100% pamuk | Ivana Bodrožić

RODITELJSKI SASTANAK

U hodniku vrtić a uvijek je taj miris. Zadržava se dugo u kosi i odjeći djece, miris institucije, sačinjen od dvije glavne note, sredstva za dezinfekciju i variva dinstanog na luku. Kada Anja uđe, prvo diše na usta, da se privikne na taj vonj koji svaku večer ispire iz Martine glave. Tu su jaslice, puno je pelena, tko bi im zamjerio što ga koriste u velikim količinama. Ali zbog njega uvijek gleda da zadržavanje u vrtićkom hodniku svede na minimum, a kasnije kada ga osjeti na Marti i njezinim stvarima, ponekad je razbije sažaljenje prema tom dijelu sebe kojeg svakog jutra ostavlja na tom mjestu.

— To je tvoj posao — kaže Marti i laže ko pas, ali druge nema. Još malo i Marta će u školu, stari posao zamijenit će novim, a danas treba u tom prostoru preživjeti dva sata roditeljskog sastanka za predškolce. Roditeljski bi još i nekako, samo da na njemu nema svih tih roditelja, a pogotovo kad revne odgajateljice kažu da je na njega potrebno donijeti škare, kako bi upriličili malo kreativnog rada, već joj se povraća. Dosta je što sjede na onim malim stolicama za trogodišnjake, kada ne može da ne zuri u tate koji umiru od dosade, majke s blokićima koje nešto pametno zapisuju, spremivši listu pitanja unaprijed. Na sreću, ovaj danas je zadnji i to je tješi.

U malu prostoriju koja je inače blagovaonica sabilo se dvadesetak originala replika koje tu tavore svoje vrtićke dane. Uskoro ulazi dr. Oz – Oprah Winfrey – dr. Phil – sve u jednom, angažirana dječja psihologinja i dvije, hamer-papirima u mozak ubijene tete. Na takvim eventima obično se trudi biti nevidljiva, ne razmišljati previše i uklopiti se, jer sve osim toga neizostavno je dovodi do pitanja, kuda ovaj svijet ide? Ako samo malo počne misliti, a onda i djelovati, to će biti kobno iskliznuće nakon kojega nema nazad. Kao na jednom od prijašnjih roditeljskih, kada su razgovarali o dječaku s posebnim potrebama koji se upisao u njihovu grupu. O slijepom dječaku koji se teško snalazi među toliko djece, koji ima problema s kretanjem u novom nepoznatom prostoru, preko kojeg se ostatak grupe uči toleranciji. Jedna tolerantna majka je pronicljivo i oduševljeno primijetila, ne mogavši se suzdržati od komentara.

— Pa to je divno! Ja mislim da bi u svakoj grupi trebalo postojati barem jedno takvo dijete.

Učinilo joj se da se jedina zgrozila, jedva se savladavši od toga da doda kako je baš šteta što njezino dijete nije jedno takvo divno dijete.

Eno je sad sjedi tamo, natefterila se odmah do PowerPoint platna koje će grupi roditelja pokazati kako da djecu upišu u školu.

Dr. Oz – Oprah Winfrey – Dr. Phill – sve u jednom, obuhvaća čitavu grupu patronizirajućim pogledom, plemenito kima i otvara sastanak, onim bljutavim pitanjem koje su valjda naučili na seminarima usavršavanja pa je sada vrijeme i mjesto da ga se primijeni.

— Eto, za početak, ja sam Anita i voljela bih da se prvo svi zajedno opustimo. Usiljeno se smješka pa nastavlja.

— Neka svatko od vas ispriča što vam se danas lijepo dogodilo.

Kao prvo, Anja se ne može i ne želi opustiti. Anja se opušta u kadi, kad joj je već do opuštanja, kad je posve sama, a među ljudima, isključivo s dvije ili tri osobe u životu. Sve ostalo je prenemaganje. I ne pada joj na pamet da s ovim slučajnim ljudima koji su se zatekli u rađaoni otprilike kad i ona, dijeli išta lijepo što joj se dogodilo. Uostalom, ništa i nije, a još je manje zanima što se dogodilo njima. Niti ne dovrši misao, kad eno ih počinju. I to, naravno, ova što se divi tuđoj slijepoj djeci.

— Joj, meni je danas svekrva skuhala ručak, to mi je baš ono, fakat uljepšalo dan.

— Ahhh — prolama se tih i zavidan uzdah među ostalim, ne tako sretnim, snajkama. Reda ih se još nekoliko, opuštaju se i bondaju, trošeći Anjino dragocjeno vrijeme. Jer, posve je moguće, u tom smjeru idu njezine misli, da je sutra zgazi auto, a ona troši život slušajući o nečijoj svekrvi.

Spuštajući glavu sve niže, čeka da prođe val opuštanja kočeći se od napetosti u ilegali, gledajući krišom sat na mobitelu.

— Dooobro. A sada započnimo — pljesne veselo Dr. Oz, ponovo ih integrirajući u svoje predavanje.

— Recite, čega se užasavate pri pomisli na polazak vašeg djeteta u osnovnu školu? Zbog čega se naaajviše brinete?

Zadovoljna zastrašivanjem, Anja već kuži njezinu igru, onako malene na stolicama od tek dvadeset centimetara iznad poda, strelja ih svojim znalačkim pogledom. Roditelji su se skupili kao ptice na žici, sramežljivo se pogledavajući ispod oka, a Anja osjeća kako joj noga proklizuje, a ruka joj je već u zraku. Dođavola. Sav višegodišnji laylow-trud je pao u vodu.

— Ja se ne bojim ničega — kaže malo se još čudeći svom neplaniranom istupu nakon kojeg zavlada tišina. Nije da je ohrabri, ali nastavlja dalje.

— Mislim, čega bih se bojala, polazak u školu je normalna stvar, proces odrastanja, a uostalom, ima još nekoliko mjeseci do tada. Vidjet ćemo kad krene — čak i pokušava biti pomirljiva.

— Dobro — pomalo nezadovoljna, Oz prihvati taj neprikladan komentar, eliminirajući je trenutno.

— Evo, imamo jednu mamu koja se ne brine, dobro, da čujemo — sveudilj se smješkajući — imamo li neku mamu koja se brine, da vidimo, da vidimo?

Anja je na podu, nokautirana etiketom, jedva dolazi k sebi, znala je da protiv sustava ne može, da je trebala biti pametnija. Javlja se fan slijepih, da je još malo iscipelari.

— Pa ja se bojim da možda moja Mia bude malo agresivna, jer kad ona nešto neće radit, onda neće radit, i ne može ju se natjerati. A kako će onda tamo sjediti mirno, to samo bog zna.

— Aha, aha… — Oz upire prstom u njezinom smjeru, a u oblačiću iznad glave stoji: Bingo, točan odgovor, osvojili ste titulu, Mama koja se brine! Bravo!

— Oprostite — ustaje Anja na jednu nogu u skučenom ringu, upadajući sve dublje u nazubljenu zamku.

— Mislim, nije da se ne brinem, ali svi idu u školu, oni moraju ići u školu, moraju odrastati, i što vrijedi užasavati se?

— Dobro, dobro. Dooobro. Mama koja se ne brine… — inzistira institucija.

— A recite, vi tako isto kad dobijete šećernu bolest?! Je l’? — oštro i precizno hvata metaforu, kako i priliči stručnjacima.

Anja blene, a ova dobronamjerno pojašnjava, rastavljajući riječi na slogove.

— Isto se tako brinete kad dobijete šećernu bolest. Tek tad? Nema preventive? Ehh, ali onda je već kasno. Lukavo se smješka, misleći da je pobijedila. Anja kreće na sve ili ništa.

— Ali oprostite, polazak djeteta u školu i šećerna bolest nisu jedno te isto.

— Dobro, dooobro — prosipajući najljigavije petparačke fore iz popularne psihologije, iritantno ponavlja za Anjom svaku izgovorenu riječ, šamarajući je usput, nastavlja.

— Vi, dakle, mislite da polazak u školu i šećerna bolest nisu jedno te isto. Jesam li dobro razumjela? Ukočeni smiješak titra na licu.

— Ne, ja ne mislim, gospođo, ja znam da šećerna bolest i polazak u školu nisu jedno te isto — vapi Anja, ali ni u kome ne nalazi saveznika, svi samo zainteresirano prate, sada već prepirku između Mame koja se ne brine i Sustava koji se brine.

— Zanimljivo — kima psihologinja, Anji se obrazi žare, a ona je elegantno počinje ignorirati dajući riječ mamama koje se brinu. Anja je potučena do nogu, izložena podsmješljivim pogledima brižnih roditelja, shvaćajući da je ispala iz igre.

— Dobro, a sada uzmite jedan papirić, ponijeli ste papiriće, ne? I na njega napišite dvije stvari, jednu za koju smatrate da je dobra, a jednu za koju da je loša, vezane uz polazak u školu.

— Joooj, zar samo jedna?! — uzdiše neka majka kuraž iz prvog reda, vidi joj samo široka leđa u odbljesku PowerPointa.

— Šta sad moramo i pisati… — gunđa jedan tatica, iskrvarivši od napora. Anja zapisuje samo jednu stvar, odlučivši da utvrdi svoj status.

Osamostaljenje.

Naravno, već s poleđine na papiriću se vidi, prozire nedostatak brige, zbog samo jedne riječi, a Oz je ovdje da istjera svoj nauk do kraja.

— Osamostaljenje. To ste vi, je l’?

Ovo je sad između nas, shvaća Anja, nema više kolektiva, samo ona, pojedinac, onaj koji strši, i sustav koji ga ne trpi.

— Da, to sam ja — hrabro istupi. Nema više ništa osim umišljenog dostojanstava i namjere da ga brani.

— A što je s opasnostima osamostaljenja? Tu nemate ništa za dodati? — vedro upita Oz.

— Ne. Osamostaljenje je dobro, i mora proći sve što mora, drugačije ne može, ne treba bježati u strah.

— Divno je tako odgajati dijete. — Ušuti i dopusti da blaga ironija radi, radi kao ni jedna druga, a ona je samo pregazi i krene na novu temu. Anja bi najradije ustala i izašla van, ali svjesna je da bi je tek tada Oz čekala idući tjedan u uredu. Još bi je radije odvalila fasciklom po glavi, ali tek onda, bolje o tome niti ne razmišljati.

Nakon uspjelih vježbi užasavanja, slijedi konklužn. Oz je sad već i sama sjela, normalno, njezina stolica je veća nego ostale, spremna da ulije konačne riječi mudrosti u zbunjene roditeljske glave.

— Znate, neminovno je da vaše dijete krene u školu. Uostalom, školovanje je obavezno — tu se lagano zahihoće, mora da postoji neka budala koja to nije znala. — I sve ono što se u tom procesu bude događalo, to je život vašeg djeteta, kao i njegova zadaća, kao i razmirice s kolegama, kao i povremena tuga i nesreća, koja je dio ljudskog života i odrastanja. I vi tu ne možete ništa. Možete samo biti bezuvjetna podrška i potpora. Sve će to biti dobro. Eto, nadam se da sam vam pomogla.

Prolomi se pljesak, otkrivenje se dogodilo, a Anji je tek sad kristalno jasno u kojoj mjeri je sirotom sustavu upropastila koncepciju. Bilo je zamišljeno ovako, vi se trebate bojati, uvijek se trebate bojati, to je najvažniji i prvi princip odgoja djeteta, života u zajednici, sustava, institucije, stada, crkve i plemena, a mi ćemo biti tu da vas zastrašujemo, ipak, ujedno i da ublažimo taj vaš strah, međutim, jasno vam je da na kraju ne garantiramo ništa. Jebiga, takva je priroda stvari. A krene li netko tim putem sam, heh, uostalom vidjeli ste već i danas na primjeru što će vam se dogoditi. Poražena Anja i Marta kose koja miriše na dezinfekciju i dinstani luk. Šanse su daleko od dobrih.

— Ima li kakvih pitanja?

Zar ste nam samo to smislili za kraj, mrmlja potiho Anja, ali na nju se više nitko ne obazire. Javlja se jedan otac s važnim pitanjem.

— A zašto oni kad idu na izlet nekamo ne sjede na sjedalicama koje imaju pojas? Molim vas lijepo da li je to istina, i tko mom djetetu može garantirati sigurnost? I uostalom, zašto mi kao roditelji ne možemo sami birati prijevoznika, moram vam reći, to je jako loše uređeno, i ja sam jako razočaran.

Pitanje je, razumije se, posve na mjestu i biti će izloženo višim instancama. To je pitanje roditelja koji brine, ne treba posebno ni o tom pogledu tada upućenom od strane sustava prema bezbrižnoj mami koju boli briga s kojim prijevoznikom njezina Marta ide na izlet tri puta godišnje.

Anja prva izlazi, pred vrtićem pali cigaretu i čeka Martu da se obuče. Dok izlijeće na svježi proljetni zrak, tanke vlasi kao živo srebro bježe iz zavezanog repa, djevojčica veselo poskakuje, bacivši joj se oko vrata.

— Je l’ danas idemo kupiti torbu? — veselo pita Marta.