Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske | Stanko Andrić

O ČITANJU KIŠA

Većina pisaca koji mi mnogo znače i čije su me knjige oblikovale bili su mrtvi u času kada sam ih otkrivao, uglavnom odavno mrtvi. Još uvijek nisam doživio mnogo nestanaka „kapitalnih suvremenika“ čiji sam rad sa zanimanjem pratio ili pokušavao pratiti. Prvi takav osobni udio u oproštaju od općepriznatog velikana dogodio mi se na završetku gimnazije, u lipnju 1986., kada je umro Borges. Tri godine kasnije, za smrt Danila Kiša saznao sam s nekoliko dana zakašnjenja; zapravo, nisam prije toga znao ni da je bio teško bolestan. Te 1989. bio sam u nekom smućenom, rastrojenom stanju. Negdje na ulici prelistavao sam Danas (od 24. listopada) i odjednom naišao na veliki članak Mirka Kovača „Duša koja upija smrt“, sa crno uokvirenim nadnaslovom „Danilo Kiš (1935. – 1989.)“. Bio sam zaprepašten. Djelomice zato što me je iznenadila, bila je to za mene najpotresnija smrt nekog pisca suvremenika.

Dakako da ni poslije 1989. nisam prestao čitati i iznova čitati Kiševe knjige, ali ono presudno, intenzivno upoznavanje s njegovim djelom zbilo se prije piščeve smrti. Već sam bio pročitao, i u nekom dubljem smislu usvojio, meni najvažnije Kiševe knjige: Grobnica za Borisa Davidoviča, Čas anatomije, Enciklopediju mrtvih i od svih mi draži roman Bašta, pepeo. Kiša sam otkrio nekih šest-sedam godina ranije, na početku gimnazije, kada su u vode književne publicistike dopirali još samo oslabljeni valovi i odjeci velikog književno-političkog skandala što ga je izazvala Grobnica (objavljena 1976.). Upravo mi je ta knjiga prva dospjela u ruke. Pokušao sam je čitati – sjećam se, iz te perspektive, onog niza kratkih prizora iz španjolskog građanskog rata u „Krmači koja proždire svoj okot“ – ali sam vrlo brzo odustao i vratio je u knjižnicu. Nešto mi je u teksturi te proze tada bilo strano: opora i napadna metaforika, ironična distanca pripovjedača, tjeskobna radnja, neka dubinska, neutješna tuga, čak osjećaj posvemašnje praznine. Tek sam je kasnije, u drugom pokušaju, postao sposoban čitati, otkrivajući majstorstvo s kojim su satkane te guste, sažete priče.

Slično je prošao i moj prvi susret s romanom Bašta, pepeo (koji je prvi puta objavljen još 1965.). Nabavio sam njegovo izdanje iz upravo izašlih Djelâ Danila Kiša u deset svezaka (Zagreb-Beograd, 1983.). Dobio sam, dakle, tu knjigu u kanonskom, klasičnom izdanju koje je svojom izvrsnom opremom ostavljalo upravo takav dojam. Narančasti platneni uvez sa sitnim zlatnim natpisima, lakonski jednostavna, klasicistička prezentacija sadržaja, stranice s prostranim marginama i odmjerenom količinom teksta, koje već svojim likovnim dojmom upozoravaju na bogatstvo te pjesničke proze, na dragocjenost svake njezine riječi. Istodobno, ta otmjena oprema kao da je uključivala i neku duhovitu, ironičnu provokaciju. S unutarnje strane korica nalazio se zaštitni list jarkozelene boje, upadljiv kao neočekivana, kontrastna podstava na nekom kaputu. Taj upadljivi i proturječni spoj narančastog platna i otrovnozelene unutrašnjosti kao da je u klasicizam knjige upletao notu namjerne kričavosti pop-arta, tvoreći od nje kao predmeta neku dosjetku, pridajući joj samo njoj svojstvenu crtu originalnog i sretnog umjetničkog rješenja. U isti mah je takva kombinacija boja i materijala, praznina i redaka, ostavljala dojam nekog biranog i plemenitog jela, nekog jarkog tropskog voća. I sada mi se čini da je autoru te uspjele opreme na neki neobjašnjiv i genijalan način pošlo za rukom stupiti u dosluh sa samom biti tog romana, možda i čitavog Kiševa djela.

No, u vrijeme kad sam je dobio u ruke, izgled te knjige i njezin sadržaj prije su mi se činili kao nekakav paradoksalan sklop. Čudilo me što je ta lirska proza, taj niz jednostavnih, neambicioznih priča i crtica, predstavljena u tako svečanom i dostojanstvenom izdanju, kao djelo klasika, potvrđenog i oplemenjenog patinom vremena. Iz tog prvog, vrlo djelomičnog čitanja ostalo mi je sjećanje na dug i podroban opis stare plitice ili „poslužavnika“ koji majka ujutro unosi u spavaću sobu; na spavanje za čitavih kišovitih dana; na pisanje školskih sastavaka pod naslovom „Požar u selu“; i na onu neobičnu ilustraciju, realistički crtež šivaće mašine Singer kojim je potkrijepljen njezin podroban opis u drugom poglavlju. Ubrzo sam odustao i od te melankolične lektire i vratio knjigu. U tom prvom susretu, ona me uopće nije zainteresirala. Kratkotrajan doticaj s te dvije knjige, kao i samo ime pisca koje mi se činilo neobičnim i umjetnim (kao da je pseudonim ili neka dosjetka), stopili su se u nešto poput uspomene na bizaran susret: na trenutak sam naslutio kako se čudnovati opusi skrivaju u maglovitom i zamršenom prostoru suvremenih jugoslavenskih književnosti, koje tada uopće nisam čitao.

Potkraj gimnazije pročitao sam, s mnogo više zanimanja, Čas anatomije i jednu knjigu sabranih polemika i kritika potaknutih Kiševim djelima, poglavito Grobnicom (knjiga se zvala Treba li spaliti Kiša?). Nedugo zatim, iznova sam pročitao Baštu, pepeo, otkrivajući u drugom pokušaju što je zapravo taj kvaziautobiografski roman o djetinjstvu: iznimna književna riznica. Iako mu se radnja sastoji od ispremiješanih vremenskih odsječaka, pročitao sam taj roman zagonetna lirskog naslova nadušak kao kakvu pikarsku pripovijest. Iz paragrafa u paragraf otkrivao sam sjajne prizore, anegdote, bravure stila: priču o frojlajn Vajs; svečanost putovanja vlakom, u prvom razredu; opojnu gospođicu Edit koja pati od epilepsije; očev projekt novog, sveopćeg voznog reda za autobuse, brodove, željeznicu i avione, koji prerasta u utopijsku filozofsko-mističku summu; iznenađujući popis, na više od dvije stranice, studijâ koje je otac, Eduard Sam, u tu svrhu proučavao – od „alkemijskih“ do „zoogeografskih“; očeve sukobe s dobrostojećim rođacima, tijekom kojih se njegov glas „razleže kao jerihonska truba“; junakovo uspješno nadmetanje za naklonost zelenooke Julije Sabo; dramatične dojmove što ih na dječakovu savjest i maštu ostavlja ilustrirano izdanje Male školske Biblije; očeva „ahasverska“ lutanja koja od njega prave opasnog sumnjivca u očima uvijek budne države i pretjerano oprezne Crkve; bijeg i selidbu židovskih obitelji, prilikom kojih ti „potomci Noja“ tovare na kola cjelokupne imetke, „tu ogromnu hrpu starudije, to negdašnje bogatstvo, odjednom lišeno smisla i konteksta“; virtuozno duhovitu priču o jednom očevom „ljubavnom brodolomu“ (priču s kojom „ćemo ipak morati da razočaramo pasionirane čitaoce ljubavnih romana, poštovaoce jasne intrige i tragedija po klasičnom uzoru“), koja ga navodi na osvetnički pothvat u području propagandne manipulacije – postavljanje transparenta s „tajanstvenim imenom firme koja se preteći nadvila nad nebom sitne buržoazije, pojavivši se naglo i neočekivano kao kometa“; na kraju, „po odlasku oca“ (tj. poslije njegove deportacije), junakovo otkrivanje vlastitog pjesničkog dara, u danima provedenim u oskudici, gladovanju, grijanju uz dimljivi štednjak naložen suhim šišarkama, skupljenim u „zlatnom majdanu“ Grofovske šume.

To remek-djelo lirike i ironije, stila i pripovjednog umijeća, zavolio sam utoliko neizbježnije što se ono oslanja na prepoznatljive prirodne i kulturne koordinate panonskog, podunavskog, eksaustrougarskog podneblja. Nešto kasnije otkrio sam srodno djelo Brune Schulza, čiji se stilski registar i motivska mitologija osobito jasno razabiru u pozadini romana Bašta, pepeo: to mi je omogućilo da u Kiševu romanu uočim i dimenziju književnog palimpsesta, da ga čitam kao djelo koje je, uz ostalo, i rezultat čitanja drugih knjigâ, svojevrsna njihova interpretacija. Izvornost zacijelo nije presudno obilježje Kiševa djela, kao što to nije ni epsko fabuliranje ili zaokupljenost idejama. Kiš je više od svega majstor forme i stila. Upravo onako kako se sâm izjasnio u svojim „Varijacijama na temu Srednje Europe“, prvotno napisanim na francuskom za jedan simpozij u Ann Arboru, potom prevedenim u časopisu Cross Currents: „Ako kažem da je svijest o formi osobina koju dijele svi pisci u Srednjoj Europi, formi kao želji da se dade značenje (smisao) životu i metafizičkoj dvojbi, formi kao mogućnosti izbora, formi koja je pokušaj da se u kaosu oko nas nađu točke oslonca poput onih Arhimedovih, formi koja je suprotstavljena neredima barbarizma i iracionalnoj arbitrarnosti instinkatâ, bojim se da sam samo generalizirao svoje vlastite intelektualne i književne opsesije“ („Variations on the theme of Central Europe“, Cross Currents 6 (1987.), 14; prijevod je moj).

„Svijest o formi“ ili opsesija njome nije, dakako, jedini mogući način da se „dade značenje životu i metafizičkoj dvojbi“. U jednom od svojih posljednjih intervjua, u kojem je svoj agnosticizam i pesimizam možda najeksplicitnije izrazio, Kiš se osvrće i na druge pokušaje traganja za odgovorima na „egzistencijalna pitanja“, pokušaje „da se razumiju ljudi i stvari“ – filozofiju, religiju i znanost – i iskazuje rezervu prema pretenzijama svih njih. S tim u vezi, Kiš daje ovakvu dijagnozu aktualnog duhovnog stanja zapadne, a možda i globalne, kulture: „Mi boravimo u nepoznatom, kao na početku sveta ili na početku čovekovog postojanja. Ideologije su nastale da bi ispunile tu prazninu. One su najjednostavniji način da se čoveku stvori utisak kako su svi problemi egzistencije i postojanja savladani. Na tome se zasniva veliki uspeh ideologija, ili tačnije: na tome se zasnivao njihov veliki uspeh. Jer, danas se, kao što sam već rekao, vraćamo religiji, mitu“ (Gorki talog iskustva, priredila M. Miočinović, Beograd, 1991., str. 288).

Takvu dijagnozu ne moramo smatrati potpuno točnom ili je se barem danas, jedno desetljeće pošto je izrečena, može poželjeti korigirati. U isti mah, Kiš se pokazuje kao iznimno osviješten umjetnik, posve jasno svjestan svoje vlastite pozicije: nasuprot projektima koji objašnjavaju svijet i nude odgovore, a pritom nisu svjesni svoje iluzornosti, Kiš je sudbinski opredijeljen za „svijest o formi“ kao za osnovu umjetničkog stvaranja, kao utjehu i svjesnu iluziju, „davanje značenja (smisla)“ kaosu života i besmislu svijeta. Nasuprot odgovorima, spram kojih ostaje skeptičan ili nesposoban da ih usvoji, usud pisca jest „poetska transformacija traganja za odgovorima“ na pitanja bez odgovora.