Trebalo bi srušiti zidove | Krešimir Bagić

4.

 

trebalo bi srušiti zidove
reći ne nisam caritas
prva ni psihološka pomoć
jedino što činim iz milosrđa
zove se samoizbezumljivanje

rascvjetana sam trešnja
rastem kraj makadama
plavooki dječaci užarenih očiju
uzalud mi dohvaćaju grane

kada se njihove ruke
primaknu laticama
zanjišem se uzmaknem
oni zanijeme
tako to traje godinama

kada cvjetovi posive
u prezrelim trešnjama
ključa pijesak
i lijepi se za stopala
vječnih putnika