100% pamuk | Ivana Bodrožić

USPON

Moja majka zna da mi se raspada brak. Hoda iza mene, čujem njezine korake na šljunku uz cestu kojom se penjemo, staze nema ni s jedne strane.

— Je l’ imaš neke čarape na nogama? — pita.

— Imam, one male.

— Te su dobre po ovakvim vrućinama, ja sam u Kauflandu kupila tri para za dvadeset kuna — pa da bi im odredila pravu vrijednost još doda — a Puma.

— Dobre su.

Dva puta tjedno penjemo se na obližnje brdo radi kondicije i snižavanja razine kolesterola. Ponekad nam stane neki auto, uglavnom ljudi koju žive na vrhu, nudeći nam da nas povezu. Jednom su nam stali i vatrogasci.

— Uh, kako je dobro kad ovako sve zazeleni — kaže, hvatajući dah.

— Jeste, baš je lijepo.

— Što bih ja voljela imati dvorište i okolo posađene čemprese, oduvijek sam o tome maštala.

— Aha — dodam. Čula sam to najmanje stotinu puta.

Neko vrijeme dok je cesta šira hodamo jedna uz drugu, a kasnije ja idem prva, ona uvijek napomene kako bi bilo glupo da me nešto udari, a i voli svoje dijete imati na oku.

— Jesu se u ovoj kući baba i deda pokefali onaj put? — pokazuje na propalu prigorsku klet ispred koje smo jednom davno svjedočile naguravanju dvoje staraca. Završilo je tako da smo vidjeli bljesak staričinih gaća, njene visoko podignute raširene noge, ležala je prevrnuta na leđima u mirisnoj zelenoj travi ispod trešnje. Ubrzali smo korak, nasilje uvijek kao žalac ubode u stomak one koji mu nisu vični, ali kasnije smo im se smijale. Zato što su bili pijani i ludi.

— Da bar naprave neku stazu uz put — njen glas neprestano dopire.

— A napravit će jednom — odgovaram.

— Jesi se namazala kremom?

— Nisam, nije jako sunce.

— Trebala bi, pocrvenit ćeš — malo šuti, a onda nastavi:

— Kad si kupila tu majicu, nisam je vidjela?

— Ma ima već, samo ju nisam nosila.

— Dobra ti je za vamo-tamo.

— A je.

Osjećam neprestano njen pogled na leđima. Uskoro dolazimo do strmijeg uspona i tu je uvijek ostavim nekoliko metara iza sebe. Raširim ruke i podignem ih visoko iznad glave, svježi zrak mi struji između pazuha, osjećam miris bilja, sokova pod zemljom i neke crkotine iz kanala usput.

— Ti se ne bi ni okrenula da vidiš je l’ ja idem.

— Pa znam da ideš, mama.

Ta žena gazi kao luda. Ona ne posustaje, ne osvrće se, ništa joj usput ne može odvratiti pažnju, ona kaže da se to zove klik u glavi.

— Jesu dobre djeci one majice?

— Jesu, taman su im.

— Uh, kako ti žuriš, pa ne mogu ja više tebe stići.

— Pa nema ništa od toga da se vučemo.

— A nema — priznaje.

Stalno mi je za petama. To brdo smo obišle već valjda stotinu puta. Znamo svaku kuću i svako drvo, uvijek se sprdamo s istim stvarima, s ljudima koji su na stupove ograde stavili kipove dalmatinera pa pored njih po dva lava, a u sredinu travnjaka bogorodicu. Nekad hvatamo dijelove razgovora slučajnih prolaznika, kao neki dan jedne stare gospođe koja se gegala kraj svoje kćeri i pričala u mobitel kako mora još nešto obaviti, a onda ide na more. Moja mama je rekla: „Eto vidiš, i baba ide na more.“ Ja sam na to odgovorila: „Pa i ti bi mogla otići na more“, i tko god nas ne zna, nas, hodajući par, iz toga ne bi prepoznao situaciju na rubu incidenta. Moja mama nikada neće otići na more, neće nikada prodati stan i kupiti kuću s dvorištem i čempresima, neće čak otići ni u toplice iako ima artritis. Onda se razgovor, kada sam buntovna, nastavlja ovako:

— Da, mogla bih — kaže poluuvrijeđeno.

— Pa ako nešto baš želiš ostvariti u životu, onda to možeš i napraviti.

— Naravno, sve ti možeš — složi se podrugljivo.

— Pa je l’ ne možeš otići na more? — ne popuštam. — Nije problem u novcu.

— Pa nije — prizna ipak.

— Kad ljudi nešto žele, cijeli život podrede tome da to i ostvare. Recimo, da netko zaista želi kuću s dvorištem, radit će godinama za to da si je priušti i ništa mu neće biti teško. Ili, ako svih tristo pedeset i pet dana sanja o moru, sve će napraviti za tih deset. Mislim, pa nije da želiš otići na Mars — ušutkujem je s nekoliko logičnih misli.

— Dobro, ne moraš mi pametovati. Znam ja dobro šta mogu i šta ne mogu. I zašto nešto ne mogu.

— Aj, molim te, reci mi zašto. Zašto baba može otići na more, a ti ne možeš?

— Zato što nemam s kim.

— Nemaš s kim? Pa kao nitko nikad ne ide sam? Uostalom, možeš uvijek ići s nama.

— Neću ja nekome biti na teret i dosadna baba. Nema šanse.

I to sam čula već stotinu puta, mada ona nije žena-teret, kad kod mene dolazi na kavu poslijepodne uvijek gleda na sat da bi izbjegla scenu iz loših viceva u kojoj punica dočekuje zeta, a ovaj dolazi umoran i nervozan s posla. Kupi se u brzini i bježi poput lopova. To su naši razgovori o granicama.

Kada se uspnemo do vrha, nakon najstrmijih pedesetak metara, odvučemo se do jedne od tri klupe koje okružuju kip nekog sveca izrezbarenog u drvu, uspravnog i visokog tri metra koji me uvijek podsjeti na uzdignuto spolovilo, ali to joj nikad nisam rekla. Tu se odmaramo pet minuta i pušimo. Ona gleda u svoje natečene noge i ruke, zadiže nogavice i pokazuje mi nabubrene vene i razliku između tamne, opaljene kože i one pokrivene. Meni su se unazad par godina pojavile kapilare na gležnjevima, pa sad i ja njoj pokazujem svoje.

— Samo da nema ovih komaraca, ko konji su — primjećuje dok ispuhuje dim.

Ne odgovaram ništa, kroz glavu mi tek prođe slika mene zavezane za neko stablo i roja komaraca kako me ispijaju, brzo i efikasno, i sve bude gotovo.

Najradije bih joj sjela u krilo i sve priznala. Ali veća sam od nje i to sad više ne bi imalo smisla. Znam da me ionako nikad ne bi razumjela. Dok odbacujem tu ideju, čujem sebe kako izgovaram:

— Ja sam nesretna.

Tišina traje nekoliko sekundi, prvo pomišljam kako me nije čula, a onda shvaćam da tišina još uvijek traje, ne zato što me nije čula, nego baš zato što me je dobro čula.

— Vidiš kako se tamo naoblačilo, ajmo mi brže dolje, moglo bi pljusnuti.

Naglo ustaje i baca opušak u travu, ja gnječim u koraku prvo svoj pa njezin, ona bježi preko trave, a ja gotovo trčim za njom.

Za silazak nam treba upola manje vremena, ali ona grabi velikim koracima kao da bježi od požara ili nekoga tko je progoni, ja idem za njom, pokušavam je sustići, ali sve što mogu jest gledati u njena tvrda, tamna leđa i crvene dlanove koji se klate luđačkom brzinom. Nekada me je znala milovati po licu, dlanovi su joj mirisali na duhan, parfem i tvornicu, na sve će biti dobro, na ja sam veća od života.

Tada to nisam znala, što se još sve krije iza tog mirisa. Meni je značio samo to. Tek mnogo kasnije ugradila sam u njega druge spoznaje; sklonost njena oca samoubojstvu, odlaske od kuće s malim djetetom kojih se dijete ne sjeća, neimaštinu, smrti i nestajanja. Ipak, meni nikad nisu mirisali nesretno i ne vidim taj prst koji se krivi od bolesti, iako mi ga uporno pokazuje svakoga tjedna, meni to uvijek izgleda isto.

S druge strane, na svojim dlanovima ne njušim ništa, iako, svjesna sam toga, netko bi mogao nešto i o njima reći, o njihovom ljekovitom ili otrovnom mirisu.

Trčim za njom i želim je uhvatiti za ruku, uporno okrenuta leđima od mene to nije mogla naslutiti, pa ipak, diže ruku visoko, zaustavlja je u zraku kao stop, kao granicu, kao dosta, i viče mi, a da se ni ne okrene:

— Ja se ne želim miješati! — i još dodaje, kao da gunđa. — To je tvoja stvar… I sama znaš šta možeš i šta ne možeš…

Zastajem. I puštam je da ode. Ona se kotrlja u ujednačenom ritmu djetetova promašenog života, kao što se kotrljaju roditelji diljem svijeta, roditelji prostitutki, narkomana, zatvorenica, roditelji hladne otuđene djece, roditelji crvenih dlanova, usamljenici i krivci svih vrsta, razvedenih, propalih, isto tako usamljenih, gdje je krenulo krivo?

Gore sam te vodila, gore, gurala te više i bolje, dolje ćeš morati sama.