100% pamuk | Ivana Bodrožić

RUKA

Ruka moje majke izgleda loše. Kao zamrznuto lisnato tijesto industrijske proizvodnje s rupicama na površini, blijedo i sirovo, ali puno, puno mekše. Ispod snopa svjetla lustera nad trpezarijskim stolom koža nadlaktice titra dok trese komadiće prženih liganja iz štanicle u tanjur. To s rukom, dogodilo se preko noći. Sinoć me nazvala i rekla da trebamo krenuti na put. Rekla je: „Vuče me groblje.“

U ormaru, na najdonjoj polici, stoje dva uredno složena brda pidžama, jedno brdo su nove pidžame, one za bolnicu, a drugo za kućnu uporabu. Ako ih je slučajno premjestila, svaki put kada navratim, obavijesti me gdje su. Tako da ne moram vrndati i kopati kada dođe taj trenutak. Najnovija koju je kupila stoji na vrhu, s kopčanjem od naprijed, to je u slučaju moždanog. Takvu su sestre tražile kad je njezina mama bila u bolnici, radi lakšeg namještanja cjevčica. Sa strane, pored novih pidžama ugurana je i čista plastična vrećica u kojoj se nalaze meke paperjaste papuče, za bolnicu.

Moja mama ne uživa u hrani, lignje iz marketa, otežale od ulja hrskaju pod njenim zubima, koji zapravo nisu njeni, jede brzo, tek zato što se mora.

— Nešto se mora pojesti — kaže zidovima dok odnosi tanjur u sudoper. Za to vrijeme, dok nestaje u dubini kuhinje, vraćam svoju porciju s tanjura u štaniclu, gužvam je i odnosim u smeće.

— Već si pojela? A i ti si jadna s tim jelom.

— Pojela sam, nisu bile loše.

Sjeda za stol i pali cigaretu. U jednom dimu gotovo pola bijelog papirića pretvara se u pepeo, mogu čuti kako joj pucketaju pluća. Dok u jednoj ruci drži cigaretu, drugom izvodi nesvjestan pokret koji pamtim iz djetinjstva. Vrhom palca dodiruje po redu jagodicu svakog prsta do malog pa onda nazad.

— Šta će ti toliko pidžama? — dok postavljam glupo i suvišno pitanje, postajem svjesna kako se upuštam u već izgubljenu bitku, vidim kako joj se ispaćeno lice ozaruje, spremno me kreće poraziti.

— Kako šta će mi? Je l’ se sjećaš kako je bilo kad je bila u bolnici? Pa neće oni nju prati svaki čas, dosta je bilo da se jednom upiša ili usere, odmah bi joj navukli onu odvratnu zelenu krpu, ko da je njih briga. Jadna, kolko je to na njoj bilo veliko. A ja sam nosila, nosila sam svaki dan. Koliko je imala kila, niti četrdeset, a bila je čista ko curica. Češljala sam je, usta mazala melemom da ne budu suha, mirisala je ko cvijet, one sestre se nisu mogle načuditi. I svaku bih ispeglala, sa obadvije strane. A da nisam sve to pripremila, šta bi onda, ko oni jadni starci o kojima nitko više ne vodi računa. Pa valjda ćeš i ti meni moći čistu pidžamu donijeti.

— Pa normalno da ću ti donijeti — izgovaram i prihvaćam čistu i mirisnu pidžamu, svaki dan promijenjenu, kao vrhunac brige za najbližeg.

Dok u tišini probavljamo velike molekule masti, pogled mi luta po zidovima. Zidovi su maslinastozelene boje jer se tako manje prljaju, iako je njezina mama dok je bila živa jednom tjedno znala napomenuti da mi nismo Mađari, bilo je sasvim jasno što o tim zidovima misli. Na njima vise uokvirene fotografije djece, svuda su samo djeca, ja dijete, moj brat dijete, moja djeca, njegova djeca, i još jedno dijete slučajno uhvaćeno u kadar, iza mog djeteta. S djecom se može. Djeca su poslušna i na tvojoj su strani, djeca te vole i djeca te prihvaćaju, kao i sve ono što im kažeš, dokle god su djeca. S odraslima, to je sasvim druga priča.

Ja znam kako biti dijete, zato možda od čitave obitelji jedina još posjećujem svoju majku, kao što sam posjećivala i njezinu. Posjećivala sam je čak i sa svojom djecom, sa sinom koji je bio beba prevelike glave, nosila sam ga u jastuku da ga pomiluje jer više nije mogla iz kreveta. Nagnula se preko ruba i rekla:

— Dobro si se ti od njega oprostila, koliki je. Mnoge tako nastradaju.

Stajala sam s njim u rukama još neko vrijeme iznad njezinog kreveta, šutke prihvaćajući škrti izraz brige o stradanju.

— Neka, samo neka bog da djece. Ona su jedino što vrijedi.

Ne znam točno kad sam je prestala zvati bako, možda kad sam potajno odrasla, i od tada izbjegavala svaku prigodu da je ikako zazovem, takvih ionako nije bilo puno, možda je bilo dovoljno hej, a kada bih je spominjala u razgovoru s drugima, bila je mama moje mame. Sada od nje nije ostalo više ništa, samo uplatnica koja dolazi s gradskoga groblja, obaveza koju sam preuzela na sebe da je plaćam, kako bih rasteretila svoju majku, njezinu kćer. Ta gesta mi se činila u redu, iako, moja mama nije previše siromašna, ali voli kupovati, najviše pidžame, kuhinjske krpe, njih možeš kupiti puno a nisu skupe, kao i stvari za djecu, a ponekad i za mene. Sve te stvari uglavnom su nešto za kuću.

— Nešto sam ti kupila — često kaže, ali ne razdragano kao kada ljudi kupuju poklone, nego više kada nekome kupite nešto za što vi znate da mu treba, znate bolje od njega, možda mu se i neće svidjeti, ali samo zato jer ne zna procijeniti vlastite potrebe. Ja uvijek hinim iznenađenje, ono djetinje.

— Stvarno, ma nisi trebala?!

— Pa znam da nisam, ali ipak jesam.

— Pa šta si mi kupila?

Iz svog trezora, svoje velike spavaće sobe, mauzoleja davno prošlog života, u koji djeca ne smiju ulaziti, iz odbojnog i pomalo zastrašujućeg polumraka obavijenog mirisom lavande, moja mama iznosi kutiju. Da se vidi da je stvar nova, iz otpakiranog i ponovo pedantno zalijepljenog kartona, izvlači jastuk.

— Anatomski je. Bio je na rasprodaji, a ja sam sakupila bodove, dobila sam ga u pola cijene. Probaj leći, vidjet ćeš, da se dobro odmoriš.

Čvrstim stiskom odvodi me do kauča, namješta mi jastuk ispod glave i dlanom mi pritišće čelo da utonem u njegovu sintetičku utrobu.

— Vidiš, rekla sam ti. Treba ti odmora. A navečer kada legneš, možeš zamišljati da si u mom zagrljaju.

Gledamo se vječnu sekundu, zamišljam sebe na ogromnom bračnom krevetu, veliku i nezgrapnu, u majčinu zagrljaju.

Grlimo se tako, ona i ja, gledamo se u oči, a ona izgovara:

— Kad sam se udala, svaku večer sam zamišljala maminu ruku na svom obrazu, nitko te tako u životu ne miluje.

Grlimo se i dalje, moj stisak postaje sve jači, njezin slabi, dok joj tijelo ne omlohavi potpuno.

Ustajem naglo i guram jastuk nazad u kutiju, skupa s mislima o zagrljaju.

— Hoćemo krenuti? Da ne gubimo vrijeme. — Moja mama ne gubi vrijeme, nikada to nije radila, pa čak i sad kad je u prijevremenoj mirovini, kada nema baš nikakvih obaveza, ona vrijeme ne gubi. Vadi escajg iz ladica, kristalne čaše iz regala, redovitije nego itko pere štep-deke, štapićem za uši i dječjim uljem čisti fuge na pločicama u kupaonici. Iz tog klečećeg položaja, sve teže se diže. Jednom ćeš me tako naći, kaže.

Ulazimo u auto.

U gepek stavljam lampione i umjetno cvijeće s komadićima plastike na laticama koji glume rosu.

— Baš me zanima jesu li popravili onu otkrhnutu ploču? Za čega im se plaća svake godine, to je njihova dužnost, ali normalno, nitko više ne zna svoje dužnosti.

Otkrhnuta grobna ploča pojavljuje se svaki put kao tema koja zahtijeva podužu elaboraciju, kao i to da oni koji ne znaju svoje dužnosti, a trebali bi održavati groblje, nikada ne odnesu nagorene lampione u kontejner, ne počiste sasušeno lišće popadalo po spomeniku, zatim grob s lijeve i grob s desne strane za koje se vidi da nitko ne mari, kao i uzgredna opaska upućena meni o nedržanju barem metlice u gepeku, za svaki slučaj. S tim završi prva runda o dužnostima s kojima ja očito stojim tako-tako.

S druge strane, ja nemam mozak za otkrhnutu ploču. Iako znam za taj nazubljeni komad kamena koji već dvije godine otkad su je spustili unutra svojom asimetrijom narušava grobljanski red, misli mi uvijek bježe unutra. U raku.

— Bakooo, u grabu polakooo!

Ležim zatrpana pernatim dunjama u starinskom bračnom krevetu, i dozivam baku tom rečenicom svako jutro kada se probudim. Izgovaram to godinama, ne razmišljajući o tome što to znači, skroz dok ne pođem u školu, onda više ne spavam kod bake, na to zaboravim, pa se sjetim tek nedavno, i stresem se. Od posjeta do posjeta grobu, u prosjeku dva puta godišnje, dok stojim pokraj sagnute majke i gledam u njezine lopatice koje se trzaju dok mete, misli mi bježe unutra čak i kada to ne želim, razmišljam o procesima u dubokom mraku. Prvo je bilo puno, pa manje, pa još manje, koliko je ostalo sada? I što je zapravo ostalo od nje, ono unutra, ili ovo vani? Ona i ja.

Zatvaram oči i sa svih strana jasno vidim izbušene plitke rupe, nekoliko kilometara uokolo, na zemljinoj kori, kao kroz rendgen, izgledaju kao košnice, one nemaju imena i prezimena, nisu ukrašene jeftinom šarenom plastikom, sve je samo u dvije dimenzije, prazno – puno, nula – jedan, nula – jedan, mi smo gore, oni su dolje, stojimo kao upalni procesi na koži lica tinejdžera, naše upale proizvode nove, a onda se pretvorimo u plitak ožiljak. Na zemljinoj kori i u nečijem životu.

Grob blista. Pometen i obrisan vlažnom krpom, kada se rendgen ugasi, ponovo zaiskre neprirodne boje cvijeća, nova zrnca krunice tuckaju o trbuh kamene vaze, plamen lampiona lelujavo obasjava svoj zadani krug, mama se pridiže i križa. Usne joj se pomiču, oči su joj polusklopljene, sada nastupa ona posebna tišina, vrhunac našeg putovanja nakon kojeg će uslijediti trenutak kada ćemo moći kazati bez riječi: obavili smo groblje. Tada mama obično kaže: „Eto.“ Zatim se olakšanim korakom upućujemo prema širokoj kapiji, putem obično susretnemo neke nepoznate ljude, ali pogledi i tihi pozdravi koje razmijenimo na tom mjestu, odaju da smo se sporazumjeli, da se poznajemo, duboko unutra, kao i to da ih nikada ne bismo pozdravili bilo gdje drugdje, te nepoznate, tuđe ljude. Ali tu na groblju, postajemo nekako čudesno rođeni jedni drugima. Majka skuplja stvari u vrećice i sprema se krenuti prema puteljku koji vodi k izlazu s naše parcele, ali ovaj put, ja ostajem kao zakopana. Tek nakon što je odmaknula nekoliko metara, shvaća da je ne slijedim.

— Je l’ idemo, šta stojiš tamo?

— Ajde, malo se vrati — mama me gleda u čudu, ukipljena u polutorziji tijela.

— Molim te — dodam.

— Šta je bilo? Nije se valjda još jedan komad odvalio? — vraća se zagledajući sve ćoškove ploče, pa kad ne nađe novo oštećenje, ponovo se zagleda u moje lice, tražeći na njemu odgovor.

— Reci joj nešto.

— Kome? — gleda me u čudu.

— Pa svojoj mami. Reci joj nešto sad kad si tu.

— Šta da joj kažem, šta je tebi?

— Pa otkud ja znam, to je tvoja mama. Reci joj da te nikad nije razumjela, reci joj da se stidiš za nju kad te je udarila patikom po glavi jer nisi znala računati, reci joj da si joj prala govna dvije godine, a da ti nijednom nije rekla hvala. Reci joj da si je ponekad mrzila, tako čisto, lijepo i nepomućeno kao rijetko koga u životu. I da si osjetila olakšanje kad je umrla, i da sebe mrziš zbog toga. I da si toga dana postala ona, da je njezin duh ušao u tebe — izleti mi u jednome dahu.

— Ti nisi normalna — bježi prema puteljku, jurca i grebe, ali stoji.

— Reci joj da se bojiš smrti, da te paralizira strah od tog mjesta gdje leži unutra, pa da se zato stalno brineš za jebenu ploču. Reci joj da ti je život prebrzo prošao, i da si ga previše potrošila na nju, i da misliš kako nije normalno to što joj nikada u životu nisi rekla „ti“. Odite Vi u pičku materinu, sjećaš se kad ste se jednom posvađale? Ovo je pravo mjesto za iskren razgovor, mama. Ona ti čak ništa ne može ni odgovoriti.

Moja mama me ne poznaje. Izgubila sam njezin pogled, u meni ne vidi svoje dijete, vidi izopačenog monsturma koji se godinama prikrivao iza lica njezine kćeri, i sad ju je zaskočio, na grobu njene majke.

Okreće se ispadnutih očiju, a vjetar mi donosi – bit ću kraj izlaza.

Znam da je jesen jer sunčeva svjetlost ukošeno tuče u oči. Probija aureolu para koje se dižu visoko iznad krošnji jablanova i bliješti mi među trepavicama. Vučem se makadamskim putem prema kapiji, ne vidim ni jednu živu osobu u blizini, vidim samo tijelo moje majke koje se savilo na klupi i izgleda kao da će ga progutati zemlja. Kada prođem pored njega, tijelo se diže i hoda za mnom. Za mnom ulazi u auto i sjeda na mjesto pored mene. Motor bruji sve jače skroz dok ne dostigne svoj vrhunac kilometar nakon odvojka za autoput. Ja više ne vozim, nego lebdim spljoštena u dvadeset centimetara iznad glava dviju žena i tapiciranog limenog krova automobila. Jasno vidim čitav put koji je krenuo od trenutka u kojem je jedna izašla iz druge, vidim uduplavanje escajga, jorgana, anatomskih jastuka, brige, mržnje, i nesreće. Zadnje što vidim jest neobično golema metalna ograda, mrlje od mušica na kockastim farovima koje začuđeno proučavam iz velike blizine, u kojima, kada se jako zagledam, izgleda kao da postoje neke blistave stepenice koje vode u krug. Onda ne vidim više ništa, jer odjednom više nisam u dvadeset centimetara, nego ponovo u sfrkanih metar sedamdeset i pedeset sedam kila iz kojih nešto curi kroz više rupa. Nakon tisuću godina tišine i velike udaljenosti koju smo prošle, vidim oči svoje majke. Kada se bolje zagledam, u njima se odigrava toliko toga, život koji želi van, mogla bih u njih gledati satima, ali kao da se svjetla lagano gase, kao kod onih okruglih prekidača kojima sam zabavljala svoje dijete dok bih mu jednom rukom presvlačila pelenu, a drugom okretala prekidač. Glasom čarobnjaka ponavljala sam: „Ako budeš dobar, upaaalit ću svjetlo, ako budeš zločest, ugaaasit ću svjetlo“, samo da bi bio miran, samo da bi ležao tih nekoliko minuta, začuđen u tišini, pojavljivanjem i nestajanjem svijeta.

I vidim još jednu stvar. Sigurnosni pojas preko njenog vrata ispod kojeg se njezino sitno rame provuklo, koji joj ne da do zraka, a ja ne mogu pomaknuti ruku. Želim, ali ne mogu, ili mogu, ali ne želim. Tek jednu jasnu misao imam u glavi, popravit ću ploču, to će biti prva stvar kada se izvučem odavde.