Sjene sjemenki | Neva Lukić

PROSTOR

Kroz debeli zid među našim sobama
Samo slutila bih te vječno

Kroz gustoću bjeline
osjećala bih kako polako prolaziš,
a nikada ne stižeš k meni

Osjećala bih
Gubiš se u dubini
Prisutnost ti nestaje s ovog svijeta
a da nikad nisi stigao do mene
U jednom trenutku
Osjetila bih
svijet je lakši,
kao da izgubio je gravitaciju,
a skoro da i ne znam zašto.

Potom bi se ponovno pojavio
Čula bih te prigušenog,
nedosanjanu francusku šansonu,
pjevušio bi mi na uho
a ja nikad ne bih uspjela čuti
besprijekorno izgovorene riječi
u vakuumiranoj daljini

Svejedno, nikad ne bih otvorila
vrata svoje sobe,
Noćima samo bih slušala
šuškanje tvog tijela
pod posteljinom

Ti bi postao cijeli taj Prostor,
toliko sitan da bi još više
odjekivao prostorijom

I tako velik, sasvim neobuhvatljiv.

Razrogačene oči.