Ljudožderi | Tomislav Zajec

DINKO: „OPROSTITE, ZATVORENI SMO.“

Pod bijelim, radnim svjetlom svi moji pokreti izgledaju nevjerojatno lagano, rascjepkano, kao da sam bez svojega znanja postao glavni glumac u nekom nijemom filmu, komediji u kojoj se do u beskonačnost trči za vlakom, a onda i u suprotnom smjeru po drvenim tračnicama ispred velike i zahuktale parne lokomotive. Saginjem se i novi paket oslobađam debele ljepljive trake i ovoga puta to su šamponi u svjetlozelenim bočicama s metalnim čepovima, pažljivo složeni tako da do kraja ispunjavaju stjenke kartona i kad na polici pronađem mjesto predviđeno za njih, počinjem ih stavljati jednog pokraj drugog i već nakon tri ili četiri reda, na skromnom svjetlu izgledaju kao siluete ukočenih vojnika, koncentriranih i spremnih u napetom iščekivanju noćne akcije.

Negdje iza mojih leđa nekoliko kutija pada s viljuškara, a odmah zatim i prigušen smijeh dviju pripravnica, pa se pokušavam prisjetiti kako je to bilo imati dvadeset godina, a onda kad dođem do kraja svog reda i pogledam prema izvoru buke, vidim desetak paketa čokoladnih bombonijera u obliku srca rasutih po savršeno čistom podu i jedna od djevojaka koja ih je krenula sakupljati mahne mi u prolazu. A zatim se saginje i počne ih podizati kratkim odlučnim pokretima, kao stroga odgojiteljica koja je neposlušnu djecu odlučila napokon silom odvući iz pješčanika. Nakon što završim s kutijom svjetlozelenih bočica, na red dolaze one ružičaste, samo su slova i metalni poklopci ostali isti i dok prve dvije stavljam na policu, netko u uredskim prostorijama počinje isprobavati razglas i nakon nekoliko beznačajnih rečenica, koje zvuče poput onih u udžbenicima za strane jezike, ponovno začujem smijeh pripravnica i ovoga puta on je puno glasniji.

Kroz sve razglase odjednom odjekne glasna glazba, čistačica prolazi središnjim redom i ja zastanem promatrajući je, ali ona ne podigne glavu, a muzika u istom trenutku stane, da bi zatim krenula ispočetka, ovoga puta puno tiše. Napokon sam gotov sa šamponima i dok polagano hodam prema skladištu gurajući teretna kolica ispred sebe, promatram većinu još uvijek praznih nepopunjenih polica; nakon najave moguće havarije (kao u onom filmu o kometu koji udara u Zemlju, zaboravio sam kako se zapravo zove) rijeka ljudi poplavila je sve dućane u gradu, panično kupujući baš sve do čega se moglo doći. Sa stražnje strane dućana otvoreni su svi uredi i u onom koji pripada vlasniku, ugledam visokog crvenokosog muškarca čija će deveta samoposluga sutra doživjeti svoje svečano otvaranje, uz catering i nekoliko stotina najvažnijih gostiju, baš kao i preostalih osam u dosadašnjem lancu. Ponovno će ovdje biti njegova supruga i fotografi će ih zamoliti za zajedničku fotografiju jer ona pjeva u kazalištu i uvijek im je zanimljiva, a s obzirom da njihovo dvoje djece vjerojatno neće biti prisutno, u člancima će se pojaviti neka obiteljska fotografija na kojoj sjede u svom dnevnom boravku i osmjehuju se bezimenom fotografu. Vidio sam nekoliko sličnih članaka još dok sam radio u malom privatnom dućanu na Borongaju, u novinama koje kupuje moja žena i priče u njima uglavnom komentira riječima: „A pogledaj ti sad ovo.“ I točno u tom trenutku on podiže svoj pogled, crvena mu se kosa zapali kao požar pod neonskim svjetlom i dodatno oboji čitavu prostoriju i nakon što ga pozdravim, on mi sasvim tiho odvrati pozdrav i gotovo se istog trenutka vraća svojim papirima.

Ponovno ispred svoje police. Vrijeme je za regeneratore istog proizvođača, dvije pripravnice sad su u redu ispred mojeg pa bez puno naprezanja mogu čuti njihov razgovor i trenutačno jedna od njih govori o svojim planovima za ljeto, jeftinom šatoru za dvije osobe kojeg je kupila u Bauhausu, maloj parceli na Viru koja pripada njezinoj kumi, a na kojoj će ga zajedno sa svojim dečkom rastegnuti negdje potkraj srpnja. Odgovori druge djevojke svaki su put prekriveni zvukovima otvaranja kutija, oštar skalpel koji lagano klizi po sredini smeđe ljepljive trake, a onda mi zazvoni mobitel i ja se javljam. Anita mi govori da je naša dva sina upravo otjerala na spavanje i u njezinom glasu mogu prepoznati gotovo nevidljive tragove umora, sutra je obojici rođendan i ona će ispeći dvije torte (svaki jednostavno mora dobiti svoju), a zatim i pravi razlog zašto je nazvala, zaboravila je kupiti ukrasne podloške za tortu, okrugle i bijele kao štirkane čipke i ja obećajem da ću ih potražiti, uzeti, donijeti na povratku kući. Potpuno iznenada, velike lampe iznad naših glava odjednom se uključuju i zaustave me u nedovršenom pokretu s jednim od regeneratora u ruci i mobitelom prislonjenim uz uho, a već idućeg trenutka naglo se isključuju pa čitav dućan ponovno odlazi u mrak, ali ovo neće potrajati dugo; jedno za drugim počinju se paliti mutna radna svjetla. Još nekoliko rečenica, djevojke se ponovno smiju, ali ovoga puta promaknuo mi je pravi razlog, prazne kutije u prolazima između redova penju se jedna na drugu i uskoro će prijetiti da nas zatrpaju pa nakon što prekinem razgovor s Anitom, pogledam na sat i točno je deset minuta do ponoći, a zatim ga ugledam s druge strane stakla.

Posljednji regenerator ostavljam na polici i polagano prilazim ulaznim vratima kao da će se sjena ispred mene rasplinuti ukoliko napravim neki nagli pokret, njegova široka leđa izgledaju kao veliki kamen koji su neki lokalni klinci dokoturali čisto kao njima zgodnu šalu, umjesto dobrodošlice. Pomislim na skitnicu, na čovjeka kojem je iznenada došlo slabo, ali više nema snage ni pokucati na vrata, a zatim na staklu ugledam masne tragove njegovih velikih ruku i kad konačno pokrenem mehanizam za otvaranje vrata, čudim se kako bešumno kliznu svaka na svoju stranu, a on ostaje nepomično sjediti sasvim na rubu velikog otirača za noge.

„Oprostite, zatvoreni smo“, kažem kao da je to činjenica koja se sama po sebi možda i ne može pretpostaviti s potpunom točnošću, a on je došao kupiti nešto što mu je usred noći iznenada silno zatrebalo. Možda uštirkane, ukrasne podloške za tortu. A kad me pogleda, odjednom shvatim da je riječ o mladom dečku, mladiću koji me promatra takvim intenzitetom kao da sam rekao nešto sasvim izvan njegove mogućnosti percepcije pa kad već pomislim da me možda nije ni čuo, ipak tiho kaže: „Znam.“

Ako je u pitanju droga, ja to stvarno ne mogu prepoznati, ne vjerujem da je dečko skitnica i kad, nakon što ostanem stajati nad njim, ponovno podigne svoj pogled, promatram njegovo lice, mlado i čvrsto, s tankim dlačicama na obrazima i ispod usne, onako kako se to danas vjerojatno nosi i pokušam zamisliti odakle je došao da bi sjeo odmah uz izlog dućana koji će već sutra primiti svoje prve kupce. A on skreće pogled i istovremeno mi pokuša dati dodatno objašnjenje: „Naišao sam sasvim slučajno“, i ja klimnem glavom, možda i previše naglo, kao da je odjednom čitava situacija potpuno objašnjena i kao takva sjela je na svoje mjesto, negdje u uskom prostoru svježeg asfalta između nas dvojice. I dok ostajem zagledan u njegovo lice, odjednom ugledam svoje sinove i ono kako bi oni mogli izgledati kratkih desetak godina u budućnost pa se, potaknut iznenadnim impulsom koji ni sam ne mogu razumjeti, spuštam na veliki tepih i sjedam pokraj njega. Iz ove perspektive, dok nam se ramena dodiruju i dok nastavljam pratiti njegov pogled prema praznom parkiralištu, a onda i svjetlima autoputa u daljini, neprestani koraci negdje iza mene, mukli glasovi ovako ograđeni staklom odjednom mi nalikuju na stijenke terarija prepunog buba pod budnim pogledom nekog malog znanstvenika.

Mladić pokraj mene nastavlja mirno sjediti pa mu, nakon sasvim kratkog razmišljanja, obuzet osjećajem gotovo zaboravljene treptave slobode, stavljam ruku oko širokih ramena i tek sad primjećujem da je zamalo dvostruko veći od mene. Na ravnom krovu iznad naših glava ponovno se pale svjetla i to je novi pokušaj, a on svojim rukama skriva lice i dva puta duboko udahne, kao utopljenik koji se bori za zrak. I dalje ne progovarajući ni riječi, rukom mu stanem prolaziti kroz kratku tamnu kosu, pitajući se hoću li ikad imati priliku biti toliko blizu jednom od svojih sinova, a on se i dalje nastavlja boriti za dah, dlanovima brišući obraze. I to je trenutak u kojem opazim jednu od pripravnica kako stoji na i dalje otvorenim vratima i s velikom znatiželjom promatra prizor kojeg ni ja do kraja ne mogu razumjeti, a zatim, kad joj uzvratim pogled, kaže da treba moju pomoć oko ambalaže koju njih dvije nikako ne mogu otvoriti.

Nekoliko sam sekundi potpuno nepomičan, a zatim polagano ustajem dok ona nastavlja promatrati mladića s čudnim intenzitetom iz kojeg mogu pročitati da joj je vjerojatno zanimljiv ili zgodan, a onda oboje ulazimo unutra. Još samo trenutak zastajem na vratima i dečko sad zbunjeno promatra mene, kao da je tek kad smo se odvojili uspio do kraja percipirati moju prisutnost, a onda je sve gotovo.

Nakon što otvorim tri kutije s umacima za wok i nekakvim bijelim rezancima koje zapravo nikada prije nisam vidio, vraćam se u svoj red i još jednom zastajem kod ulaznih vrata, međutim, on je otišao. Sve što se nalazi ispred mene tama je nedovršenog parkirališta, nesigurni obrisi dva valjka za ravnanje betona i crveno svjetlo velikih slova reklame s krova, koje se odbija od bijelih linija budućeg parkirališta, napola ispletene paukove mreže. A onda jednim jednostavnim pokretom zatvaram ulazna vrata i zaputim se prema skladištu.