Sjene sjemenki | Neva Lukić

MELANKOLIJA

Otkad neko sam vrijeme bila nijema

Otkad bila sam kuckanje zastave na vjetru
Odjek lopte koja neumorno odbija se o zid
I strujanje crnog psećeg repa što ukrug miluje zrak

Otkad bila sam zvuk koturanja bicikla
po nepravilnoj kaldrmi.
I riječi nekoliko različitih jezika

Otad kad ti uputim riječ koju skoro
oduvijek znamo oboje
Kad ti je samo kažem
Sama
U vjetar

Sjedeći na klupi,
kad ti kažem „Vjetar“
„Otrovno, zeleno lišće“
„Kućica za ptice puna ljuski kikirikija“

Tad mi se već čini da se tvoje tijelo
Reinkarniralo u jednu od mojih
Usana.

Možda donju.

Pa opet onijemim
I tako sjedim
Na suncu.