Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske | Stanko Andrić

KAKO SAM OTKRIO „SREDNJU EUROPU“

sjeni Brune Schulza

Dolazeći u Zagreb, imao sam o Srednjoj Europi posve pučkoškolsku predodžbu: što će reći zemljopisnu, lišenu svake intrigantne primisli. Ukratko, bio je to prilično nesadržajan, ni po čemu zanimljiv pojam. Mogao sam čuti kako ga se imenuje, s vremena na vrijeme, a da ga i ne primijetim: puka riječ koja, poput tolikih drugih, ulazi na jedno uho kako bi na drugo izašla. Bez zadržavanja.

Ne sjećam se točno kada je za me izgubila prvobitnu nedužnost, gdje sam je i pod kojim uvjetima čuo na nov, pravi način. U trenucima unutrašnjeg sklada ili primirja, laskam si smatrajući se nekom vrstom prilično intuitivne životinje. Ono što jednom maglovito naslutim, prije ili kasnije se obistini. Kao kroz zastor, nazirem obrise budućih događaja; u danima milosti, osjećam kako se steru putovi kojima ću jednom morati proći. (Malo što je kadro u tolikoj mjeri pripomoći dojmu o nestvarnosti svijeta u kojem živimo: naprosto, odjednom zapazimo rupu u oslikanom platnu koja nas okružuje, slabo zabašurenu poderotinu ili zakrpu; Schopenhauer je filozof kojeg instinktivno volim, iako u čitanju nisam stigao mnogo dalje od naslova njegova Svijeta kao volje i predodžbe.) I još ovo, također mnogo puta ponavljano, u različitim oblicima: ne možeš otkriti ništa što već nisi znao, na ovaj ili onaj način. Ono što pronalaziš zapravo si sobom donio. Ne bi naime ni tražio da već nisi našao.

Danas, kada se moje srednjoeuropsko stablo već posve pristojno razgranalo, kada ga već pomalo zahvaća zlatna melankolija njegove srednjoeuropske jeseni, teško mi je, kao što rekoh, prizvati u pamet sjemenku iz koje je onomad isklijalo. Pouzdano znam da to sjeme nisu bili članci u komercijalnim tjednicima, u kojima se razglabalo o novoprobuđenom interesu Zapada za srednjoeuropske autore poput Kundere ili Miłosza. Osim što mi navedeni pisci intimno ne znače mnogo, takvi su me članci u najmanju ruku ostavljali ravnodušnim. Dapače, čak su me odbijali. Otvoreno govoreći, filozofski i ideološki nauk Srednje Europe nije nešto što me ispunjava simpatijama. Ono što me ipak privuklo nalazilo se negdje na rubu, neimenovano, u zakucima – da tako kažem – hrama Srednjoeuropejstva, i poprilično daleko od njegove propovjedaonice.

Nekako u to vrijeme, kada se pojam Srednje Europe za mene blago osjenčao diskretnim tonom zagonetke, došlo mi je u ruke nekoliko brojeva pomalo neobičnoga književnog časopisa. Časopis se zove Gordogan. U kaotičnom i, u biti, simpatičnom svijetu zagrebačke književne periodike, Gordogan zauzima pomalo apartno i nedefinirano mjesto. Dovoljno ga je uzeti u ruke pa da nas osupne nekakva tajnovita hibridnost. Mogli bismo ga opisati kao hotimičnog bastarda. Na prvi pogled, posve jednostavna knjižica (jednostavnost i priliči aristokratima). Čak pomalo anonimna. Na ovitku, u pravilu ništa osim samog naslova. Što uopće znači Gordogan? Unutra, neke potankosti u impresumu. Ali još uvijek ne znamo: tko stoji iza Gordogana? Koja to učena institucija? Sama sebe opisuje kao „časopis za književnost i sva kulturna pitanja“. Tako se ne određuju službena glasila; nema omiljene složenice tipa „kulturno-informativno“. Povrh toga, proklamira nekakvu otvorenost: ostavlja mogućnost, dopušta svojevrsne izlete. Zna se što je „kultura“; osobito se zna što su „kulturna pitanja“; ali kako ona mogu biti „sva“? Što to znači? Ono „kulturna pitanja“ zvuči posve disciplinirano, plauzibilno; ali kako to „i sva kulturna pitanja“? Ukratko, zaključio sam, to je časopis koji prihvaća igru. Usvaja nametnuti jezik. Eda bi bacio rukavicu izazova.

Gordogan, dakle, ne spada u „službene“ časopise. Nema zaduženje. S druge strane, isuviše je marginalan a da bi bio sastojkom nekog perfidnijeg, sveobuhvatnijeg scenarija (ostavljamo mogućnost da se varamo). Gordogan je, očito, paralelan, „alternativan“. Ali njegova alternativa nije anarhična, šezdesetosmaška, avangardna. On ne želi po svaku cijenu pretumbati zatečeno stanje stvari. Isuviše je konzervativan (u etimološkom smislu) za takvo što. Isuviše ozbiljan: ta ozbiljnost je očevidna, ona izbija iz njegovih stranica, do nje je Gordoganu jako stalo. Ukratko, Gordogan nudi „dobru staru“ alternativu.

Istina, Gordogan se bavi pomaknutim, „otkačenim“ stvarima. Ali on im je sklon na način dekadentnih aristokrata. Uopće, neki aristokratski duh, neka distanca i pogled s visine, osjeća se u tekstovima njegovih stalnih autora. Ali tako vrijedno društvo, mislio sam, ne može se zadovoljiti pukim obdržavanjem konvencija, poštovanjem vlastitog bontona. Tu mora postojati i nešto više. Oni moraju htjeti više. I doista, malo-pomalo nazreo sam zavjeru. Moram priznati da me preplavila neka ćudljiva radost kada sam razabrao misao-vodilju te čudnovate zavjere. Posrijedi je upravo fantastičan, sumanut, utopijski projekt: Restauracija. Ni manje ni više nego Restauracija Crno-žute monarhije. Restauracija starog, potonulog, neslavno propala svijeta.

Nigdje taj projekt nije iznesen na tako otvoren način. Dapače, lakše ćemo naći kakav ulomak u kome se autor skeptično ograđuje od same pomisli na takvu avanturu. Možda to čini kako bi zametnuo trag; možda u stvarnom uvjerenju znalca ispunjenog oprezom (zašto ne?). Ali upravo ta odbacivanja nepobitno svjedoče da je projekt već uvelike na dnevnom redu. Upravo je njegova kritika (hinjena ili nehinjena) izvrsna prilika da ga se bez pogibli razradi, rasprostre po stolu. Drugdje, projekt se izražava više između redaka, aluzijama, pritajenom crno-žutom nostalgijom. Ideja Srednje Europe postaje njegovim utočištem, kontekstom, proširenom up-to-date verzijom. Posve je jasno da projekt Restauracije treba temeljito revidirati i redigirati. Modernizacija, demokratizacija, konfederalizacija – to su tehnički problemi. Ali temeljni okvir unutar kojeg ih se postavlja i rješava – potpuno je bezupitan. Neke stvari su savršeno jasne: u ovo u čemu se dandanas nalazimo (u što smo se uvalili), mi, Hrvati, ne pripadamo. Pripadamo drugamo, znamo kamo; i radimo na tome. Nema potrebe da se sama riječ, Monarhija, Srednja Europa, prečesto spominje. U jednom svesku časopisa nalazimo je otprilike dva ili tri puta, ne više. Imenovanje znači distanciranje; ono što je tu, prisutno, na čemu radimo, ne treba imenovanja. To zajedničko znanje neka je vrsta prešutnog dogovora. Kao što je prije mnogo stoljeća zapisao jedan bizantinski učenjak, „govoriti o poznatome među onima koji znaju ruglo je onoga koji govori“. Kao što je isto to nedavno rekao Boris Maruna, „nepotrebno je govoriti o stvarima oko kojih se svi slažemo“. Tu i tamo prijevod kakvog urotnički opreznog ogleda Györgya Konráda, poneka recenzija, poneka digresija ili bilješka rasijana mjestimice… To bi bilo uglavnom sve. Već smo rekli: ne bismo ništa našli da već nismo intuitivno, i sve određenije, znali što tražimo.

Bio mi je potreban sljedeći poticaj kako bih svoju potragu izveo do kraja. Nešto poput ključnog kamenčića u mozaiku, koji povezuje sve ostale i bez kojeg uopće ne vidimo sliku, ne znamo što ona predstavlja. Početkom 1990. imao sam običaj odlaziti na projekcije eksperimentalnog filma u Multimedijalni centar Ladislava Galete. Jedne sam večeri ondje vidio neobičan animirano-lutkarski izradak pod naslovom The Street of Crocodiles dvojice britanskih blizanaca po imenu Quay. Osupnuo me taj mikrokozam patološke morbidnosti i lirizma, čudovišne glazbe, klaustrofobije i eshatološke osude. S iznenadnom sam glađu pročitao tekst koji je ponuđen na koncu filma, neki mračan i istodobno veoma topao manifest bolesne dekadencije, nihilizma i nemoći. Tekst je bio navod iz istoimene priče Brune Schulza, iz Krokodilske ulice. [1]

Poticaj je bio tu. Mamac je bio bačen, treći čin moje srednjoeuropske komedije upravo je otpočeo. Narednih dana, ime Brune Schulza nije mi izlazilo iz glave. Od onih sam koji se lako oduševe; dovoljna je neka sitnica, remek-djelce minijature, fragment; pokušaj da upoznam cjelinu obično mi priskrbljuje razočaranje i povratak u letargiju. Ali sa Schulzom stvari nisu išle svojim uobičajenim žalosnim tokom. Do tog trenutka, djelo Brune Schulza bilo mi je potpuno nepoznato; naslov Manekeni, pod kojim je zbirka njegovih pripovijedaka objavljena u poznatoj beogradskoj džepnoj biblioteci, instinktivno me odvraćao, tko će znati zašto. Bilo kako bilo, potrošio sam nekoliko dana obilazeći knjižnice, u gotovo grozničavoj potrazi, prije no što sam se domogao tog knjižuljka. Bila je to jedna od onih sretnih potraga o kakvima je svojedobno (si licet parva…) pisao mladi Proust u svojim Danima provedenim u čitanju: njihova duboko lažna – i zato tako olakšavajuća, odterećujuća – priroda počiva na pretpostavci da znanje možemo naći negdje izvan sebe, u fizičkom prostoru, na kakvu skrovitom mjestu, kao kakav predmet.

Manekene sam, sjećam se, otvorio i stao čitati već na ulici. Potražio sam Krokodilsku ulicu i – zapleo se u nekakav srednjoškolski razmetljiv i brbljav tekst, u neke beskonačne rečenice (istodobno lišene latinske sintaktičke akrobatike), pune pretjeranih epiteta… Kakva je sad to gnjavaža, logoreja? Što mogu, nisam bio spreman na sva iznenađenja nepregledne Književnosti. Pa ipak, vrlo sam se brzo pomirio i sprijateljio s tim tekstom osebujne, fantastične ljepote. Zlosretni i mračni poljski Židov Bruno Schulz postao mi je za neko vrijeme suputnikom i vodičem od kojeg jedva da znam bližeg. Krivo rečeno, ustvari: ne čovjek (o njemu ni dandanas ne znam bog zna što), nego njegova Knjiga, a ona je naprotiv – poričući bijedu, smrt i svakovrsnu lišenost – gotovo vedra i podsmješljiva, razigrana i brbljava: čak i malo odviše.

Čitajući tako Schulza, potaknut snažnim reminiscencijama, uzeo sam ponovo Baštu, pepeo Danila Kiša. Po drugi sam put otkrio tu blistavu knjigu, gozbu književnosti, taj veličajni palimpsest koji drskim recima genijalnog epigona prekriva iskonsko pismo izumitelja i demijurga. Kiš je bezbožniji od Schulza. Kad to velim, ne mislim dakako nikakva konfesionalnog boga, Jahvu ili kojega od njegovih izdanaka, nego boga književnosti: a taj bog je mnogo manje podatljiva Muza negoli upravo Moloh, okrutni Moloh umjetnosti. Doduše, na deklarativnoj razini, Kišu nipošto ne manjka izraza odanosti, one bespričuvne devocije prema književnom poslu koju je kod njega zapažao Borislav Pekić, istodobno priznavajući da je u takvu obliku kod sebe ne nalazi. Treba imati na umu da je Kiš općenito rado bio čovjekom od hommagea, glagoljive galanterije, deklamacije. Štoviše, bio je doista „zauzet“, doista zabrinut: zabrinut za Sudbinu Književnosti i, štono riječ, za neke Ljudske Vrijednosti.

U Schulza nema toj zabrinutosti ni traga. Kao pravi mistik i kao istinski svetac, Schulz je bio bezbrižan. U svojoj umjetnosti (= religiji) živio je kao riba u vodi. Ponajmanje mu je trebalo odanost dokazivati riječima. Njegova vjera bijaše od one orijentalne ili gnostičke vrste u kojoj je vjerniku dopušteno upravo sve, a naročito bogohuljenje. Riječi ni postupci nemaju važnosti; drugo je bitno. Iz svog zapećka svijeta, iz svoga zabačenog i zaturenog Drohobycza, utonulog negdje u skitskom blatu Galicije, Schulz je dohvaćao neslućene i vrtoglave spoznaje. U svojim istraživanjima on je išao do sama kraja. Napredovao je nemilosrdno (prema sebi ponajprije), ili djetinje bezazleno (što je isto), istodobno pronalazeći svoju genijalnu metodu i nepogrešivo je primjenjujući, u dvostrukom bljesku nadahnuća. Da bi se pisalo poput Schulza, nije bio dovoljan genij; trebalo je imati hrabrosti. Trebalo je biti dovoljno lud. Tko bi danas bio sposoban za takvo što? Kiš u tome nije nikakva iznimka. Ponajprije, Kiš nije pisao živeći u onako barbarskoj provinciji. On nema tu barbarsku samorodnost. Isuviše je obziran, okovan dragovoljnim obzirima. Uvažava čitatelja, njegovu kondiciju, njegov osjećaj za mjeru, njegovo spokojstvo i zdrav razum. Trebalo bi nastaviti nizati te ustupke sve dok ih ne bude trideset na broju. Trideset, pogađate, kao onih trideset srebrnjaka za koje je Juda Iškariotski prodao svoga Boga. Ovo ne valja shvatiti kao optužbu, nipošto. Djelo Danila Kiša zavređuje naše najiskrenije divljenje. Njegova knjiga Bašta, pepeo je, valjda, najljepša knjiga što je napisana na tom jeziku koji nam je, à peu près, zajednički. Tek, ne možemo od svakog očekivati da bude onako strašan asketa i, po toj milosti, prorok književnosti. A Schulz je bio upravo to, budistički isposnik i kontemplant književnosti: istine što ih on doseže izvan su dohvata bezbožaca, ma kako genijalnih.

Jedan primjer bit će nam od pomoći da shvatimo tu distinkciju, da uvidimo kako je sve prije nego nategnuta. Riječ je o Knjizi, o toposu Knjige. Svi se čitatelji Schulza i/ili Kiša prisjećaju njegove važnosti, njegovih opetovanja. Ono što pri ovom kratkom usporednom čitanju ne treba smetnuti s uma jest činjenica da je Schulz onaj Prvi, a da je Kiš Drugi. Kronološki razmak između Sanatorija pod klepsidrom (1937.) i Bašte, pepela (1965.) iznosi nešto manje od tri desetljeća. Može se dakle reći da Kišov roman sadrži iskustvo Schulzovih priča: u tom se, kumulativnopovijesnom, smislu to ne može reći i za Schulza s obzirom na Kiša.

Nesposoban za izravnu i bezazlenu ispovijed, Kiš otvoreno najavljuje pastiš, neku vrstu remakea schulzovske teme, novi obrtaj kaleidoskopa. Jedan od opsesivnih schulzovskih motiva koje Kiš varira jest Knjiga, knjiga s velikim K, arhetipska knjiga, praknjiga našeg djetinjstva. Otvorimo li početak VI. odjeljka Bašte, pepela (tj. odjeljka koji započinje riječima „Knjiga mog života, knjiga koja je ostavila u meni duboke i dalekosežne tragove…“), saznat ćemo da je ta famozna knjiga Andijeve mladosti bio jedan ilustrirani primjerak Male školske Biblije. Već uočavamo presudnu važnost činjenice da je Knjiga bila ilustrirana. Kao što ćemo vidjeti i u Schulzovu slučaju, za malog čitača koji još ne raspoznaje slova, ta iskonska knjiga bila je knjiga slika. Zahvaljujući neobuzdanoj mašti malog Andreasa Sama, zahvaljujući njegovoj nevinoj sposobnosti čuđenja, infantilne i kičaste ilustracije Male školske Biblije postaju čudovišnim freskama neke goleme groteskne povijesti.

Prva priča u Schulzovoj zbirci Sanatorij pod klepsidrom nosi naslov Knjiga. „To je bilo vrlo davno“. Provodeći vrijeme sa svojim ocem, „u našoj tada poput svijeta velikoj sobi“, mali je Bruno (poistovjetimo ga za trenutak s pripovjedačem) upamtio neku neodređenu raznobojnu knjigu koju je otac listao za pisaćim stolom, ili koju bi u očevoj odsutnosti listao propuh s prozora. „Knjiga… Negdje u osvit djetinjstva, u prvu zoru života, svijetlio se horizont od njenog blagog svjetla. Veliki i šuštavi kodeks, uznemirena biblija, [2] preko čijih je listova puhao vjetar potkradajući je kao ogromnu ružu koja se osipa“ (prema prijevodu dr. Stojana Subotina, Prodavnice cimetove boje, Nolit, Beograd 1961., str. 99, 101). Pet ili deset godina kasnije, jedan san vraća tu praknjigu u dječakovu svijest, i on se daje u grozničavu potragu. Da ga utješe ili zavaraju, „pribjegavali su raznim knjigama i trpali mi ih u ruke. Odbacivao sam ih s bijesom.“

Između ostalih, otac je dječaku ponudio i Bibliju:

„Jednu od njih, debeli i teški folijant, otac mi je stalno iznova podmetao s plašljivim ohrabrenjem. Otvorio sam je. Bila je to Biblija. Na njenim sam listovima ugledao veliku seobu životinja, koja je tekla drumovima, razgranata pohodima po dalekoj zemlji, ugledao sam nebo sve u jatima i lupi krila, ogromnu prevrnutu piramidu, čiji je daleki vrh doticao kovčeg.
Podigao sam na oca oči pune prijekora: ’Ti znaš, oče, ti dobro znaš, ne krij se, ne izvlači se! Ova knjiga te je izdala. Zašto mi daješ taj pokvareni apokrif, tisućitu kopiju, nevješti falsifikat? Kamo si zametnuo knjigu?’
On je skrenuo oči.“

Kakva li obrata situacije! Schulzova Knjiga nije Biblija! Naprotiv, ta neuhvatljiva Knjiga toliko je izvanredna, toliko iskonska, da u odnosu na nju čak i sama Biblija nije ništa drugo do „iskvareni apokrif, tisućita kopija, nevješti falsifikat“. Koje li blasfemije! Pred tako bezočnim bogohuljenjem, Schulzov otac bio je prisiljen skrenuti pogled. Ali prave dimenzije tog bogohuljenja otkrit će nam se u sljedećem odjeljku, ondje gdje Schulz napokon pronalazi svoju famoznu knjigu, ili bar njene preživjele ostatke. Bio je to zapravo nekakav šareni almanah, nekakav modni časopis pun šarlatanskih reklama i grotesknih oglasa. U trenutku kada ga je dječak prepoznao kao svoju davnu Knjigu, od njega je preostalo samo desetak listova, pošto su ga ukućani koristili za umatanje „mesa iz mesnice i očevih doručaka“… Bili bismo u zabludi kad bismo sada pomislili da je naš junak razočaran konačnim ishodom svoje potrage. Naprotiv, on je njime oduševljen. Sretan i zadovoljan, povlači se sa svojim plijenom u osamu, kako bi na miru uživao u čitanju njegovih čudesnih tekstova.

Rezimirajmo. Kod Kiša, iako drugog, Knjiga je Biblija. Kod Schulza, koji je prvi, Biblija je samo „falsifikat“ (!!!) Knjige, to jest nekog ispraznog ilustriranog magazina. Schulzova varijacija na temu Knjige već je sama po sebi toliko groteskna i apsurdna da Kišu ne ostaje nikakva mogućnost parodije. Preostaje mu jedino povratak: povratak Bibliji. A tada, iako prisiljen da govori o Bibliji, on u njoj ne nalazi nikakvu onostranu poruku. Kiš u Bibliji ne osjeća gravitaciju nikakva metafizičkog središta. Mnogo ga više zabavljaju njeni marginalni obrisi. Bezbožan, on je gotovo ismijava. To je razumljivo, s obzirom da Kiš ne vjeruje u Knjigu. Dovoljno je podsjetiti na ono često navođeno mjesto iz priče „Psi i knjige“ (iz zbirke Grobnica za Borisa Davidoviča). Ondje, obraćajući se razularenoj gomili koja mu uništava biblioteku, učeni srednjovjekovni Židov Baruh David Nojman moli je neka poštedi knjige. „I rekoh im da ih ne cepaju, jer mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna. I rekoh im da ih ne cepaju, jer čitanje mnogih knjiga dovodi do mudrosti, a čitanje jedne jedine do neznanja naoružanog mahnitošću i mržnjom“ (izd. BIGZ, Beograd 1990., str. 155). Neosporna je mudrost tih Kišovih redaka. Ali mudrost Schulzova odgovora na istu dihotomiju jača je, gotovo transcendentna. I njega je otac posavjetovao da se pomiri sa stvarnošću:

„’Ustvari, postoje samo knjige. Knjiga je mit u koji vjerujemo u mladosti, ali s godinama prestajemo da je uzimamo ozbiljno.’
Već tada sam imao drukčije uvjerenje, znao sam da je knjiga postulat, da je zadatak. Osjećao sam na plećima teret velike misije. Nisam odgovorio ništa, pun prijezira i bijesnog, mračnog ponosa.“

Pretpostavljamo da je sada jasnije na što smo mislili govoreći o Kiševu bezboštvu i Schulzovoj vjeri. Schulz ne dijeli Kišovu zabrinutost za svijet; a teško bi bilo reći da je tomu tako jer mu se ovaj onomad pričinjao manje nesretnim ili nesređenim ili naopakim ili nakaznim. Schulz ga pokušava razumjeti i na svoj način voli takvog kakav jest. Daleko od toga da nad njim lamentira, Schulz mu sastavlja ode. Pritom, dakako, te ode nisu poput oda minulih vremena, nego upravo onakve kakve ih naš svijet zaslužuje, i kakve je kadar ispjevati.

Osim Schulzovih obljetnica [3], ove se (1992.) godine navršava i dvadeset godina od smrti još jednog velikana našeg doba, Ezre Pounda. Genij tog dugovjekog i učenog pjesnika (Pound je od Schulza stariji sedam godina, a nadživio ga je – sretno pošteđen tanadi streljačkog voda – daljnjih trideset) kao da besjedi suprotno Schulzovu geniju. U pjesmi E. P. Ode pour l’élection de son sépulcre, pastišu odgovarajuće Ronsardove pjesme, Pound uvelike lamentira nad modernim svijetom:

„We see τò καλòν
Decreed in the market place“

(„Vidimo kako se τò καλòν
Na tržnici određuje.“)

(prepj. Antun Šoljan)

Helenski ideal, platonski arhetip lijepog, tu se suprotstavlja vulgarnosti našeg trgovačkog doba. A nešto niže Pound u istom tonu pita:

„O bright Apollo,
τíν’ ἀνδρα, τíν’ ‘ἠρωα, τíνα Θεòν,
What god, man, or hero
Shall I place a tin wreath upon?“

(„O sjajni Apolone,
τíν’ ἀνδρα, τíν’ ‘ἠρωα, τíνα Θεòν,
Kojeg da boga, čovjeka ili junaka
Okrunim vijencem limenim?“) [4]

(prepj. A. Šoljan)

A tin wreath, limeni vijenac, za Pounda je sažetak i simbol moderne nakaznosti. „Limeni vijenac“ (nasuprot lovorovu ili ružinu vijencu drevnih vjekova) jest strašni oksimoron što ga je iznjedrila Moderna Epoha. Kod Schulza nećemo naći ni traga takvu ogorčenju. Naprotiv. Schulzov adekvat Poundovu „limenom vijencu“ jest po prilici šarena papirnata ili krpena lutka punjena kučinama i pilovinom; ali taj simbol nosi kod njega posve suprotno značenje. Razrađujući načela programa druge demijurgije (v. „Traktat o manekenima ili druga knjiga Postanka“), Schulz veli doslovce ovo:

„Demijurg je uživao u profinjenim, savršenim i kompliciranim materijalima, mi dajemo prvenstvo lošoj kvaliteti. Jednostavno nas zanosi, oduševljava jeftinoća, ništavnost, bezvrijednost materijala. Shvaćate li, pitao je moj otac, duboki smisao te slabosti, te strasti prema šarenoj hartiji, prema papier mâché, prema boji od laka, prema kučinama i pilovini? (…) Suviše smo dugo živjeli pod teretom nedostižnog savršenstva Demijurga, govorio je moj otac, suviše je dugo savršenstvo njegovog djela paraliziralo naše vlastito stvaralaštvo. Ne želimo mu konkurirati. Nemamo ambicije da ga dostignemo. Želimo biti tvorcima u vlastitoj, nižoj sferi, želimo za sebe stvaralaštvo, želimo stvaralačko blaženstvo, želimo – jednom riječju – demijurgiju.“

A posljednji reci Krokodilske ulice (braća Quay uzimaju ih za motto svog filma) glase ovako:

„Krokodilska ulica bila je koncesija našeg grada u korist suvremenosti velegradske pokvarenosti. Očevidno nismo bili kadri ni za što drugo do za papirno oponašanje, za fotomontažu sastavljenu od isječaka starih, prošlogodišnjih novina.“

Neka mi bude dopušteno da ovom pabirčenju po Schulzovim stranicama na koncu priključim i jednu rečenicu koja me raznježuje s razloga pomalo privatne naravi. Ta rečenica nas ponovo vraća priči „Knjiga“, onim njenim pasusima u kojima se rasvjetljava sadržaj sačuvanih dijelova toga opsesivnoga kodeksa. Kao što smo već rekli, radilo se još jedino o reklamama i oglasima, pisanim u nekom pretjeranom nadahnuću, bujnom i fantazmagoričnom rječitošću. Jedna od tih opsjenarskih reklama hvalila je vrline stanovita čudotvornog lijeka, univerzalnog balzama zvanog Elza-fluid s labudom.

„Stranica je bila puna provjerenih svjedočenja, uzbudljivih izvještaja osoba nad kojima se čudo dogodilo. Iz Erdelja, iz Slavonije, iz Bukovine dolazili su zdravi puni oduševljenja, da posvjedoče, da plamenim i uzbuđenim riječima ispripovjede svoje povijesti. Išli su zavijeni u zavoje i pogrbljeni, mašući već nepotrebnim štakama, zbacivali su zavoje s očiju i zaveze sa škrofula…“

Čitajući taj apokrifni, novovjeki miraculum, na neki način osjećam da se nalazim „na poznatu tlu“. Može li biti slučajna ta činjenica da se među zemljama iz kojih dolaze svi ti čudesno izliječeni nesretnici nalazi i Slavonija? Sumnjam; kao ni u životu, slučaj u književnosti ne postoji. Na neki način, valjanost Schulzova navoda, a naročito njegovo apostrofiranje Slavonije, ja mogu potvrditi vlastitim skromnim znanjima. Svi se mi, naime, prije ili kasnije vraćamo istraživanju zavičajnih tema. (Hic Rhodus, hic salta; i ne samo to.) Schulzova priča, dakle, barem što se Slavonije tiče, posjeduje tipološku argumentaciju. Slavonija, naime, odavna poznaje taj model priče što ga je Schulz maestralno varirao u gore navedenu ulomku. Dovoljno je, za ovu priliku, podsjetiti na zbirku opisa čudesnih ozdravljenja pod naslovom Miracula Ioannis de Capistrano, knjigu nastalu u XV. stoljeću na slavonskoj obali Dunava, u Iloku. Sretnici koje je mrtvi čudotvorac tada oslobodio strašnih srednjovjekovnih boleština pristizali su iz Temišvara i Pečuha, Budima i Pešte, Zagreba i Požege, odasvud. Tražeći od Vatikana da se kapistranskog fratra proglasi svetim, građani Iloka u svojoj poslanici iz 1460. pišu: „Quandoquidem ex diversis partibus, longe propeque positis, hinc inde populum innumerum turmatim ad ipsius beati viri sepulcrum conspicimus, inter quos alios a caecitate ad lucem clare videndi concernimus, alios a surditate curatos, alios a mutitate sanatos, alios ab impotentia ambulandi recto gressui restitutos…“ (v. Čudesa Ivana Kapistrana, prir. I. Mažuran, Osijek 1972.; evo i našeg prijevoda: „Bez prestanka iz krajeva raznolikih, što daljih što bližih, gledamo kako na grob blaženoga muža hrpimice hrli nebrojeno mnoštvo, među kojim zamijetismo neke izliječene od sljepoće sve do razgovijetna vidjela, druge od gluhoće, neke opet ozdravljene od njemoće, a neke, nepokretne, kako im se vraća pravilan hod…“). Što je to nego Schulzova omiljena povorka izliječenih bogalja, „velika rijeka (ljudskih) životinja, koja teče drumovima?“ Što je taj birani latinski stil, to nabrajanje koje spretno izbjegava ponavljanje (conspicimus, videndi, concernimus, curatos, sanatos, restitutos), nego daleka ali jasna najava Schulzovih semantičkih vatrometa? Veliko zajedništvo tema, prizora i metafora vlada prostorom od Galicije do Slavonije, kao i njegovom poviješću od XV. do XX. stoljeća.

Postoji još jedan motiv, kudikamo značajniji, koji se uporno javlja u Schulzovim i Kišovim djelima: motiv oca. Važnost tog motiva, dubina njegovih značenja, uvelike nadilazi snagu i opseg naše srednjoeuropske glose. Posrijedi je očito vrlo raširen fenomen, upravo općenit, a istodobno i izrazito (ako ne i isključivo) srednjoeuropski. Srednjoeuropejci su izmislili tog čudesnog i užasnog roditelja, tog neodgovornog i luckastog oca. Schulzov i Kišov Otac (riječ je dakako o književnom liku) imaju mnogo toga zajedničkog: obojica su „genijalni“ i ludi, od obojice su zreliji njihovi sinovi, koji preuzimlju na se odgovornost za čast obitelji. To je jedna paradigma srednjoeuropskog oca: ludi genij. Postoji i druga; ona koju je razradio Franz Werfel u kratkom romanu Kriv je ubijeni, ne ubojica, valjda najpotresnijoj i najstrašnijoj knjizi koja je ikada posvećena problemu odnosa oca i sina. U njoj, Otac nastupa kao (kažnjeni) tiranin; nasuprot prethodnome slučaju, ovdje on odriče sinu svaku zrelost, svaku manifestaciju vlastitog i alternativnog jastva. Ne treba ni reći da postoji neka skrivena veza između te dvije, na prvi pogled nespojive, paradigme: kao između lica i naličja posmrtne maske. U oba slučaja, odnos sina prema ocu obilježava snažni antagonizam, kao i osjećaj krivnje. I kod Werfela je otac, grozni tiranin, naposljetku poražen i svrgnut, razvlašten; otada mu preostaje da bude samo bezopasan i smiješan. Moglo bi se reći da Schulz i Kiš počinju ondje gdje se Werfelova knjiga zaključuje, ili da Werfel istražuje arhaičnu prošlost Schulzova/Kišova Oca. A može li biti slučajno da je arheologiju tog prastarog antagonizma obavio, na prevratnički način, također jedan Srednjoeuropljanin? Dakako, mislimo na Sigmunda Freuda. Još su stari Grci posjedovali mit o Edipu, ali je tek taj bečki doktor dokučio što on znači. U knjizi naslovljenoj Totem i tabu, svom najmračnijem djelu, Freud je rekonstruirao užasno prazločinstvo; tajanstveni i neiskazivi „istočni grijeh“, Patricid. Od trenutka svoje pojave, knjiga o ubojstvu Oca nailazi na srdito osporavanje kao i na oduševljeno odobravanje. Najiskrenije pristaše, i najdublje razumijevanje, našao je propovjednik Psihoanalize upravo među svojim Srednjoeuropejcima. Oni su učiteljev nauk razvili dalje, svaki u svom nepredvidljivom i zaprepašćujućem pravcu. Tako je Sándor Ferenczi stvorio djelo pod naslovom Thalássa, jedna teorija genitalnosti: samo bi ignoranta začudilo da je pripadnik jednog izrazito kontinentalnog naroda mogao u seksualnom ponašanju vrste tako odlučno naslutiti njen davni život u moru. Pitam se je li to itko mogao izvesti bolje od jednog tankoćutnog stanovnika Panonije, od čovjeka koji dolazi s nekadašnjega morskog dna.

Nemamo ambiciju načiniti (čak ni naznačiti) duhovnu topografiju Srednje Europe, ali svakako želimo spomenuti još dvije njene veličine: nihilistički mesijanizam Émilea Ciorana, njegovo blistajuće ništavilo; duhovnu arheologiju, spoj metafizike i senzualnosti u prekrasnim ogledima Béle Hamvasa, tog „anti-Lukácsa“ (ne u smislu „protivnika“, nego u smislu „antipoda“: ta dvojica nisu ni znali jedan za drugoga, niti bi jedan drugoga zanimali).

Prema Cioranu, „istina je, na kraju krajeva, samo kruna postupnoga potkopavanja“: jedno veliko urušavanje, sveobuhvatni pad u Bezdan. Prema Hamvasu, istina je Cjelina: veliko sveobuhvatno Jedno izvan kojega ništa ne ostaje, Parmenidova kugla u kojoj su sve stvari u skladu sa svima (À propos Parmenida, Cioran pak u Priznanjima i prokletstvima veli: „Nigdje ne zamjećujem bitak koji on uzvisuje, i loše se osjećam u kugli koja ne sadržava nikakvu pukotinu, nikakvo mjesto za mene.“) Duhovna povijest Srednje Europe obiluje kako odlučnim razilaženjima, „žestokim herezama“, tako i začuđujućim suglasjima. S temeljnim idejama golemoga Hamvaseva projekta u začudnu se dosluhu nalazi i jedini filozofski ogled što ga je napisao Bruno Schulz, djelce na dvije-tri stranice pod naslovom Mitizacija stvarnosti (1936.).

„Riječ u običnome današnjem značenju“, kaže ondje Schulz, „već je samo fragment, rudiment neke negdašnje sveobuhvatne integralne mitologije“. Stvari koje danas zatječemo razasute po raznim stranama svijeta, nerijetko suprotstavljene jedne drugima, nekoć su tvorile skladnu i nerazlučivu cjelinu, cjelinu Smisla. Poezija jest jedna od mogućih unatražnih potraga za iskonskom cjelovitošću smisla: ona se trsi da izađe ususret toj retrogradnoj „težnji riječi za prvotnošću“.

Ne znamo koliko je ta pomisao da se ideal i cjelovitost potraže upravo u prošlosti samo obična iluzija. Znamo da ta slutnja, koja je možda samo iluzija, ima snagu mita, starog mita o zlatnom dobu i Saturnovu kraljevstvu. Srednja Europa je mitotvoran svijet, to je očevidno: iz nje niču mesije i mistici, njome krstare propovjednici i proroci. Od samog nauka bitnije je uvjerenje i žar. Od uvjerenja i žara, također je nešto bitnije.

Treba imati u vidu ovu, „proročku“, dimenziju srednjoeuropske civilizacije: ona je u njoj ono najsnažnije i najvrednije. Danas smo, naime, sve češće u opasnosti da svoju Srednju Europu protumačimo kao neku vrstu prepredene i pomirljive osrednjosti. Etimološka istovjetnost dviju riječi nije slučajna: treba se pitati koliko moda Srednje Europe zahvaljuje upravo tom izrazu koji je geografski atribuira: Mittel-, Közép-, Sred(iš)nja… Europa. (Jednako kao što se sa stanovitim pravom možemo pitati koliko moda Srednjega vijeka duguje svome vremensko-relativnom atributu.) Bilo bi korisno izvesti psihoanalizu značenja što ih nusproizvodi pojam „srednje“. Ne živimo li, danas, u doba mode sred(iš)njosti? (Da ne kažemo osrednjosti.) Prema toj žalosnoj doktrini, Srednja bi Europa imala utjelovljivati pomirljivu mudrost posredovanja između dviju podjednako neumjerenih krajnosti, između dviju pretjeranosti: staru mudrost zvanu aurea mediocritas degradiranu na prepredenu lukavštinu, ironično staračko relativiziranje, pakosno smijuljenje u ime nekog bestidnog hedonizma. Nikada nećemo prihvatiti tu podmitljivu doktrinu, po kojoj su Srednjoeuropljani tobože suviše iskusni, suviše ostarjeli i mudri, a da bi se upuštali u pustolovinu iskušavanja Krajnosti. Tko može biti toliko drzak da proglasi kako je definitivno prošlo vrijeme Istraživača? Doktrinu koja se cinično ograničava na svoj hic et nunc, na „prostor između dubine i visine“, nauk popustljivosti i samoograničavanja (ne samonadvladavanja ili samoovladavanja), uvijek ćemo smatrati izdajom istinske duše srednjoeuropske civilizacije. Pojam srednjeg u imenu Srednje Europe tumačimo jedino kao „ni jedno ni drugo, nego treće“, kao Treću Europu, a nipošto ne kao neku između-Europu, kao neku krpariju i zakrpu nad temeljnim rascjepom. Djelo Brune Schulza jedan je od onih putokaza koji nas nedvosmisleno upućuju takvomu, jedino ispravnom, poimanju, ono nam ga pokazuje kao bjelodanu istinu. Kao i svaka veličina, to djelo upućuje na mnogo toga, ali ponajprije, i uvijek iznova, na sebe sama. Jedna stranica Schulzovih priča, izabrana nasumce, vrijedi više od svih srednjoeuropskih traktata koje smo napisali, ili bismo ih mogli napisati.

(proljeće 1992.)

P. S. Slučaj je htio da, tek nakon što smo dovršili ovaj kratki glosar, dobijemo u ruke ogled Vlade Gotovca pod naslovom „Vidljiva i nevidljiva Srednja Europa“ (v. knjigu Isto, Zagreb 1990, str. 266. i dalje). Kakav nesporazum! Sve što smo upravo izložili, nalazimo u Gotovčevu ogledu porečeno, odbačeno s ekskomunikacijskim žarom. Uostalom, evo prvih rečenica:

„Srednja Europa nije proročka, nije mesijanska, nije utopijska. U njoj sve postoji sada. Ona nikad nije vjerovala u futurističke programe, u mogućnost da čovjek uzme svoju sudbinu u svoje ruke. Srednja Europa nikad nije prihvaćala antropocentričke tlapnje, nikad nije ozbiljno shvaćala njihovu drečavu propagandu, predvođenu dramskim, zasljepljujućim, opijumskim aforizmom, da je čovjekov korijen čovjek sam.
U Srednjoj Europi znanje se odnosi na činjenicu ’da svatko živi u ovom trenutku sada’, na samosvijest sada i djelovanje sada…“ (nav. dj. str. 266).

Pa ipak, daleko je od nas pomisao da bismo Gotovca i njegov nauk mogli svrstati među zagovaratelje „srednjoeuropske osrednjosti“. Unatoč očevidnu poricanju, Gotovca ne računamo u svoje suprotnike. (Nastranu činjenica, da sam njegov tekst obiluje lako pokazivom unutrašnjom proturječnošću.) Za ovu bismo priliku upozorili samo na duboku srodnost takvih formulacija kakva je naša „nikada nećemo prihvatiti tu podmitljivu doktrinu“ i Gotovčeva

„Srednja Europa nikada nije prihvaćala antropocentričke tlapnje“. Ispod površinskog sukoba, očito, skriva se dublji dosluh. U navedenome kratkom odlomku, Gotovac nekoliko puta ponavlja moćnu i neumjerenu riječ „nikada“: po našem mišljenju, već se time uvodi sasvim dovoljna količina utopije, mesijanstva i proroštva, na koje se autor izrijekom okomljuje.

BILJEŠKE

[1] Treba napomenuti da film braće Quay, unatoč svom naslovu kao i citatu koji preuzima iz Ulice krokodila, čitav svoj sadržaj zapravo crpi iz jedne druge Schulzove priče, priče Manekeni, točnije iz njene druge polovice.

[2] To „biblija“, očito, treba shvatiti u generičkom smislu, ne kao ime jedne određene i jedinstvene knjige (stoga i ne počinje majuskulom), već kao puku odrednicu kategorije ili klase knjiga, ozbiljnih i debelih knjiga vrijednih strahopoštovanja.

[3] Ovaj je ogled prvotno objavljen u posebnom broju časopisa Gordogan, posvećenom stotoj obljetnici rođenja i pedesetoj obljetnici smrti B. Schulza.

[4] Ovdje, uzgred, treba uočiti hvalevrijednu glasovnu podudarnost između trostrukoga helenskog τíν/α/ (= hrv. kojeg) i engleskoga tin (= hrv. lim), figuru koja se u hrvatskom prijevodu netragom gubi.