Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske | Stanko Andrić

DNEVNIK IZ JNA

 

Peć, 10. listopada, promatrajući nebo nad sjeverozapadnim planinama

Široko, opekom popločano dvorište Šumarovih; usko, opekom popločano dvorište Mušulinovih; [1] opalo lišće puno rose po putovima uz šume; grobovi s mrtvacima koji trunu zriobom koju ću možda jednom opisati.

 

Peć, bez nadnevka.

Pisati o čovjeku koji stječe stovrsno blago, uz tisuće strepnji i tisuću slasti unošenja u riznicu, a na kraju sve izgubi jednim udarcem.

 

25. prosinca 1986.

Jabuci iz rodnog kraja, jedući je u vojsci, na Božić 1986.

Jedem te, ružna jabuko,
iznikla iz crne i vlažne zemlje domaje,
sazrela pored bunara i kolebe.
Jedem te, zemljo,
jedem tvoj strahotni plod,
tvoj strahotni plod jede
tvoj strahotni plod.

 

Niš, 26. siječnja 1987.

Pisati pseudohistoričko djelo (po uzoru na Huizingina Erazma) s lažnim ili sumnjivim imenima, s datumima, s anegdotama kojih je zanimljivost omogućena vjerom u istinitost.

 

Međa, 11. veljače 1987.

Smrt klasičnog materijalista: duša se odvaja od tijela; on lebdi u blagom čudu.

 

Peć, 14. veljače 1987.

a) Dne 13. veljače, dok je u nekom gradiću srednje Srbije čekao na polazak svoje jedinice, užasno ga prestraši jedan prizor. Preko tračnica je prelazio prerano ostario mršavac, proćelav, prljavih pramenova koji mu padaju niz potiljak, a nosio je kruh i malo mlijeka što ih je netom bio kupio. Ugledao je u njemu svoju sudbinu.

b) Savršeno djelo jest najstrpljiviji izbor slučajnosti.

c) Pisati pseudoznanstveno djelo u kojem se ozbiljno raščlanjuju beznačajnosti i čudnovatosti.

 

Prizren, 19. veljače 1987.

Däniken (Povratak zvijezdama): „’Bogovi’ moraju činiti čuda: moraju biti moćniji od ostalih bića. Izmišljeni ’bogovi’, čisti plod mašte, ne bi se dugo zadržali u svijesti čovječanstva. Ljudi bi ih ubrzo zaboravili.“

Teško je raspravljati s takvim ljudima. Čuda, ukazanja, bogovi Tiahuanaka, Isus Krist – samo su povod, gotovo beznačajan.

 

Peć, 24. veljače 1987.

Vječna nostalgija: nebeska čistoća „napetih priča“.

 

26. veljače 1987.

Vječita ideja: spojiti beznačajnu stvar s potresnom obradom.

 

Krivolak, 9. ožujka 1987.

a) Tajno društvo. Dogovor o stanovitoj riječi čije izgovaranje omogućuje potpunu podređenost ostalih članova, posve neograničeno djelovanje. Svaki član ima pravo x puta izreći je na godinu; sastanci se održavaju radi praćenja porabe te tajne moći. Situacija u kojoj dva člana koriste tajnu riječ za međusobno poništavanje; razrada.

b) Stendhal (Lucien Leuwen): „Vidio je opasnosti koje nisu postojale, ali je imao hrabrosti prkositi im.“

 

Krivolak, 10. ožujka 1987.

Na uzvik buđenja pomišljam: „Teško je iz tople vreće izaći u ledenu stvarnost 10. ožujka“. Proviriv, sa zaprepaštenjem ugledam snijeg.

 

Krivolak, 14. ožujka 1987.

Kako se dokazuje da je duh nešto posve onkraj tvari. Ne može se shvatiti kakav prijetvor predmeta u duhovni predmet; ali se sasvim lijepo može pojmiti prijetvor predmeta u zračni predmet: i otud se dobro vidi da duh nije nikakav oblik tvari, pa ni onaj najzračniji.

 

Krivolak, 15. ožujka 1987.

Tog dana otkri mi se poslanje.

 

Peć, 21. ožujka 1987.

Lančana priča: priča o skupu razbojnika koji pada u zasjedu druge družbe, koju opet uništava treća… Karike se mogu doticati ili preklapati: prvi put je prijelaz mučan, drugi put blag, a treći put može se čitaoca navesti na mržnju i užitak u uništavanju.

 

Peć, 30. ožujka 1987.

Vječno žuđen odmor: polusan, polumrak, paučinasta izba kroz čiji prozorčić dopire gukanje grlice s grana.

 

31. ožujka 1987.

a) Užas tamnice uvećava povremeni buran smijeh utamničenih.

b) Sprovodnik i uhićenik danima putuju do tamnice; drugi si smije dopustiti san neovisno o istodobnosti sna prvog, prvi isključivo uz istodoban san drugog: ovaj, dakle, ne spava. Katkad se zaustave sred šume, ili među stijenjem, radi odmora; sprovodnik sjeda naslonjen na kamen ili drvo; ne sklapa oči; katkada kapci sami padaju, on ih mahnito otvara; malo-pomalo, to postaje kao neka igra, njegov način odmora. Kako bi se što bolje odmorio, on usklađuje disanje kao kod usnulih, opušta udove (čini mu se da lebdi); no, time kušnja postaje mnogo veća, ogromna; zato, istodobno, u njegovoj svijesti vlada divlja i naporna napetost, strašno bdijenje. On vidi sebe nad silnom vodom koja ga zove i nad kojom lebdi poput Boga, ližući je jezikom dugim kao u vragova. On pije strašnu vodu Polusna. Dvoje razdire toga patničkog vraga: mora se držati što dalje od sna, da ne bi pao u nj, i mora mu prići blizu kako bi se imalo okrijepio.

 

6. travnja 1987.

Priča u kojoj se prepliću djetinjasto kazivanje i najveće surovosti.

 

9. travnja 1987.

Eksperimentalna priča: bez težnje k raspletu i okončanju, može biti samo uvod: npr. dolaženje, okupljanje likova, u kojemu tek kasnije opažamo sustav, lanac.

 

12. travnja 1987.

a) Proširuje se pojam pustolovine: strašni tijek gušenja otrovanog somanom jest pustolovina prvog reda.

b) Priča koja provodi čitaoca kroz: glad, žeđ, pohotu, želju za snom; i uvijek ga ostavlja kratkih rukava.

 

Veliki Petak, 17. travnja 1987.

Uz nešto manirizma, hvala Ti, Gospodine: priča o Katzianeru našla je svoj temelj, jedini pravi; sve se uklapa. Nisam mogao zamisliti ljepši uskrsni poklon.

 

22. travnja 1987.

Vježbanje u mržnji, svakovrsnoj. Najvlastitiji osjećaj ovomu tavorenju jest naslada, blaga kao glazba, povlačenja drugih za sobom pri padu u pakao očaja, suludosti, nesanice.

 

29. travnja 1987.

Aralica (Duše robova) opisuje kako regruti dolaze u neki garnizon konjice: grupa mladića, u noći, stiže pred mračnu tvrđavu kojoj je ime Vojska.

 

30. travnja 1987.

Neodoljiva čežnja dok čitam Reymontove svojeglave opise jeseni. Poželim prijeći na zimu. Načas mi je teško, strahotno teško, otrći se od jeseni. Kad ne bismo imali sposobnost eliminacije, isključenja slike, satrijeli bi nas bolovi.

 

5. svibnja 1987.

Lov je uvijek osobito uzbudljiv.

 

7. svibnja 1987.

a) Pisati ogled u Montaigneovu stilu: odvraćanje roditelja od puštanja djeci da se bave knjigama, pisanjem. Nasuprot lijepoj vjeri u plemenitost maštanja, zamišljenosti, rastresenosti – prljavština i nutarnja rugoba taštine, sebičnosti, zaglupljenosti itd.

b) Bez podsmijeha, bez mržnje, opisati je kako tuguje uz slatkiše, dok joj suze kaplju na čokoladu: ima nečeg naročito potresnog u toj iskrenoj tuzi (znam čega).

 

Peć, 19. svibnja 1987.

Danas: „Kao što je Rosa Luxemburg tvrdila da je za revoluciju u Njemačkoj prerano, tako je i pobuna seljaka (iz sela…) nastala prerano“. Nešto tu nije dosljedno; rečenica treba zapravo ovako glasiti: „Kao što je R. L. tvrdila…, tako je povijest početka XVI. stoljeća tvrdila da je za pobunu prerano.“

 

20. svibnja 1987.

Na platnu kina je velika žuta slika: kola koja jure planinom. Nevjerojatno je da je za nastanak te slike bilo neophodno da jednom neka stvarna kola prođu pravom planinom.

 

26. svibnja 1987.

Grozničava potraga za novom svježinom izraza; koliku bi grozovitu odvratnost posjedovala – u neukrašenom i krajnje preciznom tekstu – ova poredba: „(… baš kao neka jela, odveć fina, koja se poslije jedne noći razvodne, usmrde,) prožmu žilama“.

 

29. svibnja 1987.

S divljenjem čitam, po prvi put, Tristana i Izoldu. Ništa više nisam očekivao od te izvanredne knjige. Neke rečenice me zapanjuju. Na str. 37: „Izolda posjeduje plemenite dragulje, purpurne ponjave i sagove iz Tesalije, pjesme harfista, zavjese na kojima su izvezeni leopardi, orlušine, papige i svakakve morske i šumske zvijeri.“ Gotovo ne mogu vjerovati, moram pretražiti originale; tko je taj genij?

 

30. svibnja 1987.

Treba istražiti na koji bismo način pročitali ovu rečenicu u okviru nekog Flaubertova romana, a na koji je način čitamo unutar Tristana i Izolde: „Tako je neka božanska glazba okruživala lađu svetog Brandana, dok je plovila put Sretnih otoka, po moru bijelom kao mlijeko“.

 

31. svibnja 1987.

Što su napitak, umjesto kraljevskog para, popili Tristan i Izolda – samo je tobožnja slučajnost ili pogreška; kao što je tobožnja slučajnost što Ahileju nije okupana peta.

 

2. lipnja 1987.

Velebnim riječima opisati muku noge koja ispod stola izvlači papuču: ako ne pritisne, klizi po glatkoj postavi; pritisne li – papuča zapne za sag.

 

10. lipnja 1987.

Esej o postojanju. Od Apollinaireove pjesme „Postoji“ do Borgesovih nabrajanja. Evo nekih postojanja koja me trenutno zanose (sukcesivan niz nabrajanja inferioran je samom zanosu, koji je frontalan: pritom ne mislim da u duhu, za razliku od papira, svi članovi niza mogu biti prvi, nego da je to bilo koji od njih):

„Postoji pogrebna pjesma koju pjevaju pod malom kapelom na našem groblju, postoji Jozo koji će na jesen u Karlovac, na školu zvučna imena: Šumarstvo, postoji Zagreb u koji ću na jesen na studije, postoji moj brat koji će zajedno sa mnom da bi uronio u bogoslovlje, postoji visoka vrba na rubu poljane s našim starim stadom, postoji Kanfanar nadomak moru koji je na popisu postaja vlaka kojim ću otići kući i za koji sam prvi put čuo s ustiju moga pustolovnog ujaka.“

 

17. lipnja 1987.

Imovnik. Bicikl, stolica za ljuljanje, punjene ptice, zemljopisne karte, Doréove ilustracije, šumski i lovački krajolici, srednjovjekovna i renesansna glazba.

 

18. lipnja 1987.

Priča o slabašnom i zaštitniku. Jednom se snažni zaštitnik dohvati sa sebi ravnim gorostasom. Slabašni sa strašću, pjenom na ustima i krvavih očiju bodri protivnika te povicima sudjeluje u uništenju svog zaštitnika. Međutim, ovaj ipak pobjeđuje i njih dvojica nastavljaju nepomućen, čak prisniji stari život.

 

18. lipnja (navečer) 1987.

Na večeri je nasuprot meni sjedio vojnik na kojemu nisam u prvi mah primijetio ništa neobično; prvo mi zapadoše za oko osobito umrljana usta; zatim vidjeh da prstima uzimlje narezani krastavac; zatim, da ti prsti drhte; zatim, da čitavo to tijelo trese neprekidna drhtavica; žlicom je uzimao iz tanjura nespretno kao slijepac, uz to – on je nije znao koristiti, ustima ju je doticao s onom bezumnošću djeteta koja nalikuje na krajnju nemarnost, što je sablasno.

 

20. lipnja 1987.

Ići na predavanja iz astronomije, teorijske fizike i paleontologije. Proučiti: Elejce, Platona, Aristotela, Plotina, Augustina, Tomu, Descartesa, Leibniza, Spinozu, Berkeleya, Humea, Lockea, Kanta, Schopenhauera, Nietzschea i Russella. To je dovoljno da ti ispuni život. Nema ničeg novog. Treba umovati ovako:

„U drskoj izjavi da ’nije bog stvorio ljude, nego su ljudi stvorili boga’ prva polovina je posve neizvjesna, ali druga nije zbog toga ništa manje očevidna…“ Itd. itd.

 

20. lipnja 1987.

„Pripovijest jednog djetinjstva ili prvo književno djelo doktora B. koji je zimu 1986. posvetio pisanju“. Čovjek si tu pribavlja sanjane užitke, časti, pobjede, raskoš, ugledne prijatelje i rasipne rođake.

 

bez nadnevka

Mnoštvo knjiga pročitat mi valja.
Ako mi je pisano nju postić,
Sladost cilja meni sve je bliža.
Ako li ne, svakim časom dalja.

 

bez nadnevka

Danas nam znanost znači djelatnost, a znanje neku nakupninu; dočim je očito da je zapravo (tj. etimološki) obrnuto.

 

Peć, 13. srpnja 1987.

Lancelotovska potraga za onom zemljom za kojom ovdje čeznem, a koja ondje ipak nije; ona je zračni paralelni svijet. Graal može biti obličje jedne priče čiji jedini lik traži nešto neznano i na kraju oćuti „kako se nešto ogromno izgubilo“.

 

Peć, 16. srpnja 1987.

Priča koja započinje: „Nekoga sutona, dva njegova čovjeka…“ Pomišlja se da se „njegova“ odnosi na skrovitu i moćnu osobu; ali se ona kasnije ne javlja; dakle, „njegova“ se odnosi na suton…

 

Peć, 20. srpnja 1987.

Ulazak u kino, vrućina, smrad znoja, tjesnoća, na jedinom obzoru vječiti glupi film. Pakao u koji lik zapada. Oprašta se sa svojim osnovama, htijenjem, žudnjama. Raspada se, postaje bilo tko.

 

Leskovac, 24. srpnja 1987.

Gubeći bitku od malobrojnog neprijatelja, vojskovođa viče:

„Takva nas je nesreća dopala da će nas nesumnjivo snaći ono što sada najviše priželjkujemo, smrt.“

 

Leskovac, 26. srpnja 1987.

a) Bog jedinstvenom milošću pravedne uzdiže a grešnike paklu predaje, kao što Njegovo sunce tjelesa živih kvasi a lešine suši.

b) Na početku, kraj je bio udaljen kao i – u suprotnom smjeru – vrijeme kad sam u okrilju crvene jeseni 1985. čitao Životopis lupeža. Na sredini, kraj je bio udaljen koliko i početak. Danas, koliko i onaj 17. lipnja kojega imam zapis. Tako se zabavljam u ispitivanju daljine budućnosti koju ne mogu osjetiti, uzimljući odgovarajući trenutak prošlosti čiju daljinu – čini mi se – osjećam.

c) Možda sam morao doći ovamo zato da bih jedne večeri čuo od nekog vojnika kako se moramo brijati jer „nismo vojska Nikole Kalebića, Velikog Gazde“; da bih jedne noći slušao glas iz nekog prozora koji je jednak jednomu koji poznajem; da bih jednog popodneva na nekom zidu ugledao samotnu, iznenadnu, neobrazloženu kartu svijeta sa shemom središta i filijala „hrvatske neprijateljske emigracije“.

 

Leskovac, 27. srpnja 1987.

Vrućina; lišće prerano opada.

Lakovjerni vele: „Dugo čekan znak odlaska“.

Mračni: „Znak je tu; zašto ne odlazimo?“

 

Leskovac, 30. srpnja 1987.

Na doručku, iznad čete u redu, dvaput protrči jedan štakor po cijevi parovoda.

Za stolom, ponovo se u sjetilima podiže omražena, ponizna zgrada okusa ribljeg mesa.

 

Međa, 1. kolovoza 1987.

Za gimnazijskih večeri, pored biblioteke u Brodu, do mene je dopiralo neko glasanje iz obližnje kasarne kojemu nisam znao izvor. Čitavo popodne slušam ovdje te glasove paunova.

 

Međa, 4. kolovoza 1987.

Karikaturalna strahota Arapa: jedina estetska predodžba u čitavu dugom danu.

 

Međa, 5. kolovoza 1987.

Tišina dana narušena
gdjekojim krikom pauna.
Maniristička sjeta.

Povremeni su paunovi jecaji kao znaci jednoga od onih dubokih očaja što traju u tišini i tek se u dugim razmacima oglase jaukom ili uzdahom. Ta je tišina prvotno bez sadržaja kao i svaka druga; onda joj ovaj krik pun bola prida neko strašno značenje: kao da samo daje naslutiti što ona nosi. On postaje nalik onim sitnim ružama u kutovima pisama: amblem duboke biti. Niz prijetvorbi: prvotno je glas životinje, koji basna netočno naziva kriještanjem; koji u doticaju s čovjekovim osjetilima daje tugu; napokon, u osobitoj tankoćutnosti, on zaražuje dan slatkim očajem, kojem je tek površinski i ništavan izražaj.

 

Međa, 6. kolovoza 1987.

Na pločniku, vojnik mirno stoji, dok mu iz pribora o boku proždrljivo izviruju zubi viljuške.

 

Međa, 9. kolovoza 1987.

Za stolom, vojnik sučelice jede pognut, s podbratkom na stolu, s brzim kosim pogledima; u času kad podiže tanjur za salatu kako bi posrkao ostatak, učini mi se da sam ugledao nešto kao njegovo načelo, kosinu niz koju i grotlo u koje se sve slijeva.

 

Međa, 10. kolovoza 1987.

Ustajemo usred noći, da bi se promijenio ovaj nadnevak, njegova mjesna oznaka. Pomišljam na ratove i vojske, njihovo međusobno rađanje: taj gotovo beskrajni niz uzroka ove besane noći. Čime sam je zaslužio? Zar sam igdje upleten u taj niz?

Jesi, o jesi, prijatelju.

 

Peć, 14. kolovoza 1987.

Polako se naslućuje ova promjena: predmet moga sažaljenja prestaje biti sadašnjost, a postaje – neizmjerno nježnije i zanosnije – prošlost.

 

Peć, 16. kolovoza 1987.

Zemljopisna karta. Svaki me naziv iz zavičaja raznježuje. Vidim plavu krivudavu nit; pomišljam: Jošava. Kao da sam otvorio svetohranište. Izlaze moji djedovi, izlaze davna ubojstva (u slatkoj paučini spominjanja), izlazi moj otac kojemu je (jedinom) ta riječ možda isto što i meni, izlaze lovačke pripovijesti moga ujaka, izlaze prostrane šume i strni, izlaze ljetni dani u velikoj ravnici, uz stada.

 

Krivolak, 18. kolovoza 1987.

U kamionu mišljah kako je prvi dan terena najteži. Međutim kad smo stigli, on mi prolazi u poslu i ja ne stižem pomišljati na njegovu težinu. Podvečer, kad bi dovršen, prisjećam je se. Između te misli i one iz kamiona nema razmaka; taj trenutak sažiže nevidljivim ognjem čitav dan.

 

Krivolak, 21. kolovoza 1987.

Požar u travnatoj pustinji: jasnije od puta japanskih vitezova govori da postojati znači napredovati.

 

Krivolak, 22. kolovoza 1987.

a) „Moja je starost ono što hoću. Istina da me na sporost u kretnjama sili kostobolja; ali, također, kad se ne bih sporo kretao, brzo bih obavio svoja dva-tri posla, i umro bih od dosade. Vidim kako se moja kostobolja i moje želje izjednačuju. Tako je starost moja volja. Zadovoljan sam.“

b) U obmani glavni se dokaz nadaje na kraju, kad je sugovornik već ponešto sklonjen sitnijim dokazima. Pri raskrinkavanju, prvo posežem za njim i otkrivam mu šupljost. Posao sa sitnijim pokazuje se suvišnim.

 

Krivolak, 25. kolovoza 1987.

Popodne s Petruševskim. Uz jedno stablo gusta paučina s paukom u kukuljici. Toni me zaustavi naglim pokretom: njegov ljubimac. Nalazi muhu i spusti je pred paukov tuljac; ovaj se ne pomakne. Petruševski odjednom gazi paučinu, ubija pauka. Malo se zgranem. „Iznevjerio je moja očekivanja“, veli on.

 

Peć, 27. kolovoza 1987.

Priča u koju prodire stvarnost: lik koji usred djelovanja nastrada u prometnoj nesreći, lik koji ne doriče smišljanje plana i gubi se u primislima, lik koji griješi i u krhotinama se kaje, stvari se najavljuju i ne dolaze, pojavljuju se i ne obrazlažu, likovi osjećaju na pogrešnim mjestima i neodređeni su kao ništavilo.

 

Peć, 1. rujna 1987.

E. Morin navodi riječi nekog devetogodišnjeg dječaka koji je u transu nabrajao da je nekoć bio Richard Lavlje Srce, Julije Cezar, Karaktakus, majmun, rak, kukac, i prvotno veliko stablo. To nabrajanje povezujem s onim pjesničkim popisivanjem svemira koje je tako uzbudljivo. Drugim riječima, mislim da je dječak pokušao reći da je bio čitav svemir. To ostavlja mogućnost da su svi ljudi bili sve stvari, da svi ljudi sudjeluju u diobi Lavljeg Srca i Cezara, da su sva ta prisvajanja vjerodostojna.

 

3. rujna 1987.

Priča o čovjeku polovičnom u uspjesima, kaotična i iskričava duha, kaotične rječitosti, potajno prezrenom; ali on je znao jednu stvar. Ono što je pokušavao naučavati, čini doslovce: umire ravnodušno i mirno, blistav kao bog.

 

 

BILJEŠKE

[1] Šumarovi su moja rodbina po ocu, Mušulinovi ona po majci.