Ljudožderi | Tomislav Zajec

„TKO SI TI?“

Otvorila je vrata i snažna svjetlost istog ju je trenutka natjerala da zastane kao ispred nevidljivog zida pred kojim se odjednom našla i dlanom prekrije oči.

Kad je ponovno progledala, shvatila je da se nalazi na krovu. Nemarno poravnatoj betonskoj ploči obrubljenoj napuklim limom i katranom, s nekoliko prilično niskih, čudnih izraslina koje su vjerojatno bile dimnjaci, nije bila sigurna. I satelitskom antenom. Jedinom svjetlećom plohom iz čudne budućnosti kojoj uskoro neće pripadati i gotovo se mogla nasmijati načinu na koji razmišlja, malim patetičnim crticama koje su je zbunjivale, jer svo je vrijeme mislila kako će ipak biti dostojnija ove stvari, kako će ju pretvoriti u jedan neobičan, ali pažljivo koreografiran ritual na čijem će kraju ostati samo njezino tijelo, kao dokaz za kojim je tragala, njezino konačno odredište. (I tu je već promašila, bila je toga i više nego svjesna i to na samom početku; previše je naglo otvorila ta glupa, metalna vrata.)

A sad, kad se napokon nalazila tako blizu, jedino što je zapravo osjećala bilo je čuđenje što je ovdje, a sve je ipak drugačije nego što je očekivala. Ona je na krovu. Ona u kojoj se nekoliko mjeseci kuhalo veliko, veličanstveno ništa, ovo poslijepodne na samom kraju svibnja, još uvijek svježe rane na njezinim dlanovima i krvava koljena, prije samo sat ili dva kao djevojčica koja se otela strogom autoritetu svoje učiteljice, tridesetogodišnja majmunica uzverana na drvo pokraj zamalo napuštene ceste dok su joj se oštre grane urezivale u kožu i njezin mali, mekani ulov u torbici, blago koje je ipak odlučila sačuvati samo za ovaj trenutak, jer sve bi drugo na kraju bilo pogrešno. Možda je pred ovim izazovom njezino tijelo napokon shvati ozbiljno, prestane je ismijavati i natrag joj pod kožu vrati malenu lopticu koju joj je tako grubo oduzelo, a da ne mora plakati, jer to više stvarno nije mogla, nije željela moliti vlastitu utrobu za ono što joj je tako sigurno pripadalo u nekom drugom vremenu, jednom, dok je bila sretna.

Otvorila je vrata velike terase i odjednom se našla u slici. Prepoznala je oblake, a onda i djecu koja su trčala oko njezinih nogu, jer slika je bila nevjerojatno stvarna (možda je to neki novi stil, gradska naiva? Nije znala…) i dječja lica odgovarala su zdravom krajoliku u daljini, svim onim mjestima s kojih je nekad bježala potpuno nesvjesna da će se sve vratiti odjednom i naglo, ne ostavljajući joj ni malo prostora za uzmak. Između nje i vrata više nije bilo prostora. Na suncu tog kasnog proljeća njezini su se ranjeni dlanovi sušili nevjerojatno brzo i gotovo je mogla vidjeti kako ljepljiva slina isparava, odmah iznad njezine glave formirajući oblak, sve dok ga nije razbio prvi jači nalet vjetra. Zatvorila je oči i još nekoliko trenutaka jednostavno upijala sunce, gotovo onako kako su to činile domaćice iz šezdesetih godina, čvrsto držeći velike folije u rukama, da bi sve išlo brže.

I onda se konačno odvojila od metalnih vrata na koja je bila naslonjena, vlažna i isprana boja ostala je iza nje, nepravilne i nimalo lijepe rane od hrđe, jedan korak, a zatim još jedan, njezina je odluka bila toliko čvrsta da joj se jednostavno nije žurilo. Slika u kojoj se našla, a zatim i iskočila iz njezinog okvira, nastavila je pulsirati negdje iza njezinih leđa, nestašna djeca glasno su disala ravno u vlažnu kožu njezina vrata.

A daleko ispod nje, sve se događalo kao i svakog drugog dana. Medicinska sestra koju je zamalo srušila trčeći hodnikom do sad je vjerojatno pokupila pribor koji joj se rasuo po hodniku i ono što joj je izgledalo posebno čudno; nije se mogla sjetiti zvuka. Vidjela je kako lijekovi u metalnim dozama padaju po plastificiranom podu, ali (je li to uopće moguće) nije bilo baš nikakvog zvuka. Analgetici, antipiretici, anksiolitici, antireumatici posvuda na kariranim, plavo-zelenim uzorcima, no tišina se nastavljala vući iza nje još iz sobe iz koje je istrčala, nakon što se napokon rastala od nepokretne žene pokraj koje je do tad sjedila. Ruke prepune uboda ispružene na plahti poput izraslina. Dvije igle u lijevoj podlaktici koja je izgledala toliko prozirno kao da već godinama nije živa. Mlade medicinske sestre, tek izašle iz škole, nastavile su pušiti u sobici pokraj vešeraja, ona je napravila jedan korak, neka djevojčica svoju je baku odgurala u vrt i ostavila je ispod rascvale lipe gdje je i sama znala sjediti, a sad: tek je napravila još jedan, nepokretni starac u sobi pokraj njezine bake obavio je nuždu u plastificiranu plahtu, napravila je još jedan, s druge strane ceste tramvaj je upravo dolazio na svoju stanicu, zvukovi kočenja omotali su kotače poput pamuka i to je bilo za još jedan, u kuhinji ispod razine zemlje dvije su kuharice spremale lešo oslića s krumpirima i blitvom jer je bio petak poslijepodne, a ona je napravila još jedan korak.

Sasvim bijeli, okrugli oblak zaklonio je sunce, zidovi od cigle u trenutku su postali tamniji, na mjestu gdje se vrt spajao s vanjskom cestom, duboko ispod njezinih nogu, nalazila se ta zamišljena crta. Onda se sunce podjednako naglo vratilo i sve je bilo isto.

Zatim ga je ugledala. Sjedio je na samom rubu terase, s njezine desne strane, nogu prebačenih preko ruba i vrhovima svojih tenisica gađao automobile koji su prolazili ulicom ispod njih, pokretne mete, kutije za šibice. Nije bila sasvim sigurna je li ostao zarobljen nakon što je slika u kojoj se i sama nalazila nestala s krova skupljajući svu preostalu djecu natrag u raskošan drveni okvir, jer u prvi joj se trenutak učinilo da dječak ima tek desetak godina, a kad ga je pogledala pažljivije shvatila je da sigurno ima dvostruko više. Nešto ju je prevarilo, potpuno navelo na pogrešan trag, ali nije sa sigurnošću znala što. Možda kapuljača koju je odjednom spustio na uska ramena. Ili mala, okrugla lizalica koju je sakrio u dubinu dlana.

Napravila je još jedan korak i sad su bili potpuno poravnani, ona s rukama i dalje pritisnutim na lice i taj dječak na samom rubu zgrade i pogledom potpuno koncentriranim na prolaznike, kao da ga je zatekla kod kuće usred nekog napetog filma, a konačan je rasplet nevjerojatno blizu.

I dok je pokušavala shvatiti što je u ljudima koji su prolazili ulicom ispod njih najviše privlačilo njegovu pozornost, shvatila je da je lizalica u njegovom dlanu zapravo stakalce kojim je hvatao sunčeve zrake i odbijao ih od očiju prolaznika, koji su iznenadnu jaku svjetlost bezuspješno pokušavali otjerati rukama, kao dosadne insekte. I ono što je bilo čudno, nitko ni u jednom trenutku nije pogledao gore, prema njima, odmaknutim od svijeta u skrovištu u kojem su se istovremeno i potpuno slučajno našli.

Negdje dolje na ulici, jedan je mladić izašao iz tramvaja, i da je mogla zaviriti u vrećicu koju je nosio u ruci, unutra bi vidjela svježe opranu bijelu kutu. Gotovo istovremeno, neki je dečko s gitarom u žutoj futroli na leđima istrčao iz zgrade i zaputio se prema ulici. Samo trenutak nakon što je prešao zebru i izgubio se u prolazu između zgrada s druge strane, crni je ford projurio ulicom i zaustavio se na velikom parkiralištu s istočne strane zgrade od crvene cigle. Refleksija sunčeve svjetlosti zaustavila se na vjetrobranu, a zatim je to podjednako naglo prošlo.

A ona je podigla pogled prema oblacima koji su projurili promašivši rub krova, a zatim ponovno pogledala mladića koji se nakon nekoliko neodlučnih trenutaka umorio od igre čija su pravila bila poznata samo njemu, spustio ogledalo pokraj svoje desne noge i na betonu prekrivenom katranom odjednom se pojavilo okruglo jezerce. U njemu se ogledalo sunce sve dok ga nije zaklonio još jedan oblak, a taj ju je klinac napokon pogledao. Nije pročistila grlo, iako je osjećala da bi možda trebala. Vratiti slinu, uzeti zraka. Nešto. Bilo što. Umjesto toga čula je samu sebe kako sasvim tiho govori „Tko si ti?“, vidjela vlastite ruke kako ga iz potpuno neobjašnjivog razloga pokušavaju dotaknuti, a zatim se u posljednji trenutak ipak neodlučno povlače, ostaju u zraku, negdje na pola puta. A dječak je svojim tankim prstima u zraku odjednom napravio sasvim lagani pokret, neku neobičnu figuru čije značenje nije mogla razumjeti. Ali samo to bilo je dovoljno da jezero na betonu ponovno postane ogledalo, a zatim lizalica za kojom je posegnuo i spremio je u džep od košulje, da bi je odjednom pogledao i potpuno neočekivano sasvim joj se lagano osmjehnuo. Osmjehnuo se i prošaptao: „Skoči.“