Trebalo bi srušiti zidove | Krešimir Bagić

KIŠA

 

kad do visoke
kad do krošnje narasteš
kiša ti se prelije
iz očiju u riječ

pa razgovaramo
natapamo polja

brave brave
dobro zaključane brave
sanjaju klokot potoka

vuneni osmijeh oblaka
škripi miče se
hvata ritam rečenice

onda se stabla raznježe
svjetlost sjedne na granu
dragulji bljesnu s lišća
pjevaju slave ključ

ulaziš u šumu gradiš kuću
otključavaš je
otvaraš prozore

tko te obukao u tu šumu
pitam a ti šutiš
kiša ti naseljava pogled