100% pamuk | Ivana Bodrožić

PUKOTINA

Gledam te kako sklanjaš kutiju za maslac sa stola. Svaki dan radiš iste pokrete, mažeš tanke listiće na kruh, jedeš ga za doručak, ponekad i za ručak uz varivo. Kutija je nova, prozirna, kupila sam je neki dan, nisi ništa rekao, iako već godinama mislim o tome kako je glupo da se u onoj foliji povlači i razmazuje po frižideru, da se otkidaju komadići papira, da mi se ponekad gadi, tako mastan i zgužvan papir, da ga zamišljam na dnu želuca.

Stavljaš poklopac, a onda, da bi brže sakupio stvari sa stola, u samo jednom odlasku do kuhinje, na tu kutiju stavljaš još jednu u kojoj se nalazi feta sir koji pliva u vodi, a voda curi van, pogotovo ako se poklopac te kutije ne zatvori dobro. Ja te gledam, a sirutka se razlijeva po prozirnoj kutiji, onoj novoj, već malo uprljanoj, ti tiho psuješ, svejedno to odnosiš u kuhinju, iako sve putem kaplje po podu, nemarno brišeš tek nekoliko kapi tekućine, jer tako treba učiniti, ali gotovo je, ona više nije nova, ni čista. Uskoro, kad se unutarnje svjetlo frižidera ugasi, mrlje će se skoriti, osušiti, ostat će bijeli tragovi, a ti ćeš na njih zaboraviti, ako si ikada o njima i mislio.

Putem do frižidera moraš proći preko kuhinjskih pločica. Ona u sredini puknula je prva. Ispočetka, pukotina se nije razabirala jer su pločice bijele, prošarane sivim crtama, to su jeftine pločice, pripadaju ovom stanu, dobili smo ih od starih vlasnika koji su nam osim njih ostavili skorene mrljice izmeta njihove vjeverice. Još su nam ostavili i bijele tragove na zidovima kada su krečili dnevnu sobu u boju breskve, nisu skidali slike ni ogledalo pa su ostali ti ovali i četverokuti, kao rupe u zidu. Onaj dan kad su ga ispraznili pomislila sam kako me podsjećaju na prolaze u druge svjetove, nikada ti to nisam rekla, prešutjela sam. Nakon te u sredini, puknula je prva pločica s lijeva, srednja se počela klimati, zatim se desnoj otkrhnuo rub, onda su djeca počela puzati pa trčati unutra van, pa su im ispadali tanjuri, igračke, svašta. Ne znam da li si primijetio, ali imali smo periode u životu kada su bile čvrste, nisu se pomjerale, to je bilo zato što sam kupila ljepilo za metal-drvo-plastiku, ali ono ne drži dugo, ipak bilo je dana kada sam na njih mogla zaboraviti. Onda smo nabavili tepih, donijela nam ga je tvoja sestra iz Mađarske i bili smo ljubazniji, ja sam bila ljubaznija. Jedno jutro kad je neko od djece na njega istreslo pola kilograma Cedevite, zamolila sam te da ga isprašiš kroz prozor, a kada si se vratio u dnevnu, s tim tepihom na rukama kao da držiš klonulog Isusa, stajao si tako neko vrijeme, a onda me upitao, gdje to stoji?

Taj cijeli dan sam šutjela. I sada, opet se klimaju, tuckaju tupo jedna o drugu, ja ih čujem čak i ispod tepiha, one su razlomljene, možeš ih rukom izvaditi, a ispod njih, to znam, ti o tome pojma nemaš, fleke su od ljepila za metal-drvoplastiku, kao da se mačka zapišala, suhe, tamne, neizbrisive.

Otvaraš frižider, ja se pitam da li ti vidiš svu tu vodu, i da li ti i ja vidimo istu količinu vode, svaki dan kupim je spužvom, ona iscuri uvijek kada izvučeš ladice za povrće, odnekud se nešto topi, nemam pojma odakle, odnekud iza, to je veliki frižider i glasno radi, dobili smo ga od kumova za vjenčanje, po noći bruji, ali u uputama je pisalo da zna proizvoditi te čudne zvukove i da to nije opasno. Ali ta voda se slijeva u jednu rupicu na njegovoj stražnjoj unutarnjoj strani. Velika je toliko da možeš u nju gurnuti prst, a oko nje crni obruč plijesni. Da bi ga vidio, trebaš se sagnuti jer je iza najdonje police, sve brže i brže ona nastaje, ja joj nekada prilazim štapićem za uši natopljenim dezinfekcijskim sredstvom, ali mislim da je mjesto zaraze, odakle dolaze ti crni organizmi, negdje drugdje, neka metafizička točka. Jer kako crnilo nastaje ni iz čega? Sva ta hrana koju smo s godinama pojeli, koja se nekada ondje pokvarila, od koje nismo ništa napravili, ručkovi od jučer i prekjučer, ručkovi skuhani od šutnje, od želje za bijegom, od straha od, kako si to jednom još davno rekao, uhvaćenosti u vlastitom životu. A istina bog, nisi ga nikad ni odmrznuo, ni osluhnuo, čak mu ni vrata nisi prebacio tako da se otvaraju u smjeru suprotnom od ovoga pa već godinama zapinjemo, provlačimo se između šanka i njih, sudaramo, dobivamo masnice, a obećao si da hoćeš.

U zamrzivaču smo jednom imali janjeću glavu koju je tvoja mama donijela za juhu. Meni se ta glava gadila, a kako ga ti nisi otvorio skoro cijelu godinu, ja sam je bacila u kontejner. Nikad ti to nisam rekla, ja sam prepuna tajni. Ali ti to nisi ni primijetio. Nisam bacila samo tu glavu, bacila sam i sako od tvog pokojnog dede, mislim da je imao moljce, bio mi je ružan, zauzimao je puno mjesta, ne možda toliko puno, ali to je bilo kad sam poludjela jer je puknula šipka u ormaru, sva odjeća je popadala dolje, netko od njih je tad bio beba, urlao je, ti si se spremao i odlazio na posao, nisi bio kriv, nije bilo namjerno, ali zatvorio si vrata i otišao. Tako je moralo biti. Ja sam ostala s deranjem, slinama, nerazumnim plačem, gomilama naše robe od naša samo dva tijela, i sakoom tvog dede koji ne volim, koji je pao odozgo i smrdio na naftalin, bebu sam ostavila u stanu, to ti nisam nikada rekla, i odnijela taj štof do smeća, ostavila sam je samo na trenutak, crvenu i uplakanu, a kad sam se vratila, bila je mirna, ja sam bila mirna. Bacala sam kad god bi otišao na put, i kad god bi se vratio, nikada ništa nisi primijetio.

Na stolu su ostale mrve od kruha, ti se vraćaš, jednim zamahom kupiš one veće, protežeš se u raskoraku do sudopera i otresaš ih s ruke pokretom obavljenog posla, trljanjem dlana o dlan, gotovo. Ispod majice napinju se tvoji oblikovani mišići, lijep si, nakon sveg tog vremena, količina mliječne kiseline u tvom tijelu dobro je raspoređena, znam to iako te ne opipavam, ne dodirujem. Sjedaš za stol. Skoro sjedaš, a onda se sjetiš nepotrebnog svjetla, male žarulje koja je ostala upaljena na kuhinjskoj napi i gasiš je. Kada bi se sagnuo do razine ispod svojih očiju, vidio bi na toj mreži, kroz koju se usisava zaparen, mastan zrak, kondenzirane kapljice masnoće. Što s tim? Ništa. U nekoj drugoj priči one bi mogle izgledati kao perle za jantarnu ogrlicu, nitko ih ne bi nazvao smakom svijeta, da ne zna što je ispod njih. Kad ih skineš, unutra se nalaze spužve za filter bijele boje, međutim sada imaju smeđe pravokutnike, imaju i neravne rubove koje sam odrezala škarama jer nisu bile prave veličine, dok sam se još trudila, dok sam ulazila u stan njušeći kakav nam je zrak u stanu, znaš da svaki stan ima svoj zrak, meni je bilo bitno da naš miriše na omekšivač. Terapeut je rekao da je to zbog toga što je bio rat, a ja sam odrastala u jednoj sobi, i da je ta mala soba bilo jedino što je moja mama mogla kontrolirati jer je vani bio užas, ona je morala biti čista i uredna, jedina točka kontrole svijeta. Onda sam preuzela obrazac ponašanja kao što se preuzimaju aplikacije i ugradila ga u svoj sustav. Ti si s tim bio zadovoljan, taj maleni, naoko beznačajni, ali čvrst i nepobitan dokaz moje opsesivnosti uređenošću našeg životnog prostora. Naspram tvoje slobode i pomirenosti sa svijetom koji nije pod tvojom kontrolom, svijetom koji propada, raspada se, trune, rasklimava, koji takav ulazi u mene.

Hladno ti je, koža ti je zategnuta i naježena, stotine kišnih dana se zaredalo, i kad otvoriš laptop ispod kojeg je još nekoliko krušnih mrva, ustaješ i odlaziš u spavaću sobu po gornji dio trenerke. U našoj spavaćoj sobi više nema svjetla. Imamo skup luster, jednom kad smo došli do novaca kupili smo tri dizajnerska lustera koja sam nekada brisala mekom krpom i sredstvom za sjaj, baš u taj u spavaćoj sobi prašina upada najviše jer ima rupu u sredini, lako postaješ sve neredovitiji, ne vidi se toliko, a onda se prašina zapeče i izgleda kao da je oduvijek bio žućkast. Sve je bilo dobro dok se žarulja nije potrošila. To je trajna žarulja i traje godinama, ali ne tako davno počela je žmirkati, zatim proizvoditi sitne zvukove, zujati i na kraju se ugasila, krepala. Zamolila sam te da je promijeniš, zamolio si me da ti pomognem, nisam, odgovarala sam na poruku. Nakon nekog vremena ipak si je skinuo, nije to baš jednostavno, znam, ona je kao obruč, svašta se tu treba odvrnuti i zavrnuti, tvoje tijelo je počelo mirisati intenzivnije. Zatim si je stavio na kuhinjski element, u lusteru je ostala rupa, nakon dva tjedna ja sam je spustila u gepek, vozila se s nama još barem toliko, onda sam te podsjetila da kupiš novu, to si napravio i odložio je u špajzu. Nakon još dva tjedna, kada sam si rekla da je gotovo, stala sam na krevet nogama i na tvog Bolaña, zamijenila je, radila je svega deset dana. Neobjašnjivo je i ona krepala. Otada smo bez svjetla. Tebi to ne smeta, ja u sebi brojim mračne dane, ipak, malo svjetla dolazi s nekadašnjeg balkona koji sam pretvorila u radnu sobu, tamo je jedna žarulja, gola, luster nikad nismo kupili. Nekad smo imali planove. Vraćaš se toplije odjeven za stol, uzimaš laptop i odlaziš u kupaonicu. Vrata od kupaonice se teško zatvaraju. Tako je sa svim vratima u našem stanu. Brave su se rasklimale, a bivši vlasnici iz nekog razloga odnijeli su sve ključeve od unutarnjih vrata stana tako da kod nas nema zaključavanja. Mada, više si ne ulazimo kao nekad, osim u krajnjoj nuždi. Voda ispod bidea probija već najmanje mjesec dana. Kad djeci navečer perem noge, stavim jednu krpu pod sifon, potom je iscijedim, do druge večeri ona se osuši. Mrzi me ponovo zvati vodoinstalatera, smrdljiv je i neugodan, uvijek ostavi nered, već dobro poznajem njegovu pjegavu ćelu, toliko puta sam je gledala odozgo, toliko nam je instalacija otišlo k vragu. Jednom je mačka kandžama izgrebala vreću s pijeskom koja je stajala na lavabou, tamo si je odložio u brzini, i sav taj pijesak se prosuo u odvod koji se zatim zaštopao jer on navlači vlagu, onda bubri i stvrdne se, to je njegova namjena. Idućeg dana si kupio tekuće sredstvo za odčepljivanje i čitavu bocu nalio u odvod. Ništa se nije dogodilo. Danima je razina tog sredstva bila ista i kad sam te zamolila da nešto učiniš s tim, izvukao si jednu veliku šperploču i sve poklopio njome. Pijesak, sredstvo, čitav lavabo, da se mačka ne bi otrovala. Tako je stajalo danima dok nisam pozvala tog smrdljivog tipa. Tu je bio koristan. Ali kad nam je kada puštala, donio je neki sivi silikon za fuge i njime zasrao čitavu kupaonicu. Ne znam da li si primijetio, ali ono na dnu WC školjke, što izgleda kao da netko nije za sobom povukao vodu niti koristio četku, zapravo je taj silikon i ja mrzim kad nam gosti odlaze na taj WC. Možda niti ne gledaš tamo, ali pitam se da li kada stojiš nad školjkom, da li ti ikada ta mrlja privuče pažnju, vjerojatno ne.

Puštaš vodu, pereš ruke, vraćaš se u dnevnu. Još uvijek sjedim na istom mjestu, sad imamo malo vremena, taman jedan sat dok se djeca ne vrate i ja znam što ćeš mi reći, ako te netko ne bude nazvao.

Ti mene više ne voliš. Ili možda, tebi će se ljudi smijati kad im kažeš da si me ostavila zbog žarulje. Ili, ja znam da svaki put kada ideš na put odlaziš da se vidiš s njim i ja mogu samo zamišljati što vi radite. Sve to u nekoj varijanti sam već čula. Šutim ili se nevješto branim, na riječima nisam ni blizu dobra kao ti. Tvoja sestra je rekla da vam je otac čitao Kralja Leara kad ste imali šet godina, mi u kući nismo imali puno knjiga. Ti znaš puno toga što ja ne znam. Naš tata je tako pametan, rekla je naša kći, on zna sve o svemiru, o grčkim mitovima, o dinosaurima i knjigama, ali i ti mama puno toga znaš, sve o djeci, o kuhanju i čišćenju. Jednom me pitala, tko pokupi sve te nokte kad nam ih odrežeš? Kad sam joj odgovorila, oduševljeno je rekla kako bih ja mogla biti prava čistačica. To su smiješne stvari, i ja se ne ljutim zbog toga, ali kaži mi, pitaš me, što ljubav ima s tim?

Sad šutiš i gledaš pred sebe. Falim ti? Falim ti. Ja sam negdje drugdje. Istina je, ima već dugo kako sam pokupila svoju kutiju s alatom, ljepilo za drvo-plastiku-metal, svoje improvizirane konstrukcije za zaustavljanje kapanja, curenja, pucanja, hrđanja i odselila drugdje. I nemam ništa stvarno, ništa zapravo, nemam nikoga kraj sebe u svakodnevnom životu tko krpa zajedno sa mnom. Ali, čudno je to, da nam potencijal ponekad vrijedi više od stvarnosti. Ono što bi moglo biti, istinitije je od onoga što jest. Ono što osjećaš za tebe postoji. Pukotine, na primjer, koje su svuda oko nas, netko vidi, a netko ne. Moja šutnja trenutno nema ni jednu jedinu pukotinu, kompaktna je i zaokružena kao jaje, kao bitak, kao suština mene.

Ali, gledajući s unutarnje strane, što je drugo pukotina, nego mjesto kroz koje ulazi svjetlo.