Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske | Stanko Andrić

KUPALIŠNO ČUDOVIŠTE
ili o istraživanju srednjega vijeka

Činjenice su jedno, osjećaji drugo. Iako gotovo svakoga dana zapišem barem pokoji redak, u bilo kojem „žanru“, makar i dnevničkom ili prevodilačkom, nikada nisam stekao osjećaj da mi je pisanje postalo normalna, redovita aktivnost. Nikada nisam mogao samouvjereno istupiti na pustopoljinu pisanja. Prije se radi o usputnim potkradanjima ili slučajnim ulovima. Ako se dogodi da odjednom napišem nekoliko stranica, to je nepredvidljiv prodor koji ne mogu objasniti niti po želji reproducirati. Sposobnost sustavnoga pisanja možda je u vezi s umijećem konverzacije, koje ne posjedujem. Poznajem ljude koji su kadri svoju naobrazbu neumorno koristiti u ugodnim, inteligentnim i duhovitim razlaganjima različitih tema: u neprekidnom i logičnom nizu, oni proizvode misao i zatim je uokviruju, okivaju, zarobljuju dobro odabranim riječima, i tako uvijek iznova. Rekao bih da su im duhovno srodni pisci koji, tako reći, iz sebe samih ispredaju ili izlučuju sadržaje svojih tekstova. Nasuprot njima nalaze se pisci koji naokolo skupljaju, zgrću komadiće nečega što će postati njihovim tekstovima. Dakako da ni pisci izlučivači niti pisci skupljači ne postoje u stvarnosti u čistom stanju, već se radi o alternativnim prevladavajućim načelima. Ihor Ševčenko predložio je sličnu jednostavnu klasifikaciju među povjesničarima: s jedne strane „leptiri“ ili sintetični globalisti, s druge strane „gusjenice“ ili analitički mikrohistorici i cjepidlake. Kad je riječ o izlučivačima i skupljačima, nije teško pogoditi koji su, u načelu, izdašniji. Zapravo, moguće je da je skupljačka strategija sama po sebi neka degradacija, pa čak i izopačenje djelatnosti kakva se od pisca očekuje.

Budući da sam ponajviše sakupljač i komentator, prirodno je da sam se iz književnosti preselio u historiografiju. Tu je pisanju uvijek pružen neki oslonac: tekst dokumenta, obrisi poznatih činjenica. To su uporišta od kojih se možemo malo udaljiti, otisnuti se u stanovite zaključke, interpretacije, hipoteze; uvijek im se možemo vratiti. Tim se uporištima koristimo, dakako, i onda kad ih dovodimo u pitanje (je li dokument zapravo falsifikat, je li neka prihvaćena činjenica zaista točna). Dakako da je pri pisanju rasprava ili članaka iz povijesti moguće voditi računa o stilu. Posebno su na cijeni jasnoća izlaganja, oštroumno razmišljanje, duhovite formulacije. Tu i tamo možete si čak dopustiti i poneku metaforu. Možda glavni razlog zbog kojeg sam unutar historiografskog posla izabrao srednji vijek jest tzv. oskudica pisanih povijesnih izvora, odnosno količinska ograničenost dokumentacije. To drugim riječima znači da stremljenje k totalitetu ovdje nije beznadno. Potpuna iscrpnost je moguća. Na primjer, u jednom času možete proglasiti: o toj-i-toj osobi govori sedam dokumenata, ni manje ni više. Sve što o njoj znamo, znamo iz njih. Dakako da ste se prethodno morali ponešto potruditi kako biste s različitih strana prikupili tih sedam dokumenata, ali u tome i jest čar posla. Situacija je, barem naizvan, vrlo jasna, uređena, omeđena. Doduše, raspoloživi podaci ne govore vam sve što biste o dotičnoj osobi mogli poželjeti znati, a k tome su oni nerijetko nejasni, dvojbeni ili međusobno proturječni. Na vama je sada da što bolje umijete iskoristite raspoloživu građu.

Istraživač srednjovjekovnih tema često je u prilici da iz vrlo oskudna gradiva, na primjer samo jedne rečenice, nastoji izažeti što više zaključaka. Taj maksimalizam u iskorištavanju građe ide ukorak s određenim minimalizmom u očekivanju što nam ta građa može ponuditi. Velika šarolika freska europskoga srednjovjekovlja povlači se u pozadinu i mi ostajemo sa šturim, fragmentarnim i dosta jednoličnim gradivom koje se tiče naše pokrajine. Znatni dijelovi srednjovjekovnih dokumenata mogu se opisati kao šljaka općenitih fraza koje se stalno ponavljaju. Prestajemo očekivati bogzna što, učimo se zapažati zanimljive sitnice. Opremamo se sve osjetljivijim instrumentima. Pošto smo počeli stvarati mrežu podataka, svaki nam dokument donosi neto korisno, popunjava neku prazninu ili čini nešto jasnijim. Ponekad nailazimo i na nešto zaista senzacionalno, to jest nešto što bi nam privuklo pažnju i prije inicijacije u srednjovjekovna istraživanja. To su obično stvari koje navodimo kad želimo pokazati kako je zanimljiv istraživački posao.

Istraživač srednjovjekovlja ne mora nužno doživljavati svoj predmet kao odsječak prošlosti, to jest ne mora prema njemu zauzimati vremenski odnos. Pojedini srednjovjekovni „kronotop“ može se proučavati i kao da se nalazi izvan objektivnoga povijesnog vremena, kao da je proizvod fantazije nalik na Tolkienove svjetove. Takav je pristup, dapače, koristan jer podrazumijeva uvažavanje drugosti ili alteriteta (termin Hansa Roberta Jaussa) svijeta koji se istražuje. Neobaziranje na kvalitetu drugosti redovito odvodi u anakronizam. Primjerice, postupcima srednjovjekovnih ljudi pridaju se motivi preuzeti iz aktualne političke situacije i ideologije, ali koji nisu mogući u njihovu, „drugom“ svijetu. Konstante i kontinuiteti između aktualnog i „drugog“ vremena – vremena iz kojeg promatramo i vremena koje promatramo – svakako postoje, ali se nalaze na dubljoj razini, koju povijesno istraživanje obično ne dohvaća: ta razina pripada antropologiji, filozofiji, poeziji. Upravo zbog tog oslobađanja od horizonata što nam ih zadaje vlastito vrijeme, povijesno istraživanje može biti vrlo osvježavajuće i obogaćujuće.

U nekom je dokumentu mađarsko naselje Bátmonostor, koje je dobilo takvo ime po svome samostanu, zabilježeno kao Bath Monster. Kada sam taj primjer nestalnosti srednjovjekovne grafije pokazao našoj američkoj podučavateljici engleskoga, nju je osupnula besprijekornost te engleske sintagme. Kako je moguće da se jedan samostan zove Bath Monster, tj. „Kupališno Čudovište“? Naravno, taj nadrealistički susret suvremenog engleskog jezika i davnog nastojanja da se u latinskom tekstu zabilježi vernakularni toponim proizvod je puke slučajnosti i nema nikakva značenja za istraživače ni prvog ni drugog. Ali srednjovjekovni tekstovi kriju mnoge prilike za puno ozbiljnije i teže rješive nesporazume.

Povijesno istraživanje takve je naravi da vas može natjerati da provedete prilično mnogo vremena nastojeći utvrditi tko je autor ili primalac nekog pisma, kada je netko umro ili gdje je sahranjen. Rezultat – još jedna utvrđena činjenica u moru činjenicâ – može izgledati banalnim. No, budući da se očekuje da demonstrirate dokazni postupak, imate priliku ispričati kako je tekla mala avantura dolaska do rješenja. Upravo zato što proizvodi partikularne činjenice (a mnogo manje načelna rješenja), povijesno se istraživanje kao malo koje drugo odlikuje pravilom da nije toliko važan rezultat koliko dolazak do njega. U stanovitom smislu, rezultat je tek banalna pojedinost kojom se završava zamršeni i strpljivi pothvat traganja za njime.

Povijesno istraživanje ima osobinu da se neprestano račva i grana. Jedan problem obično poteže nekoliko drugih i tako unedogled. Svaki projekt usputno generira više manjih pomoćnih projekata. Primjerice, nalazite da literatura nije suglasna oko određene pojedinosti: upuštate se u rasvjetljavanje razlogâ tog nesporazuma i na koncu čitate izvorne dokumente, trošeći sate na njihovo dešifriranje. Dok osnovni tekst sporo napreduje, pišete goleme fusnote. Postavljenim ciljevima približavate se vijugavo, kao u labirintu; ponekad se morate udaljavati kako biste mogli dalje napredovati. A svi ti stadiji i odjeljci istraživanja podjednako su zanimljivi; jedna za drugom, izranjaju nove zagonetke i vi ih rješavate, gonjeni strpljivom strašću učenjačke enigmatike. U tome prolaze sati i dani. K tome, često se događa da, na primjer, razjašnjenje neke pojedinosti zahtijeva da dobijete fotokopiju nekog dokumenta iz Budimpešte ili Rima ili bogzna otkud; u međuvremenu, dok je ne dobijete, prisiljeni ste napraviti stanku u poslu. U takvim prilikama, čovjek često priželjkuje da ga ne obvezuju nikakvi rokovi; štoviše, da ima na raspolaganju neograničeno vrijeme ili, još bolje, da vrijeme prestane teći. Osjećaj sličan tome nadahnuo je Borgesa za priču „Tajno čudo“ (1943.), u kojoj praški Židov pred nacističkim streljačkim strojem nenadano dobiva – časak prije pucnja – godinu dana izvanvremenskog vremena da dovrši započeti ep. Priželjkujemo rad koji se obavlja bez žurbe, polagano i temeljito osvajanje nepoznatog područja, ravnomjerno uvođenje reda i jasnoće. Spokojan rad istrgnut iz protoka vremena, zaklonjen u zavjetrinu male privatne vječnosti. U umijeću prepuštanja tome osjećaju, u kušanju te iluzije, jedna je od tajni istraživačkog zadovoljstva.