100% pamuk | Ivana Bodrožić

PRINCEZA I ŽABA

Vedrana ima trideset i devet godina, kada je se gleda s leđa, može proći i pod kasne dvadesete. Gledana sprijeda, s kožom lica tankom poput papira, ispresijecanom dubokim i plitkim borama, čela punog smećkastih mrlja, Vedrana izgleda kao da ima preko pedeset. Ako se slučajno nasmije, što nije baš često, čak i više od šezdeset, s obzirom na to da joj fale gornji prednji zubi. Ono što unosi pomutnju između prednje i stražnje strane tijela, između dvije oprečne perspektive, jest trbuh, koji već šesti put u njezinom život, gledano iz profila, doslovno buja.

Sve ostalo na njoj je suho, tanko i krhko, kao da ne traži dodatnu potporu u hrani, uvijek isto, postoji da bi održavalo trbuh. U zgradi u kojoj živi u potkrovlju, u stanu adaptiranom od dvije tavanske šupe koji se jedini iznajmljuje, susjedi za nju ne bi ni znali, da se na nju ne moraju ljutiti. Čak i ta buljumenta djece koju je uspjela ušutkati tako da su gotovo nevidljivi i nečujni, nije razlog ljutnji susjeda, vlasnika ostalih velikih stanova lijepe, trokatne zgrade u kojoj se svi poznaju. Vedrana suši rublje izvan stana. Na hodniku, između svojih vrata i vrata koja vode u preostali tavanski prostor, postavila je sušilo, jer u očito premalen stan ne stane. To sušilo djeluje kao uvreda, s jedne strane, a s druge, priječi nesmetan prolaz ostalim stanarima kada jednom u godini žele do svojih skija, sanjki i svega onog što se upotrebljava toliko često da bi stajalo na tavanu. Iako, rublje na njezinu sušilu rasprostrto je geometrijskom preciznošću, gotovo da ga nakon sušenja ne treba ni peglati. Ako se zatekne u svojoj jedinoj izvanstanskoj aktivnosti dok nailazi neki susjed, uvijek tiho i smjerno pozdravi, a malene šlapice kojima vire vrhovi u vanjski svijet, čim netko naiđe, spremno šmugnu u tamu stana i zatvore vrata.

Hana se ponekad pred tim sušilom zadrži duže nego što je normalno, obično kada s tavana donosi knjige, i kad ne čuje nikakvo komešanje iz priručnog stana, stane u nišu tavanskog ulaza i promatra rublje na njemu. Muška siva jakna s crvenim logom zamrljana bijelom farbom, ponegdje išpricana, rukava gotovo skorenih od boje. Crna rastegnuta majica na kojoj je natpis „I’ll be Becks“, do nje roze čarapice s printom šapica, male muške potkošulje, plahta za kinderbet, majica možda četverogodišnjaka, s ispucalim dinosaurom, jedne traperice nekoga tko bi mogao imati dvanaest godina. Već neko vrijeme Hana pokušava izbrojiti koliko ih ima unutra i zamisliti taj užas u četrdeset kvadrata. Ona nije od onih koje se na Vedranu ljute, na neki neobičan način zadržavanje ispred tog stana je privlači. Do sada su izmijenile nekoliko toplih pogleda, kratkih, ali dovoljno značajnih da bi se Vedrana jednog ranog poslijepodneva pojavila pred Haninim vratima.

— Oprosti susjeda, je l’ bih te mogla nešto zamoliti?

Hani je odmah zaškripao taj intimni ton kojim je izostavila persiranje, dok je iznenađenje što upravo susjedu Vedranu vidi pred vratima potisnulo nervozu zbog prekidanja teško uspostavljene koncentracije nad proučavanjem dubrovačke renesansne lirike. Već tri godine otkako je rodila s velikom mukom pokušava se usredotočiti na davno započeti magistarski rad.

— Samo izvolite, recite, što treba? — znatiželja je izmamila smiješak i nervoza je ustupila mjesto potpunoj pažnji.

— Morala bih skočiti do banke, rade samo do dva, ako bi mi mogla pričuvati djecu na dvadeset minuta?

— Sad, odmah?

— Pa da, brzo ću se vratiti, a ne mogu ih ostaviti same. Zbog malene.

Hana ne zna koja je malena, ni koliko je malena, ali istog trena zaključava vrata, trenutak zastaje, ponovo ih otključava, vraća se do stola po svoj smartphone i prati Vedranu do stana.

Kao što je mogla i pretpostaviti, majušan je. S kutne garniture plitkih sjedišta tri para očiju sramežljivo je gledaju, u kolijevci sabijenoj uz jednu stijenku kauča spava beba od najviše mjesec dana, i dječak, kojeg primjećuje tek naknadno jer sjedi za stolom odmah do hodnika, gleda u otvorenu bilježnicu i gricka vrh olovke.

— Bit će oni dobri, je l’ tako — nježno kaže Vedrana, dodajući kako je bočica na stolu, ako se malena probudi. Zatim još jedne oči, nimalo žive ali sveprisutne, na središnjoj polici regala iznad televizora, prodorne, gotovo crne oči stare žene u okviru s crnom lentom, središnje mjesto energije stana, duh koji lebdi, nežive oči fotografije i mrtvaca, od čijeg se pogleda Hana strese. Tek kad Vedrana brzo i nečujno kapne iz stana, Hana se počne slobodnije osvrtati po njemu. Pokojnica ju je prilijepila za svoje hipnotičke oči na neko vrijeme, kao i za neprirodno crnu periku na glavi u obliku kacige, a kad se otkine od te crne rupe, pažnju joj privuče šuštavi zvuk iz dna nevelike prostorije. Nešto je živo. Prepadne se i poskoči na kauču, gotovo jurnuvši do hodnika kad začuje jedan sitan glasić.

— To je Alvin — kaže netko, a ona ne može odrediti tko je, curica paperjaste kose i koščatih koljena, jedan od dva posve slična dječaka prćastih noseva, grickač olovke, beba sigurno nije.

— Alvin? — nesigurno upita.

— Alvin. Naša vjeverica — odgovori dječak vadeći olovku iz usta, i dalje gledajući u knjigu. Bože, zar im još i vjeverica treba? Sjeti se svoga Lovre i ribica koje mu je obećala kad krene u školu, jer ona ne može preuzeti još jednu obavezu brige za nekoga, čišćenja, hranjenja, poticanja na život, pa makar to bila i mutava riba, još samo jedan pritisak slomio bi je.

— Alvin nema rep. Takvog smo ga dobili — pojasni sad važno i djevojčica.

— Aha, bezrepa vjeverica, to nisam nikad vidjela.

Alvin se prevrće po svom tijesnom, na mjestima zahrđalom kavezu, leđima izbacuje sjemenke po tepihu, onda se umiri, sve postane tiho, osim konstantnog plača glumice u meksičkoj sapunici koji dolazi iz malog televizora. Njemu se pridruži stenjanje iz kolijevke, jasno negodovanje, taman ispunivši procijep Hanine nelagode zbog nemogućnosti da s tom zastrašujuće mirnom i pristojnom djecom uspostavi komunikaciju. Uzme sve glasniji smotuljak, privine ga na grudi i počne blago njihati. Na sebi osjeća istraživačke poglede ostale djece pa se nekako ukoči, a malena se priljubi uz nju počevši joj cuclati vrat, tražeći mlijeko.

— A kako se ti zoveš? — tiho se obrati još malo pogužvanom, ružičastom licu na svom ramenu.

— To je Lucija — odgovori starija djevojčica, starija osam godina od mlađe, i donosi iz druge prostorije gazu, utisnuvši Luciji poljubac u čelo. Slika iz Persilovih reklama, slika šećera i patetike, slika koja ne postoji zapravo, kao što postoji njen Lovro koji od druge djece samo bježi ili ih gura od sebe, koji je tako naporan, težak, težak, da ga je kao bebu morala uspavljivati zvukom fena za kosu, ležanje na njenim grudima nije mu značilo ništa. Ova malena slatko spava već nakon nekoliko gutljaja mlijeka i ljuljuškanja, a Vedrana je već u hodniku.

— Jesu bili dobri? — s vrata pita.

— Odlični su bili — iskreno odgovori Hana.

— Dobri su oni meni — razdragano nastavi Vedrana — sve petice i četvorke. Samo tu trojku, Marko, iz povijesti, popravi to.

— Hoću — odgovori Marko lijepo, lijepo kako dvanaestogodišnjaci najčešće prestanu pričati.

— Hoćeš kavu, susjeda? — upita Vedrana dok sa svojih sedam ruku skida cipele, ostavlja kišobran u WC-u, vadi Luciju iz kolijevke i sprema razbacane listove kataloga trgovačkih centara za koje je Hana primijetila da su jedina literatura u tom stanu.

— Paaa, mogu na brzinu, ali ne puno — kaže Hana i smjesti se na malom prostoru među djecom na kauču.

— Marko, odvedi dečke u sobu i pusti im crtić.

Marko poslušno ustaje, jednog uzima u naručje, a drugog za ruku, jedna rečenica provlači se kroz pritvorena vrata, Markovo tepanje: „Decki, koji cemo cltic gedati?“

— Ti ne radiš, susjeda? — znatiželjno dovikuje Vedrana iz kuhinje, a Hana ne zna kako bi to objasnila.

— Ma sad nešto završavam, na fakultetu, nadam se da ću uskoro biti gotova.

— A, studiraš? Majo, hoćeš jesti još malo, ajde malo prije nego što kreneš.

— Ma da, ali — ubacuje se između dva pitanja, jednog postavljenog njoj, drugog kćeri koja treba jesti, posve je jasno koje je važnije pa Hana ne duži — još malo pa ću završiti.

Toliko djece, toliko obaveza i brige, toliko gladnih usta i dobrih đaka, toliko crijevnih viroza, toliko nedostatnih sredstava, školovanja, pisanja zadaće za kuhinjskim stolom, i, nasuprot tome, godine utučene u dubrovačku renesansnu liriku.

Plagijatori ili ne?

Toliko nervoze, unutranjih previranja i pitanja o promašenom životu, toliko toga, toliko rastresenosti, a onda kruh i margarin na stolu, i jedno milovanje mamine ruke, jednostavno zadovoljstvo.

Sve to Vedrana napravi putem od kuhinje do malenog stolića pred kaučem na koji spušta dvije šalice s crnom kavom.

Oni su, njih šestero na četrdeset kvadrata, površina mora od ulja koja nestvarno postoji ljeti u nekoliko trenutaka prije zalaska sunca, Hana je zlokoban vir na debeloj muljavoj rijeci, nervozan i nepredvidiv, šupalj debeli trupac koji ne ostavlja ništa za sobom, čak ni trag. Oni su tu, ona nije.

I dok ustaje da krene popivši šalicu crne kave, kakvu nikada ne bi popila doma, kako joj ni jedna doma nije prijala, zastane još trenutak pored kuhinjskog stola, osjetivši ubod želje na nepcu, neizdržive želje za komadom kruha s margarinom, gotovo posegnuvši za njim.

Potom se vrati u svoj svijet. A njezin svijet najvećim je dijelom zbijen u trinaest inča ekrana, abecednim redom, show all history, ovaj: abortus, antidepresivi, bolesti uha, ciste, depresija, dječji plač, drhtanje kapka, estrogen, homeopatija, indigo dijete, leukemija, leukemija kod djece, nesanica, kristalno dijete, kvržice, lupanje srca, ljubav, meningitis, multiplaskleroza, preljub, problematično dijete, priče za laku noć, privatni vrtići, razvod, ribice, suicidalne misli, suha koža, tjeskoba, trnci, zahtjevno dijete, žarenje, joga.

Dok je u vrtiću, na Lovru posve zaboravi. Pretraživanja na internetu, vezana uz dijete, obavlja kasno noću, između dva vala vrištanja i noćnih zahtjeva, preko dana, bavi se najtežim poslom na svijetu, bavi se sobom i svojim nesigurnim postojanjem. Ponekad, kad se teškom mukom natjera, renesansom, a unutar nje, stalno i neprekidno, ljubavlju.

Ima dana kada je sigurna da će otići, mnogi su to napravili i nisu zažalili, ta odluka rađa se periodično, a onda vidi sebe u vrelom ljetnom danu, zraka ispunjenog teškom zaparom, zaparom koja prijeti da će je ugušiti, od nepodnošljive vrućine joj se vrti u glavi, stoji na nekom drvenom molu i sprema se skočiti u vodu. Voda je tamna i duboka, ledena u utrobi, zbog te spoznaje skanjuje se skočiti, boji se te hladnoće, odgađa tren koji će joj možda zaustaviti srce, iako zna, nakon nekog vremena, mogla bi i isplivati. U tom polupokretu, zgurenog tijela na molu, nad vodom, prolaze godine. Ponekad je poprskaju debele, bistre kapi, trgnu iz promatranja dubine, ponekad bude zahvalna na njima, zahvalna i sjetna, onda još jadnija, jer se boji da će zauvijek ostati na pola puta.

Iz tih prvih mjeseci nakon što je rodila najjasnije pamti kuhinjske pločice. Ujutro, kada bi muž otišao na posao, nahranila bi i previla Lovru, a onda bi ga stavila u sjedalicu na pod i prije nego što počne ponovo plakati pobjegla bi u kuhinju, čučnula iza zida i zapalila cigaretu. Lovro bi nekada plakao skroz do iscrpljenosti. Kada bi od iscrpljenosti konačno zaspao, kleknula bi kraj njegove sjedalice i, mazeći ga po licu, tepala. Isprva, kada je imao napadaje plača, nosala ga je na rukama po čitavom stanu, okretala na trbuh, pjevala mu, sve ga je samo razdraživalo. Jednom je počela urlati na njega: „Prestani, prestani!!! Šta hoćeš od mene?!“ On se na trenutak umirio, ozbiljno je pogledalo podlivenim očima, a onda zavrištao jače nego ikad. Otada je stavljala slušalice na uši i čekala da prestane sam. Dan bi prošao u čestim i kratkim intervalima Lovrina spavanja, svako malo stavljala ga je da spava, samo da malo bude mir, a on je bio neumoran, u tome su se iscrpljivali oboje, s tim da je Lovro izlazio kao pobjednik. Tek joj se navečer popravljalo raspoloženje, kada bi zaspao oko jedanaest, znala je da će tada spavati u komadu barem tri sata. Onda bi se ušuljala u sobu i gledala ga, u sebi se zaklinjala da će od sutra sve biti drugačije, da će biti strpljivija, da ga neće stalno tjerati na spavanje, da će mu se posvetiti, provoditi kvalitetno vrijeme i da će do podne izaći u šetnju. Sutradan, borba bi krenula ispočetka. Kada ga je upisala u vrtić, bojala se da će netko primijetiti nešto, mališani su na rastanku grlili svoje majke, a on je samo plakao, odgurujući je od sebe. Prvih nekoliko mjeseci spavao je u odvojenoj prostoriji od druge djece. Nisu ga mogli natjerati da ide u spavaonicu i leži s ostalima na krevetićima. Na kraju bi i ondje od iscrpljenosti zaspao, ali u sobi za igru, na podu. Onda bi teta stavila dekicu ispod njega i zamotala ga. Kasnije bi ga nosila u spavaonicu. Vikendima su ga vodili u Malu scenu, na kazališne predstave za bebe od godinu dana, tamo je uvijek bilo preglasno i grozno, a jednom su ih zamolili da izađu malo na hodnik dok se maleni ne smiri, jer to je ipak urlanje. Moje kompetentno dijete, Najsretnije dijete u kvartu, Moja prva godina, sve je to Hana čitala; dijete je znalo sve, a ona je samo trebala pratiti njegove želje i dopustiti mu da se samo odgaja. „Ne prepoznaješ njegove potrebe, samo se o tome radi“, jednom je dijagnosticirala svekrva, psihijatrica, „inače, on je krasno dijete.“

Ona je samo pokušavala uspostaviti neka pravila, ali kada je to rekla pedagoginji u vrtiću, dobila je odgovor da prije svega, kako bi pokazala poštovanje i uvažavanje djetetova integriteta i osobe, kako bi dijete osjetilo da se s njim komunicira na ravnopravnoj razini, s njim, s trogodišnjim Lovrom, trebala bi, prije svega, donijeti pravila o donošenju pravila kojih će se držati zajedno. Pokušala je o tome razgovarati, čučnula je i gledala ga u oči, kako svuda preporučuju da se radi, kako djeca ne bi osjetila da im se obraća s visine. On joj se izbeljio u lice, s puno pljuvačke, opustio noge i kliznuo na pod. Ona ga je poslala u sobu, a on je razbacao sve knjige s police. Onda je ona plakala, i kada se muž vratio s posla i počeo glumiti zebru, izašla je van, kružila oko zgrade i pušila. Provela je vani barem sat vremena, dopisujući se s muškarcem koji je bio udaljen stotinama kilometara, kojeg je upoznala davno na inozemnoj stipendiji, s kojim je mjesecima pričala o davnim danima u Bonnu, o filozofiji života, pa i o rubu svojih gaćica. Dok se ličnost njezina sina tek trebala uspostaviti, njezina je bila u poodmaklom procesu dezintegracije. Svuda je dospjela sasvim slučajno. Dok je sjedila na klupi pred zgradom, ugledala je Vedranina muža. Bio je njezino godište, nekoliko godina mlađi od svoje žene. Zarastao u bradu s opuštenim, povećim trbuhom. Imao je nešto dobroćudno na licu, kao očevi drvosječe iz Grimmovih bajki. Dok se penjao stepenicama, vukao je jednu nogu. Gledala je za njim i osjetila neku čežnju da je povede gore sa sobom. Tamo gore, u tih četrdeset kvadrata, sve se zna. Nema neizvjesnosti, nema izbora, nema promašaja. Sve je tako jednostavno i jasno. Uskoro je ustala i krenula stepenicama prema stanu. Još jutros, pospremila je većinu knjiga, zbornika, zbirki poezije u kartonsku kutiju. Odnijet će ih gore i početi se baviti pravim stvarima. Možda će naći neki posao. Možda će manje misliti. Možda će osloboditi instinkte, one koje Vedrana ima. Dok je nosila kutiju na tavan, zastala je ispred njezinih vrata, učinilo joj se da nešto čuje. Približila se i naslonila uho na hladno drvo u mraku. „Pička ti materina, da ti pička materina!“ grmio je pijani glas. „Jesi li me pitala?! Da ti jebem mater!“ Hana je ustuknula, osjećajući kako se trese iznutra. Bridovi kutije urezali su joj se u dlanove, klizila je prema dolje, ali Hana se nije mogla pomaknuti. Tek kad se svjetlo ponovno upalilo, trgnula se i krenula nazad. Nije otišla na tavan, vratila se u stan. Sjela je na pod i počela vaditi knjige van. Od sutra, sve će biti drugačije.