100% pamuk | Ivana Bodrožić

PRISTOJAN POSAO

Nada ima troje djece. Franjo, Josip i Marija, deset, osam i sedam, toliko su stari. Kad uđe u stan, prvo odlazi u kupaonicu presvući se, a odjeću u kojoj je došla, uredno složi na perilicu rublja.

— Joj, šta sam pokisla — kaže često.

Počela je dolaziti u jesen, dani su bili takvi. Onda još dok stoji pita:

— Je l’ mogu jednu zapal’t? Ajd’ i ti sa mnom.

Nudi mi cigarete sa stranom markicom, inače ne pušim ujutro, ali s njom zapalim. Ne osjetim razliku. Ponudim joj kavu, ona odbije i natoči si čašu vode. U pauzi pojede perec, čiji masni papir viri iz torbe dok traži upaljač. Pričamo o djeci i muževima. Franjo je pao razred. Profesorica iz hrvatskog ga je srušila jer ne zna hrvatski, a kako je to moguće, kad iz engleskog ima trojku. Sada bi trebao ići u peti, ali ostaje u četvrtom i još razmatraju hoće li će ga staviti na poseban program. Učiteljica je stalno zove u školu, zadnji put Nada je skoro plakala od muke kad je čula što je mali napravio. A nije samo on, nego ta muška djeca.

— Tko ima mušku djecu, zna šta je to — tako kaže Nada.

Moj sin ima sedam mjeseci, još ne vidim razliku.

— A što su radili? — pitam.

— A šta. Mali neće da kaže, i da nije on, nego su ih nagovorili ovi iz sedmog razreda, da šmrču Cedevitu. A đe su to vidili, boga im, valjda u nekoj seriji. — To mi je pomalo smiješno, ali i zabrinjava. Osnovnu školu sam ostavila davno iza sebe kad sam tek čula da ljudi nešto sebi trpaju u nos da bi im bilo bolje. U životu.

Josipu opada kosa. Samo na jednom mjestu, baš gore na tjemenu, već mu se napravila rupa, djeca ga u razredu zafrkavaju. Poslali su ih na Šalatu, a tamo su im dali uputnicu i broj da nazovu Centar za naručivanje. Nadi je to pojelo cijeli bon za mobitel pa je sad kupila karticu za telefonsku govornicu kako bi jeftinije mogla slušati melodiju Elize. U kući u kojoj žive na crno još nije uvedena linija, a gazdarica je rekla, sad će, prošlog proljeća. Jutros su ih napokon naručili za tri mjeseca.

Poznajem sjajnog pedijatra, ali on je privatnik. Nada će tek nakon trećeg tjedna u mjesecu kod mene imati za prvi kontrolni pregled, ne nudim joj broj.

Marija je dobra. Škola joj ide. Ali muž Nadi stalno prigovara što joj toliko daje da jede jer je mala već debela, u drugom razredu, a dijete voli i raste, kako da joj zabrani.

Cigarete tu dogorijevaju, ja odlazim u radnu sobu i palim kompjuter. U dnevnoj, pali se usisavač, i počinjemo raditi. Ispočetka, ulazila je svako malo s pitanjima. Da složim veš, da izvadim iz mašine, da operem tepih, da vadim knjige s polica svaki put, gdje su ti novine za prozore i slično. Onda smo se uigrale i obično odradile po dva sata. Nakon toga bih otišla do kuhinje i napravila si kavu, a ona bi izvadila perec i sjele bismo za stol. U toj pauzi, jednom me je pitala:

— A je l’, šta ti zapravo radiš?

Bilo mi je neugodno odgovoriti, a onda sam ipak rekla:

— Pa… pišem.

— Kako misliš, pišeš? Kao pisac? — iznenađeno me je pogledala, kao da bih trebala biti mrtva ili tako nešto, a pretpostavljala sam da je to muči već neko vrijeme. Muči i mene, ne kažem da ne, ali već sam se navikla.

— Pa da, tako nešto… — teško je to ljudima objasniti, ne zvuči kao pristojan posao.

Smješka se Nada i kaže:

— A vidjela sam ja, ono kad sam police brisala, tamo jednu knjižicu na kojoj piše tvoje ime.

Malo mi je neugodno jer zaista se radi o knjižici, pa kažem:

— Da, to, i još nešto novo sad radim…

— A ima tamo svega… — smješka se ona i dalje s nekim konspirativnim izrazom lica, a meni nije jasno dok ne nastavi, i kaže:

— Malo i erotike, je li? — i potapše me po koljenu.

Potpuno zbunjena ne razumijem o čemu se radi, a onda se sjetim Manarinog stripa i dok se gledam njezinim očima i sama sam začuđena.

I nije to njen prvi uvid takve vrste, postaje zanimljivo kad pustiš nekoga u svoj stan, među ladice s donjim rubljem, u kupaonicu, svaki kutak u kojem se nakuplja prašina, a zapravo, nakuplja se u svakom. Jednom je rekla tako:

— A volite vi vino, je li? Je l’ to muž pije?

Muž, koji je također pisac. Uh.

— Moj voli potegnit, isto — kaže Nada.

— Ali neki dan sam stvarno popizdila. Razumijem ja to, radi on ko konj, i mora se nekad opustiti, i ne prigovaram ja, ali bogamu, nemoj me lagat. Ja vučem ovo troje iz Zagreba, autobusom, a prije njega nazovem da vidim može li nas pokupiti sa svim tim stvarima. Ne može, jasno, radi. I onda ga vidim iz autobusa kako sjedi u birtiji s društvom. Uf, ala sam bila ljuta, zubima sam ga htjela. Razumiješ.

— Razumijem — kažem.

Nije mi baš tako, ali crpim to razumijevanje iz drevnog bunara ženske mudrosti, ima tih situacija, neovisno o vremenu, prostoru, statusu.

Nadin muž vozi kamione. Na crno. Mjesečno prelazi zakonom nedopuštenu kilometražu za zakonom propisan minimalac. S tim se teško izvlače, s troje djece, a i njoj je dosta da ga mora tražiti za uloške. Nakon puno suptilnog nagovaranja pristao je da počne raditi taj posao. Po kućama. Posao kojeg se ona ne srami, i ne bi trebala. Prije nego se udala, jednom mi je spomenula da je radila u knjižnici. Ostala sam malo zatečena, a kad je vidjela kako je čudno gledam rekla je:

— Pa znaš, ono, di se prodaju knjige. I voljela sam čitati ponekad, bilo je to lijepo. Ali onda sam se udala, i to je kod nas tako, šta ću više raditi, ima posla i oko kuće, oko starih, živinčadi i tako. A baš sam se zajebala, da znaš, došli su jedno za drugim, ovog mog nikad nema, stari zanovijetaju, ma muka živa.

Nada već ima ključ. Potpuno sam se oslonila na njezinu prisutnost, ponedjeljkom tempiram svoju kavu prema njenom dolasku, bolove u rukama rješavam receptom koji ju je naučila njena baba iz Bosne, odvajam krpice svog sina koje je izrastao za lutku njezine kćeri, jedna drugoj govorimo ti, i dobivamo, svaka ponešto. Nada sjajno radi, i to što radi, vidi se svaki put, učinkovita je u svemu, starija od mene tek nekoliko godina, u nekim stvarima daleko iskusnija. Reorganizirala mi je cijelu špajzu, pojma nisam imala da je u njoj toliko prostora. I naučila me raditi pitu od krumpira. Onu za kojom patim od kad mi je baba umrla, samo za pitom, savršeno tankih listova i bolno hrskavih. Nada je carica, u takvim stvarima. A ja sjedim za kompjuterom, iz ponedjeljka u ponedjeljak i pišem roman. Ništa se ne vidi, i nitko to ne vidi. Povremeno pokušavam sebi objasniti taj dodatni izdatak, stavku koja se zove Žena u kući, ponekad uspijevam, ponekad ne. Kad to maknem sa strane, život mi je bolji.

Do tog jednog ponedjeljka.

Nada dolazi ranije nego obično, i osim svoje izlizane torbe od skaja, nosi vrećicu s bombonijerom. Sve počinje kao inače, a kad sjedamo za stol i palimo cigarete, ona uzdahne.

— Što je bilo, Nado? — zabrinuto pitam.

— Joj, ne znam kako da ti kažem… — otegnuto odgovara.

— Pa reci, je li se nešto dogodilo?

— Nemoj se ljutit, neću više moći dolaziti — kaže ona.

Šutimo neko vrijeme, znam da će objašnjenje doći uskoro, toliko smo već bliske.

— Našla sam poso, izgleda. Pravi — sramežljivo kaže.

— Pa to je super, Nado! — ne želim da se osjeća krivo, zaista mi je drago zbog nje, iako znam da će mi nedostajati, pa čak i ako nas zamišlja kako se alkoholiziramo svaku večer dok čitamo erotske stripove, navikla sam na to što mi daje, na poštenje, recimo, ono rijetko. Na sitniš koji pronađe pod krevetima i uvijek ga ostavi na kraju šanka.

— Pa daj da nazdravimo, ženo! — veselim se radi nje i odlazim do špajze po liker, napokon će imati zdravstveno, za što je zaista zabrinuta, otkad je njezina susjeda također iz Bosne, s dvoje male djece, dobila rak. I sad je: plati il’ umri. Tako kaže Nada.

Točim nam višnjevac u čaše, ali nešto nije u redu, vidim na njezinom licu, iako sam joj dala svoj puni blagoslov, nešto je muči.

— A kakav je posao, sve mi reci? — pitam.

— Ovaj novi vrtić što se otvara u naselju, traže ženu za kuhinju i čišćenje, plaća tri i sedamsto, prijava i sve — odgovara.

— Pa to je sjajno, Nado, a je l’ sigurno?

Nada šuti.

Onda kaže:

— Ja nisam kriminalac — ispočetka mi nije jasno o čemu priča dok ne nastavi.

— A oni traže. Dvije tisuće.

— Čega, eura? — u nevjerici pitam.

Za posao čistačice u vrtiću. Pristojan posao. Čula sam za to, ali kako još nisam bila u sustavu i tražila takav posao, pristojan, očekivala sam da se spomenuta svota traži negdje daleko od mene, i za stažistu u bolnici, recimo.

— Pa odakle ti taj novac? — to mi je izletjelo.

Ali Nada mi je ispričala sve. Da su posudili s tri strane, i da se on dijeli između dvoje ljudi, direktora i tajnice koji su izletjeli iz Holdinga, i svašta je rekla, i plakala je malo, a ja sam htjela i ne čuti, i ne osjetiti bijes koji u meni raste. Sjetila sam se onog broja na televiziji, s animiranim čovječuljcima koji razmjenjuju plave kuverte, vidjela sam sebe kako nazivam, jer znam sve podatke, vidjela sam podbuhla lica s Otvorenog koja samo žvaču riječi, i na kraju Nadu, kojoj uzimam ono malo, tu mrvicu, koja je dijeli od pristojnog posla i pristojnog života.

Vidjela sam sve i nisam napravila ništa.

Spremila sam bajadere iz Brčkog u, trenutno, neurednu i natrpanu špajzu.

Nada je daleko iza nas.

Sjedimo u restoranu s djecom i naručujemo palačinke. Roman mi je izašao i ispao je pristojno. Klinci ruše čaše i prolijevaju, konobar kupi za njima, to mu je posao, čujem iz torbe kako mi zvoni mobitel i javljam se na nepoznati broj u posljednjem trenu.

— Halo?

— Ej, bog.

— Bok, a tko je? — pitam.

— Jao, Nada ovdje, ja sam te valjda slučajno nazvala, htjela sam nekog drugog, izvini.

— Hej, Nado, ma nema problema, kako si mi, šta ima?

— A ono, dobro smo, znaš kako je, počela je škola pa sto problema, a muž mi je dobio otkaz pa sad traži nešto.

— A ti, kako je na poslu? — pitam.

Malo šuti, a onda uzdahne i kaže:

— A ništa od toga, ženo.

— Kako ništa, još nisi počela? — ne želim postaviti pitanje drugačije, mada mi je već svanulo. Sve mi je svanulo.

— Nisu se javili, nikad poslije.

I tako šutimo. Neko vrijeme. A onda doda.

— Slušaj, ja sam kod kuće, ako opet budeš trebala, samo javi, reko je muž da će mi dati i auto.

— Hoću, javit ću ti.

Nada je daleko iza nas.