Vodostaj vrtoglavice | Ivana Žužul

NEBO OD PLASTELINA

Živi isto
od samog početka.
Bez nepca.
U njenom grlu
nebo je šuplje i modro.
Čitavo je selo takvo.
Noćima kod zvonika,
plaši svete prozore.
Jednom u tri mjeseca
vozi se tramvajem
zbog kontrole
u sivoj bolnici
Ispod crvene torbice
među mršavim koljenima,
broji stanice,
jer pamtiti je strašno.
S tramvajskog stolca
visjela je žvaka
i drske oči
nekog dječaka.
Kasnije je u
crkvenom dvorištu
mijesila
mesna usta, resicu
i nekoliko nebaca.
Sve je slagala na oltar
pjevušeći.
Ono što nije uspijevala iščitati
s bolničkih papira
pojela bi
Plastelin je curio preko
donje usne
na haljinu i dokoljenke
a Neda je još recitirala.