Sjene sjemenki | Neva Lukić

JEDNODNEVNA PRIČA O „JEŽENJU“

Jednoga jutra nanio je Vjetar
stotine sitnih sunaca
u glatku kožu mojih ruku
U svako od njih zabodene
uspavane, providne dlake
najednom stršile su Svemiru
a Rijeka je kroz njih pila
daleku vodu

Kad je Vjetar prošao,
koži je ponovno postalo monotono
No, potom se pojavio Poljubac
i napojio rijeku cijelim mi vratom.
Kad je on otišao,
dugo, dugo, ničega nije bilo.
Moja koža kao da nije postojala,
osim pokojim ubodom komarca
Oko podneva krenula je zavijati
probna sirena,
jednoličan ton počeo je odjekivati
Nelagodom Sjećanja,
Sunca na lijevom bedru blijedo
jutarnje su se rastvorila,
a kad je zvuk utihnuo, utihnula i ona

U tišini otvorila sam knjigu i krenula
čitati sljedeće Riječi:

In my great grandmother’s time,
All one needed was a broom
To get to see places
And give the geese a chase in the sky.[*]

U nepravilnom ritmu
Sunca su se palila i gasila,
Podivljali Mjeseci
Visokih, visokih stanova

[*] Iz pjesme Charlesa Simica „Autumn sky“