Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske | Stanko Andrić

KRISTOVO USKRSNUĆE KAO STILSKA FIGURA

Prije nego što se prihvatimo analize jednoga od najglasovitijih Tertulijanovih teoloških izvoda, navest ćemo Carla Gustava Junga, iz uvoda u Psihologiju i alkemiju, koja se odnosi upravo na dotični Tertulijanov silogizam; a navest ćemo je upravo zato kako bismo bjelodano pokazali da smo duboko svjesni pogibeljnosti i nepoželjnosti posla u koji se upuštamo.

„Ne posjeduje svatko“, piše dakle Jung, „duhovnu snagu jednoga Tertulijana, koji očigledno ne samo što je mogao podnijeti protuslovnost nego je ona za njega čak najviša religiozna izvjesnost. Kad bi se, međutim, nedostatno razvijenu umu, koji, kao što je poznato, uvijek drži najviše do sebe sama, prohtjelo učiniti paradoksalnost neke vjerske izjave predmetom svojega koliko ozbiljnoga toliko i nemoćnog razmišljanja, taj bi brzo udario u ikonoklastički porugljiv smijeh, upirući prstom u svima razotkrivenu ’inepciju’ misterija“.

Kristovo rođenje, smrt, uskrsnuće, On sâm, danas se mogu gotovo podjednako dovoditi u sumnju. U Tertulijanovo doba, reklo bi se, generacijski doticaj s Nazarećaninom još nije bio izgubljen, i njegovo su rođenje i smrt (za razliku od uskrsnuća) morali biti još prilično stvarni. Tertulijan se obraća svom dobu i uvjerava ga da, ako već prihvaća Betlehem i Golgotu, nema razloga ne prihvatiti i (zasljepljujuću i onijemljujuću, kao pogled mitskog baziliska) trijumfalnu prazninu Groba: to se naime, veli Tertulijan, ne protivi prirodi ili razumu ništa više nego ono prethodno. Taj argumentum Kristova uskrsnuća on je ovako izložio:

„Natus est Dei Filius: non pudet quia pudendum est; et mortuus est Dei Filius: prorsus credibile est quia ineptum est; et sepultus resurrexit: certum est quia impossibile.“
(Ili, u hrvatskom prijevodu: „Sin Božji se rodio: nije to sramno jer bi trebalo biti sramno; Božji je Sin i umro: upravo je zato prihvatljivo jer je besmisleno; i, pokopan, uskrsnuo je: izvjesno je jer je nemoguće.“)

Zapaža se jedna nedosljednost: u trećem navratu naslov „Dei Filius“ ispušten je. Da je Tertulijan rekao: „et sepultus Dei Filius resurrexit“, njegov bi se argument raspao, kao kula od karata. Ako naime rođenje i smrt nisu primjereni naravi Božjega Sina, tada joj je uskrsnuće vrlo primjereno, i ako je neprimjerenost dokaz istinitosti, tada je upravo ono vrlo nesigurno. I tako Tertulijan ovo troje, rođenje i smrt na jednoj strani i uskrsnuće na drugoj, nikako ne uspijeva učiniti istodobno nevjerojatnima ili istodobno vjerojatnima.

Pogledajmo od čega taj teolog polazi. Što je izvjesno? Staja i križ: rođenje i smrt. U te dvije pouzdane činjenice, koje opće mišljenje nema razloga ne odobriti, on udijeva, kao konac u iglene ušice, ono „Dei Filius“. Sad se čini da je njihova pouzdanost zapravo pouzdanost teološkog paradoksa. Nasuprot tome, među pukom (ma kako praznovjernim, ili upravo zato) doimlje se vrlo sumnjivim da bi jedan mrtvac ustao iz groba.* Tertulijanov bi umetak, „Dei Filius“, narušio taj već postojeći paradoks, koji opisuje logičko biće uskrsnuća. On je stoga prisiljen da ga izostavi. Pretpostavljam da je Tertulijan osjetio kako ga je tu pograbila neka nemilosrdna igra. Ipak, radije vjerujem da on nije dopro do jasne svijesti kako iz te igre može izaći samo kao sramni prividni pobjednik, nego da ju je samo naslutio. U suprotnome, morao bih ustvrditi da je Tertulijan opazio kako „Dei Filius“ tvori lijep paradoks s onim natus i s onim mortuus, ali nipošto ne i s onim resurrexit; i stoga je spomenuo Božjeg Sina samo gdje mu je bio potreban, a izostavio ga gdje mu je smetao, upotrijebivši ondje riječ puka: mrtvac, pokopani.

Vjerujem, dakle, da je spomenuto izostavljanje posljedica Tertulijanova usputnog zapažanja određenoga stilskog nesklada.

* Usp. Act. 17, 32: „Kad su čuli za uskrsnuće od mrtvih, jedni se počeše rugati, a drugi govoriti: ’O tome ćemo te poslušati drugi put’.“