Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske | Stanko Andrić

BLAGOGLASJA

Jednom, ne tako davno, naše kasete su skupljale prašinu studentske sobe, a prijatelj Sale uvijek je iznova ubacivao u kasetofon jednu od njih, koja je govorila o „novcu masnom od krvi“. On je između ostalog bio matematički i elektronički genij.

– Što misliš – upitao sam ga – bi li se mogla načiniti kaseta koja bi, umjesto ikakve glazbe, širila savršenu tišinu?

Sale se prezirno nasmijao na filozofski žalac tog pitanja i odgovorio:

– Jednostavno, mogao bi uzeti praznu kasetu i pustiti je da se bezglasno vrti…

– Nisam mislio to – rekoh, iako je objašnjenje bilo suvišno. – Mislio sam na kasetu koja bi, kao što druge proizvode ovaj ili onaj oblik buke, naprotiv uspostavljala ničim narušenu tišinu…

*

Bit, ili barem pjesnička bit, neke stvari nalazi se uvijek izvan nje same, kadšto upravo u njezinoj opreci. Ne samo da je moguće nego je ponekad i nužno izraziti neku stvar sredstvima koja su joj po svojoj naravi suprotna, na primjer tišinu nekim oblikom buke, kao što mi se pokazalo onoga sunčanog jesenjeg popodneva kada je, na Mirogoju, pokraj groba davno pokojnog akademika i u njegovu čast, jedna osamljena truba svirala Tišinu.

*

U Budimpešti, ispod raskršća kod Astorije, skupina nepatvorenih Latinoamerikanaca svakodnevno privlači pozornost prolaznika svojim glazbenim programom. Ljudi su se već bili navikli na njih, kada se u istom podzemnom prostoru, u njegovu suprotnom uglu, pojavila neobična glazbena konkurencija: svirač klarineta. Njegovi izgledi za uspjeh u publike bili su, kao što ćemo vidjeti, veoma slabi, ali to nije umanjivalo njegovu upornost. Zašto je uopće, pokraj tolikih pogodnih mjesta, izabrao upravo taj podzemni prolaz u kojem su se već udomaćile egzotične melodije s dalekih Anda? Mogući odgovori su proturječni: neobuzdanoj navali jednostavnih glazbala s drugoga kontinenta odlučio se suprotstaviti profinjenijim mogućnostima jednoga suptilnog instrumenta, takoreći kao zastupnik viših tradicija srednjoeuropske civilizacije; ili se, naprotiv, privučen tim glazbenim slavljem, samo poželio pridružiti i pridonijeti svečanosti u skladu s vlastitim skromnim mogućnostima, jednostavno – tu se svira i pleše, pa i vlasnik klarineta želi svirati s drugima. Na žalost, početak priče nam je nepoznat, pa i ne znamo je li se možda svirač klarineta, u svojoj dobrohotnoj potrebi za zajedništvom, isprva smjestio sasvim pokraj andskih svirača, te jesu li ga možda oni posavjetovali da se odmakne na manje intimnu udaljenost; nije li se nakon toga njegovo prvobitno savezništvo prometnulo u zavist i suparništvo i prijezir, te što treba značiti da on svira iz svog kuta okrenut upravo prema njima, upravljajući svoje glazbalo u njihovu smjeru: je li to znak naklonosti ili neprijateljstva, potpora ili napadaj? Bilo kako mu drago, svirač klarineta duhao je neumorno satima, glave zabačene unatrag, trbušast, u šeširu i sivom kaputu, posve nalik na kakva imućnijeg seljaka koji je možda došao u grad da položi u banku zaradu od ljetine. Svirao je polako i glasno: jedan ton, kratka stanka, drugi ton, itd. Nikakva glazbenog obrazovanja očito nije imao, ako ne računamo ono koje mu je možda pruženo u nekoj umobolnici, kada je mjerodavni liječnik uočio da je duhanje u klarinet kadro zaokupiti tu nedokučivu, vrludavu usredotočenost. Umjesto da zastanu da ga slušaju, ljudi su promicali pokraj njega praveći se da ga ne zapažaju, u nekoj vrsti sućuti, pomalo zbunjeni. Bilo je nečeg potresnog u tom sviraču klarineta, i istodobno nečeg što je nagonilo na smijeh.

Pošto sam prilično često izlazio na postaji podzemne Astorija, sreo sam svirača klarineta još nekoliko puta, a onda je on nestao. Već sam na nj bio posve zaboravio, kadli, nekoliko mjeseci kasnije, prolazeći podzemljem kod Zapadnog kolodvora, začujem odnekud poznate zvukove klarineta. Prepoznavanje je bilo trenutačno, jer uopće nije bila riječ o melodiji. Svirač je doista bio tu, u jednom od mnogobrojnih zakutaka. U međuvremenu je pustio brkove, bila je to jedina uočljiva promjena. Kao što rekoh, u njegovoj neukoj svirci ima nečeg potresnog, ali čovjek nema osobita razloga da se zaustavlja pokraj tog samovoljnog i nepredvidivog nizanja tonova, lišena ikakva glazbenog sadržaja. No, sviračeva upornost, činjenica da ga tu nalazimo iz dana u dan, tjera nas na kraju da zastanemo. I tada shvaćamo da dojam o potpunoj odsutnosti sadržaja zapravo ne odgovara istini. Svirač klarineta nije lišen sluha, iako ne umije razmišljati o cjelinama većim od tri-četiri tona. On zapravo priča beskrajnu priču, punu patetike, tužnih kadenci, naglih obrata; nekoliko veselijih tonova začas potone u gorku agoniju. Tu se događa sentimentalna povijest cijeloga jednog pokrajinskog grada, ljubavne nesreće, neizlječive bolesti, bolni rastanci, „i onda je ona otišla zauvijek“, samoubojstva i pogrebi. I svemu tome, baš kao ni ljudskoj rijeci koja teče pokraj svirača, nema kraja.