100% pamuk | Ivana Bodrožić

VILINSKA KOSA

Autobusna stanica nema nadstrešnicu. Vjetar te šiba, sunce te prži, kiša se slijeva za vrat, ukoliko jedini prijevoznik kasni. Nebo je toliko tamno, nisko, prosinac je, dostajala bi dva čelična stupa da se oslobodiš osjećaja kako bi valjalo pognuti glavu, niže.

Kada se to dogodi, tada s lijeve strane ceste dugo gledam u mrazom sparušene kukuruze i pomislim, tko bi znao, da recimo na jesen uberem nekoliko, dok tako čekam, i odnesem ih kući skuhati, mekane, mlade, sočne. Ne znam kako se zovu te njihove dlake, vilinska kosa, tako sam ih zvala jer mi je ona govorila:

— Mi nismo imali lutke, pravile smo ih od kočnja, a to im je bila kosa.

S desne strane ceste proteže se ogoljeli voćnjak, u njega gledam ako vjetar puše od kukuruza, i pomislim, zašto nikad nisam kupila gajbu jabuka, možda na jesen, ako bude živa, ako budem još prolazila ovuda.

Nisam to pomislila malo puta.

Ponekad odlazim u taj starački dom. Tamo živi moja baka. On se nalazi daleko izvan grada, kao što, uostalom, i treba biti. Dvorištem plove kameni labudovi ispunjeni zemljom, ispred ulaza sjedi debeli slijepi mačak, a kada udarim stopalom pokraj njega, primam kvaku i još jednom duboko udahnem okrećući glavu od vrata. Ispunim rezervoar hladnim zrakom, zadah je užasan.

U prizemlju su nepokretni i polupokretni. Moja baka je polu. Oni nose pelene, zato se tako osjeti. Ja u torbi imam svijeću, mirisnu, piše Scent of Christmas, Miris Božića, što god to značilo. Moja baka je uvijek voljela svijeće, molila se do besvijesti, a kad je jednom skoro zapalila sobu, više joj nismo dali da ih pali. Ova će joj samo stajati na nahtkasli.

Voljela je sve crkvene blagdane, naučila me moliti na mađarskom, a samo jednom u životu me povukla za uho. Imala sam pet godina, bio je Dan mrtvih, a ja sam prdnula i rekla:

— Ovo je za sve mrtve.

Dakle, u prizemlju je nekoliko soba, od ulaza treba napraviti točno tri koraka, kako bih mogla još malo isturiti glavu oprezno poput kornjače, vrata soba su otvorena, i vidjeti njezin krevet. To uvijek radim polako, ne znam se nositi jednako baš sa svakom slikom koju tada zateknem. Nekad razjapi usta dok spava, nekad gleda u prazno, a jednom su joj taman mijenjali pelenu kad sam naišla, izgledala je kao strašno novorođenče. To je bilo u vrijeme dok je viđala pauke i zmije kako se spuštaju po zidu do nje, mislim da je osoblje to malo zanemarilo, nazvali su nas tek kad je nožićem za guljenje jabuka isjekla posteljinu da ih se napokon riješi. Sada ima dobru terapiju. Bori se samo s prošlošću.

— Bok, bako… — umjereno glasno kažem, ne želim smetati cimericama, nisu uvijek u dobrim odnosima, kako to već biva s ljudima s kojima živiš. A i ne petljam se rado u to, ne znam koliko toga dolazi iz stvarnosti u kojoj ja participiram. Tako mi je jednom rekla, pokazujući glavom na ženu čiji se krevet nalazi preko puta njezinog:

— Je l’ vidiš ovu babu?

— Vidim, šta s njom?

— Dala mi je dve hiljade dinara — kaže baka nekako sva bitna i nemalo me pritom zbuni.

— A zašto ti je dala? — nisam odmah shvatila da je pitanje neprimjereno.

— A zašto mi ne bi dala?! — odbrusi baka i ušutka moju bijednu logiku.

Zadnji put su bile u svađi, a sada je došla i jedna nova, baka kaže da joj je rekla:

— Prokleta bila — jer viče po noći. Nije lako tako nekome upasti u život. Sve one su živjele negdje, nekada prije. Nekada prije, nekome je bilo bitno što misle, i što govore, a sada se ja pitam što je od svega istina.

— Ooooo, dete moje — kaže baka, a tanke ispucale usnice upadnu još dublje u provaliju. Stavlja gornje zube samo kad ruča, a kad odmara, ona ih izvadi.

— Pa kad ćeš ti početi da izgledaš ko žena? — pita baka.

Dobro je, danas je tu, čim postavlja to pitanje, svjesna je, više volim čuti takav komentar, nego kada me pita gdje joj je mama. Onda najednom suviše hitrim pokretom ispruži ruku koja podsjeća na ticalo, i zaustavi je nekoliko centimetara meni ispred očiju.

— Je l’ vidiš? — pita.

Gledam, i vidim kako se između debelih žila razlio ljubičasti cvijet s tučkom od kanile i prekrio gotovo čitav gornji dio šake.

— Je l’ te boli to? — pitam.

— Ma ne to, di gledaš? — kori me baka.

A ja piljim, sva sam se uprla, ali osim tog podzemnog tunela hematoma, na ruci veličine dječje, ne vidim ništa. Vrijeme prolazi.

— Je l’ ne vidiš nokte? — napokon me usmjeri baka.

Nokte. U trenutku kada je postajem svjesna, nježna, sedafasto ružičasta prima me za grkljan toliko jako da mi se oči pune suzama.

— Dobro ti stoji — kažem.

— Božić će za dva dana — kaže razdragano, ali već u drugom trenu odmahuje rukom, i dodaje:

— Al’ šta, dok pop bude išao svetiti, već će se okrzati.

Ne mogu razaznati iz njezina tona je li to dobro ili loše, treba li pop vidjeti taj lak na staroj ženi, iako se radi o svećeniku, ali baka se nije dala kad je iz svog kraja došla ovamo, svećenik je ostao pop, a mi smo odustali s pritiskom kada je uz silan trud samo meso zamijenila mjesom, dečka dječkom.

Tisuću puta je ponovila priču kada su deda i ona podigli kuću, nisu imali skoro ništa, ali bila je tako čista, da je tadašnji dušobrižnik u jednom od posjeta rekao:

— Kuća vam je ko crkva.

E, kad ti jednom ovlašteni to kaže, možeš mirne duše krenuti na svoje određeno putovanje, kad ti vrijeme za to dođe. Do tada, živiš kako spada. U zemlji u kojoj nema Božića, bor s lampicama nećeš baš staviti na prozor još dvadeset i četvrtog, ali okitit ćeš ga salon-bombonima, orasima umotanim u foliju, i vezati malu trobojnicu oko žita, smjestiti ga ispod, duboko u mirisnu krošnju. Kolači će stajati u negrijanoj sobi danima prije, ubit ćeš se u kuhanju i služenju, muža ćeš zaokupiti silnim sitnim obavezama, da se ne bi stigao napiti, ili kako je baka znala reći, ožderati, kada bi to već napravio. Baka je bila Božić. Bila je Božić cijele godine.

Sve do nove terapije. Sada je zabavljena okretanjem noktiju prema svjetlu koje dolazi kroz prozor i trajnošću laka za koji bih se zaklela da ga prvi put vidim na njoj.

— Što je bilo za ručak, bako?

To pitam uvijek kad više ne znam što bih pitala. Mislim, inače da sam ljubazna, obilazim je i sve, ali u tom trenu me tako prezrivo pogleda kao da joj sve sjeda.

Zajebi ručak, titra joj u očima, želim ti nešto reći, sad me slušaj. Nikada poslije nisam razlučila jesmo li zaista u tom trenu telepatski komunicirale, ili je tu bio upliv božićnog čuda, ali sumnjam, jer zaklela bih se da je to došlo do mene. Nastavila je, obraćajući se riječima. Rekla bih meni, ali činilo mi se životu.

— I šta ja sad čekam? Čekam da umrem. A kad umrem, onda će me pokopati u tu grobnicu. Skupa s njim. I onda, onda ću tamo ostati zakopana celu večnost, a ionako sam ga samo trpila. I znala sam sve. Žene neću ni spominjat. Jedino što nikad ništa nije odno iz kuće, samo je dono. Ona iz Mikluševaca je imala baštu pa je uvek dono paprike i paradajza. I nije me tuko. Nije. Ali šta, samo kuvaj, i peri, i pripremaj, a oni dolaze, odlaze, žderu, uzimaju, i najedared si stara, bolesna, luda, u peleni.

Šutimo. Ne mogu, htjela bih, a ne mogu, nemam snage za tu spoznaju o životu koju mi želi prenijeti. Spoznaju nad spoznajama koja dolazi iz krezavih usta, iz saznanja da znaš što čekaš, a da to nije Božić, da trpiš te jadnike oko sebe koji su te sveli na babu.

Umrežene smo, u tom momentu, žicama na kojima lampice svijetle jače nago na Madison Square Gardenu u ovo doba godine. Ali ja to ne želim, ne želim ništa više znati, jer sam na početku. Imam tek temelje, iskreno, bojim se da se tresu, iskreno, ne znam ni tko sam, iskreno, mislim da to nitko ne zna, jer iskreno, zato je jedan dvadeset i petog, a drugi sedmog, i to januara. Iskreno, toliko me guši, baka vidi da se spremam otići, a onda me nadljudskom snagom povuče za ruku i promuklim šapatom kaže.

Tajnu nad tajnama.

— Nikad ne peglaj zavese. I pitaj ga di je bio, svaki put.

Kimnem i izlijećem van. Guram vrata, ali debela mačketina leži na podu, na toj zimi, i ne da mi da ih otvorim. Iza mene se pojavljuje deda sa štapom koji gura kroz procijep i viče:

— Marš, mrcino! — a onda mi se osmjehuje i namiguje.

Trčim sve do stanice, oštri suhi snijeg šiba mi po očima, ne vidim gotovo ništa. Čujem brujanje autobusa u daljini i kao luđak mašem vozaču, koji kao da ne zna da je ovdje stanica. Jedini sam putnik, bila bih zahvalna za tuđe lice, kako god izobličeno bilo. Ogledam se, na jednom sjedalu ugledam novine, poslijepodnevno izdanje i sjedam pored njih. Želim se nečim zaokupiti, želim trajati bar minutu između vječnosti i konačnosti u ona tri kreveta. I piše ovako:

„Jedinstvena prilika! Sutra potražite drugi dio DVD filma o Svetoj obitelj! Otkrijte kako su se upoznali Marija i Josip, kako su odgajali Isusa te kako im je njihova vjernost Bogu pomogla da nadvladaju sve prepreke koje su stavljene pred njih.

To je to što me zanima!“