Ljudožderi | Tomislav Zajec

HANA: „ZAPRAVO, SASVIM SAM SRETNA.“

Otvaram oči puno ranije nego što sam to namjeravala i dok nastavljam ležati u umirujućem polumraku, čujem kako se otvaraju vrata sobe koja je jednom pripadala mom bratu i bez puno zamišljanja mogu vidjeti kako tata, još uvijek u jednoj od svojih kariranih pidžama, prelazi put do kupaonice i nestaje iza zatvorenih vrata. Bože, sanjala sam čovjeka u bijelom, zaprljanog majonezom, nešto čega se nisam sjetila već toliko dugo da moram dobro razmisliti je li se sve to uopće i dogodilo. Na trenutak stavljam ruke preko lica i mrak iznenada postane gušći. Mala putna torba, koju sam jučer natrpala odjećom za ova dva dana i stvarima koje će mi trebati, na samoj sredini mog tepiha izgleda kao preko noći čudno izniknuli grm.

Nekoliko minuta kasnije (možda sam i utonula u sasvim plitki san), ponovno očevi koraci; ovoga se puta spuštaju u prizemlje i uskoro ću iz garaže čuti lagano brujanje automobilskog motora. To je moj znak. Ustajem, izlazim iz sobe i nekoliko trenutaka nesigurno stojim u hodniku, kao da sam izgubila svaki poticaj i zapravo više uopće ne znam, ako uistinu idem, kamo sam krenula. Ili, ako sam došla, gdje sam bila. A zatim, duboki kašalj iz majčine sobe, a odmah nakon toga i tanke, tužne violine iz uvertire u Traviatu.

Stojeći u hodniku, odjednom zarobljena zrakama ranojutarnjeg svjetla, kao neko mitološko stvorenje razapeto između dvije podjednako tragične mogućnosti, još jednom pomislim na ono što me očekuje, a zatim se zaputim u kupaonicu i za sobom zatvaram vrata.

A točno sedam godina prije toga Niko bez kucanja ulazi u moju sobu i nakon što zatvori vrata, jednostavno ostane stajati u čudnom, zelenkastom polumraku. Tamna sjena iza nekoliko mojih postera. Podignula sam glavu misleći da mi se pričinilo, da još uvijek sanjam, ali moj dvije godine stariji brat lagano je pomaknuo ruku, pa sam znala da je to usred noći u mojoj sobi ipak on. Nekoliko dana ranije napunila sam trinaest godina; iz vrećice na koju se naslonio nakon što je ušao kroz mrak su se probijali ukrasni papiri skinuti s poklona koje sam dobila, odašiljali blještave signale u tamu, potpuno u skladu s njegovim disanjem.

„Mislim da više nikad neću svirati“, rekao je tiho.

Oboje nas je obasjavala gusta zelena svjetlost mog kompjutora, osluškivala sam njegovo teško disanje i pretpostavila da smo i dalje sami u kući. Hana, Niko i desetak elektroničkih riba koje u pravilnoj liniji poslušno plivaju s jednog na drugi kraj ekrana. Ustala sam i ne paleći svjetlo, bešumno prišla bratu. Naše dvije glave, obje omotane gustom crvenom kosom, kao dva planeta koja su u udaljenom kutu svemira odjednom pred iznenadnim sudarom. Osjećala sam da ga moram zagrliti, ali sve što sam učinila bilo je to da sam nastavila stajati sasvim blizu njega i stajala sam tako, bez riječi, čak i nakon što je potpuno mirnim glasom napokon rekao da bi vjerojatno trebao otići u bolnicu. U potpunoj tišini njegove su mi oči uzvraćale pogled dok smo u mraku moje sobe osluškivali nestalno krckanje namještaja, zvukove za koje smo davno prije mislili da ih ostavljaju duhovi, bježeći od toplih ljudskih tijela, skrivajući se negdje iznad debelih tavanskih greda.

Nakon što kosu pažljivo začešljam sasvim uz lice, još se jednom pogledam u ogledalo. Odbljesak ranojutarnjeg sunca zastane mi negdje uz sljepoočnicu, kao da se neki nestašni dječak na krovu preko puta ulice igra ogledalcem. Negdje, s moje desne strane, na fotografiji od prije tisuću godina imam dvije pažljivo ispletene nevjerojatno debele pletenice i nekoliko raznobojnih zviždaljki na lancu oko vrata, koje baš nikad nisam skidala sa sebe. A danas, samo su mi oči još uvijek podjednako plave.

Isključujem radio nakon što sam od žene s metalnim glasom čula prognozu i stanje na prometnicama, sezona još nije otpočela i nigdje nema većeg zastoja. To je dobro. Ceste će biti prohodne i posute tek s nekoliko tragova zaostale magle, koja još uvijek ne želi odustati od proljeća. Ustajem i dok s malim koferom u ruci prolazim pokraj majčine sobe, opera je dosegnula svoju kulminaciju u velikoj zborskoj sceni iz drugog čina. Umjetni dim debelih cigara, zbor pod maskama u čudnom nervoznom komešanju, kockanje na zelenim stolovima u pozadini i mamina Violeta negdje na sredini velike srebrne galerije, kao njezin najveći uspjeh, oduševljeno pozdravljen od baš svakog ozbiljnijeg kritičara.

Samo trenutak razmišljam prije nego što odlučim da ipak neću pokucati. Krevet koji je u nekom prošlom vremenu pripadao mojim roditeljima sad gotovo cijelom svojom površinom zauzima majčino tijelo i dobro znam da ona trenutačno postoji tek u nekom mlačnom polusnu iz kojeg će je za nekih sat vremena izvući njegovateljica, da bi joj toplom vodom s malo pjene za kupanje pažljivo izribala tijelo i, ne dižući je iz kreveta, vješto promijenila posteljinu, a onda i pažljivo namazala kremom protiv dekubitusa. Prizor je sad u svom velikom finalu, Violeta je javno ponižena i ja ponovno vidim svoju majku kako na balkonu, grčevito rukama stežući ogradu, histerično vrišti u zagrebačku noć, samo nekoliko sati nakon što je Niko završio u svom prvom Zavodu za preodgoj maloljetnika. Odgojnom domu Pahinsko u Ivancu. A zatim se vraća, sjeda pokraj tate i mene u dnevnom boravku i potpuno mirno kaže da više nikad, dok je živa, neće zapjevati. Negdje u polumraku, soba se odjednom napuni tišinom, a trenutak iza započinje prvi prizor trećeg, posljednjeg čina.

U to vrijeme nisam imala ni jednu prijateljicu, osim nje. To nije bilo nešto što me previše zabrinjavalo ili činilo nesigurnom, već jednostavno – činjenica. Mislim da sam previše vremena provodila u svojoj sobi, razmišljajući o životu koji će mi se tek dogoditi, istovremeno slušajući bezbrojne vokalize koje je Niko izvodio na svom klarinetu. Zvala se Kasandra i odmah sam je, već u prvom mailu, pitala je li joj to pravo ime. Nikad još nisam imala prilike upoznati nekoga tko se zove Kasandra. Odgovorila je kako joj je to pravo ime. Nisam bila sigurna, ali to nije ni bilo previše važno. Prijateljstvo preko elektroničkih žica ionako je uglavnom za one usamljene, napisala mi je vrlo rano i meni se to učinilo kao stvarno lijepa rečenica. Prepisala sam je negdje, u bilježnicu koju sam čuvala samo za takve stvari, a zatim i upotrijebila u drugom kvartalu, kao lukavu poantu u svojoj zadaćnici iz hrvatskog. Upoznale smo se na internetu, u jednoj od grupa na Yahoou. Imala je trinaest godina, kao i ja, voljela je iste stvari kao i ja, smijala se svim mojim šalama a da nikad sama nije ispričala neku. Rekla je da ih strašno loše pamti. Osjećala sam kako me svakim svojim mailom pokušava opipati i istovremeno bila nevjerojatno ponosna što sam nekome napokon važna, posebna, zanimljiva. A ja sam od nje krala male životne mudrosti, kao školjke pronađene na pijesku, u rano jutro na samom kraju ljeta. Dobro se sjećam, nakon što su ocjene podijeljene i upisane, profesorica me pozvala u hodnik i obzirno upitala jesam li sama napisala taj poetični zaključak o prijateljstvu. Bila sam odlična učenica, ali vjerovala sam i Kasandri, koja je rekla da nas dvije baš sve možemo ravnopravno dijeliti. Sestre novog, kompjutorskog vremena, svidjela mi se i ta njezina usporedba. Pogledala sam profesoricu i zapravo nisam oklijevala ni trenutka. Rekla sam joj da jesam.

Put prolazi kako sam i očekivala. Dok vozim, desnom rukom mijenjam diskove i kako jedan završi, vadim ga i u player stavljam drugi. Zatvorila sam sve prozore i upalila klimu. Dok prolazim autoputom prema Rijeci, sunce udara u desnu stranu i doseže mi tek do prstiju. Nekoliko mi puta zazvoni mobitel (sasvim obično monotono zvono, ali ja to baš tako i volim); javljam se tek treći put i to je tata iz jednog od svojih dućana, kaže mi kako se nada da vozim stvarno polagano. Odgovaram da vozim polagano, a on ponavlja da budem oprezna. Prije nekoliko dana tri su mladića sletjela s ceste blizu Zadra i ostala na mjestu mrtva. Bilo je sasvim blizu podneva, ustanovljena brzina nije bila veća od predviđene, cesta je bila slobodna, pregledna, prazna. Očevid još traje, ali nitko od do sad intervjuiranih o tom slučaju ne može pretpostaviti što se zapravo dogodilo. Kažem tati da ću biti stvarno pažljiva, ali on me odjednom prestaje pratiti. Čujem kako je netko ušao u njegov ured, a nakon nekoliko rečenica koje ne mogu u potpunosti razumjeti, on kaže da mora ići i prekida vezu. S moje desne strane jedan je auto stao odmah uz žutu traku, vjerojatno čekajući pomoć. Majka je rukama podigla malu djevojčicu i ova sad piški u travu pokraj ceste. Nekoliko kilometara dalje završava još jedan CD, ovoga puta to su bili samo stari instrumentali. A onda, sasvim iznenada, na asfaltu između dvije bijele iscrtkane crte na trenutak opazim kredom nacrtano malo, nepravilno srce.

U bolničkoj čekaonici svi su zvukovi bili prevučeni bijelim, skliskim linoleumom. Bezuspješno sam pokušala nazvati tatu na mobitel, a onda sam ponovno sjela pokraj Nike i rekla mu da će sve biti u redu. Mama i tata bili su na zabavi nakon premijere Cavallerije Rusticane, u kojoj je mama pjevala Santuzzu, posljednje opere u sezoni Hrvatskog narodnog kazališta, a ja sam slušala kako ispred Traumatološke bolnice tek na trenutak zastaju kola hitne pomoći, promatrala kako se u pravilnom ritmu izmjenjuju svjetla i razbijaju o mliječno staklo koje nas je dijelilo, ostavljajući čudno raspršene, zaostale tragove. Samo je nekoliko narančastih plastičnih stolica bilo zauzeto, ali ne mogu se sjetiti ni lica ni dijagnoza. Ono što sam zapamtila bio je način na koji je Niko držao ruku s tri natekla gotovo potpuno crna prsta u svom krilu. Pomislila sam na nešto nevjerojatno živo i odvojeno od njega. Pomislila sam na ranjenu životinjicu koju je netko pokupio autom i ostavio uz samu cestu. Sjećam se i teškog mirisa sredstva za dezinfekciju koji se, kad bih se vratila i ponovno sjela pokraj brata, čudno nadopunjavao s Nikinim mirisom u kojem je bilo njegovog dezodoransa, jedva primjetnog mirisa znoja i još nečega, što nisam uspjela prepoznati. Kao da je dugo vremena proveo u nekoj prostoriji sa stvarno teškim, ustajalim zrakom.

Nisam sigurna koliko smo vremena proveli čekajući na red. U jednom trenutku hodnikom je prošao doktor koji je bacio pogled na Nikinu ruku i rekao da pričekamo još samo kratko, a zatim je čitava bolnica ponovno utonula u tišinu. U drugom, vrata su se otvorila i mladić u bijelom protrčao je hodnikom, gurajući ispred sebe metalna nosila s nepomičnim tijelom potpuno pokrivenim plahtom. Hodnikom je prošao toliko brzo da sam se pitala jesam li od umora možda to izmislila, a sve kako ne bih zaspala. Žena u nešto dužoj kuti i s kratkom plavom kosom koja je šepajući iza njih pokušavala uhvatiti korak s mladićem više se nije vratila. Prošlo je još nekoliko trenutaka i Niko se odjednom počeo tresti. Bez riječi sam desnu ruku stavila oko njegovih mršavih ramena i primaknula mu se još bliže. Možda je ponovio da više ionako nikad neće svirati, a možda i nije.

Ni u jednom trenutku nisam ga upitala što se zapravo dogodilo. Ionako sam dobro znala što slijedi. Bio sam glupo nespretan. Već sam čula taj odgovor. Nekoliko puta. Ili možda, više. Sklopila sam oči. Mladić koji je utrčao s nosilima u jednom je trenutku izašao iz sobe, gurajući ih prazna ispred sebe, prišao nam sasvim blizu i izgubljeno nas pogledao, kao da se bez ikakvog stvarnog uspjeha pokušava dosjetiti kako se zapravo zatekao ovdje, među sivim zidovima. Kuta mu je na nekoliko mjesta bila jako umrljana nečime za što sam mogla samo nagađati da se radi o krvi, sasvim blijeda nijansa crvene boje kakvu do tad nikad nisam vidjela, a u uglu desne usnice i na bradi imao je sasvim male, jedva vidljive tragove majoneze. Na trenutak su nam se susreli pogledi, osjećala sam težinu Nikina tijela na svom boku, činilo mi se da će mladić zaplakati, zatim je netko sasvim blizu nas glasno zakašljao, Niko je otvorio oči i odjednom shvatio gdje se nalazimo, mladi bolničar skrenuo je pogled i sve je bilo gotovo.

Ostatak se odigrao sasvim brzo; bolničar se naglo uputio hodnikom i nestao iza ugla, napokon sam na mobitel dobila tatu, Niko je ponovno naslonio glavu na moje rame i sklopio oči, nekoliko različitih ljudi u bijelom prošlo je hodnikom i neke sam već vidjela, a neki su prošli po prvi put, osjetila sam kako mi se polako počinje piškiti, a zatim sam iza velikog mliječnog stakla napokon ugledala nemirne, nestalne sjene svojih roditelja.

A onda kod Njivica na Krku zabunom skrećem na sporedni put, međutim, bez obzira na to što sam odmah svjesna te činjenice, uporno nastavljam pokraj suhih polja ograđenih kamenim blokovima i promatram kako se more otvara ispred mene, a zatim nestaje iza divljeg krajolika. Na trenutak moram stati i lice obrisati vlažnom maramicom; nakon što je izvadim iz paketića okruži me ugodan miris aloe vere i još nekih trava koje ne znam razlikovati. Poznati antiseptik još će me jednom prevariti. Mama je upotrebljavala slične uvijek kad smo bili na putu. Naše posljednje ljetovanje. Hotel Marco Polo na Korčuli. Otrovala sam se školjkama. Niko je svakog jutra i svake večeri vježbao klarinet na balkonu s pogledom na rijetki borik i more. Tata ga je fotografirao i rekao nam da s instrumentom u rukama podsjeća na Arta Showa. Niko i ja nismo znali tko je to. Mama se zbog buke nekoliko puta ispričavala previše pocrnjelim Talijankama. Vratili smo se nekoliko dana prije planiranog datuma, ali više ne znam zbog čega.

Gotovo protiv svoje volje, s naporom i bez stvarne koncentracije polagano vozim uskom cestom, kao u onim hororima u kojima na samom početku sporedna junakinja i to uglavnom neka ružnija glumica, zaluta i odjednom se nađe na mjestu koje nije planirala posjetiti, samo zato da bi odmah bila ubijena. Raskomadana i žrtvovana nekom kultu, organiziranom u osami iz čiste dosade. Sunce mi počinje snažno udarati u oči pa sunčane naočale s čela spuštam na lice, bez obzira na to što odmah počinjem osjećati čudnu, tupu mučninu u želucu. Otvaram prozor na suvozačkom mjestu, nekoliko ovaca stoji uz samu cestu i bez ikakvog me stvarnog straha promatra dok prolazim, nevelikog dječaka koji ih čuva spazim tek pedesetak metara dalje, kako sjedi na kamenu.

Zatim sam napokon u nekom malom mjestu u unutrašnjosti i dok parkiram auto u samom središtu, ispred malog dućana sjedi nekoliko starih žena u crnini, znatiželjno me promatrajući. Ispred nogu odložile su pletene košare, prekrile ih kariranim krpama pa ne mogu vidjeti što je unutra, a nakon što ih pozdravim, okrećem se prema crkvi i zagledam u dva zvonika, u meni nepoznatog kamenog sveca izgrebenog vjetrom i godinama. Sklapam oči da zaustavim snažnu bol u glavi, negdje na nekoj obali stojim sasvim blizu mora i papirnati brodić ispuštam u valove koji oprezno dolaze do mojih nogu i odmah nestaju u oblom šljunku.

U dućanu kupujem pola litre obične vode, nekoliko minuta sjedim na improviziranoj klupi ispod velikog drveta kod crkve i promatram nebo na kojem su se u jednom trenutku nabrali prijeteći oblaci, da bi se odmah potom i razišli i na kraju ručam u jedinoj konobi na koju nailazim, čitavo vrijeme zureći u mladog, tamnog dečka koji me poslužuje, u njegove teške velike ruke koje mi izgledaju potpuno poznato. A kad mi se samo trenutak kasnije napokon osmjehne i pita želim li još nešto, ja odmahnem glavom i napokon shvatim da sam se prevarila.

Sve je to bilo nestvarno, previše slično melodrami. Zbog toga i nisam mogla odmah do kraja povjerovati, a kad sam shvatila da vjerojatno ne bi napisali da je umro, a da se to doista nije i dogodilo, počela sam tražiti tragove. Malene detalje koji bi dali naslutiti da nešto nije bilo u redu, da nije bio sretan. Sve snimke Big Brothera koje sam imala okretala sam iznova i iznova u svom videu. Sedamnaesti dan. Nije se počešljao sve do iza četiri sata poslijepodne. Trideset i peti dan. Spavao je duže od ostalih. Sedamdeset drugi. Otišao je u mušku spavaonicu i sakrio lice kad su pustili neku stvar koja mi ni nakon uzastopnih ponavljanja uopće nije poznata (ženski vokal, puno violina). Ali što je sve to zapravo značilo?

Nisam plakala, to je ono čega se zapravo najjasnije sjećam, ali sigurno ne zbog toga što to nisam htjela. Bila sam previše uzrujana člancima u novinama, opisima koji su me tjerali da vizualiziram baš sve detalje kao da sam bila tamo, negdje na počasnom mjestu odmah uz pažljivo emajlirani rub, dok je on ležao u kadi i svom tijelu radio te užasne stvari, rukama iz njega izvlačio sve ono što je htio pomiješati s mlakom vodom i tako jednostavno nestati. I ono što je najstrašnije, u tom trenutku nisam osjetila ništa. Nisam osjetila ljubav koju sam sigurno nosila u sebi, kao potpuno nespretan poklon, nisam osjetila čudnu povezanost koja me privukla još dok je bio okružen svim onim kamerama, iako sam ga uživo vidjela samo jednom, u zagušljivom McDonald´su za vrijeme velike kiše dok mi je na salveti ispisivao svoje ime. Mislim da je to bilo negdje u vrijeme kad je snimao prvu epizodu kviza koji je odmah iz nekog razloga ugašen. Mislim da mi se nasmiješio.

A samo mjesec dana kasnije, po posljednji je put bio na baš svim naslovnicama. Istina, mama me pokušala utješiti, ali njezini nespretni pokušaji bili su toliko nabijeni nevjericom, da su me samo iritirali. Hana, ti imaš trinaest godina. Trinaest godina. Pa što to znači, da moram biti poluživa? Nekoliko dana imala sam konstantan osjećaj da stanujem unutar velikog zvučnika u kojem čitavo vrijeme bas-gitara svira jedan te isti ritam. A tad sam u idućem mailu saznala da ga i Kasandra obožava pa smo nekoliko dana tugovale zajedno, na chatu. Kasandra je bila ispred Kuće kad je izlazio, a onda i u dugačkom redu ispred dućana Croatia Recordsa u Bogovićevoj kad je potpisivao svoju prvu singlicu. Moja najbolja prijateljica i ja, na istom mjestu s istim razlogom, a da tad to nismo ni znale. Zapravo, prije toga nikad ni nismo razgovarale o tim stvarima, uvijek mi se u svojim mailovima činila zrelijom za svoje godine. Pa i onda kad sam joj rekla da ću otići na njegov pogreb, s buketom bijelih ruža, rekla je da to ne učinim. Mi ćemo biti iznad toga, napisala je u mailu. Umjesto toga, napravila sam kako je rekla. U dogovoreno vrijeme izašle smo svaka na svoj balkon i sasvim tiho u isti trenutak otpjevale onu njegovu stvar. I ostala sam još dugo stajati na pločicama, pokušala se izdići iznad buke automobila, nekako čuti njezin glas negdje na drugom kraju grada, potpuno svjesna da je to nemoguće. Mislila sam, tako ću biti barem malo manje sama, možda samo na kratko, nisam tražila ništa više, samo trenutak i to bi bilo dovoljno. Ali sve što je tog kasnog poslijepodneva kroz mutni proljetni zrak dolazilo do mene; smijeh djece, prvo treptanje rasvjete, koraci na asfaltu i trube.

Ostatak puta prolazi onako kako sam i planirala. Nakon ručka, ponovno sam na glavnoj cesti i nakon pola sata vožnje, trajektom prelazim kratak put od Valbiske do Meraga. Sjedim na plastičnoj, bijeloj klupi i promatram kako čvrsti čelik broda lomi valove, a zatim pokraj mene sjeda stara gospođa, iz male pletene torbice kakvu bi zapravo i sama poželjela imati, vadi naočale i počne rješavati križaljku. U trbuhu broda, negdje ispod svojih nogu, čujem zvukove otvaranja i zatvaranja vrata i svaki se put lagano stresem. Nekoliko članova posade prolazi pokraj mene i svi se redom sjure niz strme skliske stube uopće se ne pomažući rukama, gospođa na trenutak spušta naočale, umorno protrlja oči i sasvim mi se lagano osmjehne. I baš kad pomislim da će progovoriti, prokomentirati vrijeme, izvaditi slike svih svojih unuka, ona nanovo oprezno stavlja naočale kao da bi ih svaki iznenadni pokret mogao slomiti na komade i vraća se beskrajnim kombinacijama slova. Mislim da sam negdje daleko na pučini ugledala ljeskav trup dupina, članovi posade jedan iza drugoga ponovno se vraćaju istim putem i njihovi koraci sad su potpuno drugačiji.

Još samo nekoliko kilometara, Sunčanu uvalu pronalazim od prve i dok me tip na recepciji ljubazno, ali beskrajno monotono upoznaje s činjenicom da je Villa Favorita zaštićeni spomenik kulture izgrađen još za vrijeme Austrijske Monarhije, ja promatram dvoje djece kako skaču u izduženi hotelski bazen i ženu u ležaljci koja im je vjerojatno majka. Nisam sasvim sigurna zbog čega mi sve to govori, možda je jednostavno riječ o unaprijed smišljenom govoru koji kod svakog gosta mora izazvati dodatno strahopoštovanje, a možda mu samo izgledam kao usamljena, prevarena, iscrpljena luđakinja, koja će čim na trenutak ostane sama prvi pažljivo obnovljeni stolac koji joj dođe pod ruke svom snagom zavitlati u antikno ogledalo. Sama ta mogućnost odjednom me razveseli pa uz osmjeh odbijam prijedlog o kasnom ručku ili onaj o kratkom piću dobrodošlice u hotelskom baru te praćena mladim dečkom u tek neznatno prevelikoj uniformi odlazim u svoju sobu.

Nikada od samog Nike nisam saznala pravu, potpunu istinu. Ono što je prethodilo čitavoj stvari za mene je ostalo potpuno nejasno i mutno. Kao da smo oboje živjeli u velikim balonima koji su se svakog jutra sudarali negdje na hodniku, ili povremeno dotakli svojim tankim stjenkama u dnevnom boravku nakon večere, ali koji su nas još uvijek potpuno i pažljivo štitili jedno od drugoga. Tog je proljeća brzo skinuo poveze oko prstiju i odmah se, uz bolni izraz na licu, vratio vježbanju svog instrumenta. Nakon polaganja ispita, čekao ga je i dogovoreni recital u Mimari, a zatim i nastup na državnom prvenstvu u Dubrovniku. Dani su prolazili, a njegova crvena kosa isijavala je sve više svjetlosti kako je sunce napredovalo u svom putu prema ljetu i provaljivalo kroz otvorene prozore njegove sobe. Mama je za to vrijeme uvježbavala naslovnu ulogu u Massenetovoj Manon Lescaut, koju je trebala pjevati na koncertnoj open air izvedbi na Šubićevcu iznad Šibenika; njezin korepetitor često je dolazio k nama, tako da sam neke arije iz prvog čina uskoro znala gotovo napamet. Tata je bio pred otvaranjem još jednog dućana u dotadašnjem lancu od osam velikih samoposluga pa sam ga uglavnom viđala samo vikendom poslijepodne. Kraj sedmog razreda za mene je bio nevjerojatno lagan, tako da sam svoje večeri uglavnom provodila nestrpljivo očekujući Kasandrine mailove ili pišući joj duge odgovore, pažljivo provjeravajući svaku rečenicu, tražeći pravopisnu ili gramatičku pogrešku. Ne znam, uvijek sam u tim neobičnim razgovorima s njom htjela dati najviše od sebe, jednostavno me tjerala da budem najbolja što mogu, a pritom je o sebi vješto otkrivala što je manje mogla. Nekako u to vrijeme, pažljivo razmišljajući o svemu, pripisala sam joj još jednu značajnu kvalitetu: simpatičnu skromnost.

A priznala sam joj sve. Ništa nisam željela prešutjeti, čak ni one male stvari koje sam i sama smatrala djetinjastima, pogotovo u usporedbi s njezinom neobičnom zrelošću. Sasvim sitne gluposti kakve ona nikad nije radila, ali za koje je imala stvarno puno razumijevanja. A ja sam joj priznala baš sve. Otkrivala sam joj svoje najdublje tajne, barem ono što sam u tim godinama smatrala svojim najdubljim tajnama, jer sam imala osjećaj da će se svijet koji smo kroz nekoliko mjeseci gradile jednostavno urušiti sam u sebe ako se pokušam izmisliti u nešto drugačijem obliku, ako pokušam samo na trenutak biti ono što nisam. Ničime nisam željela kompromitirati svoje elektroničko prijateljstvo s Kasandrom. Zbog toga sam joj i priznala da sam se dokopala njegove kućne adrese, u jednoj od grupa na internetu. Ne da i prije nisam došla na tu ideju, ali jednostavno sam mislila da sam ipak iznad toga, da nisam još jedna suluda obožavateljica koja iz noći u noć neprekidno naziva isti broj telefona i onda spušta slušalicu. Ne zbog toga jer je zla, već iz čiste, potpuno nevine bespomoćnosti.

A onda više nisam mogla izdržati. Jedne sam večeri potpuno teških nogu, kao da se odjednom probijam kroz čisti pijesak i svakim korakom tonem sve dublje, otišla na tu adresu. Mobitelom sam teti Mariji, koja se za brata i mene brinula preko tjedna, javila da ću otići i odgledati mamu u drugom činu Moći sudbine. Gotovo sam sigurna da ta opera uopće nije bila na repertoaru. Znam da mame nije bilo kod kuće, ali nikako se nisam mogla sjetiti kamo je zapravo otišla. I dok mi je teta Marija govorila da moram požuriti ako želim uhvatiti pauzu, ja sam, naslonjena na zgradu s druge strane ulice, jagodicama svojih prstiju dodirivala svjetlosmeđu fasadu, osjećajući kako mi znoj prolazi koritom kralješnice. Zurila sam u njegove prozore osjećajući se potpuno krhkom, nezaštićenom, a u isto vrijeme bila sam i mala lukava kradljivica koja je odlučila uzeti ono za što je potpuno sigurna da joj nikako ne pripada. Nisam sigurna koliko sam vremena tako stajala, možda pola sata. A možda i duže. Znala sam da vozi Renault Megane, jer sam u nekom od časopisa pročitala da mu je pripao nekim sponzorskim ugovorom, tako da sam se potpuno koncentrirala na taj neobičan, pomalo svemirski oblik.

Kasandri ipak nisam mogla priznati da je prošlo više od dva sata dok ga napokon nisam ugledala. Da sam nekoliko puta prekinula majčine pozive i na kraju potpuno isključila mobitel. Bila sam toliko blizu i nisam imala nikakvu namjeru povući se u posljednji trenutak i odustati. Blaško je u deset do jedanaest napokon izašao iz automobila. Sjećam se da sam pogledala na sat i poželjela da odjednom sve stane. Pogled mu je slučajno odlutao prema meni dok je stajao zarobljen u trenutku u kojem bih ga zadržala zauvijek, samo da sam znala kako. Učinilo mi se da je sitniji nego što sam to zapamtila dok sam ga u McDonald´su zamolila za autogram (tog je poslijepodneva kiša lijevala kao luda), njegovo tamno lice samo se na trenutak nabralo, kao da je odjednom ugledao nešto što uopće nije očekivao, a zatim sam shvatila da gleda negdje kroz mene, kroz moje glasne izdahe koji su mi kao mjehurići od sapunice izlazili iz usta i okruživali me.

Spremala sam se na borbu, potpuno uvjerena da će iz mračnih kutova ulice odjednom iskočiti još deseci djevojaka gladnih kao što sam to ja bila i potrčati prema njemu. Tišina i nepromijenjenost u ritmu ulice uhvatila me potpuno nespremnu i kad sam se napokon odlučila odlijepiti od zida, on je ušao u kuću, za sobom zatvorio vrata, negdje u unutrašnjosti upalio svjetlo koje se prigušeno i mutno pojavilo na prozorima i tu je bio kraj.

Još sam jednom vidjela kuću u kojoj je stanovao, u novinama, nekoliko tjedana kasnije, kad su se baš svi raspisali o tome kako je prerezao vrat u kadi na katu, gotovo se ritualno okupao u vlastitoj krvi, vlastitim si rukama oderao kožu, ili neke još strašnije stvari u koje nikad nisam povjerovala. Dugo sam promatrala potpuno statičnu fotografiju kuće ispred koje sam i sama bila i ono što sam tek tad primijetila, što sam promatrala nekoliko dugih minuta bez pravog objašnjenja, bio je nevjerojatno pravilan zeleni grm u malom, prednjem dvorištu. Izgledao je kao čitavom svijetu u isto vrijeme odjednom okrenuto sunce.

Idućih nekoliko mjeseci Blaška sam zamišljala kako leži u savršeno urednom i tek presvučenom krevetu, s novim i potpuno bijelim mirisnim plahtama, dok mu žilama putuju smrtonosne količine amfetamina, a on se čitavo vrijeme osmjehuje i zapravo izgleda kao da je tek zaspao. Sigurna sam da je prava istina izgledala baš tako. Činio mi se previše urednim za bilo što drugo.

Odjednom imam osjećaj da me ovakve stvari prate kamo god krenem. Budim se u sobi boje lavande i ležeći na krevetu širom otvorenih očiju, pokušavam pogoditi gdje se zapravo nalazim. Prigušeni zvuk arije soprana iz Lucije di Lammermoor dolazi iz prizemlja i putuje kroz zidove tako jasno da ga zamalo mogu vidjeti. Lagani trag dima kojim me odjednom netko pokušava otrovati. Kamo god krenem. Mama je već bila u svom malom, dobrovoljnom zatočeništvu u sobi na katu kad sam joj rekla da sam odlučila studirati solo pjevanje. Već je ležala u krevetu odlučna u namjeri da odustane i baš me zbog toga udarac koji sam od njezine trome, teške ruke primila posred lica još više iznenadio. Nekoliko mjeseci kasnije bila sam primljena na Akademiju i nas dvije više nikad o tome nismo izmijenile ni jednu jedinu riječ. Tata je taj koji strpljivo sjedi u prvom redu na svim mojim produkcijama i svaki mi put govori da sam bila prekrasna, da bi me mama voljela čuti, samo kad bi to mogla. A ja sam sasvim svjesna da nikad neću biti onoliko dobra koliko je ona to bila, da ću uvijek biti tek otkrhnuti komadić onoga što je u sebi imao Niko. I zbog toga nikad nisam vježbala kod kuće. (Zapravo, ne vjerujem da ću to ikada i učiniti.)

Balkon u mojoj hotelskoj sobi ima pogled na gustu borovu šumu i more koje se, prevučeno poslijepodnevnim suncem, lijeno prostire po uvali. Nakon što se otuširam, odlučim na oči staviti sasvim malo sjenila, a zatim silazim u restoran i od mlade, ljubazne konobarice naručujem riblju juhu i kolač od sira.

Prije nešto više od sedam godina, posljednje subote u travnju, mama je proslavila svoj četrdeset i treći rođendan. Zabava je bila kod nas u stanu jer su moji roditelji obilaženje restorana smatrali običnim malograđanskim gubljenjem vremena. Tata je organizirao catering preko agencije s kojom je i inače poslovno surađivao, tako da sam čitavo jutro promatrala kako mladi konobari, još uvijek u svojoj civilnoj odjeći, unose posrebrene pladnjeve pune hladnog predjela, ili na stolove u dnevnom boravku postavljaju male plamenike. Sjećam se da sam nespretno pokušala razgovarati s jednim, samo zato jer me podsjetio na nekog glumca. Mama je neprestano trčala kroz kuhinju, usput smetala teti Mariji, govorila da ne želi kušati baš ništa jer nema šanse da ponovno postane Butterfly koja je toliko debela da bi poletjeti mogla samo ako ju ispale iz ogromnog topa. I ako on pritom ne zablokira. Smijući se, teta Marija joj je rekla kako to jedan ozbiljan novinar, bez obzira na njezin višak kilograma, nikada ne bi napisao.

„Samo zato jer se jedan ozbiljan novinar toga nikad ne bi sam dosjetio“, odgovorila je mama i ostatak dana provela u radnoj sobi, s korepetitorom prolazeći četvrti čin Massenetove opere.

Prvi gosti stigli su još dok se tata tuširao u kupaonici na katu, a dvojica konobara palila svijeće u malim staklenim posudama poslaganim po stubama. Promatrala sam tatu kako u košulji i boksericama trči hodnikom i usput veže kravatu, a nekoliko trenutaka kasnije, dok je silazio, sasvim me lagano poljubio u čelo. Zapravo ne znam što se dalje događalo, večer sam provela u svojoj sobi i samo u jednom trenutku sišla u kuhinju, gdje mi je teta Marija dala komad kolača od čokolade koji je sama napravila i pitala znam li gdje je Niko. Rekla sam da nemam pojma, što je i bila prava istina, i vratila se u sobu gdje sam ostatak večeri s interneta skidala nove stvari u MP3 formatu, povećavajući tako svoju kolekciju.

Kako je vrijeme prolazilo, na donjoj etaži gužva se samo povećavala, negdje iza ponoći napokon sam ugasila kompjutor i sjela na galeriju. Znatiželjno sam promatrala glave gostiju kako se pomiču prema ili od stola na kojem je bila servirana hrana i, ne gledajući im lica, pokušala pogoditi u kakvim su međusobnim odnosima. Po usputnom dodiru rukom, snažnom gestikuliranju za vrijeme pričanja neke šale ili naglom pretjeranom uzmicanju ako bi se nečemu odjednom trebalo jako začuditi. Možda sam, naslonjena na ogradu i zadrijemala, a kad sam ponovno otvorila oči, zapravo se ništa značajno nije promijenilo, osim što sam shvatila da me Nikini koraci po stubama tjeraju na to da progledam. Popeo se poput sjene i vjerujem da ga nitko u prizemlju uopće nije ni primijetio, a zatim je na isti način prošao i pokraj mene, kao da sam drvena skulptura zaspale djevojčice napravljena rukama umjetnika koji je izradio i stepenice, na osobno insistiranje naručitelja s puno novaca i sumnjivim ukusom. Ostala sam zuriti u njegova leđa dok je odlazio u svoju sobu, još uvijek u istoj odjeći u kojoj je oko podneva otišao u školu, s ruksakom punim knjiga na leđima, kao da su baš te večeri odjednom morali u gimnaziji odraditi baš sve zaostatke.

I samo sam zbog jedne slike zapamtila tu večer, koja bi mi do danas vjerojatno potpuno izblijedjela i pretvorila se u tek još jedno sjećanje iz djetinjstva, nešto što je toliko mutno i beznačajno da je svaki trud eventualnog prisjećanja potpuno suvišan; dok je odlazio prema svojoj sobi, Niko je bio potpuno bos, na nogama nije imao ni čarape ni cipele u kojima je otišao u školu.

A onda, netko je u prizemlju, probivši se kroz neprestani žamor, glasno zamolio mamu da okupljenom društvu nešto otpjeva. Stvarno se ne sjećam je li ona nakon početnog odbijanja na kraju i ispunila ovu potpuno očekivanu želju.

S vremenom sam potpuno prestala primjećivati ono što sam na njemu prije sasvim dobro uočavala. Tamnoplave masnice po rukama ili nogama, čudne otiske prstiju na njegovim prsima, nepravilne ogrebotine po vratu tamne od sasušene krvi za mene su postale nešto što je Niko svakog jutra navlačio na sebe, poput potkošulje, običan i nikome zanimljiv dio njegove svakodnevne opreme. Njegove male borbe postale su meke, beskrvne poput beskrajnih epizoda meksičkih sapunica koje je teta Marija svakodnevno gledala na malom televizoru u kuhinji, usput ljušteći grašak ili vadeći tanjure iz perilice posuđa. Baš nitko u mojoj obitelji, uključujući njega, nije o tome rekao ni jednu jedinu riječ, pa sam i ja jednostavno prelazila preko toga, kao da se radi o nekoj kroničnoj bolesti koja je užasno dosadna, ali zasigurno ne i smrtonosna.

Tek sam jednom, možda tjedan dana nakon što smo se vratili s čudne, noćne ekspedicije u Traumatološku bolnicu, odlučila razbiti taj prešutni dogovor koji je vladao među nama: pitala sam boli li ga ruka. Sjedila sam na njegovom krevetu i promatrala ga dok svira. Na malom televizoru u samom kutu sobe trajala je neka emisija u kojoj je jedna djevojka pokušala odlučiti između tri mladića koja nikad prije nije vidjela. Meni se najviše sviđao treći, ali imala sam neki osjećaj da ga ona neće izabrati. Niko je pažljivo ispuhao instrument i, okrećući stranice, pogledao me samo na trenutak, kao da zapravo nije siguran kako sam se zatekla na njegovom krevetu i lagano odmahnuo glavom. Svjetlost s njegove kratke crvene kose odbila se od moje i u sobi je tog trenutka nastala supernova.

„Zapravo i ne“, rekao je i vratio pogled na note. Negdje u prizemlju čula sam mamu kako izvodi jednu od arija. Sunce se ponovno pomaknulo i odjednom je bila večer.

Odlučila sam ga susresti u vrtu i dok čekam da ga medicinska sestra dovede iz njegove sobe, pokušavam se sjetiti kad sam ga posljednji put vidjela. U hladu guste smokve koža mi izgleda puno tamnija, starija žena koja me nekoliko trenutaka promatrala iz blagovaonice zastrte tankim, svijetlim zavjesama sad mi odlučno prilazi, bez riječi pruža ruku i mi se rukujemo. A zatim podjednako bešumno odlazi. Iza visokih zidova koji okružuju vrt čujem kako bura pomiče borove i snažno se zabija u more.

Niku nisam vidjela gotovo pola godine, od kad mu je tata osigurao smještaj u jednokrevetnom apartmanu u ovom lječilištu. Zapravo nisam sigurna zbog čega se još uvijek služim eufemizmima, moja mama to već odavno ne čini. Koji je odgovor pravi. Možda zbog toga što sam ga baš ja morala ostaviti ovdje i otrpjeti njegov ukočen, sasvim bistar pogled dok sam odlazila i mahnula mu s velikih, željeznih vrata. Rezbarije na njima pokazuju prezrelo grožđe. Ne sjećam se da mi je odmahnuo.

A kad ga napokon ugledam na vratima s kojih me promatrala i ona sirota starica, odjednom shvaćam da ću idućih sat vremena u ovom rascvalom proljetnom vrtu na otoku provesti s potpunim strancem. Niko me napokon ugleda, lagano se osmjehne i prste provuče kroz kosu koja je duža nego što sam to zapamtila. A zatim mi prilazi i ja, nesigurna u to što trebam učiniti, naglo ustajem, a zatim gotovo istog trenutka ponovno sjedam. Niko je sad iznad mene, osmjehnem mu se i odjednom mi se učini strašno mršav, ali znam da sam u krivu jer njegova je liječnica rekla kako se zapravo udebljao dvije kile od kad se pridružio njihovoj maloj zajednici. Još jedan glupi eufemizam natjera me na smijeh, Niko se nesigurno nasmije zajedno sa mnom, a zatim se spusti u klupu preko puta mene. Velike koščate ruke mirno je položio u svoje krilo. U lijevom kutu usnice ima sasvim malu krastu.

„Ne sviram više“, kaže mi odjednom, baš kad sam ga htjela upitati kako je.

„Dobro“, kažem tiho.

Negdje iza mojih leđa netko je glasno vrisnuo, ali nisam sigurna pripada li glas muškarcu ili ženi. Pramen kose koji mi je iz repa iščupao vjetar palcem i kažiprstom nervozno smještam iza uha.

„Više uopće ne sviram. Prestao sam svirati“, ponovi Niko nešto naglije, kao da bih ga eventualno mogla razuvjeriti, protumačiti mu da to uopće nije u redu. Njegova crvena kosa odraz je onoga što svakog jutra i sama promatram u ogledalu.

„Dobro, Niko“, kažem. „To je dobro.“

On klimne glavom, napokon zadovoljan mojom reakcijom. Vrata s prezrelim grozdovima ponovno se otvaraju i ovoga puta to je postariji bračni par koji uvježbano i bez puno nedoumica kreće prema prijamnom šalteru u prizemlju. Negdje, s druge strane zgrade sprema se ručak, udaljeno zveckanje posuđa, velikih lonaca i nepreglednih tava do mene dolazi u naletima, nošeno vjetrom.

„A kako si ti?“ pita me iznenada i malo sam zatečena što je odjednom, tako lagano probio na onu stranu za koju uopće nisam bila sigurna da ju je svjestan.

„Zapravo, sasvim sam sretna“, kažem tiho, možda i pretiho da bi se to moglo čuti. Uz lonce, tave i tanjure, uz gitaru na katu, viku iza mojih leđa, uz buru. Nikine oči, potpuno bistre i dječački iskrene, počivaju na mojima, iz jedne od soba s otvorenim prozorima dopire zvuk gitare, a ja odjednom njegove ruke uzmem u svoje i počinjem plakati. Ako je i iznenađen ovom mojom reakcijom, za koju sam svjesna da nikako nije dobra, ali je ne mogu zaustaviti, ničime mi to ne pokazuje. Nastavlja me promatrati dok mu bez prestanka šapućem; oprosti, oprosti, oprosti. Osjećam kako mi suze bez ikakve kontrole klize niz obraze i brišem ih jednim grubim pokretom dlana. A zatim, on svojim velikim nježnim prstima prolazi tim istim tragovima, kao da potpuno pažljivo želi proučiti taj neobičan fenomen, prozirnu tekućinu koja je tako odjednom i tako glupo potekla iz očiju njegove sestre, pa me ponovno uhvati za ruke i s nekim blagim entuzijazmom koji nikad prije nisam primjećivala kod njega, sasvim tiho kaže: „Znaš, Hana, kad napokon završim ovu školu, mislim da ću onda upisati pravo.“

Negdje u svibnju, nakon nešto više od mjesec dana intenzivnog dopisivanja s Kasandrom, postala sam svjesna da smo pomalo iscrpile sve mogućnosti na taj način izgrađene veze i da naše prijateljstvo moramo izvući iz ugodnog staništa u kojem smo ga danima pustile bezbrižno rasti. Jedina druga opcija bila je pustiti mu bez ikakvog žaljenja da jednostavno otplovi, izgubi se u električnim impulsima mreže iz koje se iznenada i pojavilo. Odahnula sam kad sam shvatila da Kasandra razmišlja na potpuno isti način. Napisala je kako me jednostavno nije spremna izgubiti. Dvije trinaestogodišnjakinje spremne na prvo upoznavanje, nakon što su jedna o drugoj naučile baš sve što je bilo moguće naučiti. Dogodilo se to nedugo nakon Blaškove smrti. U jednom od posljednjih mailova što sam joj poslala, napisala sam kako sam sigurna da ću za njim tugovati idućih tisuću godina, sretna s tom pomalo šupljom, izlizanom metaforom koju sam odnekud uspjela prizvati i kojom sam je htjela barem jednom impresionirati. U svom kratkom odgovoru, ona se nije ni osvrnula na moj nespretni pokušaj, a ipak me s nevjerojatno malo riječi uspjela potpuno utješiti. Napisala je samo: „Draga Hana, stvari u životu vrlo često nisu onakve kakvima se u prvi trenutak čine.“

U kasno proljeće, na plaži je sve prigušeno i toplo. Dok sjedim na šljunku ispred hotela, toliko sam blizu moru da mi palce dotiču valovi u pravilnom opreznom ritmu, kao da negdje, ispod nanosa i nanosa algi kuca veliko, gusto srce. Bura je stala i sve je ponovno tiho. Negdje iza mojih leđa zrikavci još nisu zaspali, gotovo svi prozori na hotelu u kojem sam odsjela dobro su zatvoreni i čekaju svoje prve ljetne goste. Zagledana u kamen koji sam iskopala prstima, na njemu pronalazim utore ostale od školjaka, a kad podignem pogled veliko jedro jedine jedrilice na pučini raspolovljava horizont i sunce će se uskoro utopiti u moru.

U nekom potpuno drugom vremenu, od nevelikog sam i pomalo izgužvanog papira napravila brod i dok sam ga presavijala, mogla sam vidjeti kako McDonald´sov logo a onda i Blaškov potpis, prevelik i nezgrapan, nestaje i iznova se pojavljuje, postaje krma i pramac i jedro. Zanimalo me dokle će stići, promatrala sam kako nesigurno stoji na samoj površini, a onda započinje plesati na valovima, dok mu se slana tekućina upijala u stjenke i velika obla slova pretvarala u rijetke i neprepoznatljive nanose sivog.

Jedrilica je napustila uvalu i sunce se spustilo dovoljno nisko da me natjera vratiti naočale na oči i, odjednom, sve oko mene bude čudno mekano, tamno.

Kad smo bili djeca, Niko i ja, roditelji bi nas često u proljeće dovodili na more. Sjećam se da je Niko uporno vježbao na praznoj plaži i dok je zvuk klarineta odlazio duboko u unutrašnjost, ja bih dugo plesala oko njega, odjednom pronalazeći male komadiće ljepote u baš svakoj etidi koju bi odsvirao. Kao da su bile željezom sapete ptice koje je trebalo osloboditi, pustiti na šljunak i promatrati kako se izvijaju na vjetru. Mama je vrlo često znala zapjevati uz njega pa mi se činilo kao da ona odjednom osjeća isto, a tata je sjeo na kamen ispred nas i uz smijeh neprestano govorio da smo prava obitelj Von Trapp. Iako nisam imala pojma tko bi ta obitelj zapravo trebala biti i ja sam se smijala, smijala sam se osjećajući kroz nesputanu slobodu da smo tih nekoliko dana u svibnju vjerojatno bili najsretniji.

Ovog trenutka, dok ponovno sjedim na jednoj sličnoj plaži, mislim da sam u tome imala potpuno pravo. I samo sam zbog toga zapravo bila tužna. Samo sam zbog toga plakala kad je taj izgužvani papirić napokon potonuo nedaleko od mojih ruku, nakon što se još jednom rastvorio samo za mene i mirno plutao odmah ispod površine, da bi ga onda, sasvim iznenada, zauvijek povukla plima.