100% pamuk | Ivana Bodrožić

KOSTI

Prvu loptu u Pačetin donio je Teodor Ignjatović, a tim Hajduka je 1935. godine dobio nove dresove i u toj garnituri prvu je utakmicu odigrao protiv Jankovaca. U novijoj povijesti kluba svakako jedan od najvećih uspjeha je osvajanje kupa tadašnje Sremsko-baranjske oblasti, 1997. godine.

Što se tiče Bobote, stvari stoje ovako:

1929. godine osnovan je nogometni klub Sremac, a 1945. godine dobiva ime NK Borac. 1994. godine igra u „prvoj ligi Republike Srpske Krajine“ – grupa Istočna Slavonija i Zapadni Srem, i na finalnom turniru osvaja treće mjesto.

E, točno između ta dva mjesta, gradeći novu farmu za tov svinja, u ponedjeljak oko petnaest sati, djelatnici građevinske tvrtke s područja Slavonskog Broda, ostali su u čudu kada su bageri zagrabili rahlu crnicu, a na hrpu za odlaganje, osim sipke zemlje i mekanog korijenja, većom brzinom počele su padati gromade. Inače, i njima jasno je da ovo nije Primorje, da zemlja nije škrta, i ne skriva komade kamenja, a uzevši u obzir zbivanja iz ne tako davne prošlosti, kad lopata udari o tvrdo, to najčešće može biti samo jedno.

U sedamnaest sati i trideset osam minuta Katica je pristavljala svoju treću kavu, dvije bi popila prije, a jednu poslijepodne. Uz svaku bi popušila po tri cigarete. Po noći nije pušila nego jela, kekse i mlijeko. Jednom je popila bocu rakije, ali to je bilo tek kad se vratila, kuća je mirisala odurno, sve su u ulici bile iste i sve prazne. To se dogodilo u dva dana, ležala je tako na kauču u istoj odjeći kad ju je probudio Bimbov cvilež, trgla se i skočila, a boca se uz tresak srušila i otkotrljala pod niski stolić.

Uglavnom, sve je još uvijek odzvanjalo u kocki bez fasade, a nekada, po noći su zaista vibrirale i detonacije zapele u džepovima vremena. Onda je sjela i počela naglas plakati. Gutala je zrak i bljuvala ga nazad, a zasoljena rakija tekla je niz lice. Kad je tišina ponovo zapunila sobu, osjetila je još nešto. Okrenula se prema prozoru i u tom času je šmugnulo nešto nisko, trenutak iza toga prenuo ju je hrapavi, ali iz prošlog života poznati, glas:

— Jovaneee, dolazi bre ovamo!

Sve je nanovo utihnulo, a sada su navečer u mraku, grabeći jedna od druge, dvije kuće u ulici zbunjeno žmirkale sterilnim PVC kapcima, među rošavim leševima svojih komšinica i susjeda.

Voda je ključala u džezvi, otočić vlage na kuhinjskom plafonu je bešumno i uporno rastao, štirka je isparavala sa svih površina pokrivenih heklanim stolnjacima, kad je zazvonio telefon.

Katica se trenutak našla u nedoumici, nije se to događalo često, napravila je korak prema zvonjavi, a onda nazad prema štednjaku, vraćajući lebdeću žličicu s crnim mirisnim zrncima u limenu kutiju.

Malo je pročistila grlo, Bimbo je na fotelji tiho hrkao, nisu razgovarali već satima, i rekla:

— Halo?

— Dobar dan. Jeste to vi, Katice?

— Jesam, ko me treba.

— Ljilja ovdje, iz Udruge.

Sad Katica pogleda na zid. Od tamo je gleda Ante. Ne zna on da je gleda, gledao je u aparat, kad su se jedno ljeto skupili na vikendici, držao je i čašu u ruci, ali nju su odrezali. Oči mu se više ne sjaje, kao i da se izraz s godinama promijenio, a on sam se prilagodio kičastom okviru lokalnog umjetnika koji ga je zamislio kao otvorenu knjigu.

Napola zlatastu, a napola spaljenu, sa zlatnim voštanim slovima. Ante gleda više nekako pored njih, sad već i ravnodušno, na riječi svog nekadašnjeg prijatelja tužno izlivene u krasopis:

„… Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?“

— Da?

— Pa evo, samo da vam javim, nije još ništa službeno potvrđeno, ali našli su nešto, sad ide na patologiju, da se vidi od kada je.

— A gdje?

Opet ga pogleda dok to izgovara. Vjerojatno se radilo o svjetlu koje je baš u tom trenu promijenilo kut.

— Između Pačetina i Bobote, počeli su neki radovi, bager je iskopao.

— Aha, hvala vam, Ljiljo.

— Ma ništa, bit će sutra na vijestima, javit ću ako šta saznam.

— Slušat ću. Bok.

— Bok.

Ravnica je podmuklo gutala kuglu, bakar je obojio dno džezve, Ante je zapao u svoju sutonsku šutnju, a Bimbo je tiho ispuštao vjetrove.

U sedamnaest i četrdeset šest Mara je desnom rukom okrenula kotačić na staroj Sharpovoj liniji, začuo se jedan kvrc, zatim ritmični blagoglagoljivi ženski glas, a onda još nekoliko takvih kao jeka. Lijevu ruku je držala u krilu i palcem prebirala po izlizanim zrncima krunice. Uvenule usne radile su odvojeno od čitavog svijeta.

Franjo i Zoran su uznojeni i opaljeni ravničarskim suncem gledali u soma od deset kilograma koji je beživotno visio u njihovom zagrljaju s ukočenima vapajem između škrga, a svi skupa bili su optočeni jeftinim zlatom u formatu 10×15 na debelom Quadro televizoru.

To ljeto Zoran se oženio, a Franjo otvorio svoju vulkanizersku radionicu. Zoran nikada nije saznao za maloga Zokija, a Franjo nikada nije otplatio kredit. Mara je gledala kroz njih, a usne su i dalje radile. Zatim je zazvonio telefon. Mara je kvrcnula kotačićem u suprotnom smjeru i otegnula jedno hrapavo:

— Daaa?

— Teta Maro, Katica ovdje, je l’ vam smetam?

— Ko je to?

— Katica, s Priljeva, išla sam sa Zoranom u školu, on i moj Ante…

— A, ti si dušo, ne čujem odma’ — glas se malo ispegla.

— Ako ste legli već…

— Nisam srećo, ih, ko da spavam! Kako si ti?

— Ma dobro je, guram, nego zvala me jedna žena iz Udruge.

— Šta ‘oće od tebe?

— Ma zapravo, samo da mi javi, našli su opet neke kosti.

— Ta nemoj? Di su našli?

— Između Bobote i Pačetina. Nisu još potvrdili otkada su, sutra će kopat, ali ja ne znam šta je meni, ja se ne mogu smirit, meni je nešto u stomaku.

— Sve sam znala, ali da će moji baš među zadnjima biti, da im ni svijeću ne mogu zapalit… Pa da znam da su ih svinjama dali da ih pojedu, smirila bih se.

Ovo je uobičajeno, dali svinjama, pojele ribe u Dunavu, raznijeli noge i ruke na četiri strane svijeta, a ti samo nagađaš, i čekaš, i refleksnim pokretom tapkaš maramicom po vrećicama ispod očiju. Katica nije zvala zbog toga, čula je to stotinu puta, ali nije joj baš lako, a ako ikome može to reći, onda je to teta Mara koja joj je sa sudoperom brisala kajmak s lica i prala prašinu s poderanih koščatih koljena.

— Ja bih išla vidit gdje je to… — prekine Katica Marinu nabrajalicu.

— Možda nešto ugledamo. Nije sve istrunulo. Možda je netko imao sat.

Muk.

— Sad po noći bi išla, dijete?

— Sad. Dok još nisu trake stavili. Samo da vidimo malo.

Meni je nešto u stomaku.

— Ajde — zazvoni hrapavo i oštro — Ko da će mi bit žao ako noćas geknem. Ih! Spasit ću se.

— Dolazim po vas kolima, za pet minuta.

Na šljunčanom prilazu zaustavlja se bijela Opel Corsa, Mara malo poskoči od prostačkog zvuka trube, zaključa ulazna vrata kuće, a ključ gurne iza tegle s pelargonijama u okno. To je tako ostalo još od kad je radila noćnu, a Zoran i Franjo imali školu popodne. Ako ikada izgube ključ, da mogu ući u svoju kuću. Da se mogu vratiti.

— Je l’ možete?

— ‘Oću, ‘oću, može. Mogu iza torbu?

— Samo stavite.

Mara se okrene, još dopola nesvjesna zbog čega se nalazi u autu, a onda je slika Katice s dogorjelom cigaretom za volanom i crnom vrećom na zadnjem sjedalu iz koje viri dugačka drvena drška, sastavi.

— Kato, šta je to u vreći, pobogu?

— A to, pa lopata. Ma bila u bašti…

— Kato, nećemo kopat.

— Ma nećemo, teta Maro, šta vam je, samo za svaki slučaj.

Mara napući suhi cvjetić i značajno se nakašlje. Onda izvadi iz torbe jednu sličicu Majke Božje koja se lijepi za naličje, i bez riječi je pritaftari na Katičinu šajbu.

— Za svaki slučaj — Katica se s mogla-sam-ovako-nešto-očekivati izrazom lica složi.

— Stavila sam istu takvu i svojoj Sanji, a mali Zoki sjedi iza i pita: „Je l’, baba, a kol’ko juri?“ Hahahaha, ne znaju ništa ovi mali đavoli danas. A kako je tvoja ‘ćer? Ne bih ju više ni prepoznala, ne dolazi ona?

— Radi, užasno puno radi — procijedi Katica.

Ponekad se pitala je li ona ikada imala dijete, je li ikome ikada trebala, je li imala muža, je li je itko ikada zagrlio. Vjerojatno jest, budući da dijete još uvijek ima, za Božić, i nekada za Uskrs, ali sve ono ostalo, ono s mužem, toga se više nikako ne može sjetiti. Sjeća se samo trogodišnjeg djeteta u prevelikom plavom kaputiću koje je stalno ušutkivala, ponekad, kad je zasvrbi na asimetričnoj lijevoj strani prsa. Kosa joj nikad nije opala. To je neki dan rekla Biserki kad ju je nazvala nakon emisije u kojoj su Biserku snimali s leđa jer su joj htjeli uzeti penziju, jer se usudila poželjeti novoga muža.

Mrak se već mogao grabiti loncem, a Corsa je skrenula na uske seoske putove. Nisu to bila velika mjesta, nije to bilo puno prostora između njih, ali sada, kad je baterijska lampa osvjetljavala samo pola metra pred njima, ručni sat na ogloženoj kosti mogao se nalaziti bilo gdje u beskrajnom svemiru između Bobote i Pačetina.

Parkirale su auto nedaleko od izvaljenih strojeva za kopanje, odmah upale u proždrljivo blato, zatim se Katica vratila do auta, upalila duga svjetla i sa zadnjeg sjedala uzela lopatu. Za svaki slučaj. Mara ju je uhvatila pod ruku, mjesečevoj svjetlosti nije bilo za vjerovati, vjetar je puhao panonski divlje, a iz golih grana raštrkanog žbunja klijale su prijeteće sjene. I svuda je bila zemlja, uporna, surova, ista zemlja. Nedaleko od bagera uzdizala se stožasta hrpa crnice, a pored nje je zjapila rupa. Još za nijansu crnija.

Katica je ubadala lopatom i vukla klecavu Maru za sobom. Blato je mljackalo, gutalo i probavljalo sitnije organske komade neprestano, živi organizam se hranio i samo kosti pljucao na površinu. Katici i Mari su ispadale oči u neprobojnu tamu pred nogama.

Lopata je nanosila površinske ozljede zemlji, škakljala je, do krvi nije mogla.

— Ja ću se spustiti dole. Odavde ne vidim ništa.

— Nemoj, duboko je, Kato, nemoj! — zavapi teta Mara, i napuštenom slobodnom rukom dočeka se na vlažno tlo. Katicu do vrata proguta mrak, a Mara klone na koljena, očice najlonki zijevnu i spremo poljube vlažnu zemlju pod sobom.

Lopata ulazi, izlazi, stenje, žesti se, a glas ponad rupe ohrabruje:

— Joooj, sine, joooj, sine moj, da ti majka kosti poljubi. Da si ker bio, ne bi te ovako! Joooj, joooj, meni…

A rupa odgovara:

— Hajde, da ti jebem, i tebe i Hrvatsku, za to si me ostavio, samo da mi te naći, da te još jednom ubijem!

I tako se snube rupa i zemlja, između Bobote i Pačetina, dvije žene porađaju crnicu, kopaju i zaklinju, do suza, sline, bijesa i, konačno, umora.

Zvijezde su napokon izbušile svod, najsjajnije kako znaju u onih nekoliko sati pred zoru. Mara sjedi u blatu, tiho isprekidano jeca, para se lijepi za mršave, uvorane butine, Katica plitko diše oslonivši se na lopatu, a znoj grize natekle oči. U noći bez uskrsa iz rupe se začuje još samo jedno.

— Dajte mi ruku.

U sedam sati i petnaest minuta, ujutro, Katica je pristavljala svoju prvu kavu. Dvije bi popila prije, a jednu poslijepodne. Uz svaku bi popušila po tri cigarete. Gasila je drugu, kada je upalila televizor i okrenula stranicu teleteksta, pisalo je ovako:

„Nalaz patologa pokazao je da su ljudske kosti na koje su radnici na gradilištu buduće farme za tov svinja između Pačetina i Bobote, na vukovarskom području, nailazili tijekom zemljanih radova u protekla dva dana stare više od 200 godina, potvrdio je glasnogovornik vukovarsko-srijemske Policijske uprave K. Ž.

Time su opovrgnute pretpostavke u javnosti da je riječ o pronalasku još jedne masovne grobnice iz Domovinskog rata jer je riječ o području koje je bilo pod privremenom okupacijom.

Po njegovim riječima, ima povijesnih naznaka da je na mjestu na kojem su pronađene kosti bilo groblje te da kosti potječu upravo s njega.“

U sedam i petnaest, istoga dana, sedamdesettrogodišnja Mara je na koljenima ribala blatne tragove s linoleuma u kuhinji, a Kristova ljubav za čovjeka punila je sobu iz zvučnika. Mara je ljubav željela pojačati, a kad se pokušala ispraviti iz klečećeg stava, netko joj je zauvijek oduzeo lijevu stranu.

U deset sati, točno, Jovan je pred svojom kućom toliko napucao loptu, iako je bila probušena, visoko, visoko, u prozirno plavo nebo i urliknuo:

— Napada Ronaldo!!! Vaaa!!!

A iz svega toga skupa, dalo se zaključiti jedno:

Nogomet će se igrati uvijek i svuda.