Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske | Stanko Andrić

OD APOKALIPSE DO MELANKOLIJE
(1000. i 2000. godina)

Iako je prag trećeg tisućljeća još uvijek pred nama, okolnosti pod kojima će ga svijet prijeći već su sada manje-više jasne i predvidljive. Do početka 2000. godine, posljednje u drugom tisućljeću, preostalo je manje od jedne godine, a potom nas od kalendarskog početka trećeg tisućljeća dijeli još jedna. Da bi u tom kratkom razdoblju, kao i u prvih nekoliko godina s onu stranu te imaginarne razdjelnice, moglo doći do većih iznenađenja u političkoj, ekonomskoj ili duhovnoj situaciji svjetske zajednice – malo je vjerojatno. Prema tome, s pojmom „2000. godine“ možemo već sada, uz određene rezerve, baratati kao s povijesnom činjenicom. Riječ je o nešto fluidnijoj, neuhvatljivijoj činjenici nego što se na prvi pogled može činiti. Prije svega zato što se, kao što je netom napomenuto, zapravo radi o dva prijelomna datuma, a ne tek o jednom. Nova Godina 2000. bit će izuzetna zbog svoje jedinstvene okruglosti, ali će novi milenij početi tek na Novu Godinu 2001. Između ta dva datuma prostirat će se privilegirani prostor 2000. godine: možemo zamisliti da će neki pronaći stanovito zadovoljstvo u tome da upravo tijekom te godine obave neke ključne životne poslove, vjenčaju se, dobiju dijete, diplomiraju ili objave knjigu, kao da će te osobne činjenice tako zadobiti nešto od monumentalnosti neponovljive 2000. godine. (Naravno, svaka je godina neponovljiva, ali ne završava svaka s te tri magične nule.)

Nadalje, prijelom tisućljeća je slojevit događaj. Prvo, to je samo jedan u nizu blagdana koji se zovu Nova Godina i slave se redovito na prijelazu svakog 31. prosinca i 1. siječnja: uobičajeni završetak starog kalendarskog ciklusa i početak novog, istodobni oproštaj i doček, nostalgija za prošlim i obećanje budućeg, konstatacija starenja i iluzija mladosti, umor i polet, zadovoljstvo i strepnja, svi atributi mitskog Janusa čija „dva lica neće suočit se nikad“ (kao što veli Borges u pjesmi „Govori Janusov kip“). U osnovi, prijelom tisućljeća samo je ponešto uveličana inačica svakogodišnjeg rituala prijelaza iz starog u novi ciklus. Drugo, prijelom tisućljeća ujedno je i prijelom stoljeća. U pitanju je i jedan fin de siècle. Iako tome ima već prilično dugo kako stoljeća završavaju i otpočinju, to je pojam skorašnjeg postanka. Zamisao „stoljeća“ kao civilizacijske formacije definirala se, ako se ne varam, tek u 19. stoljeću. Prema tome, ovo je zapravo tek drugi „kraj stoljeća“ sa svim kulturnim konotacijama te sintagme. Unatoč notornim zlima kojima se istaknulo, nad 20. stoljećem ne možemo sklopiti list bez svake nostalgije. Bilo je ono u isti mah prometejsko i dijabolično. No, ovo nije zgoda da temu dalje razglabamo. Za nas, svjedoke prijeloma tisućljeća, 20. je stoljeće stvarnije i sudbonosnije od cjelovitog k. tisućljeća. Stoljeće je intimnije, primjerenije ljudskoj mjeri. Tisućljeće je suviše dugo, neodređeno i mnoštveno da bi nas se izravnije dojmilo. Kada mu se oduzmu te dimenzije, novogodišnja i „novostoljetna“, što još preostaje u pojmu prijeloma tisućljeća? Što, zapravo, možemo dogledati s najvišeg zrenika tog simboličkog događaja?

U ugođaju novogodišnjeg rituala, svatko je pomalo Janus. S vrha prijeloma tisućljeća može baciti pogled naprijed i natrag. Ono što vidi gledajući unatrag ovisi o obrazovanju i mašti. Vrtoglava dubina vremena. Nerazmrsivo mnoštvo ljudi i zbivanja. Na drugom kraju nalazi se tisućita godina kršćanskog brojanja vremena. Koliki je put čovječanstvo odonda prevalilo, koliko smo još uvijek slični onodobnim ljudima, a koliko smo različiti? Da li bismo se još uvijek mogli međusobno razumjeti? Današnji bi čovjek vjerojatno lakše pojmio i prihvatio čovjeka iz 1000. godine poslije Krista, negoli obrnuto. Tijek vremena je jednosmjeran i dok srednjovjekovni ljudi nisu o nama današnjima mogli znati ništa, mi o njima ipak ponešto znamo. Dovoljno da bismo pokušali usporediti ta dva jedinstvena simbolička „događaja“: 1000. i 2000. godinu. Kako je izgledao onaj prvi prijelom tisućljeća, kakva su ga uzbuđenja i tumačenja pratila, koliko je sve to nalik ovom današnjem ugođaju, a koliko je drukčije? Ta bi tema vjerojatno zavrijedila i potanju i opširniju obradu. Ovdje se mogu naznačiti samo neke odrednice.

Govoreći o pukoj simboličkoj sferi, izvan povijesnog konteksta, 1000. je godina svijeta iskonskiji, neponovljiviji, mitskiji i jači događaj od 2000. Broj tisuću simbolizira beskonačnost, sveobuhvatnu cjelovitost. Drugim riječima, nema prikladnijeg časa da svijet prestane postojati od 1000. godine. Nasuprot tome, 2000. godina je simbolički mnogo siromašnija, ona znači dekadenciju, početak „loše beskonačnosti“. No, kad se iz simboloških sfera spustimo u pometnju povijesti, stvari stoje gotovo obrnuto. 2000. godina je globalna činjenica, pošto je europsko računanje vremena danas usvojeno posvuda (pri čemu je njegovo kršćansko podrijetlo gurnuto u drugi plan). Zahvaljujući sveprisutnim i demokratičnim sredstvima priopćavanja, rijetko kome će uspjeti da ostane u neznanju u pogledu te konvencionalne kronološke činjenice.

S druge strane, postojanje 1000. godine kao osviještene povijesne činjenice gotovo da je dvojbeno. Prije svega, ona je mogla vrijediti samo u granicama kršćanske Europe (i donekle u izvaneuropskim kršćanskim zajednicama). Pa i u tim granicama, 1000. godina se po svemu sudeći realizirala tek u glavama malobrojne obrazovane manjine. Kao što objašnjava Marc Bloch u temeljnoj knjizi Feudalno društvo (1939. – 1940.), ljude onog vremena više je zanimalo „smjenjivanje godišnjih doba i godišnji ritam liturgije“, nego što su znali za „znamenke godina ili, još manje, brojke točno izračunate prema nekoj općevažećoj osnovi“. Mnogi dokumenti nisu bilježili godinu računajući od Kristova rođenja, već su se ravnali prema množini drukčijih kronoloških sustava, pa i prema takvim efemernostima kao što su vladanja careva i kraljeva ili papinski pontifikati. Povrh toga, kalendarski početak godine još nije bio čvrsto fiksiran, u optjecaju su bili različiti nadnevci. Sve to ipak ne znači da je 1000. godina prošla neprimijećeno. Poznato nam je da su joj neki pripisivali sudbonosnu važnost. Na primjer, opat samostana Saint-Benoît-sur-Loire piše 998. godine kako je u mladosti slušao nekog propovjednika u Parizu gdje najavljuje da će na svršetku 1000. godine doći Antikrist te će ubrzo potom uslijediti Sudnji Dan. Opat dodaje da se tom mišljenju suprotstavio pozivajući se na Sveto Pismo. U knjizi Tisućita godina (1980.), Georges Duby zapaža u povodu te kratke opatove bilješke da bi ona zacijelo bila mnogo dulja i razrađenija, da je kojim slučajem strah od nadolaska 1000. godine bio zaista jako raširen među kršćanskim pukom.

Razloga da se 1000. godini pripiše apokaliptičko značenje daje samo Sveto Pismo. Riječ je o poznatim zastrašujućim rečenicama iz 20. poglavlja Ivanova Otkrivenja: „Potom opazih anđela gdje silazi s neba držeći u ruci ključ od Bezdana i velike verige. On uhvati Zmaja, staru zmiju – a to je đavao, sotona – i sveza ga za tisuću godina te ga baci u Bezdan, koji nad njim zaključa i zapečati, da više ne zavodi narodâ dok se ne navrši tisuću godina. Poslije toga ima biti odvezan kratko vrijeme.“ I nešto dalje: „A kad prođe tisuću godina, sotona će biti pušten iz svoje tamnice“. Najprirodnije je bilo tih tisuću godina o kojima govori Ivan shvatiti kao tisuću godina od Kristova rođenja, tisuću godina kršćanstva. Prema tom bi shvaćanju u 1000. godini nastupilo privremeno oslobađanje Sotone, početak kraja svijeta. No, problem je u tome da se početak računanja može staviti i u godinu Kristove smrti i uskrsnuća, što dolazak Antikrista pomiče u 1033. godinu. I zaista, neki su kroničari zabilježili u toj godini veliku pomrčinu sunca popraćenu provalom ljudske zloće na zemlji.

Ustvari, oni koji su tragali za znakovima kraja svijeta nisu ih vezali samo za jednu godinu, već su ih nalazili raspršene tijekom prvih desetljeća 11. stoljeća: poplave u Francuskoj 1003., razaranje crkve Svetog Groba po nalogu kairskog kalifa Hakima 1009., pojava komete 1014., i tako dalje. Kroničari se mjestimice ne slažu. Dok jedni vide zlo kako se upravo obara na čovječanstvo, drugi već opažaju da se ono iscrpljuje, da božja srdžba jenjava. Tako Rodulfus Glaber već u godinu 1033., „tisućitu godinu Gospodinove muke“, stavlja početak blagotvornog obrata: poslije strašne gladi, Bog očituje svoje milosrđe i zemlja daje obilan urod, izazivajući opće oduševljenje i zahvalnost nebesima. Poslije godina kaosa, Bog sklapa s ljudima „novi savez“. Tako se, kao što tumači Duby, 1000. godina kršćanstva iz Sudnjeg Dana prometnula u „novo proljeće svijeta“. Glavna je Dubyjeva ideja da se u razdoblju oko 1000. godine kršćanstvo oslobodilo kao nekog grča, egzorciralo iz sebe staru tjeskobu, otvorivši prostor za stvaranje novih društvenih struktura, za „polagani i neprestani napredak čije kretanje otada više nije prestalo oživljavati zemlje Zapadne Europe“. S takvim shvaćanjem, razrađenim i u drugim njegovim knjigama, Duby je jedan od poglavitih predstavnika široko usvojenog znanstvenog „konsenzusa“ o 11. i 12. stoljeću kao dobu diskontinuiteta (u odnosu na prethodna stoljeća), dobu ekonomske i kulturne transformacije i uzleta. Feudalno društvo rađa se oko 1000. godine, kao što to kuša dokazati jedna od temeljnih knjiga te skupine, Guy Boisova Mutacija oko 1000. godine (objavljena 1989.).

No, posljednjih se godina razvilo mišljenje da je „mutacionistička teorija“ pretjerana, da oko 1000. godine nije nastupio onako velik obrat i da između stoljeća koja joj prethode i onih koja ju slijede postoje značajni kontinuiteti. Tako, na primjer, Patrick Geary u knjizi Fantomi sjećanja. Pamćenje i zaborav na koncu prvog tisućljeća (1994.) tvrdi da se ideja o diskontinuitetu pretežno temelji na autorima iz 11. stoljeća, koji se međutim ne mogu smatrati objektivnima. Oni su, naime, često prekrajali svjedočanstva o prošlosti, uzimali što im odgovara i odbacivali što im smeta, stvarali sliku prošlosti kakva će služiti potrebama njihove sadašnjosti, a pritom su općenito težili prenaglašavanju razlika između svog vremena i onog koje im je prethodilo. Na takvim nepouzdanim izvorima izgradilo se kasnije prevladavajuće povijesno mišljenje, a pritom mu je na ruku išla predodžba o nesretnom 9. i 10. stoljeću, kada je Zapad bio opsjednut i razdiran provalama Arapa, Mađara i Normana. Kakvu je pritom ulogu igrala apokaliptička 1000. godina? Otprilike onakvu kakvu ocrtava Duby: ulogu razdjelnice, mentalne cezure između dva velika razdoblja. Zamisao o užasima 1000. godine kao o naročitom izrazu religioznog ludila začela se u Renesansi i kasnije se uklopila u romantičke predodžbe o opskurnom srednjovjekovlju. Potom ju je raspršila znanost 20. stoljeća, pokazujući, kao kod Blocha, da se zapravo radi o neprekidnom nizu milenarističkih naučavanja i najava skorog smaka svijeta, koje nisu nipošto utihnule ni poslije prve polovice 11. stoljeća. Srednjovjekovnim je umovima bio „posve stran osjećaj ogromne budućnosti, otvorene pred mladim snagama“.

Ipak je u povijesti opstala nešto ublažena ideja o 1000. godini kao zasebnoj i povlaštenoj epizodi srednjovjekovnog milenarizma. Ona si je kao takva osigurala mjesto u povijesti srednjovjekovnih mentaliteta. Određena rehabilitacija apokaliptičkog karaktera 1000. godine javlja se, primjerice, u radovima Richarda Landesa s bostonskog sveučilišta (gdje odnedavno djeluje i Center for Millennial Studies). Landes je predložio duhovitu alegoriju u kojoj se privrženici milenarizma nazivaju „pijetlovima“, a njihovi trezveni kritičari „sovama“: povijesno vrijeme u kojem živimo jest metaforička „noć“, i dok „pijetlovi“ uzbuđeno najavljuju skoru „zoru“ Sudnjeg Dana, oprezne i mudre „sove“ ih primiruju govoreći im da su se prevarili, da je zora još daleko. Naravno, u povijesnom okružju 1000. godine Landes pronalazi primjere ponašanja koji odgovaraju i jednoj i drugoj alegorijskoj ulozi.

Naposljetku, koliko je sve to usporedivo sa svijetom u 2000. godini? Mogli bismo poželjeti povući paralelu između „nesretnog“ 10. stoljeća i našeg 20. stoljeća čija je tragična bilanca zaista iznimna. I u prvom i u drugom slučaju, prijelom tisućljeća donosi neku vrstu raspleta ili razrješenja, omogućujući novi početak. Za navršavanje 1000. godine kršćanstva znali su uglavnom, kako izgleda, obrazovani slojevi. Njihov je odnos prema toj činjenici bio nejednak, kadšto proturječan. Ustvari, smak svijeta je zastrašivao, ali je njegov konačni ishod bio neupitan; privremena vladavina Antikrista morala se okončati pobjedom Krista i Crkve. Danas, na pragu trećeg tisućljeća, kršćanstvo postoji u mnoštvu inačica, ali važnijih privrženika neposredno bliskog Kraja svijeta gotovo da i nema. Čak ni sljedbe s najizrazitijim hilijastičkim (milenarističkim) naucima ne ističu 2000. godinu kao odlučujuću: adventisti drže da se drugi Kristov dolazak već dogodio, na mističan način, 1844. godine, a Jehovini svjedoci su oprezni otkako su ga uzalud iščekivali 1914., 1918. i 1925. godine.

Zapadna se kultura već desetljećima zabavlja plašeći se scenarijima mogućih općih katastrofa. Među novijim inačicama, kakvo-takvo racionalno utemeljenje imaju: izbijanje nepoznate smrtonosne epidemije, koja strelovito zahvaća cijelo „globalno selo“; sudar golemog zalutalog meteorita sa Zemljom; potapanje velikih dijelova kopna uslijed planetarnog zatopljavanja koje otapa polarni led; nuklearni ispad kakva fanatičnog orijentalnog despota ili nesmiljenog kralja postsovjetskog podzemlja. No, svi su ti scenariji smaka svijeta zbog različitih razloga manjkavi, a uz to nisu sami po sebi milenaristički. Postoji, ipak, i jedan katastrofički scenarij koji je na najizravniji način vezan upravo za prijelom tisućljeća, jer postojeći sustav brojanja godina i jest ono što ga omogućava. Radi se o kompjuterima i konvenciji u načinu datiranja koja je u njih obično ugrađena: godina se, umjesto sa sve četiri znamenke, označava samo s posljednje dvije. U tako skraćenu sustavu, neće godinu 1999. smijeniti 2000., nego će poslije brojke 99 doći brojka 00. Niz će se odjednom vratiti na početak i tako će započeti neviđena zbrka. Skraćeno datiranje bilo je kobna kratkovidnost, uvjeravaju nas sada mnogi časopisi i kompjuterski stručnjaci. Laiku se čini da je u pitanju bezazlena sitnica ili lako popravljiva pogreška; upućeni tvrde da bi popravak bio nezamislivo skup i da, uostalom, za nj nema vremena. Kaos nepredvidiva opsega zaprijetit će svemu čime upravljaju kompjuterski sustavi: avionskom prometu, satelitskim komunikacijama, modernoj industriji, opskrbi električnom energijom, bankama. Bit će to Sudnji Dan u nešto blažoj inačici (čovječanstvo će ipak preživjeti), koji je već okršten kao Time Bomb 2000. Ta apsurdna katastrofa, koje su usplahireni glasnici još uvijek u manjini, kao da je najuspješniji pronalazak današnjega katastrofičkog milenarizma.

Kao izraz pritajenog milenarizma može se motriti sklonost upotrebi prijedloga post- u nazivima različitih intelektualnih formacija, ili pak naučavanje da je povijest dovršena: time se sugerira da iz kategorije vremena, u kojoj vrijede zakoni nastajanja, razvitka i propadanja te pojmovi starog i novog, prelazimo u kvazireligioznu kategoriju Vječnosti. Negativni i pozitivni aspekt Apokalipse, koji su u srednjem vijeku nerazdvojni, danas će se prije doživjeti kao dvije oprečne opcije: ako svijetu predstoji propast, na primjer u nuklearnom ratu, ona će biti nepopravljiva; drugi je ekstremni scenarij izgradnja utopijske civilizacije s definitivno riješenim ekološkim, komunikacijskim, prehrambenim, medicinskim i svim ostalim problemima. No, za razliku od srednjovjekovnih umova, kojima je i svijet opće pometnje i razularenog zla kao i onaj božanskog poretka izgledao kao posve stvarna mogućnost, nama nedostaje vjere za prvo i još više za drugo. Poslije iskustva 20. stoljeća, prijetnja globalnim uništenjem ne može nas neposredno zastrašivati jer je već postala ustaljeni dio našeg mentalnog krajolika; a i obećanje savršenog društva kao da je zauvijek prokockalo svoju priliku.

Prevladavajući osjećaj na prijelomu drugog i trećeg tisućljeća jest, stoga, melankolija. Letimični srh što ga možemo osjetiti motreći iz povlaštene perspektive kraja tisućljeća podsjeća me na jedan kadar iz australskog filma Priscilla, kraljica pustinje, iz ranih devedesetih. U njemu se trojica transvestita uspinju na neku uzvisinu u australskoj pustinji i odande gledaju u vrtoglavu, vjetrovitu daljinu. Jedan od njih izgovara ovu eliptičnu rečenicu:

„All that space…“

2000. godina je nalik na tu uzvisinu s koje možemo baciti pogled unatrag i, još više, prema naprijed, te pritom pomisliti nešto kao:

All that time…
Ta masa buduće povijesti…
Ili možda nedaleki kraj?