Vodostaj vrtoglavice | Ivana Žužul

PISMO DIOGENU

Dragi D.
ne mogu iščekati dan
kad ću te ponovno vidjeti.
Od dana kad smo se
voljeli
u gradskoj fontani
dok su oči svih vozača tramvaja
sahnule na mojim grudima
i rijeke mlijeka tekle trgom
iz poispadalih vrećica
zgranutih žena,
ništa nije isto.
Riječi nemaju težinu
samo istine
a one se ne traže.
Sjećaš se,
njihov šapat: Skandalozno…
nije nas brinuo.
Sutradan su
me na ulici
presreli
potpuno nepoznati ljudi
za mnom su izvikivali,
sramotna imena.
Nisam pokazivala osjećaje
bez imalo stida
ušla sam u pekaru.
Mlađa žena
dala mi je kruh
nerado, potom je
triput pljunula na pod,
triput se prekrižila
stresajući uroke sa sebe.
Nek te ova priča ne uznemiri.
S pričama je isto kao i s riječima.
Čekam te na starom mjestu.
Do srijede, voli te
tvoja i.