Trebalo bi srušiti zidove | Krešimir Bagić

ZIDAR

 

juriša iz slijepe pjege
u kojoj su usnuli
krvavi stijeg more
sprud na kojemu se
brijeg razmotao
u nizozemsku
i zaplakao

zidar uporno juriša
na svijetlu stijenku jutra
po pločniku pada žbuka
raste armirana afrika
crni se zidareva ruka
i plače

žbuka se lijepi za tijelo
lijena masa tustoga tijesta
freska je koja se trese
između bijesa i jeze
freska je koja plovi
bez imena i adrese
i plače

sivi veo koji te dira
koji te tako nježno dira
koji te vjerno prati
ljepljiv je vreo
i sveprisutan