Trebalo bi srušiti zidove | Krešimir Bagić

6.

trebalo bi srušiti zidove
dok latice otvaraju jutro
iskočiti iz crvenoga cvijeta
na crvenu tešku livadu

prijatelj me
mrk ljubak i dalek
gleda dok ga gledam
gori i govori

radost je iselila iz mojega života
pčele mi se zabijaju u oči
pa vraćaju u košnicu

ne prilazi mi
svaki mi korak oduzima dah
svaka me misao vrijeđa

moj je život klopka
mračno jezero
nikada neću otplatiti taj kredit
ubrati cvijet udahnuti zraka

glas je pao u ljusku jutra
sunce je palo na crvenu livadu
sunce na crvenom cvijetu cvjeta

pustite me da gorim s njim
da ga srušim
da ga izgovorim

pčele mu se zabijaju u oči
pčele mu duplje pune medom
čitavu su zemlju užarili
plameni nokti sunca

prilazim mu
svaki mi korak oduzima dah
svaki me nokat vraća u djetinjstvo