100% pamuk | Ivana Bodrožić

ISUS U ZATVORU

*

Nikada nešto slično nisam vidjela. Drveni križ je bio nevelik, posebno za tako ogroman, prazan zid, možda svega pedesetak centimetara dužine. Zakucan negdje na njegovoj gornjoj polovici, u sredini. Od svijetlog crvenkastog drveta, možda trešnje, s izrezbarenim Isusom uzdignute glave. Isusom koji se smije. Ne smiješi, nego smije. Usnice mu nisu spojene, baš se smije, razapet i zdepast, nepoznati umjetnik dovršio ga je netom prije nego će prasnuti u grohot, nisam ga mogla prestati gledati. Detalj koji je u stanju promijeniti čitavu sliku, čak i davno usađenu predodžbu, cjelokupnu povijest kakvu poznajemo. Inače, to je soba za relaksaciju, različite kulturnoumjetničke programe, duhovne obnove i slične sadržaje koji se nude određenim osobama u ženskom odjelu zatvora Remetinec. Ja sam ovdje sasvim slučajno. Nudim jedan takav sadržaj, a zapravo, privlači me ljudska nesreća, volim stati uz kraj i gledati. Ulubljene karoserije, odbačenu, rasparanu jaknu nakon što zamukne sirena hitne pomoći, zaustaviti se pred vratima susjeda koji se svađaju. Sudjelovati koliko je potrebno da bih osjetila dodir stravičnog, ludog, onog što se ne da kontrolirati i brzo pobjeći natrag, na sigurnu stranu. Nikada prije nisam imala dodira s tim svijetom, najbliže od njega je susjed iz moje zgrade, inspektor s odjela narkotika koji me čudno gleda kad se sretnemo. Zaustavi se, nekako iskolači oči i čeka da prođem. Čim me ugleda, prestane se kretati, ja mu se uvijek ljubazno nasmiješim, najljubaznije one večeri dok mi se joint lijepio za prepone s unutarnje strane džepova. Ćelav je i nabijen, smrtno ozbiljan i nečujan. Nekad ga kroz prozor vidim kako dugo stoji na ulici pokraj rasvjetnog stupa i piše SMS poruke. Nekad se i okrene, kao da osjeti da ga promatram.

Naš je kulturno-umjetnički program, budimo iskreni, siromašan. Sastoji se od čitanja pokoje pjesmice ili priče, jedna od nas pjeva u zboru pa će nešto i otpjevati, ali na sat ili dva imat ćemo priliku biti dio svijeta koji običnim ljudima služi kako bi imali čime zaprijetiti djeci kada se histerično bacaju po podu ili kući donesu tuđu igračku. To mjesto, taj zatvor, zapravo je, nikad mi to nije palo na pamet, ispunjen ljudima. Dok čekamo osam odabranih žena koje će pratiti naš kulturno-umjetnički program, proučavam mladu poručnicu. Za pojasom nosi pištolj i pendrek, ruke su joj čvornate i jake, nokti kratko odrezani, do granice boli, guza nabijena i čvrsta. Kao da cijelo vrijeme drži dah, ali jedan plavi pramen kose izvukao joj se iz repa, dječje plave je boje, onakve kakvu imaju djeca na reklamama osiguravajućih društava, kao uvojak curice, jedini dio poručnice u koji bih, da sam zatvorenica, gledala. Ozbiljna je i s nama ne razgovara. Kada pokušamo doznati zašto dolazi samo njih osam, jer smo iz nekog razloga očekivale punu dvoranu, odgovara nam da je za njih osam procijenjeno da su u stanju pratiti. Neke čak i posuđuju knjige u knjižnici. Za nekoliko trenutaka ulaze one. Čavrljaju među sobom i nisu osobito fascinirane našim prisustvom. Jedna izgleda slično kao moja mama. Kada bih nekom opisivala anegdotu s takvom gospođom, rekla bih nešto kao; znaš ono, bakuta, blizu šezdeset, šira nego duža, punđica i cvike. Ostavila bih joj dijete da ga pričuva ispred 100% pamuk  dućana. Jedna je sasvim mlada. Mlada, ali mračna, ima nekog tupog beskraja u njenom nezainteresiranom pogledu. Smeđa kosa joj je do struka, lijepo vitko tijelo i tamni duboki podočnjaci. Trebam li se prekoriti dok joj prišivam priču kažnjive prirode ispunjenu erotskim elementima? Zatim, prema mojoj procjeni, potencijalna lezba, glasna, velikih šaka, ošišana na kratko, spremna na fajt. Razmaknutih prednjih zuba, širokih nosnica, već otprije pomalo iziritirana našim dolaskom, ali znatiželjna, odmjerava nas napadno, frajerski sjeda u prvi red, širi noge kao muško, samo što ne stavi ruku na jaja. Ulaze još dvije posve nevidljive, prozirne i isprane neodredivih godina, i na kraju, gospođa Rajka. Lijepa crnka u zrelim godinama, sa svim zdravim zubima, razgovijetna, iskričavog pogleda, izravna. U tamnim trapericama i crnoj majici, sportski elegantna, prilazi mi odlučno, pružajući ruku, stojim zbunjena i krajičkom oka hvatam energičan pokret policajke koja nam se približava ne znajući što se sprema. Rajka mi pruža ruku, ja je prihvaćam, policajka je tik do nas, nešto bi rekla, ali nas promatra otvorenih usta, nema prekršaja.

— Mi smo fejsbuk prijateljice — kaže, smiješeći se.

— Rajka. Pisala sam ti kad sam pročitala tvoje pjesme.

Rajka, sjećam se, ako je to ona, neko vrijeme smo se dopisivale. A pisma su bila jedna od onih na koja odgovoriš, iako osobu ne znaš, zato jer su suvisla i pametna, a priznajem i laskava, i ne pada ti na pamet da ćeš se uvaliti u neku glupost. Jednom smo nešto raspravljale i o Krleži, ona ga, naime, o-bo-ža-va, a i ja volim njegove mrtvace, nikad im nisam mogla odoljeti. A onda najednom, moja prijateljica Rajka me grli, policajka govori: „Dosta, hoćemo li početi?“, a ja mislim o onih svojih ostalih pet stotina nepoznatih prijatelja. Odakle su mi samo pisali. Da, trebali bismo početi.

Priznajem, ja sam jedna od onih patetičnih ljudi, sramim se toga samo ponekad, inače, živim od te emocionalne drame. To me jednostavno puni. Sada su svi utihnuli, autorica projekta Umjetnike u zatvore predstavlja inicijativu, toplo pozdravlja sve marginalizirane skupine, pruža im šansu pa predaje riječ umjetnicima. Pristala sam govoriti prva, dok mi se Isus smije iza leđa, a one sjede ispred mene, pa kažem nešto kao:

— Drago mi je da smo s vama danas ovdje, da vam predstavimo ono što radimo i možda vam uljepšamo jedno popodne. Mi ćemo malo izvoditi naš program, a vi se možete uključiti pitanjima ukoliko to želite.

I da, da se ne pravim blesava kao da smo u utrinskoj knjižnici, dodam još:

— Nemojte misliti da mi imamo nekih predrasuda prema vama, meni je jasno da niz svakakvih ljudskih nesreća može dovesti do toga da netko od nas bude s druge strane. Nije uvijek sve onako kako se čini — i ljudski se osmjehnem.

A onda mi odmah, jer sam ih pozvala da sudjeluju, drsko upada potencijalna lezba.

— Pa nismo mi ovdje zato jer smo nevine ovčice, nama je malo muka od te spike. Svi trube isto koji dođu ovamo, od popova do vas. Mislim, okej nesreća, ali mi smo same donijele svoje odluke. Ne treba nas nitko sažalijevati. Okej?

Okej, kažem u sebi, barem je za neke od vas jasno zašto ste ovdje. Prekorim se nježno zbog te pomisli, ne dozvolivši da me odvrati od zacrtanog programa. Nas tri sjedimo preko puta njih. One su unutra, a mi smo vani. Neke gledaju kroz prozor, neke čupkaju kožu zanoktica, neke se smiju na duhovitim mjestima. One su unutra, mi smo vani, ali ne, čekaj, mi smo sad unutra, a one su već bile vani. Mogu nam se smijati, mogu glasno podrigivati, mogu nas podozrivo promatrati, njihovu poziciju ništa neće promijeniti. Mi smo unutra prvi put, one su bile i tamo i ovdje, mi smo te koje o životu nemamo pojma. Imala sam duboku sumnju kako nitko od njih neće progovoriti, kako će im biti neugodno, posve suprotno, duboka nelagoda je uhvatila mene, kada su stale pričati. Rajka kaže:

— Najgori trenutak je bio kad su se za mnom zatvorila vrata. Ne ona vanjska, nego od ćelije, s unutarnje strane vrata nema kvake. Kad to vidiš, sve ti postane jasno.

Nikad nisam vidjela takva vrata. Zatim se oglasi potencijalna lezba, kaže:

— Ma daj, joj, kaj se žalite. Je l’ vama vani netko donese knjigu kad ju naručite u sobu? Ne. Vi morate protegnuti noge do knjižnice, a mi, mi samo zapišemo naslov i pisca na papir. Jest da je Kozarac jedan od modernijih, ali, molim lijepo, dostava je na vrata.

Bakuta se smije i prihvaća:

— Najgore od svega mi pada što vani moramo hodati u krug u samo jednom smjeru. Jer nakon nekog vremena mišić lijevog dupeta je bitno jači od desnoga.

— A šta nije odvratno — nastavlja jedna od prozirnih — koliko se vode troši u Remetincu?

One se smiju internoj fori, a mi se pomalo nelagodno meškoljimo na stolicama.

— Jer, kad ideš na WC, mislim kad bilo tko ide na WC ljudi ispuštaju zvukove, a pošto nema vrata, onda odvrneš vodu da šiba. Tako da se ne čuje toliko.

Zvuk smijeha zamire, a u mojim ušima još klopoće voda. Zadnje obilježje ljudskosti, pravo na intimno sranje i tiskanje, pravo da žuborenje zlatnog mlaza mokraće ostaviš samo za sebe, pravo na maleni smrdljivi balon sreće koji samo tebi miriše. Šutimo svi neko vrijeme, ja sam pročitala svoje pjesmuljke, a sada je vrijeme za glazbu. Mislim da se dobro držimo. Svatko od nas priča svojim jezikom i ako razumijemo svaku petu riječ, opet je dobro i svi smo na dobitku. One, jer im od svih ostalih dana, ovaj prolazi brže, mi, jer ćemo uskoro izaći van, i onda imati prilike ovo prepričavati jedna drugoj kao i ostalim zainteresiranim ljudima, normalnim. Činimo nešto dobro, mi smo oni koji su nekada pomagali gubavcima. Kada izađemo van, pušimo na autobusnoj stanici. Glavno je pitanje, što je koja napravila. Znamo da su tu za manja kaznena djela, od tri mjeseca do godinu dana, ali ima ih koje čekaju premještaj.

— Uglavnom sitne krađe, pronevjere, dilanje lakih droga i tak — doznajem od naše autorice projekta dok gasi cigaretu na asfaltu, nedaleko od zatvora.

— Ali da, ženski zločini su drugačiji od muških, od teških, malo je razbojstava i sumanutih ubojstava, pedofilije i sličnog. One uglavnom leže zbog ubijanja muževa. Nakon što su ih godinama maltretirali. Jednostavno, padne im mrak.

*

Kad sam se sinoć ulogirala na Fejs i pročitala poruke, jednu sam ostavila neodgovenom. Ona je glasila: „Bok, Rajka je. Vani sam, mogle bismo se naći nekada na kavi, mislim, ako ti treba materijala za knjigu 🙂 A i ako ne treba, samo da se vidimo. Bok!“ Na nju sam posve zaboravila, da, rekla sam joj da mi se javi, ali ne znam jesam li mislila ozbiljno. Bilo je više nego srdačno u zatvoru, draga je i pametna žena, ali tko zna što vuče za sobom, i sad će mi se natovariti na vrat s tom svojom nesrećom. Čuj, nesrećom, sama sam si kriva što sam to izvalila. Uostalom, svatko od nas je odgovoran za svoje postupke i sigurno nije učinio ništa bezazleno ako se našao s one strane vrata koja nemaju kvaku. Ipak, slova u kvadratiću iznad replaya nižu se na ekranu. Još samo malo da se nagnem, neću prekoračiti crtu, samo da bolje vidim, svježi trag krvi i polomljene komadiće stakla na travi uz cestu. Povirit ću još jednom, a onda se vratiti svom svakodnevnom životu. On i nije ne znam kako uzbudljiv, pogotovo otkad ne radim i čitave dane provodim u kućanskim poslovima dočekujući djecu iz vrtića i škole. Baš zbog toga moj muž radi još neprestanije nego inače, odlazi ujutro i vraća se kasno navečer, kako nikome od nas ništa ne bi nedostajalo. A kada ti nešto toliko silno nedostaje, s vremenom se naučiš pretvarati da to i ne postoji. Prebaciš se na nešto drugo što će ti nedostajati manje, nedostajanje koje možeš kontrolirati, i uvijek se podsjetiš kako može biti gore. I zaista, može. Točno u ovom trenutku netko dobija batine, nekome puca koža, netko ostaje bez doma, netko umire bez tog jednog gutljaja vode koji bi produžio agoniju, nekoga siluju, netko dobiva na lutriji, a netko se ševi. Ako si negdje našao svoje mjesto, izbjegao neposrednu opasnost, pokrio djecu toplom dekom i spustio rolete, nije ni to malo. Jest da nije neka sreća duvati sama prije spavanja u mračnoj radnoj sobi dok se inspektor ispod prozora dopisuje s doušnicima, ali nije ni najgore. Možda i on piše; nedostaješ mi do smrti. Ujutro se ustajem prva i kuham kavu. Buđenje ostalih ide u najmanje tri slijeda, prvo se ne miču, potom su ljuti, a onda samo mutavi. I da, nikada zahvalni jer ih netko budi. Kada jutarnja rutina utihne, spremam se do grada. Izlazim na hladni jesenji zrak i dok otključavam vrata automobila, nedaleko od ulične lampe uočavam hrpicu čikova i nakidane komadiće papira. Još uvijek stignem nenadano odgoditi kavu, poslati poruku u zadnji čas, razboljeti dijete ili pokvariti auto. Unatoč tome što se tim mislima intenzivno bavim, za pola sata već vidim Rajku kako mi maše s druge strane ceste. Dotjerana, u cipelama na petu i u uskoj kožnoj jakni pretrčava ulicu. Iz torbe joj viri nešto dugačko što podsjeća na letvu. To nešto vadi kako mi se približava, a ja shvaćam da se radi o onoj čokoladi od jednog metra, za moju djecu. Grlimo se i ljubimo kao prijateljice koje se nisu vidjele godinama, a unatoč tome, kad se konačno sretnu, kao da se nisu ni rastale. Sjedamo u kafić preko puta moje bivše srednje škole. Jutro je i nema gužve, pogotovo u dijelu za pušače. Ne znam kako započinjemo razgovor, međutim, on već teče kao da ga nismo ni prekidale. Nadopunjavamo se, nema nelagode, nema zatvora. Tek prvih desetak minuta potrošile smo na to. Rajka je bila zaposlena u MUP-u na odjelu za izdavanje putovnica. Sve što je ikada radila, usluge, zaobilaženja besmislenih regula, propuštanje tri od deset obaveznih provjera, nikada nije radila na svoju ruku. Izvršavala je naredbe šefa, nalogodavca, vjerovala krivim ljudima, i kad je neki krimos konačno prešao granicu s krivotvorenim dokumentima, ona je odgulila svojih šest mjeseci. Pritom, nije bila baš posve nevina. Imala je jednu gadnu naviku. Kada bi poznate osobe mijenjale istečene putne isprave, ona bi sebi uzela poništene stare putovnice i odnijela ih doma pridružiti svome kolekcionarskom carstvu. U pretresu stana policija je pronašla Ninu Badrić, Alku Vuicu i mnoge druge iz svijeta celebrityja. Jedan od dokaza da je Rajka muljala s dokumentima. Zvučalo je glupo i nevjerojatno, ali mene više nije bilo briga, jer smo razgovarale o važnijim temama.

— Znaš kad sam ja skužila da se od svoga neću rastati?

— Kada? — pitala sam.

— Ej, bila sam ne jednom na rubu. Ja sam rintala isto kao i on. A kad bih došla doma, sve bi me još dočekalo. On bi se svalio na kauč, jer, bože moj, bio je umoran. A ako bi cure slučajno nekad vikendom odveo na klizanje, jebote, od toga bi radio mitologiju i prepričavao tjednima. S tim da nije spominjao kako sam ih JA obukla, upakovala, pripremila, otpratila, dočekala, nahranila, napojila, dakle sve, nego eto, ON ih je negdje odveo. Mo’š si misliti.

— Pa da, oni se uopće ne pitaju kako se sve to dogodi. Kako sve teče i funkcionira dok njih nema.

— I onda sam ih jednom za probu pitala, imale su pet i devet. Cure, što biste vi da dobijete nekog drugog tatu? Čisto da vidim kako razmišljaju. Mlađa je pitala bi li taj mogao nabaviti onu barbie koja mijenja boju pod vodom, a starija je rekla kristalno jasnim glasom kako ona svog tatu voli najviše na svijetu. E, to me je sjebalo. Tad sam znala, koliko god da mi dođe da ga bacim s prozora, to neću učiniti. Onda to prihvatiš, i ide nekako.

— Uh, ja se još uvijek borim.

— A ti si mlada, shvatit ćeš.

— Ma, može i on shvatiti, pa nisu oni retardirani. Znaš šta mene najviše nervira, kad mi žene o muškarcima uvijek pričamo kao da su ograničeni. Dobro, možda malo i jesu, ali nisu svi. A kad tako pričamo o njima, onda ih odmah unaprijed oslobađamo svake odgovornosti.

— Je, u pravu si, nisam nikad o tome tako razmišljala — složila se Rajka.

— A jednom su se tako njih troje svađali koju će muziku pustiti u autu. On bi htio Olivera, one onaj svoj rave, i to je trajalo do u nedogoled. A onda sam ja vrisnula. A dobro, šta je sa mnom?! Je l’ itko od vas zna uopće koju JA muziku volim. Tada su svi zašutjeli.

Razgovor je trajao satima, više nisam mogla trpjeti, odgađala sam pišanje već zadnja dva, pa sam pošla na toalet. Kad sam ustala i okrenula se, skoro sam pala preko stolice iza mojih leđa na kojoj je sjedio stariji gospodin. I on je skočio, podigao mi šal s poda i samo kimnuo. Zatim je napravio malo mjesta pomaknuvši stolicu. Kad sam se vratila, Rajka me pitala:

— Jesi vidjela ovog tipa?

— Ovog što je sjedio iza mene?

— Aha — potvrdila je.

— Što s njim? — pitala sam.

— On je zadužen za mene.

— Kako misliš, zadužen za tebe? — ostala sam zbunjena.

— Pa tako. Prati me u stopu. Istraga još nije završena — cinično i čudesno pomirljivo konstatirala je Rajka i srknula otopljeni šećer s dna šalice. Mene je prošao val nelagode, a onda sam se, ispunjena samopouzdanjem zavjereničkog ženskog razgovora, nagnula prema natrag i glasno rekla.

— A dobro, možda će biti bolji prema svojoj gospođi kad se vrati doma — i namignula Rajki. Gospodin je ustao i, niti nas ne pogledavši, hitro izašao iz kafića.

*

Spremala sam večeru, dopisivala se s prijateljicom na Fejsu, i pokušavala odgonetnuti koja je poanta bajke Djevojčica sa šibicama kako bi se konačno završila lektira, kad je netko pozvonio na portafon. Podignula sam slušalicu, a iz malog zvučnika začulo se: „Policija, koji ste kat?“ „Drugi!“ odmah sam ispalila, baš kao da ih, ni manje ni više, očekujem satima. Dok se Policija penjala, grozničavo sam slagala nekoliko scenarija: netko se zabunio; netko se zafrkava; u najcrnjoj prognozi ako traže mene, jednom davno prešla sam preko zelene površine i nikada nisam platila kaznu. Dok ju je policajac ispisivao, od bespomoćnosti i nepravde sam se rasplakala, jer to uopće nije ni bila zelena površina nego neki jarak, a u isti tren i moj sin, koji je tada imao godinu dana, počeo je urlati iz autosjedalice. Pretpostavila sam da su se smilovali na taj prizor, zanemarila kaznu i odlučila uštedjeti novce. Međutim, u mraku hodnika, pojavila se uniformirana figura i ja sam, bez velikog iskustava s takvim scenama, stidljivo, kroz nervozan smijeh, još uvijek očekujući razrješenje zabune, upitala iz svjetla:

— Što sam skrivila?

Policajca se moja pošalica nije dojmila, predao mi je papir i pitao znam li o čemu se radi. Sada su mi usta već bila suha, progutala sam ono malo sline što je ostalo i rekla: — Ne.

— Javite se sutra u devet sati u postaju.

Okrenuo se i otišao, ostavivši me s papirom na hodniku. Vratila sam se u stan bauljajući, iščitavajući papir na kojem, ustvari, nije pisalo ništa, osim „Poziv na obavijesni razgovor“, datum i vrijeme. I jedno poznato prezime, javiti se inspektoru Mlakiću. Kći je dotrčala do mene i uzviknula:

— Znam, slušaj: uvijek moraš imati nešto da se griješ!

— Molim?

— Pa poanta djela, mama! Uvijek moraš imati nešto da se griješ. Jer, ako nemaš, umreš od zime — pobjedonosno je konstatirala i otišla u svoju sobu. Svinula sam papir nekoliko puta i spremila ga u džep traperica. Ostatak večeri svela sam na automatizam, pranje suđa, zuba, guza, slaganje robe, borbu protiv kućnog kaosa. Onda sam oko jedanaest krenula oprati pločice, usisala ormar u hodniku u kojem stoje cipele, izvadila i očistila filter od mašine za rublje. Iscrpljivanje je potrajalo do iza ponoći. Svim mogućim poslovima kojih sam se mogla sjetiti odlučila sam satrati taj unutarnji adrenalin. Ne sjećam se kako sam pala u krevet, ali sjećam se kako sam se probudila. Ležala sam u sinovom krevetu. On se sasvim okrenuo, glava mu je bila na sredini kreveta, a stopalo blizu mojeg lica. Petogodišnjaci još uvijek imaju nešto od beba. To je ujedno zadnja granica, za nekoliko mjeseci, to nešto, sasvim će se istopiti. Promjene koje se ne događaju naočigled, sve i da u njih zuriš dvadeset četiri sata na dan, ništa ne bi vidio. Crte lica se zaoštre, nepovjerenje se naseli u pogled, sve više mirišu poput drugih ljudi. Zagnjurila sam nos u njegove tabane. Polako sam prelazila vrhom između prstiju, duboko udisala, naslanjala ih i pritiskala sebi na obraze. On se lagano budio, koža mu je bila sasvim bijela, izgledao je nestvarno kao što djeca ponekad izgledaju. Nisam htjela da se probudi. Željela sam gurnuti nos u svako njegovo mjesto prije negoli postane svjestan sebe i mene. Vani je još bio mrak, prozori zatvoreni, i gusta, mekana tišina. Kako je bilo svim onim ženama tog jutra? Tog zadnjeg jutra kada su ustajale iz svojih kreveta, kada je vrijeme neumitno prolazilo, kada su ostavljale djecu, s objašnjenjem ili bez, da idu u zatvor. Što mama kaže kad ide u zatvor? Nekad se vrtjela ona poznata reklama sa sloganom „Mama uvijek zna najbolje“. Sjetim je se kad god nemam objašnjenja. Tog jutra nizale su mi se pred očima: Rajka, potencijalna lezba, dvije isprane, sasvim mlada, gospođa s punđom, a za svima njima Isus koji se cereka. Nema te granice. Svuda je staklo i krv, sirena koja tuli, zabluda je da nas se ne tiče. Zid je porozan i sve teče u oba smjera. Slučaj, nesreća, svi smo zaraženi. Ustala sam prije svih i skuhala kavu. Spremala sam se brzo, nečujno. Izašla sam prije nego je itko primijetio da me nema. Pola sata prije termina za obavijesni razgovor sjedila sam u čekaonici oronule policijske postaje. Službenica na šalteru ljubazno me primila i uzela moju osobnu kartu. Sjela sam na drvenu stolicu, položila torbicu u krilo i kišobran sa strane. Gledala sam u plakat koji nas poučava kako kuću zaštititi od kriminalaca. Bilo je tiho, iako je stalno netko prolazio hodnicima. Sve je izgledalo kao da sam u ambulanti. Čak i to kako je jedan mladi policajac pod rukom vodio muškarca otečenog, modrog lica. Kao da idu na pregled, i sad će ga smjestiti u udoban krevet i preuzeti brigu za njega. Sa stepenica koje su bile iza mojih leđa odjeknulo je moje prezime. Mirno sam ustala i pošla u smjeru glasa. Na dnu hodnika čekao me je inspektor Mlakić. Prvi put sam ga čula kako govori. Glas mu je bio tih i taman. Sproveo me u svoj ured. Sjeo je preko puta mene, čuo se samo zvuk trljanja suhe kože njegovih dlanova. Udahnuo je hrapavo i započeo:

— Postoje neke indicije da se u vašem kvartu raspačava droga. — Tu se zaustavio i prepustio me djelovanju svoje rečenice.

Ja sam šutjela ne znajući na koji način se to odnosi na mene. Bilo mi je smiješno da sam tu zbog povremenog duvanja.

— Ne znam za to — tiho sam odgovorila osjećajući kako mi se obrazi žare.

— Ako ste čuli bilo što… ili vidjeli…

Suze su mi se kotrljale niz lice, debele, smiješne, neprilične.

— Nemojte se toliko uzrujavati. Ovo je samo razgovor — bilo je neke ironije u njegovu glasu. — Možda bismo mogli otići na kavu… Vi i ja — dodao je. Zbunjeno sam ga pogledala i obrisala slinu, zahvalno kimajući.

— Pa ćemo riješiti sve nesporazume. Siguran sam.