Trebalo bi srušiti zidove | Krešimir Bagić

9.

 

trebalo bi srušiti zidove
moja misao
ušivena u tvoju šutnju
klizi protiv mene

ti se nećkaš odustaješ
ona grli sjene

ruka si koja okreće
pješčani sat
zrnce sam pijeska
koje stalno propada
u bezdan

astralni me lahor
čvrsto prikovao
za ovaj škrti greben
koji se ne može misliti

opkoljava nas luda plima
u njoj se guše
mornar i more
žudnja i strah

ti se nećkaš krvariš
ja podižem dno