Ljudožderi | Tomislav Zajec

VIKTOR: „NIŠTA NEĆU ZABORAVITI.“

Oko pola osam vraćam se s trčanja i Ada je već ustala. Krevet u našoj spavaćoj sobi odavno je pospremljen, jastuci leže jedan na drugome dovoljno nemarno da izgledaju prirodno, ali opet tako precizno kako ih ja ni za tisuću godina ne bih mogao složiti. Na vratima presrećem Hanu i Niku; oni su upravo krenuli u školu, a zatim, nakon što ih pozdravim, jedan trenutak gledam kako odlaze. Ritual kojem sam prisustvovao već toliko puta da ga gotovo mogu prizvati unaprijed, tek časak prije nego što se i odigra pred mojim očima. Iako dvije godine mlađa i još uvijek u osnovnoj školi, Hana po običaju silazi prva, kao da svojim tijelom želi osigurati siguran prolaz za njih oboje. Skidam majicu i nakon što suspregnem želju da ju jednostavno spustim na pod, odjednom susretnem pogled svog sina između dvije drvene šipke na odmorištu. Njegova kratka, crvena kosa izgleda kao vatrena lopta koja se u rano jutro materijalizirala u našem hodniku, a kad shvati da ga promatram, sasvim mi se lagano osmjehne, kao da me želi razuvjeriti u svemu što bi mi na njegovoj pojavi moglo pobuditi ikakvo pitanje. Sjećam se da je takav bio od najranije mladosti, uvijek je nastojao izbjeći pa i najmanji konflikt, a kad bi se trebao zauzeti za sebe, jednostavno bi se osmjehnuo, ovako kako se sad osmjehuje meni i mjesto prepustio jačemu. Negdje u prizemlju čujem zvuk zvona na ulaznim vratima i mislim da je to Marija, Hana viče bratu da ga nema baš nikakvu namjeru čekati, a u idućem trenutku, kad ponovno podignem pogled, Niko je već nestao.

Ispod tuša, nekoliko trenutaka razmišljam o stvarima koje su danas ispred mene, Lucija mi je rano jutros javila da su radnici već stigli i da su započeli s iscrtavanjem ravnih, bijelih linija na parkiralištu ispred supermarketa. Kad sklopim oči, mogu vidjeti kako na tamnom asfaltu polagano nastaje tanka paukova mreža: zgodna, mala konvencija koja je upravo svojom jednostavnošću uspostavila red. A zatim otvaram oči i u ogledalu u tuš-kabini (na kojem je iz meni nepoznatog, vjerojatno čisto estetskog razloga tvrdoglavo insistirala Ada) pokušavam odmjeriti koliko mi se u posljednjih nekoliko godina opustio trbuh, a zatim mi postaje jasno da i nekoliko dugih, gotovo ravnih sijedih dlaka koje se spuštaju preko pupka ni najmanje ne pridonose pozitivnom dojmu.

Hrabro pokušam iščupati jednu, kroz odjednom širom otvorene nosnice udišem još uvijek prisutan i snažan miris parfema moje supruge i znam da ću uskoro iz njezine radne sobe začuti prve taktove arije iz neke opere koju trenutačno sprema za otvorenu scenu u Šibeniku, a koju ja do sada nikad nisam imao dovoljno strpljenja poslušati do kraja. U mraku ispunjenog gledališta, u zagrebačkom HNK-u kao i u bečkoj državnoj operi, uvijek postoji trenutak u kojem me iskreno iznenadi činjenica da je ta odjednom potpuno nepoznata, neka posve druga osoba ispod teških scenskih reflektora zapravo moja supruga, i bez obzira što Ada ovu moju priču nikad ne shvaća kao kompliment, ja doista mislim da bi trebala. Zatvaram vodu, nekoliko se kapljica s čudnim, iznenadnim ubrzanjem spušta niz paru kondenziranu na staklenim stijenkama, a ja izlazim još uvijek s obje sijede dlake na svom trbuhu i pogled na samo gornji dio tijela, donekle snažan vrat i čvrsta ramena, pomalo mi popravi raspoloženje. Još uvijek potpuno gol, ponovno se javljam tajnici i kažem da ću samo malo zakasniti, ali Lucija je to ionako očekivala, a zatim na svježe obrijano lice nanosim malo parfema i ženstvena toplina koju je moja supruga ostavila iza sebe i koja se zamalo uvukla u tanke utore između pločica odjednom je pobijeđena.

U kuhinji, Ada mi pomaže vezati kravatu, veliki debeli čvor koji uvijek nekako ostane izvan skromnih mogućnosti motorike mojih prstiju. Marija stoji iznad velike količine svježe salate i govori da je čitala kako su ljudi iz jedne od zagrebačkih agencija za catering optuženi za krađu baš sve zlatnine u kući za koju su radili. Sunce kasnog proljeća ide mi u oči i ne prestajem žmirkati dok mi Adini sigurni prsti operiraju ispod vrata.

„Iste ljude unajmila sam i za prošli rođendan i izgleda da su se ipak suzdržali“, kaže Mariji pokušavajući ostati ozbiljna, a zatim mi govori da na povratku nikako ne zaboravim na tortu naručenu kod Vinceka.

„Ništa neću zaboraviti.“

Novo zvono na vratima i ovoga puta na našem otiraču stoji Adin korepetitor, dječak tek izašao s Akademije. Istog mi trena mobitel počinje snažno tresti remen, ali stvarno me nitko ne treba podsjetiti na to koliko je sati, pa onda napokon izlazim u hodnik, dok Marija u poluglasu nastavlja prebirati po teškim nesrećama koje su moguće čim se nepoznati ljudi puste u kuću, da bi zatim na svježe, potpuno rahle listove salate uvrijeđeno ispustila snažan mlaz vode.

Na ulici otključavam auto i kroz zatvoren prozor mogu čuti početak Adinog upjevavanja, nekoliko dobro poznatih vokaliza koje mi, uvijek kad ih izvodi, na početku zvuče izrazito nervozno, gotovo bolno, a zatim sam napokon u autu, aktovku smještam na suvozačko mjesto i pažljivo je prekrivam novinama. Dok se s Pantovčaka spuštam prema Ilici, na oči stavljam sunčane naočale i za nekoliko centimetara otvaram prozor, a zatim u daljini spazim malu povorku, dvije žene u ružičastim kutama prevode skupinu djece preko pješačkog prijelaza, i kako prelaze, oni se smiju, guraju jedni druge i podižu pogled prema nebu, predvođenim dječakom koji je svoj mali, mesnati prst podignuo visoko u zrak.

Nakon što se zaustavim kako bih propustio povorku, jedan trenutak zagledan sam u događanja pred svojim automobilom, a zatim bacam pogled na posljednju stranicu novina i čitam o nekoj novoj Zemlji, neobičnom malom planetu, zvijezdi otkrivenoj u dalekoj galaksiji sa sasvim tankim slojem krhke atmosfere, prisutne, ali potpuno nedostatne za život. Prigušeni dječji smijeh odbija se od mog vjetrobrana, i to je Hana, čiji je prst vjerojatno na isti način pokazivao oblak neobičnog oblika ili možda drvo koje se u jednom trenutku pretvorilo u pticu, a onda i Niko, koji kleči na stolici pokraj Marije i pažljivo promatra kako grašak tjeran njezinim spretnim prstima pada u posudu i poskakuje poput malih, svjetlozelenih lopti.

I upravo je ovo trenutak u kojem je baš sve moglo krenuti drugačije. Da sam samo znao, da sam bio spremniji, budniji, manje uspavan u nizu dana koji se jednostavno izmjenjuju, a svaki je potpuno nalik na onaj prethodni i kao takav potpuno bezopasan. Možda sam mogao osjetiti. Nagli udar divlje intuicije koji bi mi odjednom izbio sav zrak iz pluća i natjerao me da pogledam preko desnog ramena, pažljivo izglačanog kraja svoje košulje.

Tada bih ga ugledao, kako nesigurno stoji na prozoru s napola spuštenom roletom, dok mu velike teške ruke vise preko prozorske daske, kao da pokušava uhvatiti nešto što mu je upravo ispalo. Sunce, zbog kojeg sam stavio naočale i njemu ulazi u oči, i na trenutak odmahujući glavom pokušava pobijediti dosadnu svjetlost, a zatim ponovno vraća pogled na prizor koji se odigrava ispred mene; na zebru, dvije žene u ružičastim pregačama i usporeni dječji vlak koji samo sebi poznatim ritmom prelazi s jedne strane ulice na drugu.

Odjednom bih znao istinu i bez puno razmišljanja prešao preko činjenice da se radi o tek probuđenom dečku na prozoru, samo nekoliko godina starijem od mog sina, koji se mršti zbog iznenadne buke i jake svjetlosti sunca na samom kraju proljeća. I postao bih ono što sam od samoga početka trebao biti. Otac koji zna kako zaštititi svoje dijete, iznenada probuđen gospodar osa iz neke velike bajke i bez ikakvog bih razmišljanja ili žaljenja promatrao kako ga po mojoj zapovijedi napadaju, ostavljaju bez kože, ulaze mu u slezenu i otkidaju meso ostavljajući ga potpuno nezaštićenog i golog, oštrim stiskom neodgodivo putujući prema srcu.

Lagani zvuk trube u automobilu iza mojega natjera me da ubacim u prvu brzinu, bezopasni dječak krvnik na prozoru u kući od bijele cigle i stakla u tom trenutku nestaje u tamnoj unutrašnjosti, a ja ću još godinama poslije prolaziti ovim istim putem, zuriti u njegov dobro zatvoren prozor i žaliti za svojom propuštenom prilikom. Trenutkom u kojem je sve moglo biti potpuno drugačije, samo da sam znao.

Sva djeca sad su na drugoj strani i njihov je kolektivni interes odjednom usmjeren prema cilju malog putovanja na koje su krenuli, a ja pažljivo presavijam novine i polagano krećem dalje. I u tom trenutku pri vrhu suvozačkog prozora odjednom ugledam malo prugasto tijelo ose; njezin treptavi zadak koji u velikoj brzini, ali bez ikakvog zvuka dotiče staklo, a već idućeg, potisak ponovnog kretanja usiše je i svom snagom izbaci iz mog auta, negdje daleko van, na svježi jutarnji zrak.