Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske | Stanko Andrić

CRVENO I CRNO

1. JUG (CRVENO)

Za razliku od istoka i zapada, koji se takoreći sami nameću opažanju, imenovanje ostalih dvaju stožera – juga i sjevera – davnašnjim je imenovateljima moralo zadati osjetljivije teškoće.

Među Indoeuropljanima, nastanjenim polutaru na sjever, dio se narodâ poslužio riječju kojom se naziva sredina ili vrhunac dana, dakle riječju podne, da njome označi i sam južni stožer. Obrazloženje leži u tome da je sunce u podne ponešto nagnuto k tome stožeru. Tako Latini jug zovu meridies, Heleni mesēmbría, itd. Takovu su navadu usvojili i Mađari, koji jug zovu dél, što će prvotno reći podne.

Drugi su ga nazivali riječju za desno ili desna strana, podrazumijevajući pritom da se licem obraćaju istoku. Tako u Indijaca riječ dakśinayana, doslovce desni put, jest zapravo put na jug. To je onaj put što ga sunce prevaljuje u hladnijoj polovici godine, od jesenje do proljetne ravnodnevnice, dok se udaljava od zemalja što ih nastavaju Indoeuropljani. Jednako i Irci zovu jug desnom stranom svijeta (descert).

Treći se običavahu obraćati jugu samom te ga zvahu riječju za sučelice ili ispred. Tako u Iranaca pridjev paurva– znači u isti mah prednji i južni.

Četvrti jug zovu imenom vlažnoga južnog vjetra. Tako Heleni uz onaj mesēmbría rabe još i naziv nótos, a Latini uz meridies još i auster. (Etimologija dokazuje da je auster prvotno značio vjetar istočnjak; kako se dogodilo da taj vjetar u italskih naroda postane južnjak, jedni etimolozi ne znaju objasniti – „možda uslijed pogrešne orijentacije“ – a drugi naslućuju da je posrijedi zbunjujući dijagonalni položaj italskoga poluotoka.)

Napokon, preci Germana jug su povezivali izravno sa suncem: sunþrą, tj. prema suncu. Takva će se odredba juga ponajbolje rasprostraniti: usporedi njem. süden, engl. south, franc. sud, španj. sur, itd.

Preostaje naš vlastiti izraz. Čini se da je i jug prvotno značio podne, upravo sunčev zenit. Otud riječ južina ili užina označava podnevni objed. Použina je popodnevni objed, oko četiri sata: u tom je značenju, međutim, upotrijebio Béla Hamvas riječ uzsonna, koju Mađari pozajmiše od Slavena, u svojoj izvanrednoj pripovijesti „Užina našega Gospodina“. (Slično su i Latini od meridies načinili izraz za plandovanje: meridiare.)

Praslavensko ugЪ ili jugЪ nema zasad pouzdane etimologije. U prilog praznačenju zenit idu možebitne veze s latinskim glagolom augere koji upućuje na visinu; s našom riječju oganj i njenim praindoeuropskim korijenom ēug-, gorjeti; napokon s grčkom imenicom augé, jarko svjetlo, osobito augé hēlíou, augé Diòs: svjetlo sunčevo, svjetlo Gospodnje.

Jug nam nadalje znači i južni vjetar, not, auster. Latini su ga izdašno ocrnili: jug-auster je oblačan (nubilus), kišovit (pluvialis, imbricus), kao od olova (plumbeus), škodljiv za tjelesa (nocens corporibus). Iz te potonje nepriličnosti bili su izuzeti jedino drevni ljudi saturnovskog zlatnog doba, o kojima Ovidije kazuje da

„Sub Iove durabant et corpora nuda gerebant,
Docta graves imbres et tolerare notos.“
(„Življahu pod Svodom hodeći golih tjelesa,
Kadrih da obilne kiše i južne vjetrove snose.“)
(Fasti II, 299-300)

Povezivanje vlage i vode s južnim stožerom kao da na prvi pogled proturječi njegovu očito vatrenom biću. Ali zar s druge strane nije posvema razumljivo da je jugu potrebno mnogo vode kako u svojoj mahnitosti ne bi dokraja izgorio? Jug nije ništa drugo do kotlovnica u stroju svijeta, neophodna za neprekidni kružni tijek njegova opstanka, i koja pretvara u paru-sublimat svu vodu koja mu se primakne.

* * *

U pogledu crvene boje juga postoji suglasje koje ne možemo zanemariti. Tako prema mnijenju starih Kineza jugu pripada vatra i crvenilo; od mitoloških stvorova što bdiju nad svijetom, na jugu stanuje crvena ptica. Kozmologija shintoa jug također drži crvenim. Stari su Egipćani svoju dvodijelnu zemlju nazivali Crveno-i-Crno: Crveno znači Gornji ili Južni Egipat.

Otvoreno izlaganje crvenila (lat. rubedo) na dnevnoj svjetlosti kao da priopćuje neki odlučan naum ili raskid. Na ratničkoj opremi, primjerice, ono najavljuje bespoštedan napadaj. U Pjesmi o vojni Igorevoj (XII. stoljeće) govori se o uzdignutim crvenim stjegovima i crvenim tugovima, te kako „ruski sinci široka polja crvenim štitovima pregradiše“.

Osim na smrtonosnu odlučnost, rubedo juga ukazuje i na njegovu razvratnost. Pod vrelinom južnoga sunca razlabaju se sami od sebe ćudoredni strojevi i proteze što ih je trijezni um manje ognjenih podneblja zamislio kako bi kretanje tijela zadržao u granicama umjerenosti. Vječito ljeto juga napučeno je vrištećim, neodoljivim kušnjama. Skriveno i zabranjeno crvenilo ondje se bestidno izlaže pogledima. Prizivljući si u duh postojbinu svojih predaka, jedan iskorijenjeni Afrikanac, jedan američki crnac, smjesta zapada u crvene razvratne predodžbe:

„Što Afrika znači meni?
Zrak bakreni, val rumeni,
Trag u šumi, noćne luči,
Muška tijela sva od tuči,
Il’ raskošne crne žene
Čija bedra kriše mene
U pradavno, rajsko vrijeme.“
(Countee Cullen: Baština, prev. D. Andrić)

Zaista, rubedo juga – kada se pronikne do dna – kao da se svodi na crveni polumrak utrobe. Jug je, slutimo, upravo je jug zemlja našeg iskonskog podrijetla. Užarena zemlja, titrava crvena obzorja, prekomjerno bujno raslinje napučeno raznobojnim i krvoločnim zvijerima kojih se krici miješaju s neumornim tam-tamom iz nevidljivih sela: da, to je zemlja koje se mutno prisjećamo, čija uspomena počiva na samom dnu, ispod svih naših uspomena.

* * *

Ne možemo, ipak, mimoići niti one tradicije koje očito osporavaju crvenilo južnog stožera. One naprotiv naučavaju da je istinska boja juga plava. To je tirkizno modra boja koje prostranstvo okružuje podnevno sunce. Kada se domogne nebeskog sljemena, sunce kao da zastaje kako bi neko vrijeme neosporivo carevalo beskrajnim plavetnilom. U obličju tog podnevnog sunca, starim se Aztecima objavljivalo božanstvo Uitzilopochtli, Vladar Tirkiza.

Stepski narodi znaju da je južna padina Planine Svijeta plava, baš kao i južna strana safirne planine Meru. Plavo, ta boja Tajne, boja Djevice: njena štovanja su crkveni oci nadodali, kao safirnu krunu, na poganske žetvene svečanosti. Kršćanska Djevica vlada plavim nebosklonom Ljeta.

Ali nemilosrdno ljetno sunce – koje isušuje i pustoši zemlju, kao tat krade njenu ljetinu i pakosno čini da ostalo raslinje malaksava i vene – i samo je na koncu prisiljeno da podijeli sudbinu svoga kraljevstva. Na početku mjeseca rujna, put njega se podiže izmoreni, zakrvavljeni pogled i odjednom ga i samog nalazi ostarjela, blijeda, upravo uvenula.

Odavno volimo usporedbe bezazlenih tvarnih predmeta s velikim i neodređenim odsjecima postojanja. Primjerice, jedno popodne provedeno u jesenjoj šumi – nazvati draguljem. Pojmovno je opravdanje banalno; ali prati ga izvrsna stvarna veza: i jedno i drugo posjeduje neku žutu i bistru proničnost. Pred koju godinu, našli smo da isti učinak postiže, neprimjetno, i ova tankoćutna a nimalo napadna izreka:

„Polagano se gasi žar ljeta.“

(Pročitali smo je u nekom starom udžbeniku hrvatskoga.) Odjednom smo je zaneseno osluškivali, puštali da nam sporo prolazi sviješću, pričinjajući joj neobično zadovoljstvo. „Žar“ koji se tu spominje isti je kao onaj iz Akutagawine pripovijesti „Usahla polja“, u kojoj se posuđenim Bashōovim riječima opisuje Bashōova smrt:

„Uskoro će prestati disati kao što opada toplina pepelom pokrivena ugljena“.

(To pak neodoljivo podsjeća na onaj ugljen koji se gasi s pomoću kojega je Shelley definirao estetsku ugodu, i čemu se kasnije divio Joyce.)

U čemu je dakle duboka istinitost (jer to je ono što zanosi) metafore svršetak ljeta – žar što se gasi?

Ne vjerujem da mogu dati konačan odgovor na to pitanje, ali sam ga pokušao naslutiti. Potkraj ljeta, dani su još sunčani, noći vedre; reklo bi se da se ništa nije promijenilo. Pa ipak se nešto nevidljivo zbiva, kao što je neprimjetan postupni gubitak topline iz hrpe rumenoga žara: sutoni postaju hladniji, jutra maglena, a i samo sunce kao da usred dana gubi toplinu, iznenadno malaksava. Čini se da svijet – živopisni zemni krug, orbis terrarum, heimskringla – posjeduje u svojoj dubini žar koji se sporo gasi (i potom također pali, poput Heraklitova ognja).

* * *

Sunce je bespremačni protagonist nebeske pozornice. Ono je hamletovski usamljeni junak dvaju neprispodobivih spektakala, osvita i sutona. Ovdje nas, međutim, zanima njegova središnja predstava. „Južna pustolovina podneva“. Upravo je podnevno sunce istinsko sunce, sunce u čistom stanju, lišeno i najmanje sjenke kulisa ili scenske pozadine.

U herojskoj davnini svijeta, na žarkim je nebesima istodobno kraljevalo više sunaca (prema predaji stepskih naroda tri ili četiri; prema onoj kineskoj čak deset). Njihova strašna tiranija trajala je sve dok najbolji junaci nisu strijelama oborili sva sunca osim jednoga. Ne znamo jesu li bila raštrkana po svodu ili okupljena u grozomorno jato, jesu li im putanje bile usporedne ili se ukrštahu, jesu li istodobno jedna izlazila, druga plamtjela u zenitu, a treća zapadala… Do nas je dopro tek ogoljeni spomen na taj čudovišni prizor, primjeren jedino najtežoj vrućici. Predaju o množini sunaca kao da potkrepljuju latinski izrazi poput „sub utroque Phoebo“, ili pak onaj Katulov stih s pluralom:

„Soles occidere et redire possunt“
(„Sunca zapasti mogu pa se vratit“).
(Carmina V, 4)

Pošteđenome suncu, našem suncu, Babilonci su sastavili himan „Mušnammir gimillu“ („Lučaru cijelosti“):

„Lučaru cijelosti svijuh nebesah,
Zubljaru mrkline čovječanstvu odzgor i odzdol…“
(prev. B. László)

U tom ponajdužem i najstarijem hvalospjevu suncu, opjevali su ga kao ono koje jednim činom sve osvjetljava i sve vidi. Ono je otac vasione svjetske pravde. Njegovo semitsko ime, Šamaš, ujedno je i ime božanstva: niti najskrovitija nepravda ne može umaknuti njegovu strogom pogledu. Arapi, koji sunce zovu šäms, sačuvali su i u islamu to pogansko ime, oplemenivši ga jednim dočetkom: Šäms-ud-dīn, Sunce Vjere. Ima u semitskom svijetu i jedna zemlja koja se zove Sunce: Šam ili Samarija; u prijevodu Indoeuropljana to ime glasi Surya, Sirija.

U XIV. stoljeću prije Kristova rođenja, u Egiptu, faraon Akhnaton ispraznio je tamošnji panteon od prastarih božanstava, pošteđujući jedno jedino: vječito mlado Sunce. Ranije se ono zvalo Rē, a sada dobije ime Aton. U znamenitom himnu bogu Atonu, faraon hvali Sunce što održava poredak u svijetu; da noć potraje, svijet bi pao u kaos, zavladali bi zločinci i grabežljiva zvjerad. Noću, naime

„Svijet šuti u tami, jer stvoritelj za rubom neba počiva“
(prev. D. Brozović).

Prema drugim egipatskim sljedbama, Sunce je zapravo jedino oko jednookoga Hora, božanstva pravde. Hora utjelovljuje sunčana ptica jastreb, kao i kod Rimljana Nebeskog Oca (Jupitera), kod Grka Feba Apolona, a kod Slavena Svjetloboga Svaroga.

Složimo li se da valja vjerovati Škotu Jamesu Macphersonu, koji je 1760. godine u djelu Fragments of Ancient Poetry Collected in the Highlands of Scotland objavio tajnovite prepjeve s gaelskoga, jednu značajnu pjesmu suncu ispjevao je i legendarni keltski bard Ossian (III. st. po Kristu). Dakako da višekratni prozni prijevod ne daje niti naslutiti basnoslovno zvučanje spjeva na jeziku što ga je u davnini izumio Goidel Plavi. Prve su rečenice najsnažnije:

„O ti, koje kružiš nebom, okruglo kao štit mojih otaca!
Odakle su tvoje zrake, o Sunce?
Odakle tvoja vječna svjetlost?…“
(prev. N. Košutić).

Tisuću godina poslije Ossiana, potkraj srednjega vijeka, Sveti Franjo je u svojoj gotovo panteističkoj Pjesmi stvorova prvu pohvalu uputio najuzvišenijem predmetu svijeta, Suncu:

„Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim,
Napose s bratom Gospodinom Suncem.
Od njega nam dolazi dan i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno:
Slika je, Svevišnji, Tvoga božanskog sjaja.“

Kako se vidi, Sveti Franjo još uvijek rado pristaje brkati Boga i Sunce. Do odlučujućeg raskida doći će tek u našem stoljeću, u djelu Franjina imenjaka: napokon bezbožni ogled-pjesma Francisa Pongea pod naslovom „Sunce unedogled“ otvoreno će odbaciti primisao o nekom kultu: „Mi ga se gnušamo kao jedinog boga.“ Ono što jest priznat će mu se preciznim mehanicističkim jezikom ili formulom pozajmljenom od urara:

„Sunce je predmet kojeg pojava ili nestanak proizvodi u spravi svijeta kao i na svakom od (drugih) predmeta što ga tvore najjači učinak i dojam“.

A nešto prema početku, potanje:

„Evo u nekoliko riječi što se dogodilo. Sunce, koje nije Život, koje je možda Smrt (kao što ju je Goethe opisao: „više svjetla“), koje je bez sumnje s ove strane Života i Smrti, protjeralo je iz Sebe stanovite svoje dijelove, prognalo ih, poslalo ih na stanovitu razdaljinu kako bi ga oni motrili…“ (prev. Z. Mrkonjić).

Bez sumnje ne može biti slučajno da bezbožne ili poganske reforme redovito na se uzimaju ruho povratka Sunčevu kultu, kao što se to vidi u slučaju Akhnatona ili Julijana Apostate. Ikonoklastičko „čišćenje“ svetišta znači zapravo oslobađanje vidika, povratak čistoj Sunčevoj svjetlosti, kao onom prvom i neophodnom uvjetu opstanka „svih (ostalih) predmeta svijeta“.

Napokon, u naše doba, nastaje jedan himan kojega šestominutno motrenje ovdje možemo jedino sažeti u obličju pjesme:

Hiroshi Yamazaki: HELIOGRAPHY (1979), 16 mm, boja, opt; 6 min.
Tijek sunčevog dana od istoka do zapada.
Pratnja: zvuk električne obrade metala,
Koji je trostruko istinit jer upućuje na:
1. Sunčev strašni toplotni rad
2. Sunčev golemi (i stoga tako polagani) kinetički rad
3. Rad postojanja, zajednički sa svim predmetima svijeta,
S obzirom da je poznato da bivanje iziskuje napor atoma,
Da postojanje jest neprestano stvaranje,
Ili da Bog mora, barem s vremena na vrijeme,
Iznova izgovarati riječ svijeta, pozivati u prvotnu
Muževnost opstanka taj stari svijet koji neprestano
Klizi u kaos, raspada se, biva dvojbenim.

2. SJEVER (CRNO)

Iskonski položaj planine jest onaj polarni, i to upravo sjeverni. Planina je, u svome izvornom smislu, ispupčenje na Zemlji kojemu je svrha da u kozmičkom stroju služi kao osovina Zemljine vrtnje. Ondje, na polu, nebesa se promatraču pokazuju kao lončarski kotač kojeg je nepokretna os smještena u nebeskom zenitu. Na skrajnjem sjeveru, naime, sunce kruži horizontom ne zalazeći nikada. Nešto niže, ali još uvijek u arktičkom pojasu, ono zalazi i izlazi jednom na godinu. U tim predjelima, trajanje jedne godine odgovara izmjeni jednog dana i jedne noći: sastavljačima Vedâ i Aveste to je čudo bilo poznato. Kako bi dočarali nadmoć božanskog nad ljudskim vremenom, oni su kazivali da je „godina smrtnika ravna tek jednom danu i noći Bogova“. To i još neka neočekivana znanja donijeli su oni među narode kojima su arktičke prilike bile potpuno nepoznate. Kao i svi Indoeuropljani, očito, stari su se Indijci i Iranci ovamo spustili s dalekoga Sjevera. [1]

Pošli su na jug kada su se podneblja poremetila, a u njihovoj arktičkoj domaji stalo zahlađivati. Indoeuropljani, naime, nikada nisu bili Eskimi niti Laponci; i da bi ih se moglo zamisliti stanarima Sjevera, bilo je neophodno da sjever prestane biti sjever, da štoviše opreka između sjevera i juga izgubi svaku važnost. Bilo je to doba daleke geološke prošlosti, kada je toplina na Zemljinoj površini bila ravnomjernije raspoređena između sjevera i juga, ljeta i zime. „Tropske biljke i životinje poput slonova, nosoroga i hipopotama zajedno su nastavale arktičke predjele“. Oksimoron još nije bio izopćen, polarni tropi bili su sasvim mogući, na proročka bulažnjenja – koja je u ono vrijeme izgovaralo svako dijete – nikakav Razum još ne bijaše bacio prokletstvo paralogizma. U ono doba, između sjevera i juga nije bilo opreke, nikakav putnik nije patio zbog sličnih dvoumica, sva su putovanja bila suvišna, besciljna, misionarski krivudava. Mnogo kasnije, za tim je božanskim dobom zavapio sjetni Rimljanin Tibul:

„Quam bene Saturno vivebant rege, priusquam
Tellus in longas est patefacta vias!“
(„Lijepo li življahu nekoć, pod vlašću Saturna kralja,
Prije no se na zemlji otvoriše dugački puti!“).
(I, 3, 35-36)

U prasvijesti Indoeuropljana, nostalgija za prošlošću miješa se s onom za sjeverom. Prema Indijcima, zemaljski raj Paradēsha valja tražiti u najsjevernijim krajevima (Uttarakura). Planina nad planinama Meru, taj indijski Olimp „s kojega Bogovi motre kruženje sunca“, odgovara sjevernom polu.

Za Grke, izbile na Sredozemlje, sjever kao da se rascijepio na dvije pole i postao još zagonetnijim: do njega bi se moglo poći i preko tog golemog kopnenog zaleđa kojim su upravo pristigli na svoje otoke, ali također i brodeći naprijed tim morem na koje su izašli. Za svaki od ta dva puta potrebna je osobita vrsta srčanosti. U prvom slučaju, valjalo bi se izložiti pogibli od skitskih barbara u čijem divljaštvu, međutim, neodređeno prepoznajemo svoju vlastitu prošlost. U drugom slučaju, treba se otisnuti u nepoznato i još neistraženo, što je definicija budućnosti: tako je postupio znameniti moreplovac Piteja, podrijetlom Feničanin, kada je isplovio na Ocean i oplovio Britansko otočje. Jedan od Shetlandskih otoka bio je, po svemu sudeći, ono što je Piteja proglasio Posljednjom Tulom, međašem svijeta.

* * *

Ipak, jedan Pindarov stih pesimistički nagovješćuje da se „niti morem niti kopnom ne može stići do Hyperborejaca“. Hyperborejci: među njima je Apolon proveo svoju mladost, suze što ih je ondje isplakao sačuvale su se na baltičkim obalama u obliku skupocjena jantara (lacrimae Apollinis); u kasnijih su filozofa i pjesnika Hyperborejci postali sažetom metaforom izvornog europejstva, kao nekom kvintesencijom „naše rase“. Stariji etimolozi tumače Hyperborejce kao „sretan narod koji nad Borejem nastavaše, tako da ga ledeni sjever nije bio“. Nad sjevernim vjetrom borejem, dakle, ili za njegovim leđima i izvan njegova dohvata. Noviji etimolozi dovode taj pneumonim u vezu s našom riječju gora, pa su im onda Hyperborejci zapravo „narod s onu stranu gorâ“. O kakovu je gorju riječ u toj tamnoj staroj odredbi? O Karpatima? Ili o nekom još mnogo daljem, neznanijem?

U Grka se, kao i u Slavena, imenom sjevernog vjetra naziva i sam sjeverni stožer. Tako je djelomice i u Rimljana, koji sjeverac zovu akvilon (aquilo). Akvilona se pučki tumačilo otud što „leti brzo poput orla“ (lat. aquila). Vergilijanski mu je pridjev clarus, tj. svijetli. To će u srednjem vijeku potanje razložiti seviljski biskup Izidor: „Akvilon, koji se nazivlje i borej, iz visine puše mrazan, suh i bez kiše, te ne rastjeruje oblačje već ga zbija i steže (non discutit nubes sed stringit)“. Zanimljivo je da latinsku riječ stringere, što je koristi Izidor, neki etimolozi dovode u vezu s imenom slavenskog boga mraza i studeni, Striboga. Stribog je, pak, djed svih četiriju vjetrova, kao što se veli u Slovu o vojni Igorevoj:

„Evo vjetrova, Stribožjih unuka…“
(170. stih).

U svome katalogu vjetrova, Ovidije o Boreju veli:

„Scythiam septemque triones
Horrifer invasit boreas…“
(„Skitiju i sedam vršača
Grozoviti nahrupi borej…“).
(Metamorph. I, 64-65)

Skitija, to je prvorazredna zemlja barbara. Stere se od Krima do Baltika. U Heimskringli je zovu Velika ili Hladna Švedska (antičko Scythia tu je protumačeno kao germansko Sviþjob). Drevni kralj Vana, jednog od švedskih preplemena, zvao se Nord ili Njörd; nakon smrti postao je božanstvom svih Šveda; ime mu znači Sjever, a njegovo su potomstvo Normani, Ljudi Sjevera. Istraživači riječi, roneći do sama dna, nalaze da germansko nord opisuje sjever kao lijevu ili donju stranu svijeta. To podrazumijeva da su u davnini obdržavali „orijentaciju“, tj. obredno okretanje istočnome suncu.

Radije nego imenom vjetra sjeverca, Rimljani su sjever nazivali imenima postojanog sjevernog zviježđa. U prozi su se redovito oslanjali na sedam zvijezda zvanih septem triones, tj. „sedam volova-vršača“. Rječnici latinskoga kao da kolebaju odgovaraju li septentriones Vlašićima u zviježđu Bika ili pak sedmorim zvijezdama Malog medvjeda. Ta se dvojba smjesta razrješava ako samo uzmemo u obzir da su Vlašići suviše udaljeni od nebeskog sjevernog pola, te ako se imalo zamislimo nad stvarnim značenjem latinskoga naziva: „sedam vršača“, naime, označava spregnute volove koji na gumnu, kružeći oko nepomična stožera, vrše žitno snoplje; i upravo tu sliku starinske vršidbe morao je rimski Adam-imenovatelj razabrati u onom nezalazećem zviježđu Malog medvjeda koje kao da neprestance kruži oko svoje najsjevernije i ujedno najsjajnije zvijezde, tj. Sjevernjače (Alfa Ursae Minoris), budući je ova samo jedan stupanj udaljena od nepomičnog sjevernog pola.

U poeziji, koja je vazda podignuta za oktavu više, sjever se rado naziva grčkom riječju Arcturus. Arktur je najsjajnija zvijezda u zviježđu Bootes, što će reći Volar ili Gonič volova. Prema Stuliću, odgovara mu hrvatski Vlasoželac.

* * *

Slaba svjetlost zvijezda obasjava put na sjever. Valja nam se ravnati po zviježđu kao po jedinoj izvjesnosti: sjeverni put je noćni (upravo ponoćni) put. On vodi u samo ishodište tame, [2] u kraljevstvo blijedih krabulja smrti. Na prijestolju te zemlje, reklo bi se, sjedi Smrt sama. Onkraj Skitije, onkraj zemlje Vikinga i Normana, onkraj same Hiperboreje, još dalje na sjeveru, stanuju debeljuškasti Eskimi koji se hrane studenim ribama i imaju posve jednostavne čarbine. Oni pomalo vjeruju i u zagrobni život, koji raščlanjuju na Nebesku Zemlju i na Zemlju Jada. O prvoj govore:

„Ono što mi odande vidimo,
To su zvijezdama nalik
Prozori na kućama u selima mrtvih
u Nebeskoj zemlji.“

A o strašnoj Zemlji Jada govore:

„Onamo odlaze sve lijenčine,
svi nevješti lovci
i sve žene koje odbiše tetoviranje,
ne želeći se nimalo pomučiti oko ljepote.
Za života oni bijahu bez života,
i zato sada, poslije smrti, čuče pogrbljeni,
pognutih glava, mračni i šutljivi,
gladni i dokoni,
jer živote svoje potrošiše uludo.
Jedino kada leptir proleti kraj njih,
tada podignu glave
(kao kad ptić, komarca loveći, uzalud otvara nejaki kljun):
ako im tada pođe za rukom da leptira ulove,
oblačić prašine izleti iz njihovih suhih grla.“

* * *

Blagu svjetlost zvijezda obogaćuje jedino promjenjivi mjesec, svjetlilo koje pripada noći kao što sunce pripada danu; a jer noć pripada sjeveru, pripada mu i mjesec. U noćima punog mjeseca, svjetlost kao da se približava onoj dnevnoj. O takvoj jednoj noći kazuje Ovidije:

„Lunaque fulgebat, nec facis usus erat“
(„I blistaše mjesec, da zublje trebalo nije“).
(Fasti II, 500)

Ima noći kada se mjesec toliko razgali da, čini se, kuša postati sunčevim takmacem. Ali dovoljno je najelementarnije znanje o nebeskim tijelima da se daleko odbaci sama pomisao na takvu mogućnost: mjesečeva je svjetlost samo posredovana i prelomljena Sunčeva svjetlost. Mjesec ne raspolaže vlastitom svjetlošću i nikad neće biti unaprijeđen u razred istinskih svjetlila. Drugim riječima, svjetlost je starija od mjeseca. Evo kardinalnog dokaza u prilog tom postulatu: drevno ime mjeseca u latinskom i slavenskim jezicima, luna, izvedeno je iz korijena za svjetlost (luk-). Nasuprot tome, sunčevo ime prethodi svim svjetlosnim riječima i one ga ne mogu objasniti, jer je sunce starije od svjetlosti.

Nadalje, i narav mjesečeva svjetla kao da svjedoči o slabijoj kakvoći od onog sunčeva; dok sunce blješti „poput rastaljena zlata“, mjesec zrači bijelu svjetlost nalik na bjelasanje srebra. Osim toga, mjesec se mijenja (ima etimologa koji otud izvode i njegovo hrvatsko ime), njegova se svjetlost neprestano koleba između svoje punine i četvrtine, njegov se oblik mijenja od okruglog štita do srebrnog srpa ili roga, što bi u sunčevu slučaju bilo nepojmljivo i nakaradno. I, na koncu ovog popisa mjesečevih nesavršenosti, odavno je poznato da je mjesec postavljen mnogo niže od sunca, posve nadomak zemlji. Tako da, uspinjući se do prvog neba, jedan altajski šaman zna da je već nadvisio mjesec:

„Ja koji stojim ovdje
viši sam od mjeseca;
pun mjesec sada je moja sjenka“.

Mjesec stoji u tajanstvenu dosluhu sa zemaljskim vodama. Svojim jedinim okom on hipnotizira more: ogleda se u njegovu površju i, jedino pomoću toga magičnog pogleda, ravna njegovim kretnjama, plimom i osekom.

Voda je izvorno sjeverno počelo. U tom su smislu ispravniji arapski i kineski zemljovidi, koji sjever smještaju dolje a jug gore: to je položaj koji odgovara stroju svijeta, jer voda u njemu naravno teži dolje, a vatra gore. Zapadnjački kartografi obrnuli su taj stari stroj naglavce.

BILJEŠKE

[1] Povodom nevjerice koju, iz razumljivih razloga, može pobuditi „arktička teorija“, treba navesti izričite retke njena rodonačelnika Bâla Gangâdhara Tilaka: „Nisam pošao od predrasude koja bi povlašćivala arktičku teoriju, naprotiv – najprije sam je razmatrao kao krajnje nevjerojatnu; ali sam na koncu bio prisiljen da je prihvatim uslijed gomilanja dokaza“ (Arktička pradomovina Veda).

[2] Svi, od Kineza do Meksikanaca, slažu se da sjeveru pripada crna boja, nigredo. Ezoterička geografija to također podrazumijeva. Prema njenim ključevima, Crno more znači Sjeverno more. (Sjeverno je za Perzijance, koji su mu nadjenuli to ime.) Međutim, grčki pjesnički pridjev melánydros (primjerice u Homera, o Oceanu) filolozi su skloniji tumačiti kao „onaj koji je crne, tj. duboke vode“. Ipak, kako objasniti crnoću koja se sjevercu pripisuje u izrazu tò melambóreion pneuma, ako ne njegovim sjevernim podrijetlom i ishodištem? (Ne zaboravimo, nigerrimus je u Rimljana oznaka južnog vjetra, dočim je sjeverac „svijetao“.) Tamnoća je oznaka i nekih sjevernih naroda: Melánkhlainoi ili Crnoruhi zovu se pripadnici jednog plemena sa sjeverne međe Skitije; susjedi su im Androfágoi ili Ljudožderi.