Vodostaj vrtoglavice | Ivana Žužul

IZA VISOKOG ČELA

Raste rep
mog tisuću i jednog
Ezopa.
Dugačkim prstima
dotiče me
u prenapučenom autobusu.
Šapće mi sladunjavo:
Zatiljak je ozebao epitaf.
Nema neizvjesnosti
iza visokog čela
praznici su
vučji očnjaci
a himne
plačljive
gljive.
U Ezopovo ime
kupit ću namirnice,
adresirati čestitke.
I nitko neće primijetiti
da se sirena oglasila
na polazak i odlazak,
oboje.
Ispratit ću te,
lišče
kao prošlog puta
do vrata i
nasmijati se,
jer ti ćeš,
znam
doći opet.