Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske | Stanko Andrić

LUCUS A NON LUCENDO
ili bilješke o „etimologiji kao načinu mišljenja“

Riječ u običnom današnjem značenju već je samo fragment rudiment neke negdašnje sveobuhvatne, integralne mitologije.
Bruno Schulz, Mitizacija stvarnosti

Kako je strašno da je čovjek (vječni filolog) našao riječ za to – ‘smrt’. Zar je to moguće ikako nazvati? Zar ono ima ime?
Osip Mandeljštam, O prirodi riječi

Poljski kralj Boleslav Stidljivi, posve neiskusan mladić, kojemu ime zvuči kao lucus a non lucendo, pobježe bez stida.
Ante Tresić Pavičić, Izgon Mongola iz Hrvatske

U ovom kratkom članku pozabavit ću se jednom bezazlenom filološkom strašću, strašću etimologiranja. Kao neka vrsta glazbenoga motta poslužit će mi srednjovjekovna pseudoetimologija stavljena u naslov. Prema klasifikaciji koju je zamislio Izidor Seviljski, posrijedi je očito tzv. etymologia ex contrariis: „šuma, jer nema svjetla“ (u tome se prijevodu-adaptaciji izgubila, dakako, svaka motivacija etimologiranja: hrvatska se riječ šuma može dovesti u zvučnu vezu s riječju „šumiti“, ali ne i s riječju „sjati“ ili „svijetliti“). Izvorna je Izidorova formulacija bila nešto opširnija i manje paradoksalna. On zapravo kaže: lucus, quia umbra opacus parum luceat („šuma, jer zamračena sjenkom daje malo svjetla“). Takva odredba ostavlja, zapravo, dovoljno mjesta pitanju tumači li se tu lucus doista odsutnošću svjetlosti (lux), njezinom negacijom, ili ga se ipak izvodi iz ono malo „pozitivne“ svjetlosti, kako god malena bila količina te svjetlosti što se prokrada u šumu, kroz lišće. Je li se učeni seviljski biskup doista dokraja pomirio s mogućnošću da se etimologije po potrebi izvode i ex contrariis? Kao što ćemo vidjeti, ta bi možebitna rezerva mogla biti gesta zanimljive lucidnosti.

U svakom slučaju, u naknadnome sažetku koji glasi lucus a non lucendo nema više mjesta za tu dvoumicu. Školnicima je trebala bjelodano jasna definicija, koja će nedvosmisleno ilustrirati načelo ex contrariis. Nikome više nije bilo na kraj pameti da to načelo dovodi u pitanje. U pogledu autoriteta seviljskog učitelja, dostaje navesti E. R. Curtiusa koji veli da su Etymologiarum libri „djelo kojega bi važnost bilo teško precijeniti, pa se ono može smatrati temeljnom knjigom čitava srednjovjekovlja“.[1] Zaista, Izidorova klasifikacija zvuči vrlo učeno i tako prikladno za podučavanje: uz ex contrariis, Izidor razlikuje još dvije etimologijske inačice, ex causa i ex origine. Slučaj za kauzalnu etimologiju jesu primjerice „kraljevi“: reges, quia regunt et recte agunt („jer vladaju i ispravno postupaju“). Ovamo zacijelo spada i ona izvanredna etimologija „vode“: aqua, id est a qua iuvamur („to jest koja nam koristi“). Kalambur kao znanstvena metoda? Gdje tu počinje lakrdija? I je li naše odbijanje da to prihvatimo doista anakronizam?

Etimologija prema podrijetlu ili originarna etimologija (što je zapravo pleonazam: Origines je uostalom drugi naslov Izidorova djela, njegov latinski prijevod grčke riječi) tvori zasebno poglavlje. Radi se o podrijetlu stvari, podrijetlu (imenâ) narodâ, gradova, ljudi (homo, a humo): ono što je u davnijoj Starini bilo zadatkom mitologije, u mlađoj Starini postaje zadatkom njezinih jezikoznanaca, etimologa. Tu neobičnu smjenu na istome radilištu, a posebice međufazu koegzistencije, označio je Paul Veyne kao prepletanje „svjetova istine“, „nekom vrstom kolaža“: „stara mitska istina kalemi se u Pauzanije na njegov racionalizam bez mnogo obzira prema različitosti dvaju gradiva“. [2] Zapisao je to povodom onoga mjesta kod Pauzanije gdje se tumači podrijetlo imena Pelazgâ (VIII, 1, 4): „Arkađani pripovijedaju da je Pelazg (Pelasgos) prvi stanovnik njihove zemlje, ali je razložnije držati da nije bio sam i da je s njime bilo i drugih ljudi: jer ako ih nije bilo, nad kime je onda vladao? Njegov stas, snaga, ljepota i nadasve mudrost izdigli su ga nad ostale pa je tako, po mom mišljenju, izabran za kralja“.

Ako je „svijet“ mitoloških istina analogan onome „etioloških“, ako štoviše u nekom trenutku prvi biva zamijenjen i nadoknađen drugim, onda etimološka traganja i spoznaje nisu za svoje protagoniste nipošto bili tek svijetom igre i lakrdije, nego upravo „svijetom istine“. Učena ozbiljnost s kojom Pauzanija pristupa analizi podataka što mu ih podastire mitsko-religijska predaja mora da je sasvim nešto drugo negoli bezočna šaljivost onih „kolaža svjetova istine“ što ih nalazimo na stranicama modernih popularnih leksikona: „Posejdon se, inače, osvećivao i osobno. Svojim je trozubom razrušio trojanske bedeme, i to čak dva puta (drugi put ne baš temeljito, jer ih je 1871. godine prilično dobro sačuvane otkrio njemački arheolog H. Schliemann).“ [3]

Curtius, međutim, govori o „onom luckastom načinu“ tumačenja imena koji počinje već s Ovidijem i „koji je zatim u srednjovjekovlju postao toliko omiljen“. Koliko su, dakle, antički i srednjovjekovni ljudi bili ozbiljni pri izvođenju etimologija? Jamačno nisu mogli biti ozbiljni pri izricanju onakve etymologiae ex contrariis kakva je canis a non canendo („pas je jer ne pjeva“). Nasuprot tom parodijskom odnosu, kršćanstvo je nesumnjivo bilo važan čimbenik „uozbiljenja“, prije svega svojom sklonošću da mjeru kontingencije u „povijesti spasenja“, i u Knjizi te povijesti, svede na minimum. Najveći među starim kršćanima, poput Augustina i Jeronima, obiluju etimološkim meditacijama nad nebrojenim izazovima biblijske onomastike, dosjetljivim izvodima što obogaćuju u ezoteričnom znanju i mudrosti.

Curtiusovom primjedbom i Veyneovom tezom o „mnoštvenim i analognim svjetovima istine“ može se otvoriti pristup modernom prijeporu o povijesnosti svijeta, u kojem se istaknula Lévi-Straussova etnologija zastupajući radije stanovitu jukstapoziciju kulturâ negoli njihovu povijesno-teleološku hijerarhiju. Prema takvu se nazoru različite povijesne formacije ne mogu motriti kao fragmenti, kao „dijelovi još neostvarenih cjelina“ (Lévi-Strauss) te se umjesto o u biti istovjetnim pojavama, ali na različitim stupnjevima dovršenosti (bergsonovska différence de degré) radije govori o bitno različitim i podjednako cjelovitim pojavama (différence de nature), dakle o podjednako „dobro razrađenim sustavima, nezavisnim u tom smislu o onom drugom sustavu koji će tvoriti znanost“ (Lévi-Strauss, govoreći o srednjovjekovnim duhovnim disciplinama). Ta teza, koja je zaslužila bezrezervnu podršku medijevista poput Jacquesa le Goffa, daje „etimologiji kao načinu mišljenja“ neupitno i nepovredivo mjesto. Etiološka/etimološka misao doista je fenomen dugog trajanja koji s lakoćom doseže i današnjicu.

Jedna devetnaestostoljetna utopija, primjerice, hrvatski „ilirizam“, u svoju je ikonografiju uvrstila, posve promišljeno, liru: ne samo kao simbol harmonije, simbol one „sloge“ koju se zazivlje među „nesložna slavenska plemena“, nego i kao ozbiljnu geopolitičku tezu: „Otkako je naime Gaj, u svom čuvenom proglasu iz 1836., alegorički prikazao Europu kao djevicu s lirom u rukama, lira Europe znači Iliriju, to jest trokut Skadar – Varna – Bělak [Villach]; njene neusklađene žice nesložne su južnoslavenske zemlje.“. [4] (Lauer tu upućuje, u vezi s „pseudoetimološkim obrazloženjem lira-Ilirija“, na onih nekoliko magistralnih stranica Curtiusova ekskursa naslovljenog „Etimologija kao oblik mišljenja“.)

Ni moderno jezikoslovlje ne može posve odoljeti napasti „etiološke misli“. Moglo bi se čak reći da dotični Aristotelov dvadeset i osmi po redu dokazni topos (apò tou onómatos) živi u naše doba – ponajprije zahvaljujući indoeuropeističkoj proširbi etimološkog lovišta – krepkim obnovljenim životom. Suvremeni jezikoslovci znaju izvoditi začuđujuće i dalekosežne istine iz činjenice da, na primjer, prajezično *ghostis u staroslavenskom daje značenje „gost“, a u latinskome „neprijatelj“ (hostis): „Veza među ovim značenjima jest u tome što je ta riječ prvotno označavala stranu osobu, a u skladu sa stavovima pojedinih naroda prema strancu izvedena su nova značenja. Tako je slavenska širokogrudnost dala toj riječi značenje ’gost’, a rimska sumnjičavost značenje ’neprijatelj’“. [5]

Etimološki rječnici, histoires des mots, zacijelo su najuzbudljiviji jezikoslovni žanr. Vjerojatno i najpogibeljniji: pouzdana etimologija, posebno etiološka, gotovo da i ne postoji. Rječnici, tako, opremljeni razornom i strogom metodologijom, radije pribjegavaju inventaru ambivalencijâ. Pa ipak se tu ne radi toliko o prisilnoj apstinenciji i postu, koliko o užitku za sofisticiraniji ukus. Zasićenost riječima, zasićenost civilizacijom riječi, rađa tu sklonost prema arhetipovima riječî, prema fluidnim riječima, prariječima. „Iz arhetipskog sustava“, kaže drugim povodom Elèmire Zola, „nešto se uvijek mora izostaviti, jedan se dio uvijek mora izgubiti u izmaglici, podaci se na određenom mjestu moraju pobrkati kako nitko nikada ne bi došao u napast da ih ubaci u kompjuter.“

Strogo uzevši, riječi studenac, zdenac i kladenac sve upućuju samo na nekakvu hladnoću; ništa u njima samima na naznačuje vodu. Isto je tako s riječju medvjed, koja je, zacijelo, po postanku zaobilazan način da se uputi na zvijer čije se pravo ime ne smije izustiti. Toj riječi posvećujemo mali traktat u slobodnom stihu pod naslovom Ursus ursus:

On se na hrvatskom zove medvjed, a ne medjed:
med-vjed je jer zna gdje je med,
to najprije, a tek ga potom jede.
Ne zna se zapravo tko je medvjed:
nigdje ne piše da ima pandže, njušku, krzno, zadah;
medvjed može biti i svaki seljak,
pod uvjetom da se snalazi u šumi i da zna
naći njen med za svoju djecu / mladunčad.

Izgleda kao da je i vjeverica određena osobitom vještinom ili umijećem, ali etimolozi u to sumnjaju zbog paralela u drugim jezicima (npr. lat viverra, „poljska lasica“ po Jambrešiću, ili možda „dabar“).

Vjeverica je napola ptica, a pola
miš ili puh. Trčkara šumom amo-tamo,
ali se još radije vere: to joj vjedje ili razbibriga
vrijedi imena. Sad znamo tko je vjeverica:
pomalo svi mi, mali stadopasi,
vični krošnjama hrastova,
sve odreda vjeveri, vjeverci i vjeverice,
čija srčana okretnost začuđuje sve,
pa i nas same, kasnije, kad mine vrijeme vjedja.

Osim često nepouzdanih dijakronijskih etimologija, postoje i uglavnom pouzdane sinkronijske, koje kadšto nisu manje uzbudljive od prethodnih. Svatko zna da je imenica vozilo načinjena od glagola voziti, ali etimološka svjesnost opada u nizu koji uči da je šilo izvedeno od šiti, bilo od biti (tući), krilo od kriti, vitlo od viti. Je li očevidno da je trenutak razmak potreban da se tre(p)ne okom, a da je nepce (lat. palatum) maleno nebo ili svod što ga svatko ima u ustima? Da je osvajač gromka metafora napuhanog jastva koje hoće proždrijeti sav svijet, učiniti ga svojim na najneokolišniji način? I tako unedogled. Tu je i međujezična etimologija, koja nas uči da je primjerice ruža gruba hrvatska preinaka latinske rosa, ili da je hrvatska riječ raka zapravo latinska arca („kovčeg“, između ostalih i onaj nečuveni Noin) koju je preinačio zakon otvorenih slogova u staroslavenskome. Kadšto se imena cijelih naroda promeću u izraze najčešće pogrdna značenja u jezicima drugih. Tako su Bugari francuskome dali pojam bougre „lupež, vrag“, a Mađari ili Ugri pojam ogre „čudovište“, dočim Englezi imaju pridjev slovenly „prljav, neuredan“, čije je podrijetlo očevidno.

Imenovanje nekih pojava duguje se dosjetljivoj učenosti pa je tako ime grčkoga slova Δ, delta, postalo i naziv za njemu slično – deltasto ili deltoliko – ušće rijeke. Zbog slične vizualne asocijacije, pak, obrnuta delta ∇, u ezoteriji jest simbol ženskog spolovila, pa otud i maternice. [6] Povežu li se ta dva simbola, potvrđuje se predodžba o moru kao elementu što utjelovljuje žensko načelo.

Svakako je korisno dosegnuti onu strogost u porabi riječi kojom nas, kao što nalaže antička retorika, može opremiti etimološko znanje, to umijeće da „iz imena čitamo bit“. Zanosno je otkriće da posjedujući riječi posjedujemo svijet. Curtius navodi Cicerona koji ovako određuje etimologiju (notatio): cum ex vi nominis argumentum elicitur („kada se iz sile imena izvlači dokaz“). Vrijedno i neočekivano oružje, koje izvlačimo iz same prijeporne stvari.

Nije samo srednji vijek, u svojim bestijarijima, lapidarijima i florarijima, znao izvoditi vrijednost predmeta iz neke osobitosti njegova imena, otrovnu pogibeljnost jabukova ili mandragorina ploda jer njihova imena asociraju „zlo“ (malum), odnosno „zmaja“ (draco), ili pak ljekovitost različka protiv groznice četvrtače (quartana) zato što ima četvrtastu stabljiku. I danas pjesnici govore o „vokalnom cvijeću“ i kažu da su „buketi cvjetova buketi njihovih imena“ (G. Bachelard). Štoviše: „Otkrio sam da riječ centaure (’kentaur’) ima sanjarski ženski rod centaurée (’različak’). Mali cvijet, istina, ali je njegovo djelovanje izvanredno, dostojno medicinskog znanja jednog Hirona, nadljudskog kentaura. Ne govori li nam i Plinije da različak liječi rasječeno meso? Skuhajte različak s komadima mesa i oni će srasti u prvotnu cjelinu. Lijepe riječi su i same lijekovi“. [7]

Ne treba izgubiti iz vida kako je procvat indoeuropeističke filologije otvorio neočekivanu mogućnost za jedno novo utemeljenje metafizike. U pogovoru knjižice Upotreba imaginacije i zalazak Zapada, talijanski filozof Elèmir Zola govori tako o „teoriji indoeuropskih korijena koji skrivaju jednu koherentnu metafiziku“. [8] Metafizika, dugo uznemiravana i prisiljena da oblijeće intelektualni prostor bez mogućnosti da se igdje skrasi, sada se gnijezdi u dragocjenim korijenima indoeuropskih riječi. Ono što se pokušavalo ocrtati pomoću riječi sada je pronađeno duboko u riječima samim.

Upravo tako, u dubini naše riječi-vodilje, latinske riječi lūcus, nalazimo prajezični korijen *louk-, isti onaj od kojeg će poteći riječi poput lūx, lūmen (*lūcmen) i lūcěre: „svjetlost“, „vidjelo“, „svijetliti“. Kako objasniti taj obrat? Treba objaviti da bi ono naslovno lucus a non lucendo moralo ustvari glasiti upravo lucus a luceudo. Objašnjenje je u tome da lucus prvotno nije „šuma“ – to je postao naknadno, logikom pars pro toto – nego upravo ne-šuma u prostiranju šume, njezin mjestimični uzmak: proplanak, čistina, franc. clairière (prema clair „svijetao, obasjan“). I lucus a non lucendo i lucus a luceudo povezuju lucus s glagolom lucere. Srednjovjekovni je etimolog također ispravno uočio vezu između dvije riječi, ali je ona za nj nesuvisla: on ne vidi kako se „šuma“ može povezati sa „svjetlošću“ osim posredstvom negacije, odsutnosti. Strana mu je pomisao da riječi mogu s vremenom mijenjati značenje, pa da je tako lucus prije „šume“ značio „ čistinu, ne-šumu“. Stoga proglašava načelo ex contrariis. Obrnuto od modernog jezikoslovca – kojeg korijen „svjetlost“ navodi da zaniječe „šumu“ – srednjovjekovni etimolog „šumu“ je protumačio zanijekanom „svjetlošću“.

BILJEŠKE

[1] E. R. Curtius, Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje, prev. S. Markuš, Zagreb, 1971., str. 498.

[2] U knjizi znakovita naslova Les Grecs ont-ils cru à leurs mythes?, Pariz, 1983., str. 38.

[3] Vojtech Zamarovský, Junaci antičkih mitova, prev. M. i P. Jirsak, Zagreb, 1985., s. v. „Posejdon“.

[4] Reinhardt Lauer, Poetika i ideologija, Beograd, 1987., str. 94.

[5] Anonimna skripta za latinsku historijsku morfologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

[6] Vidi J. Chevalier i A. Gheerbrant, Rječnik simbola, prev. N. Grujić et all, Zagreb, 1983., str. 716.

[7] Gaston Bachelard, Poetika sanjarije, prev. F. Kreho, Sarajevo, 1982., str. 56.

[8] Elèmir Zola, Upotreba imaginacije i zalazak Zapada, prev. M. Živković, Beograd, 1988.