Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske | Stanko Andrić

BILJEŠKE O NAŠEM SEPARATIZMU

Alterins non sit qui
suus esse potest

0. PRISTUP

Preda mnom na stolu nalaze se četiri kovinske figurice koje simuliraju neke antikvarne predmete, a skrovita im je namjena da posluže kao šiljila za olovke. (Može ih se naći uzduž bulevara Saint Michel, uvezene iz Hong Konga i izložene na ulici u nezaobilaznim gomilama.)

1. plinska ili petrolejska svjetiljka, koju ponekad dođem u napast nazvati intimnijim, pučkijim, neukijim i tibetanskijim imenom lampa;
2. veliko crkveno ili školsko zvono postavljeno na drvenome stalku;
3. vrlo šareni globus, također na starinskome stalku; napokon,
4. starinski telefon s mikrofonom u obliku susretljive trube.

Pošto sam se našao bez jasna nacrta po kojemu bih izložio svoje ideje pod gornjim naslovom, odlučio sam da se okoristim ljubaznošću ta četiri mala predmeta sa svoga stola, uzimajući svaki od njih kao ključ ili paradigmu po jednog kuta motrenja iz kojega se može baciti snop svjetlosti na predstojeće teško gradivo. Već posve kratkotrajna kontemplacija izvija valjane smjernice za četveročlanu klasifikaciju koja će se podjednako odlikovati dostatnom distinktivnošću kao i iscrpnošću. Njihova polazišta naznačujem ovdje s po nekoliko natuknica:

1) svjetiljka: čitanje i imaginacija, obitelj, nastamba;
2) zvono: selo, crkva i škola, tradicionalna civilizacija, povijest i vrijeme;
3) globus: Svijet, kozmopolitizam, emigracija, znanje;
4) telefon: moderna civilizacija, redarstvo i doušništvo, prijetnja i nasilje, napredak.

1. SVJETILJKA

Hrvatska prosvjeta, Hrvatska smotra, Hrvatski tjednik: bila su to tri dragocjena časopisa čije se sačuvane brojeve, ponekad uvezane u godišta, moglo izvući iz zajedničkog ormara i na svjetlosti prelistavati njihove požutjele, pozelenjele stranice. Dijelili su isto skrovište: sudbina jednog, zajedničkog mjesta združila ih je iako su pripadali različitim vremenima, možda čak različitim svjetovima. Pa ipak, slučaj je tu kanda povukao tankoćutno promišljen potez: kao da je u njima prepoznao tri karike lanca, tri uzastopna datuma jedne jedinstvene kronologije. Svaki je časopis odgovarao po jednom od tri ključna povijesna trenutka, zagonetna i zavodljiva, još uvijek živa i prisutna, gotovo u funkciji tri člana neke elementarne političke gramatike koja u potpunosti opisuje našu situaciju: stara Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska, „Maspok 1971.“. Ta gramatika obuhvaća u svemu četiri člana: potonji je taj sumorni status praesens, lišen svake zanimljivosti, socijalizam nove Jugoslavije. Očajna bezličnost tog potonjeg stanja, jedino pristupačnog, bezizgledna posvudašnjost te Stvarnosti, nije se mogla usporediti s dramatikom triju prethodnih. Iza svih naših napora i komešanja, svi smo to znali, trajao je jedan motiv, motiv hrvatske smrti: nasuprot svakodnevnoj banalnosti toga umiranja, stupali smo u doticaj sa zabranjenim i porečenim vremenima – kojih su se i sami papirnati svjedoci, pisani ostaci u obliku knjiga i novina, nemilosrdno progonili – u kojima se to stanje agonije postavljalo kao dramatično, neodloživo pitanje. Kao srednjoškolci, hrabro smo se izlagali toj pogibli da razmjenjujemo i pažljivo čitamo sačuvane brojeve Hrvatskog tjednika, da navečer, na mjesečini, vodimo duge rasprave o sudbini Hrvatske, o budućnosti omražene Jugoslavije, perspektivama razbojničkog komunizma. Konačno uskrsnuće, željkovana zora Hrvatske, činila nam se tada dakako neumitnom, ali u isti mah i nedoglednom: smještali smo je u neku neodređenu budućnost, svakako vrlo daleku, osvojenu tek poslije najcrnjih apokaliptičkih kušnji, kao beskrajnu ravnicu što se stere onkraj nekih diluvijalnih prizora, nekih općih potopa, poslije kojih neće od našeg nedostojnog svijeta, od tužne Hrvatske, preostati zapravo ništa.

Hrvatska prosvjeta nas je tako putila u bezobzirnu i nemilosrdnu borbu što se vodila u kavezu velikosrpske Kraljevine, među rešetkama tog mučnog razočaranja.

Hrvatska smotra nuđala nam je svoje ratne kronike koje su pratile tragičnu sudbinu Nezavisne Države, tog silovitog i mračnog preporoda kojeg se narod prestrašio. Istodobno, ona nam je davala nazrijeti, kroza svoje dragocjene oglede o tzv. malim narodima, jednu separatističku, mnogočlanu inačicu Europe, to razbijeno zrcalo u kojemu se na trenutak umnožilo jedno lice.

Napokon, nad neusporedivo dramatičnim (dramatičnijim upravo u onoj mjeri u kojoj su suptilnije) stranicama Hrvatskog tjednika, posredovana nam je težina, težina pomiješana sa samom nemogućnošću, i istodobno savršena lakoća s kojom se istina razabire od laži. Tu smo upoznali ono što miroljubivom jugoslavenskom građaninu mora ostati skriveno kao slijepcu, čitav taj svijet multilateralnih izdajstava, lančanih i uzajamnih uništenja, mnogostrukih i izukrštanih laži. Na koncu smo poučeni da će taj pokušaj prevrata, kojega se Hrvatski tjednik pokazao kao glasnogovornik, povijest zabilježiti, oskudno, kao reakcionarni izdanak, kao naprasnu izraslinu na tijelu naprednog intelektualnog pokreta iz 1968., te pomodne frankofilske priredbe u Jugoslaviji. U tom trenutku, gotovo ćemo povjerovati da je reakcionarno naša sudbina: ne možemo joj uteći.

2. ŠUMA I PODZEMLJE

Rođen sam u toj čudnovatoj zemlji, tragično mnogostrukoj Hrvatskoj, u njenom istočnom krilu: Slavoniji. U prošlom stoljeću, Slavonija – to je značilo prije svega šuma: ali ne neprohodna šuma, šuma-pustoš, nego šuma ispresijecana putevima i stazama, pripitomljena hrastova šuma, šuma-civilizacija, „šuma-vinograd“. U toj šumi, čovjek je nailazio sad na zdenac, sad na posvećeno raspelo, sad na pčelinjak, sad na obor i staju. Jedan moj pradjed, koji je uvjerljivo nadživio moje djedove, odnio je sa sobom u grob jedno od posljednjih živih sjećanja na to izgubljeno doba. Netom se oženio, stara ga je Monarhija poslala na galicijsku frontu; upoznao je rusko zarobljeništvo, karpatske željeznice, češke bolnice. Kad se taj svijet srušio, vratio se u Slavoniju i nastavio svoj pređašnji život, na Starom Biđu. Bilo je to krstarenje šumom, uz čopore dlakavih svinja, koje požute od neprekidna boravka u vodi, među lokvanjima i puževima. Zimi, kad snijeg zaspe šumu, moj pradjed i dida N. naizmjence dijele jednu od dviju koleba, kako bi ložili jednu vatru. Treba zamisliti golemu tišinu te velike snježne šume… Navečer, oni nasijeku divljakovine i ostave je nadomak kolebe, na snijegu; za mjesečine, dolaze zečevi da glođu koru mladog granja, a naši ih junaci strijeljaju s prozora kolebe.

Mojem nepouzdanom pamćenju potrebno je da se ovakve priče, koje sačinjavaju jednu istinsku povijest sela, s vremena na vrijeme obnove, da ih se iznova prijeđe: tu pripomoć dugujem prije svega svom ocu i svom ujaku. „Bio je to neki drugi svijet“, zaključivao bi moj otac, „Za te je stare ljude bilo posve normalno da u šumi prežive čitav svoj život, da ondje i umru“. Ako su moji djedovi pripadali tom starom svijetu, naraštaj moga oca bio je nekom vrstom posrednika, prijelaza; otud su proistjecale neke nedoumice: ako se ne varam, očeva izjava što sam je naveo u isti mah je izraz čuđenja tim neobičnim starim vremenima, kao i čuđenja što ga ona začuđuju.

Već vrlo rano, omogućeno mi je da otkrijem još jednu skrivenu dimenziju šume, ovijenu tajnom. Bila je to priča o podzemlju: podzemlju šume. Dugujemo je djedu Ivi Zrimiću, susjedu i „koljenoviću“ (tako su se oni uzajamno oslovljavali) moga pradjeda. Priču, ili ako hoćete teoriju, moglo se od njega izmamiti pod stanovitim okolnostima i u stanovitim prilikama, kakve su razne svečane zgode, umjereno protkane rakijom i rodoljubljem, uz rastjerane sumnje o možebitnoj prisutnosti kakva nepovjerljivog zlonamjernika. Obično bi se najprije poveo razgovor o ratu, razgovor bez kraja i zaključka, zahvaćajući sve širi prostor, uplićući sve više imena, zamršenih u to nerazmrsivo tkanje ubojstava i stradanja. Govorilo se o zlodjelima Nijemaca, zlodjelima ustaša, zlodjelima komunista, kao u traganju za nekom tananom ravnotežom, u potrazi za nekom beskrajno dalekom istinom koja će podjednako zadovoljiti osjećaje, respektirati razum i umiriti savjest. U tim trenucima, u razgovor bi se uključila nadmoćna djed-Ivina primjedba, pomalo srdita, izražavajući duboku sumnju – ili štoviše odlučno odbijanje da se povjeruje – da su ovi (tj. komunisti, partizani, Rusi, udbaši itd.) zaista posmicali sve njih (tj. ustaše, domobrane, Nijemce, Kozake itd.). Ne, oni nisu pobijeni, oni su tu, u šumi, u podzemnim skrovištima; posve precizno, oni su u Vražjem Blatu (treba li napominjati da je jedna civilizirana šuma uvijek pomnjivo raščlanjena, maštovito imenovana?); ti podzemni zavjerenici su ispod nas, oni kopaju svoje prolaze i hodnike; i doći će čas kad će… (Priča se tu u svom objektivnom i pozitivnom iznosu prekida, ali se njena neuhvatljivija supstancija zapravo gomila i raspršuje od preobilja; ponestaje riječi, kao kad bi trebalo opisati Sudnji Dan: pred onim što tada uslijedi riječi su istodobno nemoćne kao pred neizrecivim i suvišne kao pred nečim što se po sebi razumije.) Dok su mene te mračne pripovijesti stavljale u najozbiljniju nedoumicu, moj im se ujak nadmoćno i razdragano podsmijevao: „Kopaju oni, kopaju“, kazivao bi, „Svi su oni sebi iskopali…“ Pravo na tu superiornu distancu ujaku je davala njegova vlastita prošlost, žalosna sudbina besmisleno progonjenog, ta tragikomedija malog čovjeka kojeg bezumni sistem grabi, oblači u uniformu vojnika, u dronjke zatvorenika… Danas, on je bio neka vrsta inicijanta, pročišćenog tim besmislenim stradanjima, adepta te svoje vlastite nesklone sudbine, upućenog u neka opskurna znanja, koja su ostalima, bezazlenim laicima, uskraćena, ili kojih su ostali, sretnici, pošteđeni.

Kasnije su dakako nadošla nova otkrića, koja su na posve neobičan način potkopala i narušila vjerodostojnost te čudnovate bajke. Izdvojit ću dva. Prvo, malo-pomalo se pokazalo da je priča o stanovnicima podzemlja bila zapravo djed-Ivina tajna sklonost, pomalo čak opsesija, neka vrst univerzalnog obrasca ili onoga što bi knjigoznanci nazvali narativnim toposom. Tu sam mogućnost naslutio iz jedne od daljnjih priča što ih je djed Ivo iznio na svjetlo dana: priče o Turcima koji, s turbanima i u dimijama, sjede u utrobi Budrovačkog brda (rijedak i znamenit brežuljak nadomak susjednog sela, obrastao vinogradima): „još i danas“, kazuje ta priča, „stoje u Budrovačkom brdu postavljeni astali, a za njima sjede Turci i piju vino iz zlatnih bukara“.

Drugo, u vrijeme hrvatske verzije „silaska komunizma s historijske pozornice“, dogodio se neobičan slučaj koji su dnevni listovi razglasili na sva usta, i u kojemu sam ubrzo prepoznao izravni i poražavajući nastavak legende o šumi i njenu podzemlju. Bio je to slučaj čovjeka iz okoline Siska, koji se tih dana pojavio među ljudima nakon četrdesetipet godina skrivanja u šumi. Nesretni domobranac, koji se onomad u smrtnom strahu sakrio pred novom vlašću, i koji se zatim nije usudio napustiti skrovište sve do njezina rasula. (Ranjivi ljudski vijek suprotstavljen, omjeren o gvozdene godine strahovlade: neki je kontemplativni sadržaj pohranjen u toj simetriji.) Na pitanje novinara kako je proveo sve te godine, kako je utukao to silno vrijeme, ostarjeli domobran odgovara: „Kako su mi tekli dani, godine? Hm, nekad se pružim potrbuške, nekad na leđa, nekad na jednu stranu, nekad na drugu, dok se na četiri kraja prevrnem, prođe dan. Preživljavao sam sve to teško: po polju, u šumi, među granjem. Nisam baš tako često išao u selo. U sve sam sumnjao. Kako bih ja mogao znati što se kome vrti u glavi, tko bi me mogao odati. Najviše sam volio ležati u granju.“

U tom trenutku, pred tim uznemirujućim člankom, već narušena zgrada-sojenica mojih iluzija još se tragičnije nakrivila, beznadno oronula. Postojanje jednog paralelnog podzemnog svijeta nadahnjivala me nekoć nečuvenim fantazijama o strašnom povratku Poraženih u ognju i dimu. Sada su se te fantazije raspršile, nasukane na ponižavajuću stvarnost šumskog skrovišta za jednog stvarnog bjegunca, koji je „najviše volio ležati u granju.“ Bila je to obeshrabrujuća degradacija čitava jednog svijeta.

3. PRECI

Moj otac je oduvijek pokazivao izrazitu sklonost prema poražavajućem paradoksu. „Ne zna se točno je li Homer postojao, ali se pouzdano zna da je bio slijep“ – bio je to jedan od njegovih načina da se naruga neupitnom pozitivizmu znanosti, koja je, napadnuta, u tim nezavidnim trenucima redovito mene pozivala za odvjetnika. Bio je to, dakle, duh obilježen smislom za relativizaciju, za eks-centrično viđenje svijeta; pa ipak, on se istodobno odlikovao nečim na prvi pogled nespojivim, stamenom nepomirljivošću. Ta dihotomija, koja ujedno na najsažetiji način opisuje duhovnu konstituciju moga najužeg i najintimnijeg svijeta, kao da mi otežava i u isti mah olakšava zapisnički posao kojeg sam se prihvatio. U okviru tog temeljnog logičkog diptiha, tvrdoglave nepomirljivosti i sklonosti prema razornu nijansiranju, mogu se uspostaviti još neke korisne distinkcije: općenito uzevši, može se reći da su nepomirljivom stajalištu skloniji muški rodbinski pripadnici, dočim je ženska svojta u načelu popustljivija; nadalje, da je rodbina po ocu izrazitije obilježena tvrdom i pomalo mračnom nepomirljivošću, koja se radije izražava mukom, a da je majčino rodbinsko krilo općenito popustljivije i, što ide skupa, govorljivije. Filozofske temelje tih dvaju oprečnih stajališta nije teško razabrati, a sažeto ih se može definirati spomoću ovih verbalnih slika: po mišljenju majčine strane, razum je radije neka stvar koja se zasniva na stanovitu ravnovjesju, a istina je manje-više podjednako u posjedu svih, stvar tanane sredine; nasuprot tome, za očevu je svojtu razum radije prodoran pogled koji odabire između dviju nepomirljivih strana svakoga ili-ili, a istina vrlo određena stvar u stanju kristalne čistoće, budući je „očito da ne mogu u isti mah biti u posjedu istine obje suprotstavljene strane.“ Kao što se može zaključiti, okružen s jedne strane očinskim šutljivim manihejcima a s druge majčinskim govorljivim pragmaticima, ja se nalazim u zaista povoljnu položaju kad je posrijedi široko razuđeno rasuđivanje u hrvatskom nacionalnom pitanju. U mojoj rodbini nema ni „ekstremista“ ni renegata, iako ima onih koji su dospijevali na jedan korak od ruba, kako prvog tako i potonjeg. O svom ocu moram napomenuti još to da je doduše sačuvao baštinjeni djedovski maniheizam, ali ga je narušio napuštajući umijeće šutljivosti i prihvaćajući vještinu govorljivosti, tako pogibeljne za svaku jasnoću vida i odlučnost izbora.

Kad je moj djed po majci otrpio kozačku istražiteljsku torturu i otpuzao pod krov a da nije prozborio ni riječi od onoga što su od njega tražili, bio je to zalog kojim je u skoroj budućnosti mogao kupiti neke zavodljive i razmjerno značajne pogodnosti. Čim su stigli u to mirno veliko selo, kojemu je gotovo pošlo za rukom da ostane po strani ratnih događaja, dobroznani kožnati komesari smjesta su ga angažirali. Postavljen je za predsjednika sela. Preko noći je doveden u ozbiljnu nedoumicu. Međutim, vremena za oklijevanje nije bilo, rokovi za razmišljanje bili su kratki, prepoznavanje svake neodlučnosti munjevito. Taj polagani dobroćudni seljak našao se pred onim manihejskim ili-ili. Ustvari, dublje nedoumice nije bilo. Djedova vjera, njegov osjećaj časti šokačkog starinca, „starovjerca“, njegova neposredna okolina, sve je to dalo njegovoj odluci onu vrstu nepogrešivosti s kojom ni slijepac ne bi odabrao zločin, bezboštvo i laž. U tren se oka našao u kolu sa svojim suseljanima, u istom onom kolu opljačkanih, poniženih i izbezumljenih ljudi. U tren oka, ratna zasluga bila je prokockana. Da li i bez mrvice žaljenja? Bez sumnje, iako bi se zacijelo moglo govoriti o nekom osjećaju gorčine dvostruko prevarenoga, o onoj zabezeknutoj gorčini u koju čovjeka stavlja munjevita besmislenost događanja sudbine. Jer, kao što ratna stradanja nisu u Novom Poretku zadobila neki smisao koji bi ih opravdao i otkupio, tako i obrnuto: poniženja pretrpljena od kožnatih komesara i novopečenih agitatora nisu se dala, možda još i manje, osmisliti unatrag, nekim ratnim i poraženim hrvatstvom. Bio bi potreban upravo bolestan zaborav pa da se prošlost stane iznova puniti plemenitim utvarama. Ulovljena u tu okrutnu stupicu, nesretna se duša batrga; ako se kasnije smirila, bila je to samo rezignacija, letargični defetizam. Moja baka po majci uvijek je, slutim, bila djedovo pouzdano zaleđe, njegov mudri savjetnik. Nešto je zakonito u tome što ga je nadživjela za čitave godine. Kao što smo natuknuli, žene su u obiteljskom svijetu oduvijek bile mirni glas razuma. Taj glas dopire iz njihovih prohladnih soba, iz sjenovitih kućara, između golemih ormara kojih su one brižne čuvarice. Glas koji ide ravno, iako nimalo nasilno, prema glavama muškaraca koji stoje vani, nasred dvorišta ili nasred njive. Strašno je kad se žene uznemire ili uzbune: to mora biti pouzdan znak da se događa nešto ozbiljno, da je kucnuo neki sudbonosan čas. U tih žena gotovo da i nema mržnje. To je velika prednost. Ona možda proizlazi iz uvijek prisutne spremnosti na žaljenje, na sažaljevanje. Dakako da je pritom izdašno potpomognuta neuništivom vjerom, pobožnošću koja napučuje svekolike dane tih sudbina, sve zakutke tih duša. Neizvedivo je, u prisutnosti jedne žene, razraditi neku negativnu sumnju u pogledu čitava jednog naroda. „Ali zar nije dovoljno to i to…“

„Da, da, ali to ne znači da su svi…“

„Ima i njih koji su dobri ljudi“: svaki se bojovni nauk raspada pred tom očevidnom činjenicom. Trebalo bi pred njom zatvoriti oči, zatisnuti uši, kako bi čovjek mogao uobličiti neki frontalni pristup jednom cjelovitom neprijatelju. Ni Bog nije mogao ništa poduzeti protiv Sodome i Gomore dokle god se činilo da je u njima jedan jedini pravednik.

Ali je komunizam ipak druga stvar. Valja priznati, tu nema isprike. Sam je komunizam revno popalio sve mostove, uništio moguća opravdanja. To je bezobzirno i bezbožno zločinstvo, čudovišna zabluda, zvijer koju zbog njezina vlastitog dobra treba ukloniti i vratiti onamo otkud je izišla, u pakao. Komunizam u isti mah izaziva sažaljenje i strah. Ni tu nema mržnje.

Ne smijemo međutim zaboraviti ni one druge. Ustaštvo gotovo da i nije manji zločin. Manji možda tek utoliko što pripada zapečaćenoj prošlosti. Ustaše su također bili gadovi.

(Otud je moguće izvesti nekoliko dalekosežnijih zaključaka. Na primjer: 1) hrvatska ratna epizoda poprima nerazmrsivi oblik klasične antinomije; 2) rat nije borba pravednih i nepravednih, nego djelo sve same crne čeljadi: da je bilo po volji dobroga mirnog puka, ne bi dakako bilo nikakva rata.)

Dok osluškujem taj dobro upamćeni govor, u sjećanju mi se prepliću majčin i bakin lik. Kao da zajednički izgovaraju to negodovanje, to vječito sažaljenje. Ništa ne može opravdati stradanja nedužnih malih ljudi. Ništa izbrisati jauke onih preplašenih Cigana s kraja sela, koje odvlače u nepovrat, ništa ispuniti muk doma iz kojeg je seoski Židov nestao preko noći. Baka je dobro poznavala tu i tu Ciganku; s vremena na vrijeme bi im pomagala, usrećivala ih malim živežnim darcima: bilo je to boguugodno djelo, a povrh toga baka je znala da se ti nesretnici napokon upuštaju u napornu pustolovinu uljudbe. Jednoga su ih dana pograbili i odvukli; nije li to bezumno, strašno? A treba li ponoviti da je naše selo bilo puka zavjetrina? Muškarci, kaže se, imaju jače želuce, oni lakše prelaze preko nekih akcidentalija povijesti: čvršće uzglobljeni duhovi, spremnije usvajaju makijavelijansko rasuđivanje, koje odbija zaustavljati se nad mjestimičnim nepravilnostima povijesti. U svakom slučaju, ustaški pokret i Nezavisna Država Hrvatska sveudiljno predstavljaju jednu njenu činjenicu spram koje je izuzetno teško zauzeti neki suvisao stav.

Ustaštvo je sažeta metafora modernog hrvatskog neprijateljstva spram Srba. Treba na brzinu naznačiti u kolikoj je mjeri zapletena ta averzija, kako slojevita struktura te suprotstavljenosti. Točno deset godina nakon oblikovanja Jugoslavije, Srbi odlučuju da (u Skupštini, u formi klasičnog političkog atentata) ubiju vodećeg hrvatskog političara. Ponajprije, dakle, na poprištu se našlo gotovo nepomirljivo neprijateljstvo, na koje se tako brzo svelo svekoliko hrvatsko iskustvo Jugoslavije. Takav je nastroj, moramo ovdje zabilježiti taj truizam, nešto što za Srbe u najmanju ruku ne može biti poželjno; (u međuvremenu, Jugoslavija sretno prebrođuje poznate turbulencije, poput Feniksa uskrsnuv iz četverogodišnjega ništavila, te nastavlja opstojati u novom, prerađenom obliku) i budući su Srbi i Hrvati dva bratska naroda a Jugoslavija njihova zajednička država, ta je nepoželjnost mnijenje što ga Hrvati, logično, moraju dijeliti sa Srbima. Tu, na drugom stupnju složenosti, Hrvati su neprijatelji svoga neprijateljstva (spram Srba). Najteža uvreda koja se može dobaciti Hrvatima sada je ta da su ustaše, tj. neprijatelji Srba. Najstrašnije zločinstvo u koje Hrvat može zapasti jest srbofobija. U nezdravim vremenima, Srbima je vazda pri ruci ta anatema namijenjena Hrvatima. Trenutak nepažnje, i na Hrvate se podiže galama: plamena kiša, svojedobno, kapi rastaljena olova. „Braćo Hrvati, vežite svoje pse!“ – to je naprasna metafora koja još uvijek izražava velikodušno familijarno povjerenje. U uznapredovalu obliku, više nema trgovine: „Svi su Hrvati ustaše, srbofobi, fašisti!“ Stigli smo, dakle, do stupnja vrtoglave zapletenosti, na kojem Srbi, koji su posredno ili neposredno autori zabrane, inkriminacije „ustaštva“, zabrane za Hrvate, pripisuju Hrvatima njeno masovno, upravo kolektivno kršenje. Nažalost, svaka zabrana istrajava upravo zahvaljujući nekom obliku prešutnog dogovora: masovno kršenje iscrpljuje njenu djelotvornost, briše njen autoritet. Autoritet zabrane obrnuto je razmjeran brojnosti njenih konkretnih upotreba, njenih mises en pratique. Obratite pažnju na silnu zabunu koju uvodi ta proturječna situacija. Dovikuje li se Hrvatima da su neprijatelji kao neprijateljima ili kao prijateljskoj braći? Ako kao neprijateljima – kakva korist od galame? Ako li kao prijateljima – zašto da su neprijatelji? Zapletenost je sada posvemašnja.

Ali vrijeme je da se vratim slučaju svoje bake. Kao što smo zaključili, moja baka po majci bila je također vrijedan nacionalist, s tim što joj to nije smetalo da jasno vidi kako sve one stvari što su ih ustaše činili „nikako nisu valjale“. Međutim, i od najboljega nacionalista nađe se bolji, i tako se moralo prije ili kasnije dogoditi da moja mudra baka dolija i počini grešku koju će joj zavidljivci ubuduće sa zadovoljstvom moći predbacivati. Bilo je to neposredno iza rata, kada su sela po Slavoniji uzeli obilaziti novoregrutirani povjerenici još svježeg, plahovitog i divljeg komunističkog režima. Među tim ništarijama našao se i jedan živahan domaći starčić, djed Tuna iz N.; u šokačkoj reklji i opancima, govorljivo je propovijedao novu sovjetsku vjeru. Bio je to posve egzotičan slučaj. Pred okupljenim mještanima našega sela u nekoj je prilici održao govor koji je započeo ovim pozdravom, pomalo panslavističkim (u smislu slavenske antiteze), doslovce:

„Neću vas pozdraviti ni s komunističkim Smrt Fašizmu, ni s onim ustaškim koljačkim Za Dom Spremni, nego s našim starim šokačkim: Faljen Isus!“

Priča se da je u tom trenutku moja baka, oduševljena tim mudrim, tako pravednim i gotovo učenim pozdravom, povikala „Živio đed Tuna!“. Nije se tada, kad je već bilo kasno, ugrizla za jezik, a i zašto bi? Nije mi poznat daljnji tijek djed Tunine aktivističke karijere; s političkog gledišta, njegova je formulacija očevidno bila krajnje nespretna i pogibeljna. Bilo kako bilo, moja baka i pod stare dane ispašta zbog tog trenutka nepromišljenog oduševljenja. Uvijek se nađe neko preuzetno kućno čeljade, neki glavati unuk, neki ograničeni i nemoćni duh, nesposoban razabrati finije stanje stvari, tanano tkanje vremena, da je podsjeća na trenutak slijepog entuzijazma s kojim je ne časeći časa objeručke prigrlila ustoličenje nove vlasti, naivno se i brzopleto solidarizirala s eksponentima komunističkoga režima i zapravo stupila u njihove bukačke redove. Dakako da se pri toj bezočnoj optužbi ne vodi nikakva računa o konkretnim pojedinostima, zaboravlja se i zanemaruje štoviše to što je djed Tuna doista rekao, ignorira se nezaobilazna potreba da se preispita djed-Tunina marksističko-lenjinistička ortodoksija, da se promisli je li djed Tuna iz N. doista bio komunist, je li on uopće mogao biti komunist. Djed Tuna – komunist?

U svakom slučaju, kad se pod stare bakine dane nađe tko da joj spočitne onu brzopletost iz mladosti, tada – iako ni danas ne zna u čemu se sastoji njen grijeh i što je to zapravo loše učinila – ona poriče, ona se brani.

4. CRKVENO ZVONO

Kula babilonska: simbol, na jezičnoj razini, nesretne podjele čovječanstva koja je razbila njegovo prvotno jedinstvo, kao posljedak istočnoga grijeha.
Jacques Le Goff

Simone Weil piše o paradoksu francuskoga patriotizma, „utemeljenog ne na ljubavi prema prošlosti, nego na najsilovitijem raskidu s prošlošću zemlje“, na toj Revoluciji koja je, ponavlja ona, „zaista bila raskid“ (v. L’ enracinement, 1949.). Moderna francuska nacija rođena je dakle iz toga prijeloma, koji je „pretopio narode podvrgnute francuskoj kruni u jedinstvenu masu, i to kroz opijenost nacionalnim suverenitetom“. „Jer biti Francuz od toga je trenutka značilo biti suveren narod“. Moramo se zaustaviti: navedene smo misli prepisali motreći dakako krajičkom oka u kojoj bi se mjeri dalo na mjesto „Francuz, francuski“ staviti ono „Jugoslaven, jugoslavenski“. Jer, treba priznati, Jugoslavija je također imala svoju priliku. Što je drugo bila 1918., za Hrvate, ako ne unapređenje iz statusa trećerazrednog monarhijskog naroda, ako ne osvajanje nacionalnoga suvereniteta? U što se utrošila „opijenost“, zašto je izostalo „pretapanje“, ta hrabra metalurška metafora? Zar ni oslobodilački rat 1941. – 1945. nije uzmogao dovršiti ono što je dotadašnji zajednički život pripravio? Unatoč tome što su joj pružene te dvije sjajne prilike, Jugoslavija nije uspjela polučiti pretapajuću snagu melting pota. Svaki put kad dođu do riječi, narodi koji je sastavljaju uporno počinju ponavljati svoju humanističku pjesmicu o „pravu na različitost“. U čemu su razlozi tog neuspjeha? Možda bi ih najznatnijim dijelom trebalo pripisati nekim prenagljenim zlouporabama, u koje je nestrpljivo pobrzao „centripetalni“ jugoslavenski narod, Srbi: ali tu zamašnu problematiku ostavljamo ovdje po strani. S druge strane, jugoslavenski narodi nisu bili formalno-politički podčinjeni, nikakva ih središnja kruna nije „podvrgnula“. Također se samo djelomice dogodilo da u nekom jedinstvenom zamahu revolucionarnog i oslobodilačkog pokreta predoče i ostvare neki novi zajednički nacionalni ideal. Onako kako se to dogodilo u Francuza: „oni koji su bili silom Francuzi, postadoše to sada dragovoljno“ (ibid.). Hrvati tako nikada ne bijahu iskorijenjeni, u onom značenju što ga Simone Weil razlaže u ovim važnim redcima: „Kad se uzdiže francuske kraljeve što su asimilirali pokorene zemlje, istina je nadasve da su ih oni u velikoj mjeri iskorijenili. To je lak postupak asimilacije, svakom nadohvat. Narodi kojima se oduzme njihova kultura ili ostaju bez kulture ili prihvaćaju mrvice one koju im se želi presaditi. U oba slučaja, oni više ne predstavljaju mrlje različite boje, doimlju se asimilirani. Pravo je čudo asimilirati narod koji čuva svoju kulturu živom, makar i modificiranu. To je čudo koje se malogdje ostvaruje.“

Taj fatalni gubitak, tu amputaciju duše, Hrvati su sretno izbjegli, zahvaljujući u velikoj mjeri izrazitoj početnoj superiornosti svoje kulture. Ta golema nacionalna zasluga, kao što ćemo uskoro dati naslutiti, raščlanjuje se na neistraživo mnoštvo malih pojedinačnih zasluga, prečesto bezimenih i samozatajnih, nerijetko pogibeljnih i srčanih… Pa ipak, nipošto nam nije posve nerazumljiva riječ Weilove o Bretoncima: „Ima u tom narodu skrovitih blaga, koja ne mogoše izaći na svjetlo dana. Francuska im kultura ne odgovara; vlastita ne može uzrasti i od tada…“

Kad je u naše selo, koje je 1928. proglašeno samostalnom župom, iza rata stigao mladi župnik, smjesta se suočio s posve elementarnom neprilikom: zahvaljujući jednoj rutinskoj „eksproprijaciji“, ostao je bez krova nad glavom. (Radilo se o jednoj od najznačajnijih seoskih građevina, koja je svoje podrijetlo vukla iz mitskog doba Vojne Granice: početkom osmog desetljeća nemilosrdno je uklonjena.) Ne časeći časa, moj vrijedni i pobožni djed po ocu smjesta pritječe u pomoć, ponudivši župniku jednu prostranu sobu s pendžerom na drum. Župnik prihvaća. Blagoslov ulazi pod krov, da ondje ostane za svih godina dok je selo sabiralo novac i gradilo župni stan: blagoslov svećenikove prisutnosti, i još mnogostrukih prisutnosti. Prije svega, prisutnosti nebrojenih knjiga. Bio je taj svećenik pomalo na svoju ruku. Glazbenik i pjesnik, kasnije sve zapaženiji i kao povjesnik i hagiograf. Mitar Dragutinac, rodom Srijemac, iz Mitrovice: „Mitar iz Mitrovice“, kako su nedavno zapazili ucviljeni nekrolozi. Možda je sve počelo s dugim nedjeljnim propovijedima, brižljivo pripremanim, učenim i u isti mah vatrenim: duboka vjera ili magija svjetskih znanja, tko bi točno odredio podrijetlo toga žara? Narod voli propovijedi začinjene „primjerima iz života“: svi pamtimo kako se tada naćule uši, kako crkva utihne. Župnik Dragutinac imao je još bolji običaj: uzimao je primjere iz knjiga, izmišljene slučajeve iz romana, iz ruku vještih romanopisaca. Ti su primjeri bili još nečuveniji. U isti mah, međutim, bili su zakučastiji, teži, nerazumljiviji. Za mnoge seljane, možda za sve, te su propovijedi bile šarena površina koja se ljeska, koja zavarava. Malo-pomalo, za neke, za izabrane, mjestimice se otvaralo nešto privlačno, neki izazov. Kroz te prozorčiće, kroz te rupice u šarenoj tkanini od raznovrsnih učenih riječi, počinje prodirati svjetlo nekog prostranijeg dana. Jednom potaknuti, ti daroviti momci brzo uče: razabiru da postoje dvije vrste priča, priče od tobožnjih događaja, i priče od riječi: ovima potonjim dostaje često jedna jedina rečenica, i pamti ih se doslovce, riječ po riječ. Riječi: uče ih prepoznavati, voljeti. Istodobno, župnik brzo prepoznaje njih. Okuplja ih oko sebe; krug žednih znanja se širi. No, na nekoj se granici ipak zaustavlja. Istina, župnik poziva sve, od prvog do posljednjeg; na redovitom vjeronauku svi imaju priliku da se iskažu. Ali priroda se ne može napuhati, kao što se ne može ni zatomiti. Ograničenje koje se podrazumijeva jest ono spolno. Ženski svijet nema pristupa. Nije posrijedi psihološka predrasuda, iako se u šali može tako izraziti. Uostalom, jedan katolički svećenik ne može se mnogo baviti ženama.

Kako bi se pravednost nijansirala, stvaraju se neke vrste stupnjeva ili staleža, možda po uzoru na franjevačke redove. U trećem su redu, rubnom, obodnom, svi oni koji pokažu znake dobre volje: svi koji zaištu znanja. To je red pasivna sudjelovanja u znanju: prije svega čitanja. U tom su redu još i žene, one darovite, djevojke koje se primjerice istaknu u učenju molitava i otajstava naizust. Trećemu se redu daju čitati lakša poučna književnost. Nekog posebnog nadzora nema, s obzirom na činjenicu da ovi čitači još ne razabiru sami što bi htjeli čitati.

U drugom su redu već sami muškarci, bistri seljački sinovi, oni koji pronicljivo čitaju, koji s vremena na vrijeme skrenu na se pažnju nekim prodornim pitanjem. Radoznali su i razboriti: „od njih bi se dalo nešto istesati“; njihove se ideje, pitanja i dvojbe uzimaju ozbiljno, uvažavaju i nerijetko pretresaju. Daje im se da čitaju i teže stvari. Izlazi se ususret njihovoj želji da upotpune poznavanja pojedinih pisaca, njihovim čitačkim ukusima koji se oblikuju. Ipak, glede onoga što bi ih moglo sablazniti treba ih držati u blaženom neznanju.

Napokon, prvi red. Sastavljen od učenika u evanđeoskom smislu, od yogina, od apostola. Svega ih je nekolicina. S mladim ih svećenikom veže posvemašnje prijateljstvo u montaigneovskom smislu. Tabu-teme ne postoje, razgovara se doslovce o svemu. Ustvari, tu se intelektualne snage ujedinjuju u zajedničkom odmjeravanju s teškim zagonetkama života. Što se tiče knjiga, reklo bi se da je dosegnut stupanj istinskog dijaloga, ravnopravna sučeljenja s njihovim piscima. Nema zabranjenih knjiga: postoje samo upozorenja, pozivi na budnost. Po potrebi, ako se Indeks nepokolebljivo ispriječi, može se otići u Đakovo i zatražiti ovlaštenje od biskupa. U svakom slučaju duže odsutnosti jednog od prijatelja iz najužeg kruga (odsutnosti kakva je par excellence ona skopčana sa služenjem u omraženoj Armiji), pišu se dugačka pisma, gotovo svakodnevno. Prijatelji imaju stvarnu potrebu jedan za drugim.

Formiranje tih krugova posvećenika znanja počinje, dakako, u crkvi. „Kandidatu“ se najprije polaže u ruke knjiga misnih čitanja i dovodi ga se pored oltara, da pred svojim odraslim suseljanima, dostojanstveno poredanim, čita poslanice, psalme, starozavjetne pripovijesti. To je ministrant višeg reda: čitač. Njegov redoviti nedjeljni posao iziskuje nesumnjivo respektabilnu učenost: on postaje široko uvažen, stječe ugled koji nije zanemariv. Ustvari, kroz tu redovitu kušnju, on se privikava na riječi, uči kako se zakučaste riječi prevaljuju preko jezika, razabire malo-pomalo u nezgrapnim i zdepastim riječima neku glatku i odrješitu eleganciju, navikava oko i duh na prizor zapletenih nerazumljivih riječi. Zasad on još ne vidi gotovo ništa ispod njihove površine, ali one za nj više nisu neznanci, susrećući ih on ih prepoznaje, među njihovim redovima više nije tuđinac, izgubljeni uljez. Istodobno, on redovito pozajmljuje iz župnikove biblioteke. Pored broširanih duhovnih životopisa i bezočno izravnih odgojnih priručnika, guta nadušak zanosne velike bajke o dječaku Nielsu Holgersonu i o onom drugom dječaku „bez obitelji“, koji s jednim starcem i s jednim psom luta od grada do grada, od sela do sela… Gubi se u tim dugačkim pričama, tako razgranatim i vijugavim da napučuju svekoliki prostor svijeta i potiskuju stvarnost nekamo na rubove, zakržljalu i smežuranu poput balzamiranih glava novozelandskih mumija iz knjige o putovanjima kapetana Cooka… Zatim čita romane o Starim Slavenima, o drevnim ratovima, o poganskim svetkovinama; romane o hrvatskim kraljevima, o sudbonosnim riječima izgovorenim u mraku kamenih svodova, o velikim drvenim lađama što škripeći sijeku plavetna mora; čita Ellertove romansirane životopise: Atilla, Karlo V, Michelangelo. Tada izbija na neko raskršće, gdje se račvaju mogućnosti. Moguće je nastaviti horizontalni hod, stjecanjem znanja, gomilanjem učenosti: za to je potrebno mnogo strpljive marljivosti, i neumorne radoznalosti koja neprestano samu sebe obnavlja. Moguće je također prionuti uz jedan manje primjetljiv rad, bar u početku, takoreći nepokretan rad u mjestu, u ćeliji od nekoliko zamisli, od nekoliko riječi: rad uspinjanja. Duh je to uspravno uže kojim se duh uspinje, i za koje se čini da će svakog trenutka pasti na tlo. Magija uspinjanja drži uspravnim njegov oslonac. Duh se gradi na sebi samom, duh podiže taj krivudavi toranj svog prosvjetljenja, doseže muževnu milost prostranih vidika. Škola župnika Dragutinca (prihvatimo taj naziv, u nedostatku prikladnijeg) odbacuje eksplicitnu apstrakciju, smatrajući je dvostruko nepotrebnom: beskorisno koliko i naporno udaljavanje od činjenica, koje potom iziskuje ponovnu preobliku, povratak činjenicama. Ljudi koje Mitar Dragutinac okuplja oko sebe ne čitaju filozofe. Otklanjaju kategorije, atribute, sve to oruđe čiste teorije. Zanima ih jedino partikularna spoznaja. Bave se filozofima na djelu. Romani, prodorni pogledi u tmine duša, ogledala stvarnosti. Dostojevski. I moderni Francuzi, „kirurzi dušâ“, brzo privlače njihovu pažnju: Mauriac prije svih, kojeg se tih godina vrijedno prevodi u Beogradu; zatim Claudel, Rolland, Duhamel, i nježne pripovijesti Francisa Jammesa. Štoviše, Gide. Od Rusa još Pasternak, Bunjin, s vremenom i Solženjicin. Od Engleza Chesterton i Graham Greene. Čak i neuhvatljivi Irac, Joyce: Dublinci i Mladost umjetnika. Austrijanci Werfel i Zweig. Sjevernjaci: Gulbransen i Gunnarson; Selma Lagerlöf i Sigrid Undset. Napokon, Hrvati: Ante Kovačić i Vjenceslav Novak, dijelovi neizbježnog Krleže. Andrić. Naposljetku, Slavonci (i Srijemci): Mara Švel, Matasović, Kozarci, Velikanovićeve Sriemske priče, poezija Vlade Kovačića i Dobriše Cesarića. Jedan cjeloviti svijet orisan je s tih nekoliko pregršti imena. Razgrnuti žbunje oko tog sela u ravnici značilo je otkriti taj protusvijet u sjenci. Jedna zapanjujuća kultura, paralelna s onom službenom i vladajućom, i uvjerljivo superiorna tom socijalističkom zasnovu „kulturne demokratizacije“: nasuprot njegovoj paranoičnoj opterećenosti revolucionarnom zaslugom, nasuprot njegovoj militantnoj simplifikaciji, nastupa ova kultura koja izvanjoj organizaciji pretpostavlja unutarnju izgrađenost. Istodobno, ona omogućuje začuđujuću protočnost, začuđujuću povezanost i obaviještenost o svim zanimljivim osobama i događajima od interne važnosti. Crkvena je organizacija odsudno poslužila za tu cirkulaciju, za taj neophodni krvotok. Ukratko, ući u župnikovu biblioteku, ugostiti dalekog prijatelja, poslušati govor sa propovjedaonice, provesti večer u razgovoru, otvoriti knjigu, sastaviti pjesmu, napisati pismo – sve je to značilo zanijekati smrt što se kobno natkrilila, zajamčiti uskrsnuće u manje ili više skoroj budućnosti.

5. ŠKOLSKO ZVONO

U trenutku kad sam se, da tako kažem, uključio u život društva, bio je to već svijet na zalasku. Preostalo mi je tek da pribivam zapadnom rumenilu te časne povijesti, da je rekonstruiram i uskrsnem, za sebe, ako uzmognem, iz njenih preostataka, prije no što i oni potonu u noći vremena. Njeni su se protagonisti dijelom raspršili, dijelom ostali na poprištu, ali nekako deformirani, pritisnuti nemilosrdnim životima, nerijetko prignječeni uza zemlju, pogleda uprta u tlo, izgorjelih potiljaka: nepopravljivo tvrdoglavi baštinici djedovskog jarma, te kao molitva jednostavne, beskrajno sažete sudbine orača zemlje. Pa ipak, u najmanju ruku, oni su izvršili svoju misiju. Sudbonosna translatio bila je ostvarena: prijenos života duha, prijenos iskre svijeta, kroz oluju zaborava.

Djelomice, zaborav je neizbježiv. Politički sustavi stare poput ljudi: srušiti ostarjelu tiraniju, baciti u prašinu oronulu diktaturu, taj je čin podjednako ispražnjen od sadržaja kao i zatočiti podjetinjela i onemoćala zločinca. Za tu nepravdu nema lijeka. Vrijeme bahatog zdravlja, vrijeme orgija jedne izopačene države nepovratno je. Nema načina da se zada udarac tom zločinačkom trenutku, nema načina da pravedni udarac dopre do njega.

Nova je čeljad povrvjela u školske klupe, novi se naraštaj razmilio svijetom. Šezdesetih godina, šačica mladih ljudi iz sela našla se u Zagrebu na studijima. Bilo je to vrijeme nekih beznačajnih novina, koje su ipak u nepokretnom vremenu u kakvom živi slavonsko selo odjeknule kao detonacije: naprasni zalisci, široke hlače, duga kosa, večernji plesovi, ta iznenadna neutaživa plesačka strast koja nije birala mjesto, koja se zadovoljavala ruševnim javnim zgradama izvan uporabe. U svijetu, burno vrijeme sveopćeg užurbanog aggiornamenta. Svi su se bacili u potragu za novim formulama svijeta i programima budućnosti: kapitalistička hemisfera, zahvaćena iznenadnim potresima koje je ona socijalistička zlurado motrila, socijalistička hemisfera, čiji su izbezumljeni narodi pokazali žalosnu ignoraciju spram historijske važnosti trenutka, arapski svijet, koji je zadobio strašan udarac upravo u času kad je promrmljav blagoslove zamahnuo na udarac… Da nesreća bude gora, taj je potonji svijet nekako istodobno doživio i blasfemično putovanje prvih ljudi na mjesec: što je pak bio svojevrsni aggiornamento čovjekovih tehničkih moći, itd. Ispričavam se za tu nepotrebno široku kontekstualizaciju. Ukratko, komunizam je u to vrijeme izdržao samo nekoliko golorukih nasrtaja, niz bezuspješnih pokušaja osporavanja. Da li i uzaludnih? Nipošto, ako je vjerovati porukama poput one na truplu jednog od tisuća mađarskih pobunjenika koje je još 1956. divljački masakrirala Hruščovljeva Crvena Armija: „Njegova žrtva nije uzaludna“. Zagreb, koji je 1971. (dakako u drukčijoj konstelaciji razloga i snaga) izbjegao doslovni masakr, s razlogom se može naći u sjenci takvih krvavih žrtava kakve su morali prinijeti Mađari ili protagonisti „praškog proljeća“. To međutim ne umanjuje značaj što ga „hrvatsko proljeće“ 1971. ima za nas. Godinama kasnije, u vakuumu koji je nastao u Hrvatskoj, 1971. godina značila je indeks jednog herojskog doba. Vrtoglava je bila, za mene, sama pomisao na tu mogućnost koja je bila dodijeljena seoskim studentima, da budu prisutni u epicentru njegova događanja. Zagrebačke razglednice s prijelaza sedmog i osmog desetljeća, razglednice koje su, slane ustreptalim rukama naših studenata, stizale u selo, (od kojih sam naročito upamtio jednu, crno-bijelu, sa šetalištem na Zrinjevcu u kasnu jesen, dok se blijedo sunce probija kroz grane platana, među popodnevne šetače), bile su glasnici s tog Parnasa, poslanice iz tog Jeruzalema, one su, sačuvane sve do danas, svjedočile, navješćivale, onespokojavale, raspaljivale, pozivale. O spokojni i otmjeni grade, grade tornjeva i sveučilišta! Kad sam petnaestak godina kasnije i sam došao u Zagreb na studij, nisam dakako pronašao onoga grada… Isti taj grad vidio je u kasnu jesen 1971. metež demonstranata i štrajkača, uznemireno nadlijetanje helikoptera, poslovičnu revnost Narodne Milicije, dok je Narodna Armija čekala spremna da i sama priskoči, ako zatreba: nije zatrebalo. Bio je to vrhunac i kraj: vrhunac i kraj kontrarevolucionarne plime, koja je nakanila da Hrvatsku izvuče iz vampirskog zagrljaja beogradskog projekta Jugoslavije. S krcatim zatvorima za leđima, u naslonjače su posađeni ništarije da naučavaju naloženu istinu, da dijele pozajmljenu pravdu, pred narodom zapalim u šutnju. Nikada, valjda, nije u Hrvatskoj vlast bila tako prezrena kao za posljednja dva desetljeća. Nije nam teško evocirati tu zagušljivu atmosferu koja vlada u totalitarnoj državi, neprovjetrenoj državi, državi zatvorenih prozora, zabravljenih vrata. Međutim, ona je zagušljiva za pridošlicu, za stanare već znatno manje: u organizmu naviklu na asfiksiju neki organi zakržljaju, drugi se prekomjerno razviju, sve u svemu on se – makar i, da tako kažemo, vizualno pomalo deformiran (ali to je relativna stvar, zar ne?) – prilagođuje situaciji i, kao što su svojedobno već zapazili pronicljivi disidenti „narodnih demokracija“, ostaje sposoban voditi manje-više normalan život. No, prije ili kasnije dođe trenutak da se okusi oštra svježina vjetra: pomisao na disanje punim plućima, pomisao da se čovjek može razmahati, potrčati, kriknuti, postaje tada neizdrživa napast. Teret okova kojima je sapet duh, „zarobljeni um“, postaje odjednom nesnosan idiotizam. Tko je uopće taj koji si prisvaja pravo da postavlja granice mojoj slobodi? Komunizam je najreligioznije i najpraznovjernije društvo, pravo skladište kumira i totema, puno crvotočne drvenarije u koju se ne smije taknuti, sakristija u kojoj se neprestano šapuće i u kojoj prst neprekidno prekrižuje usta. Tzv. „nacionalni odnosi“ bili su u tom skladištu oduvijek svetinja nad svetinjama, naročito osjetljivo, razmaženo i osvetoljubivo otajstvo. Najbezazlenije i najlogičnije pitanje iz tog „delikatnog područja“ prima se kao najperfidnije i najneočekivanije: izaziva posvemašnju konsternaciju. Srbi su oduvijek bili nenadmašivi u revnosti oko tog hirovitog božanstva, njegovi ljubomorni flamini. Nacija – to je nešto o čemu se ne govori, ona se prešućuje, pred njom se oči prekrivaju dlanom, brže-bolje se gleda u stranu, u najvećoj žurbi se udaljava… Kako ste se usudili? i kakvog to ima smisla? i zar je to bitno?: iza te šuštave, šaputave zavjese, pune kosih srditih pogleda, spokojno je drijemala ona stara formula o atavističkim „bratskim narodima“: zar nije svejedno tko će koga preteći, ako je to na korist čitavoj atavističkoj porodici; dakako, problem je u tome što…

Ukratko, Srbi su par excellence otjelovljavali tu represiju: kako bi je onda mogli osjećati? U efikasnom komunizmu, svekolika sloboda nesretnog pojedinca svodi se na slobodu papagajskog ponavljanja i pelivanskog oponašanja. Dopušteno je reći samo ono što je već rečeno (točnije: Rečeno). Dopušteno je misliti samo ono što je već Mišljeno. Žalosne pojedinačne slobode samo su, zapravo, propadljive kopije čeličnog prototipa, gomila bezličnih štambilja na izlizanu pergamentu diktirane slobode, bijedne kriške osobne slobode nanizane na ražnju ovjerene slobode. Dok je velikodušna tradicija humanističke misli ograničavala slobodu pojedinca jedino slobodom drugoga, u društvu planskog osvajanja Carstva Slobode pojedinac razumijeva da je, obrnuto, njegova jedina sloboda – sloboda Drugoga. (Taj Drugi, to jest Ne-ja, Nipošto-ja, to je zapravo Bog, Onaj Prvi. Ne vjerujem da On stvarno postoji: represija na neki način funkcionira sama od sebe, kao ideja u svom vlastitom duhu, a svekoliki su joj smrtnici samo objekti ili oruđe.) Položaj neiskupljivog poniženja, ali zar nije još kudikamo većma ponižavajuće poslužiti kao bestijalno oruđe tog ponižavanja?

Evo na koncu nekih obavijesti, oskudnih, o mnijenju što ga je gojio župnik Mitar, a pod njegovim utjecajem i njegova okolina. Ponajprije, on se izražavao suzdržano. Srijemac, rođen u Mitrovici: svatko zna što to znači. Vidjeti na djelu korekciju etničkog zemljovida, divljaštva na koja si pobjednik, čitava jedna nesmiljena država, uzima pravo pod okriljem poratne anarhije. Prvo obilježje župnikova mnijenja jest, dakle, zebnja. Drugo je pesimizam. Činjenica da još uvijek postojimo, hodamo ulicom, razgovaramo, pomalo je čudo Božje. Jer, prepušteni smo njima na milost i nemilost: a sasvim je izvjesno da u njih ne možemo računati na milost. Tko su oni? Komunisti? Da, a komunizam je, u Jugoslaviji, samo nova formula srpskog ekspanzionizma. „Srbi svi i svuda“ geslo je koje ne poznaje stavljanja izvan snage. Demonizam komunizma, u smislu Stepinčeve „pobijedi li SSSR, onda je vrag i pakao dobio vlast nad svijetom“ (1940.), stvar je prošlosti, kušnja koja je minula. Ostaje njegova bjesomučna uporaba, sve dok se grozomorni stroj ne raspadne. U Jugoslaviji, Hrvatska je obezglavljena, bespomoćna: strvina u dronjcima, koju odvlače komad po komad. „Naša sudbina je nestanak“. Ukratko, ništa se ne može poduzeti. Jer, što može čovjek učiniti da odvrati napadača koji je definitivno nepomirljiv i savršeno bezobziran? „Dakle, kuda ćemo Gospode nego k tebi podići oči?“: treba prihvatiti kardinalovu riječ. Potpuna bezobzirnost, to znači: laž i nasilje koji idu ruku pod ruku, bezobzirna laž i bezobzirno nasilje. Bezobzirna laž: to nije laž koja se ma i za trenutak pokoleba, koja zastane, koja pokušava, ipak, povesti računa o nečemu što je okružuje, uskladiti svoj govor s nekim činjenicama, ostaviti otvorenom neku zalaznicu: to je laž koja, jednostavnim potezom, bezdušno, postulira ono što hoće. Nasilje je neprekidno uz nju, spremno da priskoči u pomoć: bezobzirno nasilje, to nije nasilje koje pravi razlike, koje pristaje da povede računa o okolnostima: to je nasilje koje ne vidi, ne čuje, ne osjeća (posve je suvišno obratiti mu se riječju), savršena provedba naloga, njegova izravna materijalizacija. Dobro je imati na umu te demonske mogućnosti povijesnoga svijeta.

Svećenik M. Dragutinac umro je 1989. u našem selu. Ubrzo nakon njegove smrti, burna politička kretanja u Jugoslaviji uzela su u Hrvatskoj povoljan smjer te ove godine dovela do ishoda kakvom se malo tko usuđivao nadati. Negdje u tijeku tih neizvjesnih i opasnih kretanja, u razgovoru s jednim od ljudi koji su dobro poznavali pokojnika, požalio sam što ga ne možemo, kao nekada za života, izvijestiti o tako uzbudljivim novostima punim obećanja. „Ništa od toga“, odvrati moj sugovornik. „Prečasni bi samo odmahnuo rukom, ne vjerujući ni u što od sve te priče: zna se kako takve stvari završavaju“.

6. GLOBUS

Dim njihovih cigareta puni barove
u trokutu između Münchena,
Vancouvera i sidnejskih dokova:

u lijevoj mladi luk
u desnoj komad pečene janjetine
u džepu Katekizam hrvatskih
kamikaza.

Boris Maruna, Hrvati mi idu na jetra

Emigracija, zabranjena, sumnjiva riječ na koju se znatiželjno i plašljivo naćuljuju uši, označava čitav jedan mračan, uzbudljiv i pogibeljan svijet. Emigrante najradije zamišljamo kao snažne muškarce sa zaliscima, prstenjem na rukama i zamašnijom kravatom (uzgred, kao što se u svijetu jednodušno priznaje, kravate su izmislili Hrvati). Emigranti nisu drugo do utjelovljenje najnepomirljivije hrvatske ideje, njen najgušći koncentrat, najzagasitiji ekstrakt. Oni uživaju neograničenu i muževnu slobodu, ali je plaćaju neprestanom životnom pogibli. Sve su njihove geste opreza potpuno opravdane, jer ih bez sumnje danonoćno vreba čitava vojska skrivenih i zakrabuljenih agenata jedne države koja se guši od ljubomorna bijesa.

Ne znam jesam li dovoljno naglasio da se, pišući ovaj sastavak, zatječem u Parizu, što će reći da sam nepopravljivo lišen neophodne biblioteke spomoću koje bih umio napisati neku ozbiljniju i produbljeniju raspravu. Svega nekoliko knjiga stoji mi na raspolaganju, i ta je oskudica razumljivo opravdanje što se višekrat navraćam istim izvorima, što se vrtim u uskom krugu malobrojnih navoda. Danas sam od jednog našeg iseljenika posudio dva sveska Vladimira Nazora iz niza Pet stoljeća hrvatske književnosti. Smjesta sam požurio da otvorim poznati Nazorov dnevnik S partizanima, u koji dosad još nisam zagledao. U isti mah sam se suočio s u načelu hvalevrijednom činjenicom, da je tekst Nazorova dnevnika vrijedno iskomentiran, po rubovima sa strane, u podnožju ili s vrha, olovkom bit će njegova vlasnika a štoviše, očito, i čitatelja. Dakako da me to neobično otkriće još većma nadahnulo voljom za čitanje. Tako na samu početku, uz Nazorov naslov „Bijeg iz Zagreba“ stoji odlučna zvjezdica, koja napućuje na sljedeću bilješku u dnu stranice: „Ili ti dezertiranje domovine“. (Lijepo se vidi, po tom glatkom preuzimanju izvorne rekcije glagola déserter, da je piscu bilješke francuski jezik svakodnevno blizak.) Nekoliko stranica niže, gdje Nazor u svom prvom govoru partizanima tumači kako „od vremena kad su vladali naši stari hrvatski kraljevi, Hrvati su uvijek bili primorani boriti se za nekoga drugoga, za Habsburgovce, za neke ugarske kraljeve; pa onda ih je Jelačić sakupio da se bore protiv Mađara za Franju Josipa; borili su se s jednim generalom, pa s drugim, pa s trećim, za tuđe probitke, a nikada da su ti jadni Hrvati dali svoju krv sa svoju zemlju“, vrijedni je čitač zaokružio olovkom potonju rečenicu te uz nju pripomenuo: „Nazore, budalo jedna! Hrvati su se tada borili za se: protiv Turaka, Mađara. A ti sad rušiš novo – stvorenu državu za račun Srba!“ I na sljedećoj stranici, još uvijek u kritičkom žaru tog strastvenog tumačenja, komentator se obara na Nazorovu izjavu „Ja sam kako vidite čovjek u nekim godinama“, jednom kretnjom zaokružuje prijeporni izraz „čovjek“ te, osporavajući ga, uza nj dopisuje: „budala“. Preskačem, ne bježeći od odgovornosti, nekoliko daljnjih komentara koji ne donose značajnijih zapažanja. Evo nas nad pismom kojim legendarna partizanska II. divizija odgovara na Nazorovu proslavljenu „Poruku Dalmatincima“. Komentator zaokružuje potpise autora: pol. komesar Mitar Bakić v. r., komandant Peko Dapčević v. r. Napominje: „Po Nazoru, Jelačić se nije borio za Hrvatsku, ali zato jest Mitar Bakić, Peko Dapčević…?!“ Slijedi Nazorova neobična bolesnička halucinacija o Geniju zlosretne Bosne. Nimalo zbunjen, uz naslov šeste glave dnevnika koji glasi „Od Tare do Durmitora“, komentator bilježi pitanje: „Što ti tražiš oko Durmitora?“ Isto se pitanje ponavlja i podalje, gdje pod nadnevnom „Razvršje, 20. 5.“ Nazor bilježi „Sad sam u Crnoj Gori“: „Što tražiš ti u Crnoj Gori?“

Što se mene tiče, nipošto ne vidim istinu s tolikom jasnoćom. Ne mislim, dakako, da je Nazoru danas potrebno da ga se brani. Tek napominjem da je, bez sumnje, upravo čitanje njegova dnevnika S partizanima najpogubnije za svaku preuranjenu sumnjičavost koju on može pobuditi.

Trebalo bi po svaku cijenu izbjeći olako stavljanje u zagrade, olako prešućivanje i razvrstavanje povijesti. Treba se othrvati toj sklonosti prema stvaranju „manihejskih“ panteona: galerija uzvišenih, tragičnih i svetih junaka suprotstavljena onoj drugoj, mračnoj i punoj paučine, galeriji nedostojnih i prokletih izdajnika: kult divinizacije koju u stopu prati simetrična demonizacija. U načelu, dopuštamo mogućnost da se u povijesti jednog naroda pojavi figura čije bismo prisutnosti tu povijest radije lišili: oslobodili. Međutim, to se svakako događa vrlo rijetko. Manje su rijetka vremena kada se javlja onaj privremeni rasap bića, prividno pucanje jezgre, kakvo osjećamo još i danas: dvostruki (mnogostruki) žar uzajamne ekskomunikacije. To je zlosreća „nejednoznačnosti“ koju je postulirao Vlado Gotovac: nejednoznačnosti povijesti za narod koji je njen protagonist. Taj operator povijesne igre Gotovac, štoviše, smatra „ključnim za razumijevanje gotovo svih temeljnih činjenica hrvatske povijesti u razdoblju od 900 godina“ (v. Moj slučaj). 900 godina: toliko traje hrvatska povijest pada, legendarna tisućljetna povijest prokletstva. „Pacta conventa je praktično značila gubitak samostalnosti, a nije osigurala jednoznačnost tog gubitka (…) Hrvatska nije izgubila samo svoju slobodu, nego i mogućnost da taj gubitak za cijeli narod znači isto“ (ib.). Međutim, sama činjenica da se nejednoznačnost tolikoput kroz povijest formulirala i preformulirala dovoljno dokazuje, kao svoju pretpostavku, uporno trajanje jednog dubljeg ili višeg jedinstva. U vremenima kad kobna nejednoznačnost eskalira u otvorenu suprotstavljenost značenja, u vremenima uzajamnih ekskomunikacija, strpljenje je oružje s kojim čekamo na povratak jedinstva, na obnavljanje njegove neskrivene epifanije. Hrvatski narod je jedan. Njegova povijest objedinjuje sve svoje ramifikacije, naprosto kao stvari koje su se dogodile tom narodu. Mali narod, on ne raspolaže sredstvima za razbacivanje. U načelu, reći ćete, to je rasuđivanje prihvatljivo. No, čim se spustimo među činjenice, proturječnosti postaju nepremostive: koje će obuhvatnije jedinstvo, koji to zajednički temelj, primjerice, pomiriti komunistički i ustaški pokret? Put se ovdje toliko sužava da, kako bi rekao A. Gide, dvoje nikako ne može njime napredovati jedno uz drugo. Ostavljajući nastranu da su ta dva povijesna fenomena kompleksni zacijelo sve do prave višeznačnosti (pa su tako stanovite njihove dimenzije bez sumnje doista nepomirljive), zadovoljit ću se naznačujući jedan paradoks. Govorimo o nepremostivim razlikama. Ali ono što te oprečnosti faktično suprotstavlja neće biti toliko ono što ih razlikuje, nego upravo ono što im je zajedničko. Nije li to za čudo? Nesmiljena borba za vlast, krvavi i bezumni teror: ništa ne suprotstavlja tako nepomirljivo kao ono što je zajedničko, upravo je pred vlastitim zrcalom sljepilo uzajamne mržnje posvemašnje.

Još jedan pogled, iz drugog kuta, bacit ćemo sada na hrvatsko iseljeništvo. Pažnju nam je privukla prisutnost Crkve. Već smo priznali važnost ulozi njenih institucija – kao što su kanali međunarodnog protoka, disciplinirana armija (ma kako prorijeđena) svećenika i redovnika, raspolaganje manje-više nepovredivim prostorima – u materijalnom omogućavanju nacionalnog opstanka i preporoda: nacionalni život iziskuje ponavljanje nekih rituala koji bi se, izloženi sustavnu i temeljitu progonu, bez pomoći tako prikladnog okvira kakvim raspolaže Crkva zacijelo raspršili i zatrli. Tu se počinju javljati neke nedoumice. Pomažući nesebično svojoj mlađoj povijesnoj suputnici, naciji, da preživi, u kolikoj mjeri sama Crkva preživljava? Koliko je njenog vlastitog sadržaja preživjelo u tim uporabljivim formama, u koje se dandanas tako glatko nastanjuju sadržaji nacionalnog? S. Weil, prizivajući stavljanje Crkava i njihovih blagoslova u zaleđe ratničkih pokretanja naroda, veli da „taj skandal datira izdaleka: ali je u našem stoljeću religiozni život podređen životu nacije više no što je to ikada bio“ (nav. dj.). Ako to vrijedi za katoličke Crkve, koje S. Weil ponajprije ima na umu, vrijedi još kudikamo više za nacionalne Crkve kakve su pravoslavne. To je bjelodano. Nema smisla, čini nam se, pred tim zatvarati oči. Potrebe i probici nacionalnog nalaze na oltarima svoje već ustaljeno mjesto. U svećeničkim krugovima neumorno se pretresa neiscrpna problematika nacionalnog. To je ono s čime se nastupa. Nastupiti s pitanjima religioznog života proprement dit bilo bi smjesta ocijenjeno kao bezočno i neumjesno unošenje zabune. Ali se zato zahtjevi u ime nacionalnog mogu postavljati na najsmioniji način. Da izbjegnemo nesporazum: ne upuštamo se ni u kakvo kritičko umovanje. Nedostaje nam istinske vokacije za sve što bi išlo dalje od puke opservacije stanja. Dok ovo pišem (manje ili više, vremenska preciznost ne igra ulogu), sjedeći u svojoj sobi, na ulaznim vratima kuće oglašava se zvonce: netko od mojih domaćina silazi i otvara vrata posjetiocima: to je mala sveta delegacija, časni otac N. i časna sestra NN. Odmah s vrata počinje: natio perennis. Najsvježije vijesti iz domovine, razdragani komentari, itd. Smještaju se u dnevnoj sobi. Ako zanemarimo tanak zid, nekoliko su koraka od mene; ne mogu ih ne čuti. Nakon nekog vremena mijenjaju temu, ali tada razgovor gubi svaki čar. Natežu se oko napornih zagonetaka astronomije.

Otac N (očito osporavajući posvemašnju valjanost Galilejevih i Kopernikovih teorija): „Da, ali i Sunce se kreće“.

Domaćin: „Ali ne oko Zemlje.“

Otac N: „Ne oko Zemlje, ali to znači da svemir ipak nema središta.“

Domaćin: „Ima, ima“.

Otac N: „Ne, ne. Sve se kreće. Nema središta“.

(Ukratko, to je savršeno isprazna rasprava, kao što je svojedobno opazio i Camus: teško bi bilo na perverzniji način priopćiti posvemašnju irelevanciju kakva astronomskog problema no što je to učinio francuski jezik pod Camusovim nadzorom: „Qui de la terre ou du soleil tourne autour de l’autre, cela est profondément indifférent“; izreći tu izvanrednu misao na hrvatskom pokušavam ovako: „Što se, Zemlja ili Sunce, okreće oko onog drugog, savršeno je beznačajno“.)

Domalo zatim razgovara se – o francuskim lukama. Ništa ne zadržava interes nakon što se napusti strastveno područje, recimo tako, hijeronacionalizma. Čini se da bi jedan pokret, jedan obrtaj dostajao pa da nova religija postane svjesna sebe.

Domaćin: „Zašto srednji vijek ne poznaje nacija? Jer posjeduje vjeru, jer je prožetiji religijom. Epifanija nacija ne podudara se slučajno s epidemijom bezboštva, tim romantičarskim ragnarökom.“

Otac N: „Vlado Gotovac utemeljuje definiciju naroda u kategorijama imanentne metafizike (Vječnost, Raznolikost). Vi je utemeljujete u deskriptivnoj teologiji ili mitologiji: Narod je božanstvo.“

Domaćin: „To božanstvo ima sve: fanatične vjernike, obrede, oltare. (Potonje dijeli s nekadašnjim religijama.) Crkva to instinktivno razumije i zato se ne odvaja od kulta Naroda.“

Otac N: „Kristova je Crkva mistično tijelo, otajstvena zajednica. Narod je također jedna takva crkva. On je bog, a njegovi su pripadnici ’udovi božji’, ’udovi boga’.“

Domaćin: „Ustvari, u tom fascinantnom paru, u toj mističnoj simbiozi, kult Naroda je onaj koji istinski živi, a Crkva još uvijek vegetira zahvaljujući transfuziji hranjive krvi koja se uspostavlja u tom paru.“

Otac N: „Zauzvrat Crkva poklanja kultu Naroda svoju transcendentalnu doktrinu, tj. radikalnu teoriju besmrtnosti. Spomoću te pozajmice, kult Naroda nadoknađuje nedostatak vlastitog nauka o kolektivnoj besmrtnosti, zaboravljenog nauka o rajskim vrtovima koje nastavaju pređi…“

Dakako, niste se dali zbuniti: gornji blasfemični redci nisu nikada izgovoreni. Oni su nacrt jedne radikalne teorije rodoljublja, ili varijacija na temu što je intonira S. Weil ovim upozoravajućim bilješkama: „U duši kršćanina, prisutnost poganske vrline patriotizma jest rastvaralo“ i „Naš patriotizam dolazi izravno od Rimljana“.

7. KOZMOPOLITIZAM

U ovom trenutku, svijetu je potreban neki novi patriotizam.
Simone Weil

Predložimo jednu privremenu klasifikaciju: svi se mali narodi dijele na narode-čopore i narode-sablasti. Hrvati nisu od onih sretnih malih naroda koji su kroz povijest sretno sačuvali svoju obrambenu formaciju čopora: čopora koji zajedno napada, zajedno se brani, zajedno bježi i skriva se, zajedno trči tamo i ovamo. Mali narod-čopor karakterizira nutritivna vrijednost od jednog zalogaja. (To je jedinični iznos, koji nikako ne može u isto vrijeme završiti u ždrijelima dviju ili više geopolitičkih nemani.) S obzirom na tu definiciju, hrvatski je narod očito više od malog naroda-čopora. Moglo bi se reći da je i to „posljedica policentričnosti naše borbe za opstanak“ (V. Gotovac). Raskomadani podmuklom zavjerom zemljopisa i regionalne politike, Hrvati su dugo podnosili sudbinu naroda-sablasti, tj. malog naroda prema kojemu se veći narodi odnose manje-više kao da ne postoji. Povijesno čudo epifanije hrvatskoga naroda sastoji se u tome da, usprkos svojoj zemljopisno-političkoj umnogostručenosti, danas još uvijek postoji kao mali a ne kao veliki narod, odnosno da, iako još uvijek mali a ne veliki narod, uopće postoji.

Razmatrajući srednjoevropsku tragediju, tragediju Crno-žute Monarhije, György Konrad govori o „žestokoj regresiji“, o nedvosmislenom osiromašenju, o padu u „antropološku“ prošlost. Za nj su „jezični narodi“ i „ideologija jezičnog nacionalizma“ podjednako civilizacijski anakronizam kao što su i „nesukladni kulturno-gospodarskoj zbilji, narodnosno-etničkoj realnosti Srednje Europe“. On s pouzdanjem priziva ponovno „posizanje unazad za pluralističkom kolektivnom sviješću“. Međutim, ono što vrijedi za Mađare, ne vrijedi nužno i za Hrvate: moglo bi se reći da to slijedi upravo iz heterogenosti prostora na kojoj Konrad inzistira. Kad bi situacije bile analogne, Hrvatima bi se moglo predbacivati da su danas, sa svojim osvajanjem nacionalnog suvereniteta, u povijesnom zakašnjenju. (Dakako da bi teza i tada bila osporiva: „zakašnjenje“ pretpostavlja neku neobrativost slijeda, neku teleologiju, a tko kaže da postoji teleologija?) Međutim, situacije nisu analogne: niti prije crno-žutog rasula, što je notorno, niti nakon njega, razlike između položaja Hrvata i Mađara nisu zanemarive. Monarhijski obrazac zajednice Hrvati svojedobno nisu osporili autarhičnim „jezično-nacionalnim“ obrascem: zapravo sve do danas oni nisu bili u mogućnosti da suvislo formuliraju, a kamoli realiziraju svoj nacionalni suverenitet. Monarhijski obrazac zajednice (koji bi se dakako samo u idealu mogao opisati kao „kulturno-prostorni“) Hrvati su svojedobno osporili obrascem nove zajednice: prepoznavanjem atavističkog etničkog jedinstva, južnoslavenstva. Prema tome, na našem je tlu jednu ekumensku ideju (ili radije stvarnost) smijenila druga ekumenska ideja, tj. stvarnost. Bez mnogo natezanja, moglo bi se ustvrditi da su Hrvati imali svoje Konrade još 1918. Više je, dakle, nego zapletano pitanje tko koga pretječe. Naučavatelja ekumenizma Györgya Konrada lako bismo mogli zamisliti, mutatis mutandis, u ulozi našeg Frane Supila. Na temelju te koincidencije mi možemo prognozirati. Postoje štoviše izvještaji o onome što čeka Konrada-Supila, kakav sugovornik, kakav razgovor. Evo jednog takvog izvještaja, mnogo navođenog: „Supilo govori o ilirskim idejama, o Strossmayeru, Supilo govori o hrvatstvu, a Baja gladi bradu i šuti. To je Shylock! On će prodati Supilovljevu posljednju funtu mesa, bez jedne unutarnje emocije, kao da prodaje meso za klaonicu; njega se ta Supilovljeva garibaldinska, četrdesetosmaška, starčevićanska i jugoslavenska iredenta savršeno ništa ne tiče; njega se svi planovi, sve iluzije, sve nade i tragedije Frana Supila savršeno ne tiču ništa. Sve to što Supila čini Supilom, što je Supila rodilo i odgojilo, protiv čega se borio, od čega je sagorijevao strastveno, od prvih dana svoje političke svijesti, i od čega je na kraju i obolio, sve je to Baji švapsko! Strano i antipatično! Za Baju postoji samo jedan jedini klišej: sveta pravoslavna ikona s kandilom, C-Д-Ж-vagon natovaren ruskom zlatnom monetom, ćirilica i ogromno slovo Ж na žandarmerijskoj epoleti, a ko neće to i tako, to je Švaba i njega je Austrija izmislila!“ (M. Krleža, Deset krvavih godina)

Treba nedvosmisleno dijagnosticirati tu aporiju. Zajedništvo jest uvjet raznolikosti i bogatstva, ali je redovito i njihov nagonski dušmanin, a zajednice nerijetko njihovi nemilosrdni ubojice. Autarhičnost dokida i istodobno garantira raznolikost. Trebalo bi da se zamisle svi koji osuđuju separatizam u ime kozmopolitizma. Pokazat će se posve pogrešnim to rasprostranjeno mnijenje da nacionalizam proturječi općehumanističkom i masonskom idealu. Ima nečega sumnjivog u tom kozmpolitizmu koji, zapravo, kao svoju pretpostavku postulira bezobzirnu homogenizaciju svijeta. U sklopu komunističke ideologije, on je bio na putu da dovede do najdrastičnije varijante te homogenizacije, do žalosnog stanja za koje u ovom trenutku ne nalazimo prikladnijeg izraza od izbljeđivanja. Kad različite boje blijede, one se približavaju: na koncu ih se više ne razaznaje u posvemašnjem bljedilu. Dakako, ne valja biti nepravedan i odreći socijalizmu svaku brigu za lokalni kolorit. Pritom su, doduše, stvarne nacionalne individualnosti doživljavale grotesknu degradaciju na razinu folklornih osobitosti… Treba se doista upitati ne čini li u postojećim okolnostima separatizam uslugu istinskome kozmopolitizmu. Ne pomaže li on da se u svijet povrati neka duboka kakvoća, da se – usporedo s neizbježivom homogenizacijom – potakne i ništa manje neophodna heterogenizacija svijeta? Povratak razgovjetnih boja (da ostanemo pri toj kromatskoj metafori kojom se poslužila i Simone Weil govoreći o „mrljama različitih boja“) u svijet koji se gotovo rasplinuo u svome bljedilu. Zalažemo se za mnogojedinični svijet. Smiješno je tvrditi da se, na pragu Velike Ere Regulacije, treba bojati puke multiplikacije sastojaka svijeta: ona ne može bitno otežati njegovu integraciju i njegovu neophodnu samo-kontrolu. Svemu što se osjeća individualnim valja dopustiti da bude individuum: alterius non sit qui suus esse potest. S kakvom radošću čitam danas o političkom buđenju makedonskog naroda, koji se sprema da zemljovidu raznolikosti odlučno doprinese svoju poniženu ali nepomirljivu individualnost. U svakoj prilici, treba pozdravljati tog zapretanog Feniksa koji se uspravlja iz vlastita zgarišta: to izvanredno sredstvo koje će ponovno protresti svijet. Ah, kad bi se dala sa svijeta stresti prašina tako da se ponovo ukaže mnogolik i mnoštven, mnogostruk! A istodobno, u svom bezočnom prakticizmu, moderni Zapad danas odbija da raspoznaje onih naroda koje u isti mah ne vidi uokvirene granicama vlastitih država. „Narod, što će reći Država; jer se ne može naći druga definicija za riječ narod nego – teritorijalna zajednica koja priznaje vlast jedne države“, kako je konstatirala S. Weil još 1949. Danas je stanje još kristalnije: država je dogma i svetinja, apsolutni i nedjeljivi autoritet koji se ne može subordinirati nikakvim hijerarhijskim nadvisivanjem, nego jedino multiplikacijom (međunarodne institucije). Jedini posjednik ovlasti nad božanskom riječi fiat, država uvjetuje – nužno i dostatno – generiranje naroda kao i svekolika ostala izvođenja iz ništavila. Drugim riječima, jezik, tlo, krv, povijest, sve su to atavističke drangulije, savršeno beskorisne. Svako upuštanje u šumu njihovih argumenata dovodi do posvemašnje zbrke i zabune. Ergo, treba ostati postrani kako bi se spasilo dostojanstvo razuma: ego sum qui sum, postulira se božanstvena petrifikacija zatečenog stanja posredstvom otajstvenog prodora hibernacijskih para Vječnosti u sadašnji trenutak. Narod, dakle država; država, dakle narod. Što to znači za Hrvate? Da moraju imati državu.

Iskoristit ću priliku da još jednom podsjetim na rezultate pronicljive analize Simone Weil, koja u procesu asimilacije jednog naroda razabire tri ključna susljedna stavka:

1) političko podvrgavanje, 2) kulturno iskorjenjivanje, 3) konačno pretapanje (koje stanju fakata pridružuje i pristanak volje, odobrenje), fuziju posredovanu najradije nekim prijelomom koji angažira svekoliku zajednicu u jedinstvenom naporu. Očito, niti jedan od ta tri potrebna elementa nije u Jugoslaviji dosljedno proveden: otud sedamdesetogodišnje podržavanje sukladnosti države i nacije nije uzmoglo proizvesti njihovu stvarnu identifikaciju. Taj je trostruki neuspjeh utoliko razumljiviji ukoliko se drži na umu kauzalno-sintagmatska ulančanost njegovih stavaka.

U ovom trenutku, dakle, dopiremo u našem pregledu do stupnja na kojemu je Hrvatska – država, a Hrvati, kao što slijedi po zakonima gore izložene međunarodne logike, narod. Time smo se mistično solidarizirali s naporima naših sunarodnjaka koji su se u međuvremenu pobrinuli da dotičnu evoluciju dovedu do potrebnog stupnja i u domeni općepriznate stvarnosti. Nevolja je, međutim, u tome što nevolje tu ne završavaju. Problem je u Državi. Državu se ne može voljeti. To je ne samo činjenica, nego i pitanje časti. Ali ako se narod definira u krajnjoj liniji kao država, naš nacionalizam, naše rodoljublje također se fatalno definiraju državom. Nema izlaza iz te slijepe ulice. Na njenom kraju s lakoćom dogledamo konačni prizor komedije: smrt plemenitog nacionalizma, smrt uzvišenog rodoljublja. Ništa ga nije tako sigurno držalo na životu kao posvudašnja ugroženost, kao osjećaj neprekidne i nepodnošljive krhkosti njegova predmeta. Nacionalizam nije stanje duha nego duh stanja. U jednom trenutku, njegovi napori da to „najdragocjenije ljudsko dobro u vremenitom poretku“ (S. Weil) preda u ruke Državi – ugledaju ploda; to je ujedno trenutak njegova labuđeg pjeva. Država je po prirodi stvari, tumači S. Weil, „jedna hladna stvar koja ne može biti voljena; ali ona ubija i dokida sve što bi moglo biti voljeno; tako smo prisiljeni da je volimo, jer ne preostaje nitko do ona“. Ne znam kako drukčije riješiti tu zagonetku do ispovijeđu da nam je država samo izlika: neophodno međunarodno prometalo, sredstvo u globalnoj „borbi za opstanak“, ali za nas, potajno, uopće nije fatalna determinanta našeg naroda, naše ukorijenjenosti. Potajno, to su za nas i dalje sve one atavističke drangulije. Tont compte fait, ne znam bolje definicije domoljublja od one koja nastaje u našem duhu dok čitamo početak jedne potresne Maupassantove pripovijesti, s tim da, čitajući, svak od nas drži na umu da je riječ upravo o njegovu vlastitom zavičaju; evo tih jednostavnih redaka: „Volim tu zemlju, i volim živjeti u njoj jer tu su moji korijeni, oni duboki i tanani korijeni koji čovjeka vežu za tlo na kojem su rođeni i umrli njegovi preci, koji ga vežu za ono što se misli i ono što se jede, za običaje kao i za hranu, za mjesne izraze, za naglasak seljaka, za mirise tla, sela i samoga zraka.“

8. TELEFON

Udruženi anarhisti, socijalisti, komunisti i luđaci.
A. Stepinac, Dnevnik

Moj pradjed, onaj o kome je već bilo riječi, doživio je skoro devedeset godina i do posljednjeg se dana umjereno ponosio svojim ratnim trofejom, svojom blagom invalidnošću: junačkom ranjenom nogom, nogom prostrijeljenom na davnim galicijskim poljanama. Ponekad bi njome svečano zašepesao. S vremena na vrijeme vrijedna bi noga nagovijestila promjenu vremena. Ponekad bi, štoviše, u svojim poznim godinama, na nju skretao pažnju s razmetljivošću koja bi rasrdila ljubomorne ukućane. No, za razliku od tog časnog predmeta koji je vjerno čuvao dokaz daleke avanture, ožiljak davne građanske vrline, činilo se da pradjedova prošlost skriva i neke mračne dijelove koje on radije prešućuje, zaobilazi, pomalo nespretno izbjegava. U ljeto 1948. pradjed je dospio u zatvor, u Lepoglavu. Nečuven, ponižavajući događaj, nečasni uljez u biografiji čije se sramne konotacije nisu dale zataškati: zatvor. Nikakvo čudo da je o tome nerado govorio. Zašto je dakle u ljeto 1948. moj pradjed dospio u Lepoglavu, u zatvor? Kakav je to građanski grijeh ondje okajavao tijekom dvije i pol godine? Odgovor je još čudnovatiji, skoro nerazumljiv. Posrijedi je žetva pšenice: tog ljeta moj pradjed na svojim poljima nije smogao onoliko pšenice koliko su mu nalagale objektivne mogućnosti. Pokazao se kao nepouzdan i prevrtljiv posjednik društvenih dobara, kao podmukli privatni sitnoposjednik, ukratko kao saboter. Nemar ili zavjera? Svodi se na isto. Nesavjesnost, sabotaža, kontrarevolucija. Zajedno s grupom suseljana, po prašnjavim putovima i u stočnim vagonima, tjeraju ga u Lepoglavu. Za početak, neko ih vrijeme drže u podrumima s vodom. Manje-više, sve im se može dogoditi. U rukama su zlostavljača kod kojeg ne mogu računati niti na najmanji obzir. Napušteni, u posvemašnjoj praznini; nema nikakva autoriteta koji bi nastupio u njihovu obranu.

Istih tih godina, moj nenadmašni ujak, tada dvadesetogodišnji mladac, služi svoj nesmiljeni vojni rok, u jedinicama pod zlokobnom kraticom KNOJ. Skače po hercegovačkom kršu, sudjeluje u puškaranjima sa četničkim ostacima; kasnije, u Istri, nadomak Trsta, promatra američke ratne brodove; zimuje na slovenskoj granici, u Alpama. 1950. ujesen, gubi mu se svaki trag. U domu moje majke, prolaze mjeseci bez glasa od tog dragocjenog obiteljskog sina. Svi pomišljaju na najgore. Kadli stiže pismo iz Beograda: „sve je u najboljem redu“. To je čudnovato. Zaista, sumnja je opravdana: pismo je manipulacija, beogradski žig obmana. Ujak je zapravo već u dalekoj „ispostavi pakla“, skrivenoj u valima Jadrana, namijenjenoj državnim nepoćudnicima. Sveti Grgur, otočić nadogled Golog otoka, satelit te demonske planete. Usred pomora i ludila, usred boleština i sumanute torture, posvemašnjeg životinjstva – ujak se upušta u borbu za animalni život, domišljato prihvaćajući tu degradaciju, lukavo se obraćajući u predjezičnu bestijalnost, u nekog od svojih predlogičkih četveronožnih predaka. Kao seljačkog sina dodjeljuju ga u logorske staje, u obore. On stupa među svoje stare prijatelje, svoje dobre dlakave i rogate znance. Must će krave, sretnik. (Logor je pun neupotrebljivih intelektualaca, osuđenih na nemilosrdnu propast.) U tom carstvu sirova mlijeka iz vimena, u tom bijednom carstvu žalosnog mlijeka, eto gdje treba tražiti tajnu njegova konačnog spasenja, njegova orfejskog povratka iz Podzemlja, u svijet živih.

Evo što bih još htio reći. Općenito se drži da represivna vlast – osim metoda fizičkog nasilja, besramno izravnog napadaja na tjelesa svojih žrtava, osim zatvaranja, batinanja, izgladnjivanja, davljenja i svekolikih bestijalnih zlostavljanja – raspolaže i nekim rafiniranijim metodama, kao nekim višim registrom repertoara: stanovitim odjeljkom psiholoških represija. Slučajevi koje smo upravo prizvali, dakle, ilustriraju zapravo samo prvu, najelementarniju, razinu represivne prakse. Javlja se pitanje na koji ćemo način napredovati do druge, postoji li neka logika koja će nas zakonito dovesti na razinu „sofisticiranijih“ postupaka. Možda tako da se okrenemo sudbinama žrtava iz redova „intelektualnih djelatnika“, tj. onima koji se po naravi stvari čine prikladnijim za takve oblike represije? Dakako da se taj operator pokazuje manjkavim. Pred nama je knjiga Vlade Gotovca: zastrašujuća ispovijed intelektualca kojeg je svojedobno progutala noć kaznenih ustanova jedne represivne države: paranoične države koja, doznajemo, trpa u zajedničku tamnicu luđake, ubojice i nepoželjne književnike; nedostaju sifilitičari i homoseksualci za cjelovitu sliku klasične inkvizitorske amputacije bolesnog tkiva iz zdravog narodnog tijela! Ukratko, bez ikakve mjerljive disimilacije, i intelektualce se zatvara, tuče, sakati itd. Manje-više, ne očekuju ih nikakvi specijaliteti. Možda je upravo u tome iznenađenje? Možda je objašnjenje neobrata u dvostruku obratu, u rafiniranom izostanku rafiniranog postupka – kako bi se zadao udarac ondje gdje je umnik slab barem koliko i ostali smrtnici? Nešto je nagonski privlačno u prizoru filozofa koji cvili, koji jauče. Čovjek koji dokučuje da je narod „povijesna priča raznolikosti s kojom čovjek lutajući ide prema dozivima jedne sveobuhvatne harmonije“ (V. Gotovac), filozof koji bilježi tu odredbu – izlaže se na najizravniji način pogibli da u dogledno vrijeme bude zbog toga stavljen na muke. Čitajući tu maksimu, upravo osjećamo djelatnu blizinu napasti da se izgovore ove poznate riječi: neka pati.

Ali još nismo pronašli ključ. Što aktivira „višu“ razinu represije? U čemu se sastoji njena distinktivna bit? Pri ruci nam je daljnji dobar primjer. Nalazimo ga prelistavajući 17. broj Kritike, znameniti pretposljednji broj uoči hrvatske pomrčine 1971. U rubrici „Raspre“, hrvatska znanstvenica Smiljana Rendić brani se od jednog, u cjelini uzevši, žandarskog napadaja. Napadnuta je zbog članka u Kritici 14/70, u kojemu je heretično ustvrdila: „Moj je jezik meni jedino svetište moje domovine.“ U nekome beogradskom tjedniku, jedan žandar smjesta pritrčava na uviđaj. Dobro osjećamo krepkost vremena, tu mišićavu prisutnost unitarne socijalističke države. Dakle, kao njen revni redar, pritrčava Prvoslav Ralić, s člankom „Svetište i sloboda“: to je kao kad bi se napisalo „Noć i dan“, „Kontrarevolucija i revolucija“. U članku se pokazuje da Prvoslav Ralić zna manje-više sve što se može znati. On zna da u cjelokupnom fenomenalnom i noumenalnom svemiru nema ničega što se ne bi dalo objasniti „stupanjem na put samoupravne zajednice naroda“. Nadalje, on pouzdano zna da je „svetište“ sumnjiva i neupotrebljiva riječ (osim kad posluži pjesniku koji sna svoj dug kao metafora na n-tu potenciju), ukratko prezira vrijedan atavizam. Zna također da je i „domovina“ pomalo jogunasta riječ, ako joj se ne stave potrebne ograde: „Put kojim smo došli do domovine“, kaže on, „put samoupravne zajednice naroda…“ Napokon, on će s lakoćom izjaviti „samo po jeziku“: za nj su sve te igrarije s riječima u osnovi beznačajne i dakako bespomoćno ranjive, za nj je jezik – „samo jezik“. Ukratko, Prvoslav Ralić je pravi propovjednik-entuzijast. „Vreme je“, propovijeda on na koncu svog članka, zadajući siloviti coup de grâce, „da sva ’svetišta’ pripadnu teologiji, a sve ’domovine’ koje se samo po jeziku prepoznaju – prošloj istoriji.“ Ukratko, kao što to Smiljana Rendić prevodi na prisniju razinu poetske misli, valja nam „kapnuti vu more vre vekivečno kao ono staro leto Pavla Štoosa“. Ne preostaje drugo do priznati poraz. Jer, očito je na čijoj je strani Sistem, Istina, Budućnost, Dijalektički Argument Historijske Nužnosti, a na čijoj tek – „prošla istorija“. Eto u čemu je naša zagonetka. Pred nama je represija koja se ne služi kovinskim pomagalima, nego zapisanom riječju. A ipak je dostatno očito da je upravo poraženi sugovornik superioran. Pobjednik koji naduveno proglašava kako je „vreme da sva ’svetišta’ pripadnu teologiji“ – bez sumnje nije niti u stanju dokučiti koliko je za nj razorna ironična primjedba S. Rendić: „Nastranu to što se upravo teologija danas desakralizira…“ Kako je moguće da jedan žalosni nemoćnik zlostavlja svoje sugovornike? Kako je moguće da jeda nemoćnik – zlostavlja? Jer, u ovakvu slučaju, sama činjenica da je čovjek prisiljen da se brani – ravna je porazu. Kako je moguća intelektualna represija? Rekao bih da je moguća, oprostite na naprasnu paradoksu, jer ne postoji. Intelektualna represija ne posjeduje, da tako kažem, svoje vlastito biće. Samobitna, ona bi morala biti tako fantastična i raskošna da je socijalistički aparat nikako ne bi umio provesti. U komunističkoj diktaturi, ona je naprosto privjesak one elementarne, tjelesne, represije. Sve se svodi na represiju rešetkama i batinama. (S. Rendić je u sljedećem, posljednjem, broju Kritike objavila članak „Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod“, koji će poslužiti kao corpus delicti i neposredan povod da je se uhiti i izvede pred sud.) Faktična moć intelektualnog zlostavljača nije u autarhičnoj superiornosti na tlu intelektualne situacije, nego u satelitskoj superiornosti koja kao trhonoša u stopu slijedi njegovu sistemsku represivnu nadmoć utjelovljenu u tjelesnoj represiji. Njegovi argumenti lišeni su svake imanentne djelotvornosti (sva se njihova bezazlenost očituje kad nastupi oseka pokroviteljskog represivnog sistema): njihova aktualna moć dolazi izvana, iz zaleđa, garantirana virtualnom snagom tjelesne represije koju oni mogu u svakom trenutku staviti u pokret. Intelektualni žandar, ako bolje zagledamo, to je pas kojeg lanac nepogrešivo veže za rešetke tamnice. Taj lanac, ako bolje zagledamo, to je pupčana vrpca, dragocjena veza o kojoj ovisi svekolika njegova djelatnost i opstanak. Sve u svemu, tzv. „intelektualna represija“ samo je ritual uklopljen u sveobuhvatniji igrokaz koji možemo nazvati Lažljivim Mitom O Intelektualnom Biću Revolucije. Svi dobro znamo da ne postoje nikakve intelektualne fronte revolucije, da su sve te fronte samo kazališne filijale jedinog, represivnog, programa osvajanja budućnosti.

9. PREMA ZAKLJUČKU

Ovih sam dana pročitao u tisku sastavak uvažena beogradskog intelektualca Dragoša Kalajića, koji polazeći od jednog nedavno izrečena govora hrvatskog predsjednika i podvrgavajući taj govor strogu postupku close readinga dolazi do nekolicine dalekosežnih zaključaka kako se tu očituje:

a) „tipična slabost hrvatske misli, odnosno nedostatak sposobnosti za svetski pogled“;

kako b) „u izlaženoj optici srpska pretnja opravdava sve hrvatske vekovne neostvarenosti“;

kako c) „paranoična fasciniranost Srbima onemogućava hrvatsku samospoznaju“;

te kako su d) „puke i prečesto sumnjive negacije svake srodnosti“ zapravo „po magistralnoj lekciji Hegelove katedre fatalno određene predmetima osporavanja“, „jer na kraju ispada da su Hrvati – ne-Srbi“.

U ta je četiri odlučna koračaja uobličeno jedno uzorito poricanje postojanja Hrvata. Nevolja je međutim takvih filozofskih izvoda da uporno atribuiraju („paranoici“, „melankolici“, cf. „fašisti“) ono što su već porekli. Pitoreskne akademije blagoslivlju teze o genocidnosti, i one lagodno idu ruku pod ruku s tom radikalnijom tezom, kojom se međutim naprasno počinja maestralni effacement d’objet. Tvrditi istodobno – s neuhvatljivim smislom za paradoks – da su svi Hrvati fašisti i da Hrvati kao narod zapravo ne postoje. Napomena o nepostojanju: „ne postojati“ i „nepostojanje“ – izrazi su sa svim obilježjima profilirane filozofsko-etnološke kategorije, koju se rabi uz tzv. dativus commodi, dopunu što odgovara na pitanje „u čiju korist?“: u Jugoslaviji se naprimjer „ne postoji“ u korist Srba.

Kao što je poznato, D. Kalajić u svojim sastavcima neobično rado navodi katoličke kardinale i zapadnjačke konzervativne državnike, a u dubinama i pećinama svoje romantične arijevske duše neizlječivo pogiba od hvalevrijedne opsjednutosti spenglerovskim teutonsko-viteškim Zapadom i germanocentričnom Europom plemićkih naslova i profesorskih katedri, te je s obzirom na tu frustraciju izvan svake sumnje da bi on intimno pristao na sve kako bi se (da je moći) ponovo, namjesto Srbinom, rodio kao Hrvat. Odakle bjelodano slijedi da navedene Kalajićeve zamjedbe valja prije svega čitati kao podsvjesni izraz brige za Hrvaćane ili, najradije, kao pokušaj teorijskog utemeljenja hrvatskog etnološkog studija. (Itd. itd.) Gy. Konrad negdje izražava vjeru da postoji nešto takvo kao povijesni intermezzo. Što je drugo pukih sedamdeset godina neuspjela jugoslavenskog ujednoličenja? Što je tih sedamdeset godina srpstva i „ne-srpstva“? Jedva čestit ljudski vijek (moj bi ga pradjed dapače prezreo). Svi pamtimo te stare ljude, izaslanike iz potonula svijeta Mađara i Austrijanaca, za koje su Srbi morali biti tek nekakova novotarija. Svojedobni su autori Jugoslavije: slavenski mladogramatičarski žar hrvatskih i slovenskih učenjaka, masonska protuhabsburška urota, germanofobija i hungarofobija, francuski i ruski pokrovitelji, velikosrpska gravitacija itd. Tzv. jugoslavensku ideju – usprkos prisutnosti tvarnih dokumenata koji je kušaju postulirati – ne mogu, mea culpa, niti uz najveće naprezanje mašte zamisliti drukčije nego kao obmanu, od dna do vrha crvotočnu laž. Uzalud je zazivati prošlost za svjedoka (ostavimo po strani to što se ona ljubazno odaziva da svjedoči sve što od nje zatražimo). Uzalud je zazivati za svjedoka Mažuranića, Strossmayera, Supila, kao što čini P. Matvejević replicirajući Gotovcu: „Sve to skupa, i još mnogo toga, nije bilo ni beščašće niti budalaština“. Čemu to? Dovoljno je uprijeti prstom u sadašnjost, jedino relevantnu; tu sadašnjost koja nije aktualni dinamični vrhunac nekog totaliteta svijeta, nego upravo taj totalitet, cjeloviti i jedini univerzum. Ništa nas se drugo ne tiče osim svega. Tko u tome nalazi ograničenje?

Nije mi nepoznata, da ne bude nesporazuma, neosporiva teza o trajnoj relevanciji, upravo prisutnosti, prošloga. Svi su pjesnikovi izumi tek „prepjevi po sjećanju“, kako se domišljato priznaje u naslovu Gotovčeve zbirke iz 1969. Ili kad kasnije, u „Obrani“ izrečenoj pred sudom 1981., uhićeni pjesnik najavljuje citat iz Ricoeura: „Novo također nikad nije zaborav prošloga, već naprotiv: ’samo ono suvremeno mišljenje ima budućnost, koje reinterpretira svoje izvore’“. Treba se čuvati da se ne ogriješimo o to sveto načelo prisutne prošlosti, koje je tako često oružje u ustima malih naroda. Usudit ću se tek da primijetim kako se Ricoeura tu ne zatječe toliko u pokušaju da formulira strogo načelo jedne distinkcije (trajnoga i efemernoga) koliko u poigravanju pomalo heretičnom tautologijom: samo ono suvremeno mišljenje ima budućnost, koje inkarnira budućnost prošlih mišljenja. Povijest svijeta je kumulativna, baš kao i individualna ovozemna sudbina kršćanina: svaki je njen trenutak rekapitulacija cjeline i sama ta cjelina. Uronjenima u taj kumulativni tijek, izlišno nam je navješćivati pleonastičnu nakanu da sadašnjost usklađujemo s prošlošću. Ovako ili onako, sadašnjost o njoj vodi računa. Zazivati, uostalom, prošlost u pomoć prilično je pouzdan pokazatelj aktualne inferiornosti. Komunistima, kao i ostalim odvjetnicima jugoslavenstva, prošlost je donedavno bila savršeno nepotrebna, zabavno izlišna. Sada ih zatječemo gdje za njom posežu. To je dobar znak. On nam kazuje da se Argument Povijesne Nužnosti više ne nalazi na njihovoj strani. S lakoćom konstatiramo da on više ne stanuje na staroj adresi. U razgovoru s apologetima jugoslavenstva možemo biti posve spokojni. Danas je već sama činjenica našeg sugovorničkog statusa ravna činjenici našeg trijumfa. Razumije se da je jednom takvom ekscesivnom stanju moralo prethoditi oprečno ekscesivno stanje, prisilna odsutnost sugovornika, represivna vladavina Monologa.

Povijest je okrenula leđa svojoj do jučer neumitnoj budućnosti. Kao kad oseka iznese na vidjelo prljavštinu sprudova, prokazuje se danas sva praznina dojučerašnjih humanističkih povijesnih istina, sva njihova bespomoćnost. Činilo se da govore o svijetu, nerazmrsivo utkane u nj; sad se očituje da su lebdjele mimo njega, razmećući se tim kratkotrajnim i slučajnim suputništvom kao zaslugom svoje pronicljivosti: u času kad ih svijet nepredvidljivo napušta, bez ikakve mogućnosti njihova utjecaja, bez ikakva načina da ga u tome spriječe, sad izlazi na vidjelo njihova nemoć, njihovo kreveljenje u tom kazalištu sjenki, sad se one, znanstveno-humanističke istine, raspršuju kao pljeva na vjetru. Treba se pomiriti s krajnjim konzekvencijama tog poraza, koji se može učiniti tragičnim, strašnim. Jer – tko nam je ikad navijestio tako poželjne zamisli kao slavenski ekumenizam? Ili – tko se može natjecati u verbalnom naziranju Carstva Slobode s komunističkim humanizmom? (Dvije riječi, grčka i latinska, tu se nadaju da budu približene, kroza smisao koji im je zajednički, smisao sajedništva: grč. oikonménē, lat. communis.) A otud je proistekao strašni povijesni nesporazum, po kojemu su u ime najznanstvenije sročena humanizma počinjena zlodjela što se vrstaju među najzvjerskija i najbezumnija u povijesti. Gotovac tako govori o „najstrašnijem paradoksu, najužasnijoj perverziji“, po kojima su „humanističke proklamacije“ postale „propagandno sredstvo totalitarizma“. Konačni izvod tog nepopravljivog nesporazuma kazuje da ideje koje se navješćuju nemaju ama baš nikakve veze s djelatnošću koja ih prati; da je naučavanje „humanizma“ podjednako nekorisno kao što je naučavanje „antihumanizma“ neškodljivo; da je humanistička apstrakcija irelevantna i zamorna logoreja, osim u slučaju kad je izložena u obliku prikladnom za rekreativno čitanje, nesposobna naime da priopći bilo što od koristi u vezi s prirodno-povijesnom stvarnošću svijeta, da na bilo koji način stupi s njim u dodir; da je, napokon, time zatvoren krug diskurznih putanja, krug koji niti u jednoj svojoj točki ne dohvaća svijeta, već se vraća u sebe i obraća svojoj neplodnoj kružnoj autonomiji. Taj rezignirani poučak o definitivnoj nepovjerljivosti nije nikakav zaključak iznimne lucidnosti, nego upravo instinktivno znanje u koje je današnji čovjek uveden upravljan slijedom zbivanja. Samo se po sebi razumije, primjerice, da naslovi zapadnjačkih političkih stranaka i parole što ih one ističu ne upućuju ni na kakva uvjerenja ili, sačuvaj Bože, emocije. Komunisti, koji u ovim pariškim općinama pozivaju svoje simpatizere na prosvjed zbog visokih stanarina, „jer je to nepravedno“, ne čine to dakako u ime nekakva čovjekoljublja i pravdoljublja nego na najizravniji način u ime glasačkih listića na narednim izborima; upravo kao što socijalisti ne ustaju protiv francuskoga „rasizma“ nadahnuti osjećajima kozmopolitizma ili, nedaj Bože, ksenofilije. Tu je na djelu vrlo općenito načelo, koje ravna tim svjetovima automata i reklama: ono isto načelo slijedom kojega oblikovatelji naprasne najezde reklama smišljaju strastvene hvalospjeve proizvodima spram kojih ne osjećaju savršeno ništa, a ponajmanje oduševljenje. Ukratko, rekao bih, valja se okaniti visokih ideja. Treba se pomiriti s tim novim svijetom. I da završimo u duhu Ricoeurove maksime, podsjećamo ovdje svoje sugovornike na nešto što im nije nepoznato: da naime svaka nužnost koju naše ja odobri proširuje prostor njegove slobode.

10. UMJESTO ZAKLJUČKA

Ispod stola koji nas razdvaja, ne držimo li se potajice svi za ruke?
Bruno Schulz, Knjiga

u Parizu, srpnja/kolovoza 1990.