Sjene sjemenki | Neva Lukić

TRNAC U SVIJETU

Sigurna sam da je nekad
gradovima vladala voda
Sigurna sam, obuzimala je
utore kaldrme
plȁvila je trjemove
starih rimskih hramova
Punila je škure na prozorima
kako sunce ondje slučajno
ne bi stvorilo sjenu
Voda je bila svugdje
Ljudi su istodobno hodali
po toj vodi
i plivali u toj vodi
i davili se u toj vodi
Prodirala im je duboko
u grla
pa tekla iz njih poput slapa;
slapa ljutita, puna prezira,
izravno iz smrti rođena.
Tijela su plutala u toj vodi
ali unutar nje,
mrtva i živa
u isto vrijeme

I sve baš sve
bilo je nijemo
I nigdje baš nigdje
nije bilo tona,
riječi,
ni praznine
arkada visokog
amfiteatra
Sve baš sve
bile su tihe slike
i sve, sve bilo je
ostvareno,
nije bilo mjesta
za drhtaje,
nije bilo mjesta
za ispunjavanje

I onda, jednoga dana
voda se odlučila povući
Sigurna sam,
ništa se nije dogodilo
postepeno,
Sigurna sam
Sva ta voda odjednom
bila je usukana
halapljivo proždrta.
Podzemni svijet
usisao je jedan dio,
a drugi je završio
u dosad plošnim
ljudskim trbusima
Ondje se spremio
kako bi ispunio

Odjednom, ljudi su se
uspravili,
Počeli su hodati po
kvrgavoj kaldrmi

Odjednom zvukove i riječi
čulo se kako odjekuju
rimskim kazalištima

Zvukove i riječi kako
prožimaju praznine trncima,
tankim, savitljivim guštericama