100% pamuk | Ivana Bodrožić

SUĆUT

Jebote, ovaj dan nema kraja. Ani je umro tata. Ne znam gdje ću biti u sljedeća 24 sata. Mnt.

New text message. A ispod je tako pisalo.

Stajala je u kupaonici i čekala da svjetlo na malom displeju pokraj kotačića za regulaciju temperature počne treptati. Čekala je da stane perilica. Da izvadi rublje. Da ga objesi na sušilo. Mokro, mirisno rublje. U čitavom procesu guljenja uznojene robe s tijela do savršeno složenih polica u ormaru, taj joj je dio bio najdraži. Kada ga izvadi, ravna i pažljivo vješa. Novi početak, na to ju je podsjećalo. Dok neki komadi ne ostare, izblijede i ofucaju se. Onda ih možeš baciti, a čak i njih prije toga oprati. Svoje odjeće ne rješava se lako, čuva neke stvari još iz studentskih dana. Hlače niskog struka s trapez-nogavicama koje je prvi put obukla kada je išla na koncert u Močvaru. Tada se naslonila na metalni dovratak i na njima je zauvijek ostala masna crna mrlja, na lijevome boku. Napila se drugi put u životu, zbog dečka. Kako je to davno bilo. Tada joj se činilo da on ima oči kao tisućljetna jezera, da sve zna i da s njim sve može. Nitko od nje ništa nije znao bolje.

Ana mu pada na grudi. On je grli i privija uz sebe. Steže je oko ramena pa niže oko leđa i zabija nos u njezinu kosu. Nepodnošljive su te ženske suze. Slina koju ostavlja na okovratniku njegove košulje, mokri krugovi kao tamne rupe u koje propadaju zajedno. Zajedno kako dugo nisu bili. Smrt je najopasnija za zbližavanje, ne može se s tim natjecati. Možda i dijete dotrčava do njih i grli ih oko nogu.

Malo narančasto svjetlo treperi, ne može maknuti pogled s njega, trebala bi se sagnuti i otvoriti vrata perilice. Napravila je taj pokret toliko puta do sada, koščata leđa izvijaju se u luk, mačje lopatice napinju kožu, trebala ga je savladati, još samo jednom. Još samo ovaj put. Umjesto toga, leđima klizne niz pločice pored mašine, skupi se u kuglu, čučne, pa sjedne. Bubanj se još lagano ljulja. Prozirna plastika je orošena iznutra, ali vide se rukavi, kragne, plišani pas, samterice. Nema ništa njezinoga. Jutros, kada je David otišao na posao, prvo je počistila sitne komade blata ispale iz njegovih đonova. Zatim je spremila stan, nije htjela ostaviti nikakav nered. Onda je otišla na tavan po kofer. Svoju odjeću prala je prošli tjedan.

Čitavo vrijeme u ruci drži mobitel. Kad se svjetlo na zaslonu ugasi, ponovo pritisne jednu tipku. Pali. Gasi.

Ne znam što bih rekla. Žao mi je. Drži se.

Ili držite se. Kome sve sada da pruži podršku. Zamišlja Anu s kovrčavom kosom, dugom. Malo je punija. Jednom ga je pitala kako izgleda.

— Brineta.

To je bilo sve što je rekao. Nije ga dalje ispitivala. Zato je sada može vidjeti jedino s leđa, kako je on grli i miluje po kosi. Smeđoj.

I njoj je umro otac. Umirao je dugo, po bolnicama, po centrima za rehabilitaciju, umirao je do besvijesti, do besvijesti se i opijao. Zato nije bilo toliko strašno kad je umro, bilo je strašnije dok je živio. Nju nitko nije tako grlio, samo su se sućutno pogledavali. Nisu se iščuđavali, nisu je sažalijevali, bila je u sjeni, baš kao ona strana ulice kojom je hodala nedjeljom prema Jankomiru, s narančama ili bananama za njega. Vrećicu s voćem zakačila bi o okomitu željeznu šipku na uzglavlju kreveta, a idući put zamijenila novom, iz koje se ne širi miris plijesni. Nije bilo dramatičnosti u tom umiranju, potrošila se u stotinu predugih činova, smrt je čučala nad njima i dosađivala se.

Kada se ljudi raziđu, otići će u krevet. Jednom moraju leći. Noćas sigurno neće spavati odvojeno. Ana će mu okrenuti leđa, a on će je zagrliti, njezina stražnjica bit će u njegovu krilu.

Možda će joj i staviti ruku onako.

Kao njoj, jednom, kad su se tuširali zajedno. Brid njegova dlana među njezinim guzovima. Kao kada je imala šest i zamišljala da je smrt kad ležiš na niskim bijelim oblacima.

Sada zna da ima toliko različitih smrti.

U sobi sa zelenom linijom koja horizontalno dijeli zastrašujući bijeli zid na pola. U krevetu s neobrušenom bukovom daskom zaglavljenom u okvir koja služi da se iz njega ne ispadne. Iako se ne radi o djetetu. U pelenama, iako se također ne radi o djetetu. U mutnim ugašenim očima koje te mogu progutati. Ne gledaj dugo tamo.

Ili smrt u spavaćoj sobi.

Kad na drugoj polovici kreveta počinje provalija. Onda čitavu noć grabiš prema svome kraju.

Ili smrt u albumu s fotografijama.

Gledaš to lice, poznato, a neprepoznatljivo. Sjećaš se svega, kuglica na boru, ukrasnog papira, ali čemu se smije ta osoba koja tako liči na tebe, ta čiji je život prošao, nikako ne možeš dokučiti. Samo ti bude žao.

Toliko malih smrti oko nje. Život sastavljen od krajeva. Sredine koja uvijek izblijedi i početaka koji su, zapravo, isto krajevi. Putovanje je trebalo započeti danas. Nestala bi u jednom životu i pojavila se u drugom.

Sinoć dok je auto vozila u praonicu čovjek na radiju rekao je:

— Pogledajte se u ogledalo i brojite u sebi unatrag do deset. Mnogo ljudi ne zna da ne može to izdržati.

A ljudi mogu izdržati toliko toga.

Preduga razdoblja gladi, različite vidove utrnulosti koja se penje od stopala prema gore, toliko plitkog disanja, i valove krivnje koji sve odnose sa sobom. Najčešće, ljudi poduzmu nešto tek onda kad svaka prilika za herojstvo iščezne, kad se strah pretvori u bezizlaznost, kad nema više načina za opravdavanje.

Putem je stala na benzinskoj postaji natočiti gorivo i kupiti grebalicu za led. Mrak je nagrizao dane sve više, a jutros je mraz sa šajbe pokušala očistiti grabljicama za plažu koje je pronašla u gepeku. Nije išlo. Pokušavala je sve čega se sjetila u posljednje dvije godine, ali isto nije išlo.

Dok se vraćala u auto, nadala se da je emisija na radiju završila. Kada je okrenula ključ, glas je rekao:

— Dobar čovjek ne može činiti zlo drugome čovjeku.

Nije se usudila mijenjati stanicu. Znala je da se obraća njoj.

— Dobar čovjek je onaj koji daje ljubav svima oko sebe.

Je li to ljubav? Kad te čitavo tijelo boli dok ležiš u mraku. Kada si nepokretan dok se drugo tijelo utiskuje u tebe. Koristi tvoju toplinu i dubinu sve dok ne pregori u milijunima impulsa koji potresu tijelo i ne umukne potreba. Zatim se dižeš, pereš se, pišaš, legneš nazad u krevet i ostaneš tako dok sunce ponovo ne izađe. Sa svakim danom, ima je sve manje. I na koncu, gdje ljubav odlazi?

— Ljubav curi iz vas, dragi slušatelji. Pustite Duha Svetog da začepi tu rupu.

Opasno je govoriti takve stvari, pomislila je, osjećajući kako volan postaje vlažan, kako se sjedalo moči, kako joj se voda penje do grla, nema tog Duha Svetog. Sve je to samo flaster, mislila je sinoć, grčevito se držeći za onu jednu zajedničku noć.

Sjene u hodniku stopile su se u mrak. Čula je kako se otključavaju vrata, čula je kamenčić koji već dugo stoji zaboden u njihovom dnu kako škripi po parketu, osjećala je kako joj trnu noge od čučanja, čula je Davidov glas:

— Što radiš tu u mraku? — i ne čekajući odgovor, još jedno: — Gladan sam kao pas.