100% pamuk | Ivana Bodrožić

SIROVI

Hira Ratan Manek rođen je 1937. godine u jugozapadnoj Indiji. Već više od pedeset godina gleda u sunce. Hrani se sunčevom energijom. Od 1995. godine ne jede čvrstu hranu. Bio je i pod liječničkim nadzorom više od četiri stotine dana, bez ikakve hrane i pijući samo vodu. Dokazavši moć solarne joge pred brojnim stručnjacima, Hira Ratan Manek promovirao je širom svijeta tehniku danas znanu kao Sungazing ili zurenje u sunce. Kako vježbanje ove joge ne košta ništa, postojala je prepreka u glavama liječnika te oni nisu htjeli doći u sukob s cijelom liječničkom zajednicom, jer da su otvoreno objavili svijetu da gledanje u sunce donosi zdravlje i dobrobit, zadali bi udarac medicinskoj struci i znanosti. Zato Hira Ratan Manek od 2002. godine sam iznosi činjenice i dobrobiti solarne joge, nitko od ljudi koji su ga promatrali nije mu pružio podršku, ali nitko ga niti ne opovrgava. Oni se jednostavno drže po strani.

„Kad um prihvati, tijelo se prilagodi“, svu znanost Hira Ratan Manek svodi na tu rečenicu. Pita se: „Što je to sida? Po svemu što sam ja pročitao, radi se o tome da tijelo gubi svjetlo, a pogotovo kada čovjek gubi svjetlo na licu, tada nastaje sida.“ Stvar je jednostavna, dovedite takvu osobu na sunce i ona će biti izliječena. Nakon šest mjeseci prakticiranja solarne joge, glad polako nestaje, i upravo zbog toga što mi, ljudi, jedemo tako različitu hranu, stvaramo različite vibracije. One dovode do ratova, uništavanja i ostalih nesporazuma. Kada bi nam svima hrana bila sunce, svi bismo bili složni i vladao bi prirodni svjetski mir. Što više jedemo, tijelo više pati. Kornjača, na primjer, jede jednom u šest mjeseci, a može živjeti i do četiri tisuće godina. Jedino što moramo paziti dok zurimo u sunce jest da ne stojimo na travi. A važno je i inače ne hodati bos po njoj. Trava raste uvis i uzima energiju iz čovjeka, oči se hlade i tako se ona gubi. Ne treba riskirati s travom. Osim toga, Hira Ratan Manek je uvjeren da 2012. godine za čovječanstvo počinje novo doba, ljudi će shvatiti dobrobiti gledanja u sunce, patnja će postati rijetka i živjet ćemo oslobođeni od žudnje. Kako bismo se nahranili, u sunce treba gledati za vrijeme zlatnog sata, poslije izlaska i prije njegova zalaska.

Kada se udala, Dunja nije znala kuhati. Tek pokoje jednostavno jelo koje ju je naučila baka, kao na primjer krumpištesto. Skuhaš krumpir u ljusci, zatim ga oguliš i zgnječiš, onda dinstaš na luku i crvenoj paprici. Na kraju to sve pomiješaš s kuhanim tijestom. Ugljikohidrati s ugljikohidratima dinstanima na ulju, u originalnoj verziji to je bila svinjska mast. Jelo baš nije zaživjelo, onih dana kada bi ga napravila muž bi taman nešto pojeo na poslu, uskoro je priznao da tu nema pomoći, a potom je krumpištesto postalo prijetnja nakon što je savladala razne druge kulinarske tehnike. Od kompliciranijih tu su bile pogačice sa čvarcima, imale su nešto bolju prođu, ali ni čvarci nisu ostali bez komentara. Misteriji slavonske kuhinje. Kako to razumjeti iz lešo-perspektive, svinjsko salo prženo na svinjskom salu. Kruh, mast i crvena paprika, za posipavanje šećerom umjesto paprikom nije smjela ni priznati. S druge strane, nikada nije razumjela ribu. Ono najzanimljivije kod ribe, koju je i njen deda pecao, bilo je skakanje po ribljem mjehuru na dvorištu bakine kuće dok glasno ne eksplodira.

Baš bi se rastužila kada bi se samo ispuhao. Ne treba spominjati kozice i druge morske oblike života, nikad joj nije bilo jasno kako to uopće jedeš ako si gladan, a maslinovo ulje redovito je koristila za kosu dok joj je još bila duga i zaista je imalo fantastičan učinak. S vremenom, s godinama prakse i požutjelim kuhinjskim lajsnama od pare, kad djeca porastu, pronađe se neki kompromis na jelovniku, okusi su dobri, jela solidna, uspjeh predvidiv. Dunja kuha zato što mora. Ali, nekad navečer kad ostane sama, iako ne mora, peče kolače. Obožava zvuk kristalića šećera koji padaju na dno kuhinjske vage, voli mijesiti rukama i pratiti kako se tijesto odvaja od prstiju, kako ruke postaju čiste. Topiti čokoladu i maslac, mirisati prste od limunove kore, stajati ispred rerne i gledati. Uzbuđuje ju miris tostiranih badema, burbon vanilije, trenutak sjedinjavanja snijega bjelanjaka sa žumanjcima ili kremom od čokolade. Kad zažmiri, tada se sjeti bakine kujine s podom prekrivenim linoleumom psihodeličnog uzorka i oguljenog emajliranog šporeta. Pored šporeta baka joj je zimi sušila kosu dok su se na platni grijale kriške bijelog kruha koje će natrljati bijelim lukom i namazati mašću. Potom, skorene kecelje, cimeta u bundevari i štaub šećera na njenoj kori, vremena dok je život bio tako sladak i neisproban, dok je netko kuhao za nju.

Večeras idu na večeru kod prijatelja. U zrelim godinama svi imaju nekoliko prijatelja ili prijateljskih parova od kojih je simpatičan bar jedan član para, s kojima se viđaju u prosjeku jednom do dva puta godišnje. Nekad su se sprijateljili, u ono davno doba u kojem život još uvijek trpi da različiti ljudi ulaze u njega, i druženje je opstalo kao svrha samo sebi. Ništa se zapravo ne bi dogodilo da više nikad u životu ne vide Anamariju i Dražena. Ali, kako su djeca porasla i večeri su im ionako prazne, bolje ih je popuniti bilo kakvim sadržajima. Prošlo je točno godinu dana kako su se zadnji put vidjeli.

— Ti se ono sjećaš gdje je točno njihova zgrada? — pita je muž.

— Nemam pojma — odgovara — to su ionako tvoji prijatelji.

— Dobro, ti onda vozi, a ja ću navigavati — kaže. Takva je to trgovina.

— Tko vozi, bira glazbu — Dunja podsjeća na staro pravilo i izbacuje CD koji god da je i pali radio. Ovisnica je o vijestima, a radijske su joj možda najomiljenije.

„Brutalno prošlotjedno ubojstvo poveo je, kako je priznao BBC-jevu reporteru, sam kanibal, Ouandja Magloire, koji je svoju žrtvu uočio u autobusu, a u progonu mu se pridružilo dvadesetak osoba. Grupa je zaustavila autobus, izvukla čovjeka van i počela ga tući, a netko ga je ubio udarcem kamena u glavu. No, to ih nije zaustavilo – raskomadali su ga i spalili i tada je Magloire, kao krajnji čin osvete, počeo gristi meso s otrgnute noge svoje žrtve.“

— Tako i ovi tvoji — nije se mogla suspregnuti da ne komentira. Njihovi prijatelji s muževe strane počeli su jesti samo sirovu hranu. Ima tome nekoliko mjeseci, a sada ih pozivaju na jednu takvu večeru. Detalje menija nisu otkrili, njoj je majka u telefonskom razgovoru napomenula da se najede prije, a ona je baš znatiželjna što li će spremiti. Prijatelji su, inače, sami. Nemaju djece, umjesto toga imaju putovanja, masaže, jogu i ženu koja im čisti stan. Jednom se upustila u diskusiju s njima o tome kako je moguće da bejbisiterica može koštati jednako kao čistačica.

— Ali čistačica toliko puno posla napravi za tri sata, pa ja toliko ne bih za trideset! — uvjeravala ju je Anamarija.

— Da, ali mislim da je ipak malo veća odgovornost čuvati nečije dijete nego usisavati — pokušavala je pojasniti.

— A je li ista cijena dok dijete spava?

— Pa naravno da je — rekla je Dunja.

— Svašta, pa onda tek nemaš što raditi — Anamarija se nije mogla načuditi.

— Pa dobro, ali ne znaš kad će dijete zaspati, a i opet si odgovoran, čak i dok spava, nikad ne znaš što se može dogoditi.

— Ja mislim da to nije u redu — zaključila je. U raspravi je Dunja ostala sama, nitko joj nije držao stranu i taj razgovor je ponavljala skroz do kuće, to je bilo za jednog davnog posjeta. Pretprošle godine također su imali jednu rubno incidentnu situaciju. Prijatelji su tada bili samo obični vegetarijanci, ali oni koji nose kožnu obuću i torbe. Pokušala ih je suočiti sa zdravom logikom, ako im je već toliko stalo do životinja, neka pokušaju shvatiti da su neke platile životom za to što oni nose na nogama. Odbijali su svaku povezanost, argumentirajući to tako da oni daju od sebe najviše što mogu za spas drugih bića i ovog planeta, a uostalom, najveći zagađivači Zemlje ionako su proizvođači hrane za životinje kojima se mi hranimo. Inače, to su bili srdačni ljudi. Dočekali su ih na vratima, toplo s osmijehom, a u pećnici se nešto sušilo. Dražen je reckao paradajziće, a Anamarija je točila piće. Nakon općih prijateljskih mjesta, Dunja je znatiželjno upitala:

— A otkada vi tako? — Pogledali su se i gotovo u glas odgovorili: — Od dvadeset petog šestog prošle godine.

— I kako se osjećate? — primijetila je da su bitno mršaviji.

— Sjajno, preporođeno — nadopunjavali su se. Dražen je dodao razdragano: — Ona se više ne može razboljeti. Svake godine u ovo vrijeme bila bi bolesna, a sada joj se samo jednom vrtjelo u glavi tri dana, i prošlo.

— Odlično. I niste gladni? — zanimala se Dunja.

— Osjećaj gladi nakon „krize“ uopće više ne uznemiruje. Ne postoji nervoza. Postoji razumijevanje — Dražen je napravio dramaturšku pauzu i podigao kažiprst: — Aha, mogao bih jesti. Nešto te smete, zaboraviš, dan ili dva… i ništa. Sjetim se, pojedem, sve je dobro.

Zatim se ubacuje Anamarija:

— Uopće se ne umaraš, nemaš potrebu sjesti ili prileći. Iskoristivost života naprosto je veća. Tu je i osjećaj neovisnosti o okolnostima. Nećemo govoriti uzvišene riječi o jedinstvu s prirodom — Dunja to ionako ne bi mogla razumjeti — ali ma što da se dogodi, gdje god da se nađeš, makar u šumi, uvijek ćeš biti sit, i bez novca, preživjet ćeš.

Zatim su nastavili o tome kako sirovine za hranu nabavljaju preko interneta ili odlaze po njih u Njemačku ili Švicarsku. Koliko kalorija mogu unijeti u sebe, a da se, ali zaista, ne debljaju, ili kako avokado može biti sjajna podloga za desetke jela. Dok krckaju nešto od sjemenaka nalik na kruh te za glavno jelo jedu dehidrirane gljive koje se smiju sušiti na 42 stupnja Celzijeva ili 45, ovisno kojoj školi pripadaš, Dunja osjeća kako joj ramena postaju sve ukočenija, a pauze u razgovoru sve dulje. Kad ne zna o čemu bi pričala, onda se uvijek razveže o djeci. Toliko toga je o njima. Znaš te ljude otkad su se rodili i svaki dan su naučili nešto novo, čudesno je to. Kako im noge rastu, a nisu znali ni stajati, onda odjednom ti više ne vjeruju, lažu čim zinu, počnu se seksati, ali svaki put kada oduži anegdotu, muž je suptilno prekine nekim pitanjem koje je upućeno prijateljima; o zadnjem koncert na kojem su bili, o putovanju na Bali na koje se spremaju, o tome kada su se zadnji put isplesali. Ne radi se o tome da njemu nije stalo do djece. On samo ima razumijevanja. Za nove stvari, životne stilove, egzotične krajeve. Nakon slatkog od avokada, indijskih oraščića, i organskog, s naglaskom na – ne dr. Oetker – kakaa, sve se više počinje vrpoljiti na udobnoj stolici. Kad najave odlazak, ne zaustavljaju ih više od dva puta. Umjereno mlaki bis.

Vrata od automobila Dunja zatvara snažno. — Bila je odlična večera, fantastično je samo kad promijeniš te okuse na koje si navikao. Novi okusi, to je to — konstatira muž.

— Pa meni je to kao prilog okej, ali ne bih baš mogla tako. Uostalom, oni meni izgledaju iscrpljeno i ispijeno — Dunja je jedva čekala da izgovori svoja zapažanja.

— Pa to je zato što im se ništa ne hvata, ali činjenica je da su odmorniji i imaju više energije od nas.

— Imaju više energije?! Ha ha! Pa kao da nešto rade osim svojih poslova i brige o sebi. Na šta da troše energiju. Ne moraju ni jesti.

Vozili su se u tišini koja je Dunju samo tjerala da je ispunjava, nije se mogla zaustaviti.

— I tako, ne gledaju vijesti, ne mogu kupiti odjeću ovdje jer za njih nema ničeg dovoljno dobrog, općenito, ispred njihovih vrata može se događati bilo što, samo su usmjereni na svoje zadovoljstvo.

— Ma kako ti to znaš? — upita muž. — Zanimaju se oni i za druge stvari.

— A kako ti to znaš? Kako to da se te druge stvari, osim rada na sebi, nikada nisu nametnule kao tema. Kako?

Uskoro su oboje zašutjeli.

Kada su se vratili u stan, svatko je otišao u svoju sobu. Jedna dječja ostala je prazna, u njoj Dunja spava kad se baš želi odmoriti ili dugo čitati. Zatvara se u tišinu i istražuje Sirove, na njihovoj službenoj web-stranici sve je pojašnjeno. „Hrana, ona termički obrađena, koja se teško probavlja savršeno je sredstvo za potiskivanje negativnih emocija. Problemi se naizgled otklone, odnosno potisnu dublje, a kada ponovo izrone na površinu, još su veći i teži. To vodi ka začaranom krugu potiskivanja negativnih emocija, dugog probavljanja, konzumiranja stimulansa, nagomilavanja problema i ponovnog traženja utjehe u teškoj hrani. Pored toga, postoji još jedan način emotivnog vezivanja za hranu. Najčešće su društveni događaji, druženja i proslave vezani uz hranu. I to, skoro uvijek, ne baš najsretniji izbor hrane. Točnije, veliki dio nabrojenih prilika leži baš u hrani. Kada se osoba prisjeti nekog lijepog događaja, nesvjesno se često prisjeti i hrane s tog događaja. Tada u želji da ponovo doživi ugodno osjećanje pokušava ga doživjeti kroz hranu. Nakon nekoliko zalogaja shvati da ta hrana ne donosi ono lijepo iskustvo proživljeno na dotičnom događaju, osjeća depresiju koju lako uguši s još mnogo zalogaja. Ponovo upada u začarani krug. Prošlost je nešto što nam je poznato i najlakše je osloniti se na lijepe trenutke iz prošlosti. Kada bi se ljudi hranili isključivo sirovom hranom, živjeli bi od najmanje 150 do najviše 250 godina. — Seru — tiho je prošaptala i zaklopila laptop.

A gdje je sve ostalo? Čime ispuniti najmanje sto pedeset godina, pitala se, dok je oblizivala žlicu umočenu u Nutellu. To joj se činilo kao predugo mučenje. Mučenje u kojem je cilj ne osjećati glad. A glad je sve. Smisao koji te spašava od ništavila. Kada je bila mlada, u njenom prvom životu, imala je tog jednog momka s kojim je dijelila sve. Pratio ju je kući navečer i dok su se ljubili gutajući slinu u mračnom dijelu ispred ograde, nekad bi je najednom znao uhvatiti za prednju stranu vrata, stisnuti je taman da nakratko ostane bez zraka, ali ne od stiska, i šaptati joj na uho: „Pojest ću te, obećavam ti.“ Savršeno ga je razumjela. Krišom mu je nosila ukradene nedjeljne kolače, prve koje je naučila praviti, a onda, ako bi ponekad ostajao sam, uvukli bi se u njegovu sobu i ona bi ga prstima hranila u krevetu. Prosipalo bi se prhko tijesto po posteljini, razmazivao sok od naribanih jabuka ostavljajući blijedožute fleke koje su mirisale na baštu, na sokove, iskonske tekućine, vode iz prvih dana stvaranja. Poslije bi stajala pored prozora i gledala u sunce koje zalazi, a on bi gledao u nju. To je bio zlatni sat. Navečer, dok se tuširala, ispirala bi s kože mrve zapele duboko u gaćicama, zabodene između guzova. U tim zalogajima koje su progutali, bila je uskladištena sama sunčeva energija. U naribanim jabukama za koje Hira Ratan Manek kaže da su sekundarni izvor energije, ali najviše u primarnom, koji su bili oni. Tako su je prirodno uzimali i trošili, pazeći na svaku kap, proživjeli su čitav život u nekoliko sati, od gladi do sitosti, preoblikujući svaku mrvu koju zajedno pojedu u sunce. To je ta energija, ista ona koja je gonila Oundjau da ždere meso s noge svoje žrtve. Na ispitivanju se doznalo da je taj, u prvi tren nevin muškarac, običan putnik u autobusu, ubio Oundjaovu trudnu suprugu. Da je mogao, pojeo bi ga cijelog.

Nakon tog momka u Dunjinu se životu zamračilo, kao da je godinama ležala u dubokoj travi, rastjerivanje tame započelo je tek kada su došli oni. Njezinu prozirno plavičasto bijelu tekućinu gutali su pohlepno, skoro razjareno, tek na kraju samozadovoljno i pretvarali je u kosti, meso i oštre zube. Oni koji danas najradije svašta utrpavaju u sebe, boje i nezamislive okuse. Koji se naočigled mijenjaju otkad im ne kuha ili barem ne maže na kruh. Ni njene riječi više ne zvuče značajno i uvjerljivo kao nekad, dok je stajala nadnesena nad tanjurom juhe. Kuhala bi je od osam sati ujutro pa sve do podneva, mazila ih, radila zadaću s njima, galamila na njih, a onda je hladila dahom. To je bila hrana. Odjednom joj se sve razbistrilo. Što je čini jestivom, a što Hranom. Naglo se digla iz kreveta, upalila sva svjetla ne brinući o buci. Izvukla je požutjelu knjigu s police i počela listati, točno je znala što traži. Upalila je pećnicu, izvadila nepotrebne tepsije. Razletjela se po kuhinji kao da je dvadeset godina mlađa i zagladila knjigu na linzerima – s maslacem, rumom, cimetom, bademima i pekmezom od malina.

Ujutro će ih odmah zvati da dođu, čim svane, na kavu i kolače.