Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske | Stanko Andrić

LEGENDA O SVECU POGUBLJENOM U SILISTRI

Vrlina je niz raznih radnja
i rasnih interesa koje naš udes
ili naša vještina nižu…
La Rochefoucauld

Razgovor s Francescom da Rimini vodio se u paklu. Ishod njene potresne priče je, dakle, unaprijed poznat; strašan je pogled koji je motri jedino preko toga ishoda.

Dasios, želio bih ondje s tobom razgovarati; zašto nisi podlegao? Ja znam da ti to nisi mogao.

Ono čime me ovdje ushićuješ nisi ti nego tvoje doba; a što me u njemu zadivljuje, ne pripada mu: osjećam vrtoglavicu pri pomisli da ono prethodi onim golemim stoljećima izgubljenim u davnini, da se ono mnoštvo prizora od kojih protrnem još nije dogodilo, da je čitav srednji vijek preda mnom… Razumiješ li me?

Najzanosniji trenutak povijesti je njen prvi trenutak doživljen duhom posljednjeg trenutka.

I.

Dorostorum je bio jedan od utvrđenih gradova na rubu rimske dijeceze Tracije. Obala donjeg Dunava, duž koje je prolazila granica Carstva, dosta je visoka. Iz zaleđa se spušta na nju šuma po blagim obroncima, a preko rijeke vidi se sama pustoš: to su krajevi prepušteni barbarima. Oni počinju močvarama u kojima ljeti obitavaju jata ptica a gdje su u doba ovih događaja poljane trstika u snijegu; potom prelaze u bijelu stepu u kojoj katkad između ogoljelih stabala prelazi nekoliko divljih svinja ili pokoja srna. Ova se, napokon, gubi sasvim na sjeveru, pod mračnim obzorjem. Bilo je to u kasnu jesen; zemljom su vladali carevi Dioklecijan i Maksimijan a Podunavljem je upravljao regent Galerije koji je stolovao u Sirmiju. Bližile su se Saturnalije, i bog usjeva kao da je lebdio nebom nad onom smrti polja koja njegovom voljom ostaje uvijek samo prividna.

Popodne bi se vojničke vatre po dvorištima umnožile, a oni koji nisu imali mjesta u kulama već su podizali kožne šatore. Kako je vrijeme odmicalo, sjene zidina su naočigled tamnjele. U pocrnjelim hodnicima, prozorima, šupama, kroz koje se prolazilo, jedva se naziralo neko kretanje, i svaki je oganj polako poprimao zagasitije crvenilo.

U jednom su dvorištu namjerno dopustili da plamen zahvati neko suho stablo koje je stalo praskati.

Liječnici, koji prate vojsku, znali su da ljekovita hladnoća ubija dah kuge. Posluga je hranila konje ratnika i mazge i magarad, koji na pohodima prenose opskrbu; lijenost vojnika učinila ih je neophodnima, kao što je dovela i do odbacivanja oklopa i kacige. Osim toga, otkako im je car Septimije Sever dopustio ženidbu, mogu se vidjeti žene i djeca gdje posjećuju tabor i vojnici koji odlaze svojim obiteljima u grad; pri tom se smiju dvojiti je li veća korist od postignutog smanjenja one nužne razvratnosti ili šteta od neizbježivih sukoba zakonitih i nezakonitih suparnika. U Dorostorumu se opažaju opći znaci posvudašnjeg slabljenja rimske vojske. Uostalom, njene su legije, napuštene od plemstva, sada pune barbarskih plaćenika, ljudi nesklonih redu, buntovnika i uhoda.

II.

Postojao je običaj da se prosinačko slavlje dočeka danima posvećenim naročitom obliku vojničkog razvrata. Jedan legionar, izabran kockom, uživao bi trideset dana potpunu slobodu; grad je postajao njegovo kraljevstvo; zatim bi se, okružen do posljednjeg časa beziznimnim podavanjem, bacio na mač, žrtvujući se Saturnu.

Jedno zacijelo pogrešno objašnjenje ovoga obreda drži da se prvotnom činu prinošenja ljudske žrtve kasnije pridodala razuzdana priprava, kao neka naknada vojniku; ona, međutim, vodi k zanimljivom proturječju koje ga gotovo čini istinitim.

Iako, naime, osuda prema ovome prethodi utjesi, požuda s kojom svjetina prati pustolovine legionara, u koga se na neki način prenosi, pretvara se pri svršetku u mahnitu želju da se on usmrti, budući da je konačno ostala prikraćena za ono što promatra dostupno ovoj povlaštenoj požudi. Smrt je sada nužni član ravnoteže.

Tu se pruža opravdanje ubojstva, i to je ono što čini neodoljivim ovo tumačenje koje otkriva da je takav razvoj činjenica jezovit; ali religija ne traži opravdanje. Iz nje ne govore ljudi nego bogovi; čovjek sluša i izvršava. Nužno i dovoljno ovlaštenje religije jest da bude bezobzirna prema čovjeku. Imati boga znači pristati da se ne ograničava jedina Moć koja nadilazi moju ne snagom udarca nego odsustvom otpora. Nijedan od bogova ne osjeća ljubav prema ljudima; ona je ponižavajuća, smiješna, opasna. Zaista, to je jedini način da bog izrazi svoju samostalnost; čovjek ne smije utjecati na njegove odluke, koje ne smiju voditi ni najmanjeg računa o čovjeku; okrutnost bogova dokazuje njihovo postojanje. Oni nikada ne zahtijevaju nešto u prilog ljudi; katkada, međutim, njihov zahtjev može to značiti.

Religija im naprosto, nakon što čuje njihove želje, predaje jedno tijelo na vrhuncu njegove sreće, plod natopljen sokom, kao što se drugdje žrtvene životinje polijevaju vinom.

III.

U dvorištu su se zapovjednici okupili oko vatre pored koje leži plašt raširen po tlu. Legat Baso, okružen tribunima koji vode kohorte, sjedi u stolcu od savijenog drveta; nekoliko centuriona stoji; neki ugledni vojvoda baca kocku. Taj čovjek je upućen u geometriju, a boje ga se zbog njegove okrutnosti budući da mu se katkad dodjeljuje pravo da izreče presudu. On pati od neke vrste gube; obrazi mu se uvijek iznova počnu raspadati a poslije toga, pošto otpadnu kraste, ostaju bijele mrlje; nema sumnje da mu ono što skrivaju haljine zadaje užasne i odvratne muke.

Njegova je zamisao najjednostavniji način da se izvrši izbor. Potrebno je baciti samo četiri puta; pošto je pala prva kocka, poznata je kohorta iz koje će se uzeti vojnik; druga kocka određuje centuriju. Prije svakog bacanja naglas se izgovore imena zapovjednika, četa i pripadni brojevi. Potom se uzmu dvije kocke koje se bace u isti mah; svaki zbroj označava jednu dekuriju; a kako je jedan bio suvišan, izuzmu zbroj dva.

Izađe pet i tri; bila je to dekurija nekog Tračanina. Dozvaše ga da im priopći imena.

Vojskom prođe šapat, izvijestiše one kojih se ticalo, a neki se legionari, ležeći na boku, stadoše smijati. Pažnja se udvostruči, no pred tim konačnim činom izbor zastade. Vojvoda je razgovarao s malim čovjekom iz okolice Sardice, onda se okrenu centurionu koji je oglašavao imena.

„Stavite Agenora na dvanaest,“ čuli su vojnici kako mu govori, „Haldegasta na jedanaest.“

Tada priđu izboru, kao u prethodnom bacanju. Kocke pokazaše brojeve jedan i četiri. Časnik stane na neki kamen i objavi jedno ime. Legionari poskakaše na noge, osvrćući se da vide čovjeka koji je izabran; nitko se nije pokazao. Ali neka dvojica, čuvši ime, potrčaše kroz kapiju u susjedno dvorište i ondje ga ponavljahu. Uto čete vidješe kako jedan mladić, kada je riječ doprla do njega, odjednom posrnu. Neki uzmakoše a neki mu priđoše; jedni su mu se rugali, drugi su ga hrabrili. Ovi su ga uskoro morali braniti od bijesa nekolicine koju su huškali veterani; oni nasrnuše, vidjevši njegovu malodušnost. Kako su im se pridruživali novi, doskora su opkolili onu skupinu dobronamjernika i uzeli ih tući. Napokon zgrabiše mladog legionara; prisile ih da pođu k časnicima. Kad su im se primakli, pustiše ga iz ruku; dok je vojska iz prvog dvorišta začuđeno promatrala taj prizor, nekoliko su puta doviknuli: „Odbija! Odbija!“. A zbunjeni mladić, misleći da je dovučen pred vojskovođe i kako mu se učinilo da ga ispituju, potvrdi to kao da prkosi; osjećao je da su mu ova zlostavljanja ulila hrabrost, a jamačno je zbog njih svoj izgled držao strašnim.

Ali zapovjednici odlože sve za sutra i raziđu se.

IV.

Kad je pala noć, vidjeli su onoga legionara kako hoda između gomilâ snijega, obasjan plamenom. Svakako pod utjecajem tame, pogani su u čudu, mirno, gledali tu borbu sa zloduhom u koju su pozvani oni koji slijede Krista; a za kršćanske plaćenike nije bio manje tajanstven taj neprijatelj, smješten u nutrini, koji ne napada progonima i oružjem.

U vrijeme prvog sna dođe jedan kršćanin u kožnoj kapi i nađe ga zapalog u očaj; on je donosio vijest da se čini kako će, ne pristane li ispuniti običaj, biti izveden pred vojvodu.

Oko ponoći mladić sjedne pod šator; vojnici se probude i počnu ga tješiti, misleći da ga opsjedaju kušnje, budući da su ih same morile čežnjive misli. Razgovor pođe takvim tokom da ubrzo priznaše kako ih užasavaju duga odricanja, potom im se stadoše čuditi; zauzvrat su žalili što se život ne traži samo od onih koji se usprotive, budući da ovako svaka hrabrost gubi na vrijednosti… Međutim, neki ratnik odlučna pogleda objavi da je svaki čas spreman položiti život za onoga komu se moli. Nato mladić naglo ustade. On se ushoda pod dojmom te neustrašivosti. Odlučnost ga je svega obuzela; dok je koračao, činilo mu se da pred njim uzmiče smrt. Zaustavi se promatrajući sjene stražara, uspravljene tu i tamo poput prikaza, uz koje su plamsali dugi jezici ognja. Ponovno se pokrene, smišljajući odrješite odgovore; učio ih je naglas dok ih je vjetar odnosio. Vrativši se drugovima, zateče ih pozaspale.

Oblaci, koji su pokrivali nebo, polako se pomoliše a među zidinama se začuju prvi pijetlovi. Čitave noći napast se nije približila legionaru.

V.

Ujutro legat Baso naredi da se u odaje dovede onaj koga su izabrale kocke; kada pristigoše časnici, preda nj izađe iscrpljeno stvorenje naduta lica, koje je drhtalo zbog hladnoće. Baso se sažali.

– Kako ti je ime? – reče on.

– Kršćanin – odvrati mladić – tako se zovem.

– Znači, istina je ovo što sam dočuo o tvojoj tvrdoglavosti…

Legionar je šutio.

– Gle – nastavi legat – dajem ti dva sata da odlučiš.

Uto doprije neki štropot koji je proizvodio vojvoda dok se primicao.

– Zašto? – upita on glasom ustreptalim od bijesa.

– Da, zašto? – ponovi optuženi – Ništa ne može izmijeniti moju odluku.

I odjednom vidje ponor koji ga je dijelio od toga obreda, svu nemogućnost da osjeti ovu požudu u koju ga nagone i za koju misle da je u njemu opažaju pobijeđenu; tu udaljenost ne bi prešao čak ni kada bi ga to moglo spasiti. U odlučnosti s kojom se mladić pridružio pitanju čovjeka koji ga je mrzio, legat je nalazio samo neobičnu okrutnost prema vlastitu životu, zatim mu se, dok ih je gledao, pričini da je to neka strašna krepost, nova vrlina koja nadilazi razum…

– U tom ćeš slučaju umrijeti odmah – izgovori on.

VI.

Popodne krenu povorka legionara koja je pratila osuđenika prema stratištu. Uz put se valjalo mnoštvo, stanovnici svake dobi, seljaci i mjesni obrtnici; bilo je tu Grka, rimskih doseljenika, zatim getskih Karpa s Donjeg Dunava, keltskih Bastarna, borbenih Sarmata i drugih barbara dovedenih iz izgubljene Dacije. Dobacivali su uvrede mladiću i gađali ga šljunkom; drugi su urlali protiv Rimljana.

Na jednom zavoju vojnicima se otvori pogled prema žrtveniku u čijem je podnožju čekao krvnik. U taj se čas osuđenik strese. Osjetio je nešto slično buđenju; kao da se oko prošle ponoći, kada je očajavao, nazirući još daleku smrt, njegova svijest prekidala, da bi sada iskrsnula pred njom; vrijeme približavanja ispunjala je praznina. Sav mu se užas povrati, uvećan jezivim dojmom da se čitav svoj posljednji dan njegova misao nije dotakla ove smrti.

On poče bježati, poput slijepca. Vojnik koji je nosio posudu s kadom pomisli da želi navaliti na nj kako bi mu je oteo i razbio; a budući da je iz samilosti želio da to učini, on mu je gotovo pruži u ruke. Osuđenik je pograbi i baci a žeravica se prospe.

Okupljeni narod kriknu: ogorčeni zbog te drskosti, mnogi poletješe na legionara; kršćani koji su bili u mnoštvu skoče da ih spriječe. Nastade tučnjava; izmjenjivali se povici i mukli udarci, neki su trčali po snijegu, drugi su sjedili krvareći. Polako se smirivahu; zatim brzo pođu k stratištu i raspitivahu se kod onih koji su promatrali. Legionaru je bila odrubljena glava. Kršćani su navečer uspjeli dobiti njegovo tijelo.

Njegov se kovčeg čuva u Ankoni.