Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske | Stanko Andrić

PREDVEČERJE

U doba jeseni ravnica za me postaje prostrani dom. Neki združuju misao u obnavljanju duha kuće s mišlju o prirodi koja postaje neprijateljska; ako je to opće mišljenje, tada su moji osjećaji izuzetni.

Ljetna su polja, naprotiv, dio onoga što se naziva svijetom; a vruće šume zastrašuju bez užitka, na neki način više odvratan nego sablastan.

U jesen, pak, šume postaju materinske; u jesen se svijet sažima, zatvara; čovjek se iznova zaljubljuje u puteljke oko svoga sela; poljane bivaju savršena kuća, nikada posve istražena, tajnovita, s mnogo tamnih kutova. Moja se duša uz to puni mračnom željom za lutanjem; slike daleke močvare i jednog ponora sred šume, obraslog crvotočinom, prelijevaju se preko njenih rubova… Uzaludno sam htio vjerovati da su to doista uspomene iz jedne prošlosti, odveć davne da bi bila naravna. [1]

Ali jedna ranija pomisao koju sam tada opet slučajno promotrio povela me ponovno onom proslavljenom stazom što vodi od mjesta na kome duh osjeća i misli, stopljen sa svojom slikom, do drugog mjesta s kojeg promatra prvo, misleći da promatra sebe.

Pomislio sam, naime, kako jasno osjećam da je ovo doba napučeno bićima; gladio sam koru stabala razmišljajući o njihovoj starosti, puštao sam da me prekriva vjetrom nošeno lišće u čijem sam kratkotrajnom životu bio sklon nalaziti skrovite mudrosti, ili da me polako obuzmu drevni užasi pod golemim hrastovim granama punim gavrana koji grakću.

Držao sam, naime, da mogu objasniti podjednako ovu bolnost toga predmeta mojih želja, taj zaštićujući značaj jeseni u ravnici u čijem sam žutom okrilju zamišljao sebe preobražena u divljač u kojoj, najzad, zadobivam životinjski spokoj, jedan oblik smrti, i taj ponovni raskajani povratak nijemim bićima ravnice, zaboravljenim u doba ljeta; da ih, dakle, mogu objasniti povezujući ih sa zatočeništvom koje mi je nametala škola. U predjelu se događala potpuna promjena u posljednjih nekoliko dana besmislene ljetne slobode, koja bi me konačno izručivala mojoj obavezi. Krajolici su se, dotad rasplinuti, naglo pojavljivali, sada su postojali; nisu ih, dakle, sačinjavali predmeti koji ne prestaju postojati; reklo bi se da je njihov sadržaj bio sastavljen od osjećaja prolaznosti a oblik od vremenskih razmaka. To znači da je velik dio onoga što mi se činilo kao značaj jeseni otpadalo na moj položaj ili na način gledanja. Ali, ako je način gledanja stalan i uvijek isti čim se pogled upravi na stanovit predmet i ako je takav jedino kada se upravlja na nj, ove su dvije stvari nerazdvojive… Ovo je samo do kraja doveden oblik upita izražen u misli jednog starijeg pisca o čovjeku koji bi kakvu stvar promatrao samo s obojenim naočalama na nosu; oblik koji je prema tome, kao što se uostalom i vidi, oduzeo smisao sam sebi.

To znači da sam nekog nepravilnog dana morao shvatiti da je moja duša sve a da je ravnica ništa; moja slijedeća misao bila je da ljepota ravnice ne opstoji bez očaja što sam od nje odijeljen, da je ona samo drugi naziv za sjetu zatočene duše, ili jedan atribut te sjete; stoga je sve što je bilo predmet moje mržnje, jer me zarobljavalo, trebalo biti i predmet moje prešutne zahvalnosti jer je podržavalo moj očaj.

Moj se čamac zaustavio; struja je bila odveć slaba da bi ga upravila niz malu rijeku, punu lišća. Pogled mojih očiju već je dugo počivao na obali obrasloj suhom trstikom; na tom mjestu svemir je bio iščezao i ja sam gledao ništavilo. Tada sam, upirući motkom o plitko dno, pomaknuo čun; on je polako pristao.

Vežući ga za trn, opazio sam krivudavi trag što ga je ostavio na vodi, u pokrovu od mrtvog lišća. Da bih ga promotrio, uspeo sam se na nasip i ondje nekoliko časaka sjedio u svenuloj travi, zatvorenih očiju, sposoban da stvorim boga kome bih se molio. Taj obred činio je sliku koju ću uskoro vidjeti jednakom mojoj duši, slikom nakon koje se može samo padati.

Vidio sam je; ponovno sam sklopio oči. Tada, prije nego ih opet otvorim, odrekao sam je se zauvijek. Spustio sam se, ritualno oslijepljen, u polje; bio sam spašen; bio sam beskonačno gord svećenik svoga božanstva, i sam božanstvo. Pomišljajući na pjesnike koji se čitaju u školi, bio sam ubojica čija je mržnja neshvatljiva ljudskom biću. Ali sam zato kasnije, prešavši posve nizak trnovit brežuljak i sjedajući na oboreno deblo pored jednog zapuštenog bunara bez ograde, oslonjen leđima na kolibu svinjara, pomislio na one stihove dalekog Japanca: [2]

„Sam sam u noći koja nema utjehe
I koja duga je kao rep
Zlatnog fazana čiji čisti glas
Dopire k meni s brdina šumskih.“

Bio sam sâm na posjedu nekog propalog čovjeka imenom Dominko, koji je bio daleki rođak moje obitelji. Nada mnom su se širile gole, ali mračne krošnje jabuka i šljiva; do mojih nogu tamnjela se jama starog bunara, pokrivena granjem koje je, međutim, razmaknula neka ruka.

Tada ugledah stado goveda kako, izlazeći iz šumice jasenova, počinje gaziti lišće šljivika; uskoro se pokaza i pastir s dva psa. Ustao sam i pošao do ograde od kolja; on mi priđe i upita za Dominka. „Nisam ga vidio“, rekoh gledajući u njega; bilo je to priprosto lupeško lice, natopljeno gorkim sokom luka, koje je radoznalo pogledavalo; moje odsustvo učinilo me nepoznatim mnogim seljacima.

Poslije nekoliko beznačajnih riječi, dok je padao suton, stade mi govoriti o čovjeku kojemu je pripadalo ovo zemljište; bila mi je poznata njegova povijest. Evo je.

Ratna je pohara na čudan način nastavila u njemu svoje djelo: neusporediva važnost bojeva osvete, koje je priželjkivao, smišljao i sanjao, učinila je da ga obuzme strašna lijenost u pogledu svakodnevice, na koju je padala ta sjenka; potom je taj pijanica probudio osjećaje ili nagon kod nekog ženskog stvorenja koje je pristalo da s njime podijeli jedan starinski dom; nakon nekoliko godina priležništva ona umre od srčane kapi; njena se rodbina sjati i potjera Dominka koji otada na poljskim putovima ponovno nalazi svoj očaj, možda s više sposobnosti da ga proučava.

Kod posljednjih riječi pastir priđe bunaru pitajući se zašto je napol otkriven. Ne pomaknuvši se, motrio sam njegovu kretnju kojom je posegnuo u hrpu granja; zatim se ta kretnja polako zaustavi, zanemarena od svijesti koju je obuzela neka površna pažnja; činilo se da je upućena nekom predmetu u dubini koji se, međutim, postupno uobličavao.

Hrleći s razaznavanjem, svijest pastira, koji se pognuo s kožnom torbom na leđima, možda mu je dala oblik ovna ili svinje prije nego li je razabrala ljudske obrise.

„Gospode Bože“, mrmljao je prije nego što se s tom viješću otrčati u selo, „on se utopio“.

Učinilo mi se da je odjednom nestao; kasnije sam se prisjećao laveža pasa i šuštanja lišća među stablima pod nogama u trku. Također mi se činilo da mi je duh lišen svakog sadržaja, osim čvrste svijesti da je ovo najljepši dan moga života.

BILJEŠKE

[1] Očigledna aluzija na Platonovo učenje o anamnezi.

[2] Kakinomoto no Hitomaro, ovdje u prijevodu Zlatka Gorjana.