100% pamuk | Ivana Bodrožić

CURICE

 

1.

Martinu sam upoznala kad sam se stropoštala niz stepenice u ulazu. Bila je mračna veljača, a ja sam imala još samo tri džempera koja sam mogla navući preko sebe, zapravo jednu mušku majicu s kapuljačom i dvije crne veste s crnim, čije se tkanje prorijedilo na trbuhu i na sebe u pranju nahvatalo one odvratne mucice koje sam opsesivno-kompulzivno skidala čekajući u svim čekaonicama u kojima sam tada čekala. Bljuzga koja se raznosila ulicom uhvatila se i za moje čizme, i topeći se dok sam se penjala stepenicama učinila da se poskliznem i ispružim u ponižavajućem položaju koliko sam duga i teška, a bome, bila sam teška. Vrećice sam još čvrsto držala u rukama ležeći izvaljena preko deset stepenica, glavice luka skakutale su oko moje glave i kotrljale se, a ja sam bila nemoćna, najviše od srama, a onda i straha, da se pomaknem. Tada sam iznad sebe ugledala okruglo lice, pretamno za veljaču, sjajne oči koje me gledaju iz gnijezda trepavica okićenog grudicama maskare. Kada je zaustila, bljesnuo je porculanski aparatić na zubima, osjetila sam težak miris Kenzova Junglea, pomislila kako ću povratiti, ne usuđujući se dotaknuti nategnutu kožu trbuha preko grebave sintetičke vune.

 

— Si dobro?!

Previše blizu našlo se to lice u odnosu na moje, previše blizu u trenutku dok se automatsko svjetlo gasi, previše blizu kada ti je izmaknuto tlo pod nogama, toliko blizu da se radi o onome trenutku kad si u stanju iskoristiti nadljudsku snagu da se pomakneš jer si kukac okrenut na leđa, i ne znaš da li ti se više plače, bljuje ili piša, a nepoznat netko ti se unosi u lice. U tom trenutku sam se nekako uspravila na koljena pa klečeći krenula skupljati lukove, što je bila valjda najgluplja moguća stvar, i nije mi to ni palo na pamet sve dok me Martina nije pitala jesam li se udarila.

Ne znam, mislim da nisam, mislim da sam dobro.

 

Tek tad, ruke su mi se tresle, primakla sam ih trbuhu, svjetlo se opet ugasilo, a ja sam drhtavim pokretom u mrklom mraku prelazila preko njega. Nadala sam se da ću osjetiti nešto, ono špicasto za što me jedni uvjeravaju da je peta, a drugi da je lakat, ali trbuh je uporno mirovao. Došlo mi je da ga protresem, uštipnem, da se mrdne ta golema hladetina, i da se uvjerim da nikome unutra nisam učinila ništa nažao. Kad sam izašla iz sebe, kad je hodnik ponovo blijedo bljesnuo pod neonom, promotrila sam nepoznatu ženu. Već je neko vrijeme pričala, spominjala svoju lijevu uganutu nogu, zadizala nogavicu, rekla: „Martina“, i u uzak prostor između naših trbuha ugurala svoju malu debeljuškastu ručicu s geliranim ćevapčićima kao poredanim u lepinji, prema meni. Tek tad, nakon „drago mi je“, vidjela sam da je njezin tek neznatno manji i nekako špicastiji, da je obavijen mekanim bijelim pamukom i posut zlatnim zvjezdicama. Termini su nam se podudarali skoro u tjedan, i bilo je posve logično da sam se za nekoliko, zauvijek propuštenih trenutaka, potpuno nesvjesna našla u njezinom stanu, a ona je kuhala kavu.

 

— Je, kaj bum ja tamo, kad nemrem niš pomoć! To je kakti da se meni sad najemput dođe neko motati oko mojih strojeva, a niš se u njih ne razme, sam da još štetu napravi! Da je bog tak htel, onda bi muški rađali! – citira Martina svoga muža i grlenim smijehom traži odobravanje.

— Ne sjećam se da sam ga viđala, doduše nisam ni tebe.

— Pa kad on nikad ni nije doma, sam nekam šalabajza s dečkima, a skoro svaki vikend je na ribičiji. Kad mu kažem, daj ne zezaj se više, kaj ak me uhvati kad ne buš tu, on sam kaže, pa buš nazvala hitnu, ne?

Tako govori njen Štef, jer dan D nam se objema nezaustavljivo približava, a pitanje poroda i tisuću detalja vezanih uz njega, jedino je koje postoji zadnjih mjeseci. Kao i među friškim mamama u parku, gdje sam saznala za čučećki, klečećki, u kadi, na tronošcu, lopti, stolici s rupom, sa ili bez dripa, epiduralne, dopa. To dopa sam ja dodala. Tko će se u tom trenu naći u našoj blizini i dočekati prve bebe na svijetu ikad, također je tema za beskrajno iscrpljivanje, grozni doktor, gruba babica, doula, tetka, mama, baka ili Mr. Partner, mogućnosti ima u izobilju, ali njen Štef je to spretno i logično riješio.

Moj Štef će biti hrabar i nadati se najboljem.

 

Dok srčem superpjenasti Irish coffee cappuccino, Martina se vraća iz potpuno opremljene dječje sobe i u rukama nosi minijaturne robice, roze i šljokaste i neki najlonski komadić za koji se ispostavlja da je dizajnerski Escada kupaći kostim za djevojčice od tri do šest mjeseci starosti. Kupaći je jednodijelni s velikim otvorom za mala leđa i nešto većim donjim dijelom koji izgleda kao svemirski spremnik za pelene.

— Kaj nije seksi? — oduševljeno pita Martina, a ja zamišljam dva potencijalna ljudska bića kako se kupaju u našim trbusima, plivaju gola, spokojno u hranjivim plodnim vodama, dok se pripremaju sobe i svijet za njih, ne sluteći što će ih dočekati vani. Escada i seksi.

— Baš je zgodan — odgovaram, ona mi ga spušta u krilo, a ja prstima prelazim preko finih šavova, minijaturnih uboda tvorničke igle i svilenog konca, od kojeg svilenija može biti još samo koža curice.

— Sve sam otkuhala dva puta, drugi put bez omekšivača, to je da ne dođe do alergije. Kaj si ti spremila torbu?

— Torbu? A, da, jesam — brzo se snađem, znam da je patronažna sestra rekla da to treba napraviti bar mjesec dana prije termina, nikad se ne zna, može i uraniti, ali dok je ne spremim, vjerujem da se ništa još neće dogoditi. Dok dovršavam zakucavanje svog poljuljanog uvjerenja u temelje, Martina se ponovo vraća iz sobe, iz baby-trezora i vuče putnu torbu na kotačiće. Otvara je jednim pokretom na klik, a njezina unutrašnjost bljesne, bogata i sistematična, usporediva s koferom za alat ozbiljnog pljačkaša banke, profesionalca, prepuna tajnih instrumenata, spremna za velike stvari. Martini nije problem sve ponovo izvaditi, pobrkati redoslijed, poremetiti savršenu kompoziciju, omjer tvrdog i mekog, i upoznati me sa svim što bih trebala imati, a nemam. Okružena čudesnim stvarima, zarobljena i stjerana u kut u ogromnom stanu, gledam prezentaciju.

— Ovo ti je pumpica za izdajanje — važno napomene kao hostesa Kola sreće, dok elegantnim pokretom pokazuje, što se to krije u Izlogu broj jedan.

— Aha — kažem.

Martina me gleda ostavljajući dovoljno prostora kako bi me potaknula na pitanje koje se skanjujem izgovoriti.

— I što se radi s tim? — ne preostaje mi drugo nego da upitam.

— Pa, ak dojenje ne bu odmah išlo kak treba, a znaš da se to zna često zakomplicirati, rane na bradavicama, problemi s ragadama, uvučene bradavice, mastitis, nerazvijeni instinkt sisanja, moraš biti spremna, ne? — Dok citira priručnik Najsretnija beba u kvartu, u isto vrijeme kao majstorica od pumpe spretno je odvrće, rasklapa, rastavlja i umnožava u nekoliko dijelova, kao pripadnica tajne elitne postrojbe za dojilje, prinosi je dojci i pumpa u prazno. Zadovoljna mojim fasciniranim izrazom lica, sad se tek više ne da omesti. Tu su, redom, mrežaste jednokratne gaćice za nakon poroda, jastučići za dojenje, krenu li mliječni slapovi istoga trena, tri vrste higijenskih uložaka, mrežasti s vatom, superupijajući s krilcima, kao i oni bez, kreme za bradavice, strije, pukotine, melemi svih vrsta, toaletni papir, toaletni papir vlažni, termalna voda za prskanje na porodu, papuče, japanke za tuširanje – ne bum ja gazila tam gde sve druge gaze, znaš kakvih žena ima (gadljiv izraz lica), punjač, mp3-player, fotoaparat, vrećice, blok, olovka. Zip. Zap. Sve je ponovo unutra.

— Stalno mislim kak bum nešto zaboravila — zamišljeno vrti glavom, podbočivši napućene usne kažiprstom.

— Znam — puna razumijevanja dodam — i ja isto tako. Trudim se ne gledati lijevo gore, u 98% slučajeva, znanstveno je dokazano, upravo tako se može doznati govore li ljudi istinu.

Dok prelazim pogledom preko raskošno uređenog dnevnog boravka, nezaobilazne fotografije vjenčanja, ne puno manje od prirodne veličine mladenaca, orbitreka u kutu prostorije, okružena minskim poljem modernog majčinstva, prirodnog majčinstva, podrazumijevajućeg majčinstva, gotovo poskočim na kauču osjetivši kako se u meni nešto naglo presložilo. Kao da je protutnjalo iz jedne sobe u drugu, pritom glasno tresnuvši vratima.

— Oprosti, ja stvarno moram ići — kažem pritisnuta nepoznatim akcijama unutar sebe, iznenada zaobiđem rozu bodljikavu žicu stvari i stvarčica ispletenu posvuda u stanu i dobacim:

— Obavezno svrati ovih dana do mene — i otkotrljam se što dalje mogu, iako su mi na raspologanju samo prespori pokreti i tek dvanaest koraka do mojega stana.

 

2.

Otkako sam saznala da sam trudna, ne nisam saznala, nije mi rekao netko drugi, otkako živim sa spoznajom da su određeni kemijski procesi izazvali pojavljivanje nekog konkretnog ali još posve nepoznatog ljudskog bića u mom tijelu, ne znam što se dogodilo sa mnom. Sjećam se da sam se popišala po palcu jer su na kutiji preporučili da se štapić drži ispod mlaza mokraće, sjećam se trenutka eksplozije njezinog mirisa i vreline, začudnosti nad nečim mojim na što nikad nisam obratila pažnju da je tako vrelo i mirisno, i da je zadnje što sam osjećala kao svoje. Iako, u toj mokraći već je postojala i Ona, ali dok sam pišala po palcu to još nisam znala, tako da je nisam mogla ni osjećati, i nakon tih trideset sekundi vlažnost s ruke je isparila, a plastični štapić je poplavio. U tom trenutku sam se iselila iz vlastitog tijela i ustupila ga Njoj.

Nisam ja glupa, to ne. Dobro ja znam kako je do toga došlo, samo nije mi bilo jasno da se može dogoditi i meni. Ne u smislu, to se događa nekom drugom, nego mi je bilo potpuno nezamislivo da ja budem u stanju pa makar i polovičnim udjelom stvoriti ljudsko biće. Ima li to veze sa sumnjom u moje božansko podrijetlo, ne znam.

Uglavnom, ubrzo nakon toga, uslijedila su ta povraćanja. Mlazovi poluprobavljene hrane koji su izlijetali iz mene u različita doba dana i noći, ponekad samo slina koja je kapala iz mojih usta dok sam satima klečala nad WC školjkom, bilo mi je to naporno, priznat ću, ali više od svega me čudilo. Kakve veze imaju te neprestane i uporne diobe pjenastih ljudskih stanica s potrebom tog istog organizma da izbacuje hranu iz sebe, da se iscrpljuje silnim kontrakcijama mišića, da curi slina, da teku suze, sve je izgubilo svoju nekadašnju svrhu i red.

 

Ja nisam nenormalna, da me poznajete, znali biste da nema nikog normalnijeg, a kako sam to postigla, zapravo je vrlo jednostavan postupak, ali i tajna za sve ljude oko mene. Međutim, otkako gubim ravnotežu nad svojim koracima, otkako je trbuh preuzeo kontrolu, sve mi je teže. I sve se više bavim ovakvim mislima.

Da se razumijemo, trudnice padaju, nažalost, to je činjenica. Tome su sklonije čak i od većine normalnih ljudi, upravo zbog tog očiglednog nesrazmjera često krhkih ženskih tijela koja odjednom dobiju neproporcionalnu izbočinu s kojom se trebaju naučiti nositi, hodati, ustajati iz kreveta, sjedati za volan, ulaziti u duboku kadu, gurati se u redu. Sve to pridonosi lakšem gubitku ravnoteže i opasnim padovima. To što je šteta da trudnice padaju, sasvim je druga priča. A kada padamo, ne želimo da nas itko gleda.

Možda, kažem možda, je to počelo kada sam imala šest godina i kada su mi rekli da me Bog gleda. Otada, otprilike, ne mogu se riješiti tog osjećaja. Istina, u Njega sam prestala davno vjerovati, ali često odaberem jednu osobu koju poznajem, za koju znam da je normalna i zamišljam kako me gleda.

Nekad je to moj otac koji je od nas otišao davno, još dok sam bila sasvim mala, i njega koristim samo u posebnim situacijama. Čarolija ide ovako: čvrsto zatvorim oči, izgovorim tajne riječi, koje sam sama izmislila, i nakon toga prošapćem, tri-dva-jedan, tata me gleda. Tada radim sve savršeno, iako iskreno, njega prizivam samo kada znam da ništa ne može poći po zlu, a da on jasno može vidjeti koliko se trudim i kako sam uspješna i normalna. Recimo, dodjela diplome na faksu, udjeljivanje ne tako zanemarivog sitniša prosjaku (jednoj sam ženi dala 40 kuna), farbanje dječje sobe – samostalno, noćna vožnja autom po pustom gradu kad vozim brzo, elegantno, ali po propisima. Tada znam da mi se ne bi mogao nadiviti. Onda bivša od mog Štefa. Na prvu, to mogu izgledati kao sumanute situacije, ali kad znam da me ona gleda, mogu biti bolja, mogu biti najbolja. On se, na primjer, vraća s posla, a ja ga dočekujem s postavljenim stolom, bijelim stolnjakom bez tragova pregiba, mirisnim svijećama i nekom lijepom glazbom. Ugasim Cavea i upalim Wilca. Gledam ga s ljubavlju dok ruča, pospremim za njim, operem suđe i dok on leži na kauču i odmara, nježno mu masiram vrat. Naravno, ne gleda nas ona svaki put, nisam luda, ali kad baš gleda, onda se potrudim i čaroliju završim oralnim zadovoljavanjem svojega muža, što ne radim često. Samo kad nas ona gleda. Kad navečer ležim budna pored njega, kad teško dišem zbog budućnosti, kad čeznem da probdije noć sa mnom, da mi kaže da se boji tog mog trbuha, da je sve bila zabuna, tada nas ne gleda. Do jutra, ja na to zaboravim.

Moja pokojna mama, tri-dva-jedan, stajala je uz mene dok sam treći put parnom peglom do savršenstva izglačavala minijaturne robice, kad sam otkrila solnu kiselinu za kamenac u WC školjkama, prvu sam očistila sama, a onda drugu za nju, kada bi u jedanaest navečer moj dragi rekao da mu se jede nešto slatko, a meni ne bi bilo teško zavrnuti rukave, prosijati brašno, čekati da se pećnica zagrije, i napraviti kakav slastan kolač. Moj bivši, gleda me dok se kupam, kad završim s depiliranjem i bateriju tuša objesim iznad glave, mazim se po grudima pod mlazom vode, izgledam savršeno zadovoljno, sanjarim, zavodljivo pljuckam vodu da mi se cijedi niz bradu, izgledam mokro, ranjivo i nedostupno, a on umire. Tako mu i treba. Sve se to nekome može činiti ludim, ali ja točno znam što dobivam. Prvo, to je mogućnost da budem bolja nego što jesam, a drugo da nikada ne skrenem s puta. Ako ne znamo što nam je činiti, ako nemamo nekog tko će nam to jasno reći, gotovo je nemoguće živjeti. Nekima možda i ne treba toliki trud. Martina i Štef, recimo. Nju sigurno nitko ne gleda, a ona radi sve te vježbe. S poda podiže zbunjenu i nenormalnu susjedu trudnicu rasutu na sve strane, odvodi je u svoj stan, kuha joj kavu, podučava disanje, a sve to dok je nitko ne gleda. Hrabro kroči bez putokaza pokojnih i bivših, bez saznanja i potrebe za ciljem, i ta curica koju nosi u trbuhu, bit će jednako tako normalna, neće stršati, savršeno će pristajati u te malene robice. U mom trbuhu je pak ona koja nagriza moju tajnu. U mom trbuhu je ona koja me gleda iznutra.

 

3.

Zvono na vratima. Dok se skidam okrenuta od ogledala, dok mi pogled bježi na podnožje planine od blijede kože ovjenčane previše oštrim, previše tamnim, previše prirodnim, nečijim tuđim dlakama, zvono na vratima. Dok kroz sužene kapke promatram sjene pjega na blijedoj planini i sjajne srebrne trake kao male potoke, usjeke u tkivo zemlje, kako se prelijevaju od središta prema dolje. Dok krajičkom oka na lijevom bedru hvatam crven, nov i živ otisak od nedavnog pada, modro jezero to će biti sutra, i prste na nogama, kao morske puževe školjke, pradavne i bijele od oticanja, od životnih sokova koji će iznjedriti život. Zvono na vratima, dok se kupaonica puni bijelom parom, dok žmirim i tražim sebe u mraku, izvan svog tijela, mimo svog tijela, nasuprot svom tijelu. Ne prestaje zvoniti. Navlačim kućni ogrtač, na rubu plača zbog suvišnih pokreta koje moram učiniti i neplaniranih koraka koje moram poduzeti, previše toga što ne želim, da bih još gledala i kroz špijunku.

 

— Imaš nešto da mi daš, dobra gospođa.

Špicasto lice pod neonom, narančasti zubi kao u dabra, metri crnih i smeđih tkanina oko suhog tijela Ciganke, i pare kupaonice, i pare mog nabreklog tijela, sudaraju se u hodniku.

— Nemam novaca — prvo je što izustim, prvo na što pomislim da bi moglo okončati daljnji razgovor. Ona me izravno gleda, premješta prljavi zavežljaj od cvjetaste navlake jorgana s jednog ramena na drugo, odlučna da se uzemlji pred vratima.

— Kazat ću ti o muškarcima — važno prošapće promuklim glasom. Tisućljetna praksa odavanja tajni namjerila se da slomi i mene, sada i ovdje. Ipak, s mog lica, pogled joj sklizne na moj trbuh ispod čvora girtne, oduševi se novo otkrivenim ulogom i izgovori:

— Sve ću da ti kažem — vrata se već zatvaraju, ali iza njezinih leđa, dok me gura unatrag, dvaput manja od mene, dodaje:

— Može i hrana, šta god imaš, lepotice moja, gazdarice mlada.

Ciganka već sjedi za trpezarijskim stolom, skenira prostor iskusno, osjeća se dobro u njemu, daleko bolje nego ja, koja kopam po polupraznoj špajzi, u vrećicu trpam pola kutije špageta, konzerve tune, plastične čaše i tanjure, nekoliko proklijalih krumpira, čokoladne uskršnje zečeve bijelih ušiju pod folijom, što god treba dok vrećica ne bude puna. Kad se pojavim pred njom, vidim da je zavežljaj već spustila na pod, da žutim noktom struže osušenu mrljicu kave sa stola, da znatiželjno pogledom uskače u vrećicu, da se priprema, ne da ode, nego da nešto dâ, jer sad je red na njoj.

— Imaćeš lepo dete, imaće muške oči.

— Bit će curica — izustim.

— Žensko dete? — podigne obrve i zavrti glavom.

— Žensko dete, bolesno dete — doda.

— Nije bolesno, dobro je — pravdam se i uvlačim trbuh u sebe, do leđa, do kralježnice, koliko god ide. Pričaš s Cigankom, pustila si je u kuću, dobro da te nitko ne može vidjeti, glupačo jedna.

Ona poseže preko stola, stavlja mi ruku na trbuh, u osmijehu blješti zlato, odgurujem je, mudrost je tu da me slomi:

— Biti žena je bolest. Tu ne možeš ništa da uradiš.

Uzima vrećicu s poda, zagleda u nju, diže se i sakuplja, za ono malo što je dobila otkrila je i previše proročanstva. Nabacuje na sebe terete, a široki rukav se podiže, otkriva blijedo ružičaste ožiljke na zapešćima, nekoć nasilan prodor tinte pod davno jedru kožu, i tamne brončane mrlje, krugove pripadajuće užarenom vrhu cigarete. Toliko toga na majušnom komadiću mape tijela, čitavo bogatstvo života. Umjesto hvala i doviđenja, dok je ispraćam u hodniku, promuklo u mraku doda još jedno.

— Tu nema pomoći — kao da ne znam.

Prije nego što ću zaključati vrata, iz dubine hodnika, začujem: hej!

Ne znam odnosi li se na mene, ali već sljedeći trenutak bijela kugla sa zvjezdicama u mekim papučama iskrsne iz polumraka i tapka sve glasnije do mene.

— Kaj je i kod tebe zvonila ona Ciganka?

— Je, bila je.

— Kaj si ju pustila nutra?

— Ma ušla je, nisam se ni snašla — posramim se.

— Ti si luda. Pa mogla ti je nekaj napraviti.

— Pa nije mi ništa napravila, samo je prosila.

— Prosila, poserem se ja na njihovo prošenje. Kaj smo mi drugi budale kaj radimo, naprave tu decu, sam da bi mogli prosit s njima. Ima tu par tih žena kaj se motaju oko zgrade i dve curice, one bi bile slatke da nisu tak zmusane.

Martina zna takve jednostavne stvari o životu. Znali su ih i tata i mama. Štefeki, s njihovim znanjem se nikada neću moći mjeriti. Ciganka isto zna, ali drugačije.

 

4.

Voda se skoro ohladila. Dolijevam malo vrele, prije nego što uđem. Slušaj me sad. Ne mogu ti odabrati ime. Sva imena koja volim već su zauzele druge žene, sva imena koja su mi lijepa već su ugravirana pozlaćenim slovima na hladnim mramornim pločama. Ljudi se olako razbacuju time, nazvat ću svoje dijete ovako ili onako, ne sluteći da je u svakome od njih već upisan djelić biografije, svako tužno žensko ime nečije pokojne bake koje je jutrima gutalo suze čekajući kraj prozora. Ne mogu te zaštititi od širokih bokova i stražnjice nisko iznad poda koja neće pristajati u Escadu. Tu patnju neću moći ublažiti, tu bliskost neću moći podnijeti, na tu krivnju ne mogu pristati. Ako te samo jednom podignem s betona i obrišem oderana koljena, pomislit ćeš da će uvijek netko biti tu. A neće. Nemam odgovore na sva pitanja koja ćeš mi htjeti postaviti, nemam ni na jedno. Ništa ne znam, osim da se bojim. Pogotovo toga da te neću moći voljeti, da neću to znati sakriti, da ću stalno neoprezno padati. Jer, budem li te voljela, htjet ću te zaštititi, a prekasno saznaš da ne možeš zaštititi nikoga. A ja te već toliko volim, toliko da bih željela da te nikada ne rodim. Uostalom, ti to već možda i znaš, znaš svaku moju tajnu jer me gledaš iznutra. Kao da me čuješ, u vis podižeš stožac od moje napete kože, daješ mi znak da ti je jasno, možda se i buniš i udaraš, ali na to sam već navikla, na to sam već spremna, spremam se sve ovo vrijeme otkad ti želim priznati.

Ali ono na što nisam spremna jest mutna crvena voda između mojih nogu, duboko dolje ispod svega. Kao podzemni razorni vulkan, od boga ili ni od čega, život radi života. Brzo i uporno se širi, obavija mi bokove, podvlači se ispod stražnjice, penje se gore u visinu, prekriva trbuh. Onda bol. Boli u mozgu. Na trenutak nestaje čitav svijet, čitava stvarnost, bol je toliko veličanstvena da je u stanju ispuniti cijeli svemir. Rekli su da će biti bol, ali ne sad, ne odmah i ne zapravo. Jedina misao koja se probija kroz noževe i paniku do svijesti jest nijansa neobičnog užitka u njoj. Gotovo je sladak. Kada popusti, znam da se trebam sabrati, svakako ustati iz kade i krenuti negdje, ali ono što me drži zakovanom za njezino nevidljivo crveno dno jest strah da bih se mogla poskliznuti. Sada nije trenutak za padanje, čak iako to želim najvećim dijelom sebe. To je ono što sam ja, ali priroda je jača od mene, priroda čini nezamislive, veličanstvene stvari, korijenje koje probija beton, suština života protiv svega, priroda odlazi do telefona i bira crvene znamenke sa zalijepljenog papirića iznad njega. Priroda ne mari za krvave mrlje po tepihu, za vrtoglavicu i sram, priroda je toliko prisebna da na nevjerojatnim mjestima pronalazi stvari koje sam skrila od sebe same, malene benkice, mrežaste jednokratne gaće za nakon poroda, higijenske uloške, pelene, bočicu za mlijeko i sprema ih u kofer za bolnicu. Čak se i oblači, iako se trese očekujući novi nalet boli. Sjajne oštrice, ispočetka točke koje pulsiraju, od kojih se crni pred očima, kao pred Veliki prasak, dok još nije bilo ničeg. Priroda zna sve ono što ja ne znam.

 

5.

— A kako si znala da ću to biti baš ja?

— Pa tako, znala sam.

— I šta su ti rekli kad su me donijeli?

— Rekli su da si najljepša beba u rodilištu.

— Najljepša?

— Aha. Druge bebe kad se rode budu onako zgužvane i crvene, neke čak i modre. Imaju nokte kao mali vampiri, i crvene ili bijele flekice po sebi. Oči su im stisnute i mutne. Ali ti, ti nisi imala ni jednu mrljicu na sebi, širom si me gledala s bistrim plavim očima, obrazi su ti bili rumeni, imala si i kosicu, zlatnu i mekanu. Nosić toliko sitan da nisam shvaćala kako dišeš kroz njega. A usnice kao divlje ruže, one malene, što smo ih vidjele u šumi. Kažem ti.

— A šta je bilo prije mene?

— Ništa.

— Ništa?

— Ništa. Samo toliko stvari, gomila stvari koje nikome ne trebaju.

— I odmah si me voljela?

— Da odmah? Još dok si bila u trbuhu.