Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske | Stanko Andrić

POVIJEST TIRANIJE*

Od trojice znamenitih ovostoljetnih Bazina, André (1918. – 1958.) je bio filmski kritičar i teoretičar, „duhovni otac Novog vala“, René (1853. – 1932.) katolički romanopisac i akademik, danas uglavnom zaboravljen ali u svoje doba nezaobilazan, napokon Hervé (ustvari Jean-Pierre Hervé-Bazin, rođen 1911.), unuk Renéova brata, također romanopisac i akademik, autor jednoga od najznačajnijih proznih opusa poratne francuske književnosti. Sva su tri Bazina rođena u Angersu, u susjedstvu povijesne pokrajine Vandeje (Vendée), zavičaja onih „glasovitih kraljevih vojnika, koji su se neustrašivo borili protiv republikanske vojske za vrijeme francuske revolucije“, kao što piše u pogovoru hrvatskog prijevoda romana Magnificat Renéa Bazina, izdanje Knjižnice „Hrvatske obrane“, Đakovo 1939. U istome se pogovoru veli kako „po ispravnosti svoga kršćanskog značaja, po blagosti svoje naravi i po plemenitosti svoga srca (René) Bazin spada među najznačajnije ličnosti svjetske književnosti uopće“. René Bazin, po struci pravnik i dugogodišnji profesor kriminalnog prava na katoličkom sveučilištu u Angersu, živio je sa svojom brojnom obitelji (nasljedujući uzor starozavjetnih patrijarha) na baštinjenom zemljoposjedu nedaleko Angersa, pišući svoje romane uz nesebičnu pomoć supruge koja je također imala književnog dara. „Jednom je došao onamo u pohode predvečer neki redovnik asumpcionist, koji je bio dirnut, kako lijepim životom živi ta obitelj. U sedam sati navečer zvonce pozove u kućnu kapelicu svu čeljad na molitvu. Bili su tu na okupu ne samo članovi obitelji, nego i svi radnici i služinčad. Sam je René Bazin predmolio večernju molitvu i krunicu“ (nav. dj. str. 19S).

Nekako istodobno, u nedalekom susjedstvu, odvijalo se djetinjstvo Jean-Pierrea alias Hervéa Bazina, kojeg će zapasti da u svojim djelima bezobzirno raskrinka tu katoličku i zemljoposjedničku idilu i da razotkrije njeno nimalo laskavo naličje.

* * *

Hervé Bazin započinje život odbacujući pripremljenu karijeru. Profesije mijenja po američkom modelu: novinar, sobar, poštanski službenik… Guja u šaci (Vipère au poing, 1948.) prvi je njegov roman, napisan u jednom dahu, tijekom posljednjeg tromjesečja 1947. godine. Bazin se latio pisanja romana povodeći se za ranijom sugestijom Paula Valéryja, nakon što se već bio okušao u pjesništvu (objavio je dvije zbirke: Le jour iz 1947., koja mu donosi nagradu Apollinaire, te A la Poursuite d’Iris, 1948.; 1946. osnovao je časopis Coquille, od kojeg je izašlo osam brojeva). Guja u šaci donijela mu je neposredan uspjeh: bilo je to za ono vrijeme skandalozno, ali od sama pojavljivanja mnogo čitano djelo; njegova dosadašnja naklada u Francuskoj iznosi oko 2,5 milijuna primjeraka, uvršteno je i u obvezatnu školsku lektiru.

Tema romana, kao i njena obradba, nije nimalo revolucionarna: obiteljski život, neveselo djetinjstvo, proces individuacije, ukratko – roman o odrastanju; pa čak ni ta negativna vizura, anti-idila, slika obitelji kao pakla nije sama po sebi originalna niti lišena prethodnika (prisjetimo se Mauriacova Zmijskog spleta, pa i Thérèse Desqueyroux). Radnja je jednostavna: glavni junak i njegova braća, zemljoposjednički sinovi, mrze svoju majku sve do pokušaja ubojstva. Roman retrospektivno (iako vremenska distancija pripovjedača nigdje nije eksplicitno definirana) raščlanjuje povode, dublje uzroke, kontekst, taktike i dovijanja u tom odmjeravanju snaga među najbližim krvnim srodnicima, u nemilosrdnoj borbi za vladavinu nad drugima ili za svoj prostor slobode. Djelo je u dobroj mjeri autobiografsko (prezime Bazin promijenjeno je u Rezeau).

Roditeljska a-simetrija postavljena je u Guji u šaci obrnuto no što je slučaj u klasičnom srednjoeuropskom romanu s njegovom edipovskom paradigmom (model Werfel: otac neurotični tiranin, mati blaga zaštitnica). Kod Bazina, tiranija je matrijarhalna. Majka Rezeau opisuje se kao žena koja je „promašila karijeru čuvarice ženskog zatvora“ i kao „izvrstan žandarmerijski oficir“. Prepredena, sadistična, osvetoljubiva, „snažna ličnost“, utjelovljenje totalitarne vlasti, iza kinjenja vlastite djece najviše voli filateliju. Ona je sasvim osobita inačica faux dévot-a: vjera je puko sredstvo u njenim rukama, koje joj služi za osiguranje neograničene vlasti nad potomstvom; podčinjava ih ad maiorem Dei gloriam; ona je iznad te vjere, okamenjene, mrtve i instrumentalizirane (ona je zapravo ateist, iako toga nije svjesna). Njeni sinovi ne zovu je majkom, odbijajući se smatrati njenom djecom; zovu je podrugljivim nadimkom Folcoche (što je dječja kovanica prema folle + cochonne, „luda+prasica“; Crnkovićev prijevod: Lucprda). Kad joj se najmlađi sin, „mezimac“, u trenutku nekog ispaštanja ipak obrati s „mama“, Jean-pripovjedač ogorčeno primjećuje: „Mali gad ju je još zvao mama!“

Otac Rezeau je slabić, boležljivac i strastveni entomolog (specijalnost: syrphidae); drugorazredni mu je hobi obiteljska genealogija. Njegova urođena blagost ne može doprijeti do njegovih sinova, osim u rijetkim razdobljima majčine odsutnosti kakva je ona zbog bolesti. Pred svojom ženom on je nemoćan i kukavan, a u rijetkim trenucima pobune s lakoćom neutraliziran njenim lukavštinama koje ugađaju njegovu „rezeauovskom“ samoljublju.

Glavni junak, Jean Mutikaša (franc. Brasse-Bouillon) srednji je od trojice sinova. I ostala dvojica nose nadimke (Sroljo i Pićo), što je neka vrst tradicije: „zbog smiješne obiteljske navade koja nas veže sa starim rimskim obiteljima u kojima su nadimci bili obavezni“. Jean-pripovjedač veli za sebe da je „pun uvažavanja spram snažnih ličnosti, i prijatelja i neprijatelja, s malom prednošću za potonje“. Njegova paradigma snažnog neprijatelja jest Lucprda. Permanentni sukob s njom ubrzo mu počinje pribavljati užitak s kojim jedva da je usporediv koji drugi užitak. „Lucprda mi je postala prijeko potrebna“, konstatira on na 1k6. stranici, „kao što je ratnom invalidu što živi od svoje invalidnine potrebna rana“. Čak i kratkotrajna odsutnost tiranina dovodi do „dezorijentacije“ i osjećaja praznine: „Mogu sasvim dobro zamisliti izgubljenost obožavatelja Moloha ili Kalija kad najednom ostanu bez svojih zlih bogova. Mi nismo imali čime nadomjestiti našeg boga. Mržnja zaokuplja čovjeka više nego ljubav.“ Mrziti: to je jedini glagol koji dragovoljno sprežu ti mali robovi, čak i kad se ne nalaze u kućnoj školi svojih dušobrižnika (usp. str. 64).

Jedna od omiljenih Lucprdinih kazni ubodi su viljuškom u dječje nadlanice (ponekad do krvi), kojima ona održava željeznu disciplinu za stolom: ruke moraju biti položene s obje strane tanjura, glava uspravna, leđa odmaknuta od naslona. Pa ipak, čak i u tako uzornom totalitarnom poretku, glavni junak pronalazi stanovit prostor slobode (što će reći osvete): pogled. Lucprda traži da je gledaju pravo u oči, jer ona „ne voli prijetvorne poglede“. Dječaci prihvaćaju igru: gledaju je ravno u oči, nazivaju to „držanjem na nišanu“; Jean je najuporniji, u sebi joj govori najružnije pogrde koje može zamisliti (usp. str. 65-67). Jednostavan i savršen trik. Nevjerojatno, počinitelj ostaje izvan dohvata. Izmiče kazni.

Nakon što su je pokušali ugušiti u rječici na imanju (ali tako da im se namjera ne može dokazati), i nakon što Lucprda ipak preživljava zahvaljujući svojoj žilavosti, Jean joj se divi: „Prilično sam ponosan i na nju i na sebe.“

„Čovjek obično vjeruje u ono u što mu vjeruje majka“, čitamo u jednom od malobrojnih ekskursa. „Nama se naša majka gadila pa je bezbožnost bila posljedica naše pobune. (…) Još i danas, kad se pitam za razlog nekoj svojoj nerazumnoj odbojnosti prema nečemu, obično vrlo brzo otkrijem da je ona utemeljena na suprotstavljanju nekoj majčinoj naklonosti, što je u mene zauvijek postao glavni kriterij odbijanja nečega.“

„Ja sam, kao što znate, pomalo bogohulnik,“ konstatira pripovjedač na sredini knjige, u sklopu jedne lirske epizode začudne ljepote i lucidnosti. U tu smo se tvrdnju uvjerili od sama početka; evo rečenice kojom se zaključuje epizoda o pražnjenju noćnih posuda: „Da bismo u mraku izbjegli svaki sudar neugodnog zadaha, odlučili smo da nosimo svoju nečist šuljajući se hodnikom, držeći vrčinu čvrsto privijenu uz srce, kao što je Tarzicije držao ciborij na prsima“. Samo jedna od provokacija.

Svojom dirljivošću odudara epizoda sa zalaskom sunca u blagovaonici. Lucprda, nespojiva s najmanjom naznakom idile, odsutna je. Tijekom rane ljetne večere, zahodeće sunce obasjalo je staru tapiseriju „Amora i Psihe“; obiteljska tradicija nalaže da se taj veoma rijetki događaj poprati razmjenom poljubaca. Ali ovaj naraštaj nije kadar za toliku nježnost. Već smo razumjeli da je nježnost u toj obitelji nemoguća; sve što se može dogoditi jest mali pomak, plahi početak otkravljivanja: „Ne, nismo se izljubili. Ali prezir prema nježnosti postao je na trenutak tek sram od nježnosti.“

Svoj zavičaj, Craon, malu pokrajinu smještenu između Maine, Bretanje i Anjoua, pisac opisuje kao nezdrav i zaostao kraj što ga nastavaju brkati i krivonogi „degenerirani Gali“, „u duši kmetovi, koji šalju u Nacionalnu skupštinu pet-šest reakcionara“. Evo kratkog katekizma tog konzervativnog oporbenjaštva (njegovi su članci razasuti diljem romana): „departmani su proizvoljna izmišljotina Revolucije“; „Rusija se privremeno zove SSSR“; 14. srpnja jest „dan njihove republike“ („taj 14. srpnja koji gotovo da i nije službeni blagdan u craonskom kraju, gdje bi državni praznik prije bio dan smaknuća Jeanne d’Arc“). Pisac svojski izruguje tu zemlju izgubljenu u vremenu, svijet zemljoposjednika koji nisu svjesni vlastite anakroničnosti i dekadencije, tog „propadanja što ga je pripremilo obezvređivanje predrasuda i vrijednosnih papira“. Ti tvrdoglavi potomci šuana ne primjećuju da se „svijet komeša, jedva da još čita La Croix, fućka se njemu za indeks i imprimatur, on traži pravdu a ne samilost…“

„Craon, zemlja zelja, šuana, sova i čavki koje čavču oko zvonika: ’Vjer-rujem, vjer-rujem!’ (franc. ’Je cr-rois, je cr-rois!’)“.

U trenutku pobune i bijega iz roditeljske kuće, mladi Rezeau u vlaku puši Gauloises i čita socijalistički („dakle antirezeauovski“) Le Populaire. Ironična i duhovita obrada političkih predrasuda spada među najsjajnije niti koje tvore tkanje ovog romana.

U dva navrata pisac dohvaća i sakrosanktnog ideologa „bijelih“ i besmrtnika Akademije, Renéa Rezeaua (čitaj: Bazina), tu obiteljsku diku i povremenog uvodničara La Croixa: „Povratak na zemlju, povratak Alzasa, povratak feudalnim dvorcima, povratak vjeri, vječni povratak!“ Budući otpadnik imao ga je prilike vidjeti na obiteljskim svečanostima koje je njegov otac organizirao u čast tog patrijarha loze i na veću slavu svoje kuće. Tko su uopće ti Rezeauovi? Oni nisu plemići, oni su buržoazija, i to (prema klasifikaciji g. Rezeaua) „duhovna buržoazija“, za razliku od financijske i trgovačke, koje su buržoazije „slabije kvalitete“. Duhovna buržoazija jest „ona prava, čista, vatikanska, ali zato ništa manje patriotska…“ Pripovjedač ipak priznaje da se ne može sasvim distancirati od svojih korijena, od svog krvnog podrijetla. Dok bude svesrdno pomagao njihovoj propasti, on će pomalo patiti „jer ih ne mrzi baš sve“. Shvaća da, na neki način, nije samo negacija nego također i logičan plod te „duhovnoburžujske“ i feudalno-zemljoposjedničke evolucije (nešto poput našeg Krleže koji ishodi iz građanske civilizacije na koju se okomljuje). Uostalom, što je uopće tradicija? Djelo pobunjenika protiv tradicije, kakvo je ovo Bazinovo, kadro je uspostaviti novu tradiciju.

* * *

Posljednje stranice romana ispisane su pobjedonosno. Tiranija majke definitivno je oborena. Ovi potresni i okrutni reci upućeni su poraženoj: „Ja sam jači od tebe. Ti silaziš a ja se penjem. (…) Ja sam postojana pravedna kazna tvog zločina jedinstvenog u povijesti matera. Ja sam tvoja živa kazna kojoj nećeš izmaknuti, koja će ti osigurati jedinstvenu starost u povijesti sinovske ljubavi“.

Lucprda se pojavljuje u još dva romana Hervéa Bazina, Konjićevoj smrti (La mort du petit cheval, 1950.) i Sovinu huku (Le cri de la chouette, 1972.). Sada, kad smo (napokon) dobili Guju u šaci na hrvatskom, u uzornu prijevodu Zlatka Crnkovića, s razlogom možemo priželjkivati i njene nastavke. Riječ je o doista nesvakodnevnom romanopiscu, raskošnom stilistu i inventivnom pripovjedaču koji – ostajući unutar realističkih konvencija vrai romana – ni za trenutak ne prepušta čitatelja dosadi predvidljivih stereotipnosti, piscu kojemu, doduše, omiljene teme jesu duševni poremećaji te zločinstva i incesti u obitelji, ali kojemu će oni koji mu to možda zamjeraju morati oprostiti, popuštajući pred argumentima neprijeporne književne kakvoće.

* O romanu Hervéa Bazina: Guja u šaci. Preveo Zlatko Crnković, HIT – Znanje, Zagreb, 1991.