bez zagrljaja na vratima. Bacio sam pogled na hodnik. U Zvorniku smo, nismo u Sloveniji. Kod kuće smo, ovo je naš stan.

Tu, na ovoj postelji sam umrla?

Da, tu su te zaklali i ostavili potpuno golu.

Obučena je kao starica; to bi i bila da je preživjela rat.

Milo… rekao sam i zagrlio je.

Zuri u mene, oči su joj prekrivene vlažnim sjajem. Osjetim kako me upija pogledom, kako me traži. Želio sam joj skinuti maramu s glave, rasplesti kosu, ali ruke me nisu slušale, odrvenjele su. I usne su mi postale drvene, sav sam odrvenio. I kao da sam se onda odvojio od tog drveta: našao sam se sklupčan u komori svoga srca, nemoćno zadržavajući dah pokraj onog plamička, onoga za koga sam dobro znao da je posljednja stvar koju ću vidjeti na ovom svijetu.

 

SOBA BR. 20

U tami, rušio sam sve oko sebe i na kraju zapeo o vedro tako da se sva tekućina iz njega razlila po zemljanom kuhinjskom podu. Okružio me šum, siktanje zmija: ali to je samo zemlja upijala vodu. Prepoznao sam vedro: ma to je kabo s kojim sam vadio vodu iz bunara, kod kuće, u avliji, u Borovu.

Nekoliko puta sam, kad bi mi nešto bilo sumnjivo – a i onako, iz čiste obijesti – od viška snage, silazio do vode, u tamu, u bunar, prateći put kojim se spuštao kabo. Dolje je zaudaralo kao sred močvare, opijalo me i gušilo. Poput goleme crne ptice, lebdio sam nad tom vodom, žudeći za plijenom.

Siktaj u kuhinji pojačao se u hropac. Osvrnuo sam se i kraj zida vidio, prisjetio se naše postelje. Umirala mi je žena. Vratio sam se pod jorgan, ali nje već nije bilo.

Kriknuo sam.

Začepila mi je usta. Njezini su prsti kao i uvijek mirisali po luku, ali nisam je mogao vidjeti.

Bijesno sam se bacakao po postelji, ali nisam se mogao osloboditi njezinog pritiska. Pokušavao sam je odgurnuti. Gubio sam dah, umirao sam na način na koji sam i inače umirao u svojim snovima.

Ali ni ovoga puta neću se predati. Divljački sam počeo vrtjeti glavom, lijevo, desno: ne-ću, ne-ću!

 

SOBA BR. 21

Moja draga u vjenčanici. To nema smisla, to se nikad nije dogodilo. Jedino ako je odlučila poći za drugoga, na onom svijetu. Ali ne, evo gleda me, zove me.

Gdje smo? Na Gozdniku. Otkud znam? Prepoznajem stare bukve. Kolike su! Dok pogledom pratim rast krošnji, draga nestaje. Skrila se u neko deblo, brzinom vjetra. U sekundi, tama prekrije sve, u drugoj sekundi, na nebu već je luna. Na mjesečini, oko mene, nebrojene mlade, sve u vjenčanicama. Smiju mi se.

U ruci mi je sjekira, pa udri Ranko po stablima. Sve mlade otprhnuše. U travi leži moja žena, vjenčanica krvava. Odbacujem sjekiru, prilazim. Padam na koljena, plačem. Već mrtva, krvavim prstima žena mi briše suze. Crta po mome licu. Pomlađuje me. Moraš biti lijep za vjenčanje, kaže.

 

SOBA BR. 24

Uopće se ne sjećam Bitole. Tamo sam se rodio i već smo za mjesec-dva bili u Sloveniji. Ipak sam znao da smo sada ponovno tu, Bitola. Blagodaram, zahvaljivala mi je moja žena na makedonskom, blagodaram.

Primila me za ruku. Zagrlio sam je, poljubio. Koža joj je bila kao na vjenčanju, nisam mogao prestati s poljupcima. Nevjerojatno koliko smo sada bili mladi. Ovo nije moguće – rekla je i moja žena, i odmah dodala: imat ćemo šestero djece, pipni koliki mi je trbuh. Koža na trbuhu bila je zategnuta do pucanja, dječja stopala udarala su iznutra mahnito, prislonio sam uho i uživao u toj afričkoj svečanosti. Zaplesao sam oko nje, neko oro, ne znam otkud mi svi ti koraci. Ona je pljeskala kao dijete, i u ritmu dovikivala: još, još, još dragi, još! Skinuo sam bijelu košulju, zaplesao polugol, znoj me oblio. Iznenada, noge su mi potpuno otežale; u trenu ostario sam za cijeli život; plesao sam oko ženinog groba i plakao.

 

SOBA BR. 32

Ako si ti smrt, rekoh ženi, s cigaretom u ustima, onda je u redu, bolje je nego što sam zamišljao.

Žena mi nije odgovorila, samo je otvorila prozor da bi ušlo zraka.

Ovdje je kao u grobnici, reče.

Pogledali smo se i počeli se smijati. Čuli smo kako nam sviraju kosti, kako će svirati kad nas oglođu crvi.

Baš se veselim što si baš ti došla po mene! rekoh i zapalih drugu cigaretu. Baš. Ustvari, i ne bih mogao drugačije, ni da me ubiju.

Izađimo na terasu, reče. Znaš da je u domu zabranjeno pušenje.
Ajde de – nemoj mi sad još i ti, rekoh.

Nevoljko izađoh. Ona nestade.

O, da mu je jebem! opsovah, ali nisam uspio nastaviti.

Ovo nije Slovenija, nije ni noć više. Čudan neki dan, svijetao, a bez sunca. Pogled s terase padao je na polja kukuruza koja su se prostirala u beskraj. Šuštale su stabljike, suhe, pune klipova. S koje terase se pruža ovakav pogled!?

Već sam na njivi, duboko u polju. Iz sjećanja mi navre miris zapaljene kukuruzovine, sladak i opor istovremeno.

U jednom redu kukuruza čekala me supruga. U ruci joj je namjesto baklje gorio smotuljak dnevnih novina, onaj dio s oglasima i smrtovnicama. Lijepo sam vidio naše fotografije; bio sam brži od vatre i prije plamena pročitao sitnim slovima otisnut tekst: Ožalošćena rodbina ufa se kako će naša baka, tetka itd. i djed, ujak itd. napokon skončati svoj život, u Božjem miru i spokoju, na istom mjestu gdje su i svoju ljubav pronašli; u polju kukuruza.

Jedan rukav već mi je gorio, ženinu ruku zahvatio je plamen. Položio sam svoju plamteću ruku na njezinu kosu, ponovila je moj pokret. Stajali smo tako zapaljene kose i razgovarali. Mjesec se pojavio nakratko, ali je i on odmah izgorio. Po polju su se kotrljali zvukovi, kao kapi vode po vreloj ploči štednjaka. Uskoro će se plamen proširiti cijelim poljem i progutati nas.

Mi smo posljednji partizani, rekao sam supruzi. Još smo uvijek mladi i lijepi, naš bunker je najbolji.

Pogledaj! reče ona i koketno raskopča bluzu. Namjesto bradavica imala je zvijezde petokrake. Ispod pupka, ćirilicom, utetovirano, prekrasno:

 

SOBA BR. 33

Negdje kod kuće na Kosovu. Vozim u grad, kao da ću do centra, kao da sam mlad. Sirene sviraju jazz. Najednom se pokraj mene, na mjestu suvozača, stvori moja žena:

Uživaš?

Misliš na jazz?

Ne, mislim na kuću tvoje bake.

I natjera me da se ponovno vratim u selo. Kuća je bila mračna, baka i djed odavno su umrli, nitko tu godinama nije zalazio.

Žena me uhvati za ruku, ledenim prstima. Bio sam sad dječak i bilo me je strah.

Mama, očajno sam promucao.

Ne boj se, reče moja žena, idemo u vrt.

Vrt je bio, precizno u konac, zasađen celerom. U krilo su mi se bacila tri šteneta, bijeli kao šećerna repa. Lizali su mi ruke, vrat, obraze. Prepustio sam se, legao. Nebo, oblaci i sunce s obaveznim osmijehom. Moja žena okopavala je vrt i pjevala.

Bit će ovo plodna godina, pravio sam se važan.

Okrenula se s celerom u ruci – mogao sam osjetiti snagu njegova mirisa – samo kimnula i nastavila posao.

 

SOBA BR. 34

Kranjska Gora, kraj Ruske kapelice. Nevjerojatno, ponovno se sjećam svega: barem deset tisuća zarobljenih ruskih vojnika gradilo je ovu cestu početkom XX. stoljeća, baš ovdje. Nastavljam automobilom sve do tog razvikanog kamenog lica. Snijeg je posvuda oko mene, ali nekako parkiram u stranu. To je lice moje žene. Surovo lice od kamena za koje su mi svi govorili kako ga samo planinari mogu vidjeti, odnosno vjerojatno ni oni, samo Bog. Ali nisu računali s tim: to je lice moje žene i ja ga vidim.

Imaš nešto da mi kažeš!? zaurlao sam.

Odron, lavina snijega pokrenu se umjesto odgovora. Piljio sam u njezine oči, ne pokrećući se. Približavala se noć, a s njom i vjetar zapanjujuće snage. Ubrzo je postalo neizdrživo; u jednom mahu zgulio me vjetar do gole kosti.

Još uvijek je bilo pokreta u meni, kosti se nisu sasule, kostur se držao stojeći. Mrtva straža. Jedino mi je čeljust stalno padala, ali nisam se dao, stiskao sam zube, cvokotao.

Iz šupljina njezinih očiju, pa niz kamene obraze, počeli su padati sitni kamenčići, bušeći rupe u snijegu. Bilo je sada već prekasno za suze.

 

SOBA BR. 35

Prepoznao sam Rudnicu po zaraslim rudarskim rovovima. Potpuno sam zaboravio na taj izlet; žena i ja odvojili smo se od skupine i uputili gore prema malenoj okrepčevalnici. Ljubili smo se tamo, zaneseno; uživali u pogledu na Bohinjsko jezero.

I sada sam krenuo istim putem, usamljen i star, kao da me tamo čeka žena, kao da cijelo vrijeme živi samo tamo. Hodao sam u potpunoj tišini; taj muk podsjećao me na to kolika je živost prije vladala ovdje. Pa i prije stotinu godina: kovači, rudari, fužinari… Imao sam fiks-ideju da se ja, upravo sada, približavam toj nestaloj vojsci – i da ću sada postati napokon njihov, ja, Bosanac.

Ja, karikatura Bosanca. Ljubljanski plesač sa svom svojom balkanskom muževnošću. Dobar za ulogu sablasne Bosne, za svu tu jeftinu simboliku ničije zemlje. Moji lomni pokreti, kao da me je gazilo stotinu vojnika.

Nasmijao sam se toj slici i počeo tapkati u mjestu, kao da utiskujem u zemlju posljednje uspomene na svoje tijelo. Bilo je to oslobađajuće; osjetio sam kako mi se vraća snaga, kako se rješavam tjeskobe. Nastavio sam tapkati. Ptice su se uznemirile, njihovo ozlojeđeno čavrljanje prekinulo je muklu tišinu. Nastavio sam tapkati. S različitih strana osjećao sam poglede začuđenih životinja, strah i zahvalnost. Život se vraća, tapkaj! Hej, ja sam vjesnik proljeća, moje tapkanje u mjestu – razdragani ples!

Napokon, između stabala ugledah krajičke haljine svoje žene. U blizini i u daljini, u isti mah. Nemoguće da je posvuda, ali takav je ritam kojim pleše, kojim mi se približava.

Stao sam zadihan, pognuo se, dlanove spustio na koljena. Kada sam se ponovno uspravio, vidio sam: nema tu nikakve haljine – vjetar se poigrava s krošnjama, skida lišće.

Šuštanje lišća zatomilo je ptičji glas; stao sam. Jesen, ovo je moja posljednja jesen. Dakle, prva jača od mene.

 

SOBA BR. 40

U crnom snu, moja ljubav i ja; sjedimo u nekom kutku, kao da se skrivamo od mase brbljavaca. Na karminama smo, puno se pije. Ne mogu vidjeti njezino lice, gledam samo tu kuštravu kosu kako se gnijezdi u mojem krilu. Kao i uvijek, s lakoćom apstrahiram, i jasno vidim klupko zapletenih, povijenih linija koje joj okružuju lubanju i skrivaju njezine oči od mojih, čeznutljivih.

Osjećam njezine usne na laktu, zatim jezik, zube. Njezini me pokreti sve više uznemiruju, nema u njima nježnosti, nema strasti. Puka žeđ. Ali uza sve to gađenje, ne nalazim snage za otpor. Vrti mi se u glavi; ponovno sam u bolnici, malaksao od davanja krvi, ali medicinska sestra i dalje trlja moju kožu vatom, alkoholom: traži mjesto za novi ubod.

Vraćam pogled u krilo, umjesto kose moje žene, tu je glatka glava crnog labradora, halapljivo njuška po mome međunožju. Osjećam prste moje žene, kako mu pomaže, kao jedno biće šire moje prepone i grizu.

Nema tamo ničega, čujem samo njezin jecaj; oboje nestaju u praznini koju su raširili.

Konačan dokaz da sam zaista mrtav.

 

SOBA BR. 14

Uspravio sam se u krevetu i osluškivao. Tek sada sam shvatio: Ej, pa ja sam kod kuće, umjesto u Domu, probudio sam se kod kuće! No, ona je zaista već izašla, odavao mi je to lavež dvorišnih pasa. Krenula je u svoj uobičajeni posjet groblju, prokleta vještica. Upravo iz te daljine, kao da su je zatekli u njezinom obilasku pokojnih Medoša, Bernardina, Grbeca i Hrvatina, začuli su se taktovi Mozartove simfonije u g­molu u izvedbi njezina mobitela. Nekome je baš stalo da je dobije. Meni je taj Mozart oduvijek bio čista depresija, strašno me je iritiralo kada bi zviždukala tu temu. Hitro sam se obukao, čudeći se i sam svojoj mladenačkoj okretnosti.

Taj iznenadni osjećaj proljetne snage – usred kasne jeseni – naveo me da potrčim prema groblju. Prilično neobična pojava za uspavane Korte; čovjek u trku ovdje nije viđen još otkako je sveti Anton Puščavnik užurbano obišao i posvetio crkvu koju su nazvali po njegovom imenu. Barem tako tvrdi moja žena koja je sveca jedina vidjela i potrčala.

Krošnje hrastovih šumaraka zatalasale su, zadrhtale od studenih zračnih struja. Željezna grobljanska vrata pomakao sam s mukom i uz užasavajuću škripu. Među grobovima nije bilo nikoga. Istrčao sam van i vidio svoju ženu kako stoji na parkiralištu, kraj našeg automobila, raspuštene kose i raširenih ruku, pod prvim zrakama Sunca.

Svjetlost i toplina koju je upijala na taj način bila je usmjerena ravno prema meni. Pao sam na koljena od slabosti, od pokornosti, osjećaja beskrajne zahvalnosti. Više i nisam prepoznavao njezine obrise, bila je poput blještavog križa koji svu svjetlost Sunca usmjerava prema meni. Onda se ponovno začuo Mozart i ona je brzo ušla u automobil i zapalila prema gradu.

Znao sam da se više nikad nećemo vidjeti. Polako sam, uživajući u samoći, krenuo izvan sela, u maslinike i među stabla kakija. Blagi, ali neumoljivi vjetar uzimao mi je gram po gram tjelesne težine. Kada sam se našao među beračima kakija, kojima su iz šaka ispadali golemi narančasti plodovi, već sam bio samo jedna od bestjelesnih, zračnih struja što miluje i hladi njihova znojna čela.

Nisam očekivala sobu punu svjetla. Ležao je na boku, leđima okrenut vratima. Sjela sam na rub kreveta.

Disao je isprekidano, užurbano.

Nakon toga smirio mu se dah.

Opružila sam se pokraj njega. Gledala sam borbu sjena na stropu. Nisam ih mogla prevesti ni u kakve imaginarne oblike, ostale su bez značenja, nestalo je moje djetinje mašte. Pokušavala sam onda povezati njihovu naizmjeničnost, njihov puls s njegovim dahom.

Tek onda shvatila sam da mu više ne osjećam dah.

„Pogledaj me, pogledaj me!!!” viknula sam i okrenula ga na leđa.

„Pogledaj me”, uhvatila sam ga za obraze, „pogledaj me!!!”

Pucerica je naglo otvorila vrata.

„Kaj se dogaja!?”

Ne čekajući da joj odgovorim, brzo je prišla, teatralno kriknula i počela pritiskati njegov prsni koš.

„Hej, hej!” trgnula sam se. „Pustite ga, mrtav je.”

Okrenula se prema meni bijesno.

„Jaz sem Vas poklicala da pomagate!!!”

„Otkud znate da mu sada nije bolje?” rekla sam blago, pomirljivo.

Izašla sam u hodnik, kad ono, pred vratima, čekaju me starci. Svih jedanaest. Na njihovim licima, u njihovom žamoru, nije bilo zahvalnosti, više nevjerica, štoviše bijes! Jer i dalje su u domu, jer – probuđeni su i sada imaju ponovo samo Pucericu i užurbano osoblje bez duše.

„Dobro, dobro!” uzviknula sam ne bih li prekinula taj metež. „E pa moj suprug je umro, ako vas to tješi!”

Utihnuli su. Otvorila sam vrata sobe i pustila ih unutra. Ušla sam i ja za njima i sjela u kut na jedini stolac i ostavila ih da se tiskaju oko njegove postelje. Njihovo mumlanje samo je pojačavalo tišinu, osjetila sam kako mi se suze slivaju niz obraze. Kao da mi je trebala publika da bih zaplakala!

Moje jecanje napokon je omekšalo otupjela staračka srca. Prilazili su mi, jedan po jedan, pružali svoje maljave šake, izjavljivali sućut.

I tako sam, umjesto da oni meni kažu, ja njima govorila: hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.