Ljudožderi | Tomislav Zajec

BENJAMIN: „VEUX-TU QUE JE T’ENCULE?“

 

„Daj mi“, kažem sasvim tiho, istovremeno ispuštajući baš sav zrak iz pluća. Ono što u ovom trenutku obećajem samom sebi: ostat ću potpuno miran. Običan kamen s malenom željom u svojoj tvrdoj, možda tek blago naboranoj unutrašnjosti. Nakupina stoljetne prašine i soli bez ikakvih očekivanja. Nakon dva mjeseca, postoji naznaka neke blijede mogućnosti da je ovo moja večer. I to je ono o čemu razmišljam. U polumraku, zidovi sobe izgledaju gotovo ljubičasto, gruba tekstura prevučena tankim slojem smole, na parketima u samoj sredini bijeli madrac na podu, precizno odložen i nepomičan kao otok.

Nas dvoje ležimo na boku i nakon što izgovorim to svoje gotovo bešumno daj mi, koje je možda još uvijek bilo puno pregrubo za njezin ukus, nastavljamo se promatrati u tišini. Nakon nekoliko trenutaka potpune tišine, Lili napokon sasvim polagano odmahne glavom. Da sad u sobu odjednom provali udaljeni završetak razornog uragana, mi bismo, i dalje nepomični, jednostavno odletjeli. Srebrni križić koji nosi oko vrata na vjetru bi se ponašao poput razmotane zastave. Oboje smo goli, Lili je dugu kosu u jednom kratkom pokretu prebacila preko ramena pa joj kažiprstom oprezno pridružujem dva zaostala pramena, a onda nastavljam rukom prelaziti preko njezinog sasvim sitnog ramena, male tvrde izrasline nekim čudom ugurane pod kožu. Lili me bez riječi nastavlja promatrati ravno u oči, svjetlost javne rasvjete koja dolazi kroz napola zatvorene venecijanere na licu joj ostavlja svijetle pruge i čini ga mekšim nego što zapravo jest u stvarnosti.

Međutim, u njezinom pogledu još uvijek ne mogu vidjeti ništa što bi me uputilo na pravi trag. Ponekad noću sanjam da sam ostao sasvim sam u čitavom gradu, da prolazim praznim ulicama i u rukama nosim stvarno veliku stijenu odlomljenu u nekom udaljenom kamenolomu i ona mi napinje mišiće na rukama, istiskuje mi kosti iz zglobova, otima mi kralješke jednog za drugim i svakim sam korakom sve manji, ali ja ju nikako ne želim ispustiti. I to je ono o čemu razmišljam.

„Daj… za moj osamnaesti rođendan.“

Jagodicu kažiprsta sad zamjenjuje čitava širina mog dlana, ali namjerno zaobilazim njezinu dojku i lagano prelazim preko mjesta na kojima joj je mršavo tijelo usisalo svu kožu, izbacujući rebra koja na opip gotovo žele probiti svoj vlastiti put do zraka. Ako joj kažem da je premršava, sve će se još naglije završiti, pa ništa ne govorim dok je promatram kako mi se napokon osmjehuje i govori da mi je rođendan bio prije tri tjedna, a zatim još doda kao da to išta mijenja na stvari: „Ne želim bez kondoma.“

„Ali skroz sam zdrav.“

„Nitko nije skroz zdrav.“

„Vidiš, ja jesam.“

Oprezno je uzimam za sasvim malu ruku i prinosim na svoj bok, a ona me pomiluje, gotovo kao neka stara usidjelica koja je došla posjetiti svog nećaka prije prvog dana škole i donijela mu čokoladu, a zatim me sasvim lagano povuče za nekoliko dlaka na nozi.

„Nitko nije skroz zdrav“, ponovi sjedajući na krevet.

Kao nekim divljim uzgonom i ja sam odjednom u zraku i sad sjedimo jedno pokraj drugoga.

„Čitala sam da od majmuna možeš dobiti herpes, a od male, slatke i nevine koalice – klamidiju.“

Nisam siguran da sam dobro čuo ono što mi je rekla, a zatim se oboje istovremeno okrenemo prema muklom zvuku otvaranja ulaznih vrata na donjoj etaži i to joj je znak da naglo i nepovratno ustane.

„Ja nisam mala, slatka i nevina koalica“, kažem, a ona se nasmije iako nisam želio zvučati duhovito, prilazi liniji koja leži naslonjena na jedan od zidova u mojoj sobi i stavlja CD. Četiri, pet sekundi; a onda glazba koju ne mogu prepoznati, ali uopće se ne sjećam da je nešto donijela sa sobom. Melankolični ženski glas, tek dodatna iritacija uz činjenicu da je glupo hodati s curom koja se ne želi jebati i baš je ta spoznaja zapravo prva stvarna, realna misao koja se večeras formirala u mojoj glavi.

„Uostalom, mama ti je stigla.“

Sad sam i ja na nogama, prilazim joj s leđa, lagano iz ruku otimam majicu koju je upravo željela obući, čudeći se koliko mi je zapravo malo snage potrebno da ju svladam. Stojeći bliže prozoru naše kože poprimaju ljudskiju dimenziju, moja tek nešto tamnija od njezine. Zatim je okrećem i dlan njezine ruke oprezno spuštam na napola tvrdu kitu. Lili ne skida pogled s mojih očiju i sasvim me sigurno izaziva dok jedan kratak trenutak osjećam kako jagodice njezinih prstiju dodiruju moj glavić, a zatim i to prestane. Stojeći točno nasuprot njoj, svojim bi ramenima od tuđih pogleda mogao sakriti još tri takve djevojke. I odjednom joj poželim to pokazati. Poželim je uhvatiti za ramena i snažno protresti promatrajući kako se njezina duga kosa pretvara u gusti, smeđi oblak. Poželim je podignuti s tla i pustiti da padne, siguran da bi se tog trenutka razbila poput napukle porculanske zdjele i napokon mi se prestala osmjehivati kao zadnja jebena drolja. I to je ono o čemu razmišljam.

„Veux-tu que je t’encule“, tek prošapćem, umjesto svega. Stvarno sam očajan. To je Matejeva ideja. Sjećam se njegovih očiju, dok mi je govorio da ovo mora upaliti. Francuski je bez ikakve dvojbe topli jezik s ključem do ljubavi. Trebao sam se toga sjetiti puno prije, kad je tek došla i zagrlila me stojeći na ulaznim vratima, propinjući se na prste, čekajući da poslušno pognem glavu kako bih mogao što jasnije osjetiti lagano prelaženje njezinih noktiju po koži na mom vratu. U prizemlju nekoliko koraka po velikim pločicama predvorja, a zatim otvaranje vrata i sad je to vjerojatno u dnevnom boravku. Lili me nekoliko trenutaka promatra bez riječi, kao da smo se tek sad upoznali pa zapravo pokušava odrediti kamo bi me nakon tih nekoliko trenutaka mogla privremeno smjestiti, a zatim odjednom prasne u smijeh, odvajajući se od mene, navlačeći traperice i istovremeno mi dobacujući moje.

„Koji si ti idiot“, kaže mi i dalje se smijući.

„Što sam rekao?“

Navlačim hlače, a u idućem mi trenutku majica s kratkim rukavima doleti ravno u glavu. Miris mog dezodoransa pomiješan sa sasvim laganim tragom njezinog vraća me na početak, kad smo snažno zagrljeni stajali na ulazu u moju sobu.

„Lili, što sam sad rekao?“, kažem još jednom, pokušavajući se prisjetiti kad se točno ovaj pokušaj konačnog povaljivanja pretvorio u totalnu komediju u kojoj je glavna uloga nekim glupim slučajem pripala meni. Lili tek zabacuje glavu kako bi kosu mogla lakše vezati u rep. Kao da su se iznenada materijalizirali samo nekoliko metara od nas, glasni koraci počinju odzvanjati stubama.

„U utorak imamo zadnji sat francuskog u životu. Pitaj profesoricu“, kaže Lili zakopčavajući košulju preko majice, ja sjedam na krevet, napokon krenem vezati tenisice i odjednom sve ovo bude gotovo.

Lili i ja sjedimo jedno pokraj drugoga, na isti način na koji već pola godine sjedimo u istoj klupi četvrtog razreda na drugom katu privatne gimnazije, ali mamini koraci ni jednog se trenutka ne zaustavljaju ispred moje sobe. Sasvim lagano mogu zamisliti kako umorna nakon ponovno prebukiranog poslijepodneva provedenog u svojoj ordinaciji odlazi u kupaonicu, za sobom zatvara vrata (evo, upravo se dogodilo baš to) i kadu puni vodom, ubacujući jednu ili dvije bombice s mirisom lavande koje u rinfuzi svakog petka kupuje u nekoj parfumeriji, možda Lushu, ne znam. I to je ono o čemu razmišljam.

Lili zabacuje glavu i još jednom popravlja kosu, a Benjamin odjednom i potpuno bez glasa promatra vlastitu djevojku kao da ju prvi put vidi i razmišlja nije li od samog početka znao da će stvari izgledati baš tako. U isto vrijeme, njegova majka ulazi u kadu i naježi se od vode koja je ipak previše topla. A negdje u samom srcu grada, u tami kazališta Gavella njegov otac, veliki kazališni redatelj, sjedi u drugom redu rezerviranom samo za njega, otpije još jedan gutljaj vina i pažljivo gledajući sam kraj drugog čina Razbojnika, razmišlja o tome ne bi li ga s glumcima ipak prošao još jednom, od početka do kraja, ili je za to ipak previše kasno.

A nakon što kuća iznova potone u potpunu tišinu, Lili se naglo okreće prema meni kao da se odjednom nečeg dosjetila i rukom me nevjerojatno čvrsto uhvati za prepone, tako da na trenutak posumnjam u vlastitu procjenu njezine snage. Zatim me sasvim lagano poljubi u obraz, potapša po ruci i kaže: „A sad budi dobar i odvezi me doma.“

 

Budim se sasvim rano. Sat na parketima pokraj mene pokazuje da je tek prije nekoliko minuta prošlo osam, moram pričekati trenutak ili dva da se crveni, digitalni oblaci napokon oblikuju u trepćuće brojeve, a zatim i dalje nepomičan promatram dugačke zavjese s obje strane prozora kako se odjednom izvijaju prema nešto tamnijoj unutrašnjosti sobe, kao da sam ih sam nekako privukao svojom odjednom svjesnom prisutnošću. Imam osjećaj da je jutros sunce snažnije nego prethodnih dana, oblaci su napustili prostor iznad grada i svojim odlaskom napokon najavili ljeto.

Ostajem još nekoliko trenutaka ležati sasvim nepomično, gola su mi leđa u čitavoj svojoj dužini vlažna od znoja, a zatim odjednom ugledam sasvim malu osu kako znatiželjno istražuje gornju stranu moje podlaktice, kao da puna simpatije bira mjesto na kojem će njezin konačni ubod najmanje boljeti. Suspregnuvši instinktivnu potrebu da ju jednim naglim pokretom stresem sa sebe, nastavljam je ukočeno promatrati pitajući se je li ovo tek neobičan završetak mojega sna, kao kad se u američkim trilerima glavni junak nekoliko puta budi, a svaki put je to pogrešan rez, samo jedna od uzaludnih stanica prije nego što konačno otvori oči. Na isti ću se način i ja probuditi, i kad ponovno postanem svjestan sebe, ovoga puta u pravom jutru pravog ponedjeljka, zapravo ću ležati na trbuhu, kako to uglavnom i jest, s rukama raširenim preko čitave dužine bijele plahte ispod sebe, prstima zarobljenim ispod njezine elastične gumice. Ali kad se to ipak ne dogodi, ni nakon nekoliko dugih sekundi napetog iščekivanja, sasvim lagano protresem rukom, osa je odjednom u zraku i kao da me još jednom želi opomenuti, sasvim polagano napravi nekoliko krugova oko mog kreveta, u malom prostoru iza tamnih očiju registrirajući točan raspored stvari, za slučaj da se jednom ponovno vrati i tog me puta uhvati potpuno nespremnog, pa napokon jednostavno i bez ikakvog zvuka izlijeće u slobodu, kroz napola otvoren prozor.

To je trenutak kad i ja napokon ustajem i protežem se puštajući da mi bokserice skliznu sasvim na kukove, otkrivajući prvi red dlaka ispod trbuha, a zatim nastavljajući zijevati pogledam kroz prozor točno na vrijeme da vidim kako se majčin crni ford spušta prema gradu, a odmah nakon toga i kako dvije pomalo uzrujane žene pokušavaju prevesti vijugavu grupu sasvim male djece preko ulice; sad shvaćam da me je baš ta udaljena jeka njihovih glasova i natjerala da otvorim oči. Nagnut kroz prozor, pustio sam da mi ruke sasvim lagano skliznu niz bijelu ciglu, osjećajući kako mi usporeni vjetar hladi pazuhe i preko glave po mojim se leđima spušta kao po toboganu, da bi na kraju ponovno izašao na ulicu. A onda promatram kako jedna od žena u ružičastoj kuti, ona koja zapravo i ne izgleda loše, možda tek mrvicu umorno, svojim rukama počinje snažno gestikulirati nemoćno pozivajući djecu da požure, jer jedan je automobil zastao kako bi ih propustio. Međutim, neki se klinac poput čudnog predvodnika odlučio zaustaviti na samom središtu zebre i sad stoji kao ukopan i ostalima pokazuje nešto u zraku, negdje visoko iznad svoje glave. Podižem pogled prateći smjer njegove ruke, ali silina jutarnjeg sunca natjera me da istog trena zažmirim i ovo će ostati meni zauvijek sakrivena tajna, a kad pogled vratim na ulicu, još su dva automobila u redu ispred zebre, i jedan sasvim lagano potrubi jer djeca su napokon prijeko, ali onaj prvi u redu iz nekog razloga i dalje nastavlja stajati. Mislim da ostaje tako i nakon što ja napokon nestanem s prozora. Bokserice skidam još u sobi, a zatim, odlazeći u kupaonicu, opazim kako na rukama sasvim blizu ramena imam dva utora od prozorske plastike i u odrazu stakla oni mi izgledaju kao dva duboka ožiljka koja su mi već godinama utisnuta duboko u kožu na čelu, iznad obrva, kao neki znak koji zapravo nosim čitav život, ali ga još uvijek iz nekog razloga nikako ne mogu razumjeti.

 

I odjednom, sve je još jednom ispred mene. Kao kad nakon velike selidbe odjednom posegnem za neobilježenim kutijama i zapravo nisam siguran što se nalazi iza kojeg kartona jer svi su iste boje, istog dosadnog oblika. Samo o sreći ovisi hoću li, gurnuvši ruku u tamnu unutrašnjost, zapravo pronaći ono što sam tako dugo tražio. A soba je potpuno mračna, kroz obrise polumraka mogu vidjeti tek komadiće stvari ako se stvarno potrudim, u sobi nema nikoga.

Imam tek nešto više od šest godina i ležim potpuno nepomičan na maminom krevetu. Pokušavam se sjetiti koliko me zapravo boli, a onda, kad ne uspijem, prstima poželim čvrsto uhvatiti grubu tkaninu hlača i tako se koncentrirati na nešto drugo, ali dlanovi mi se odjednom susretnu s golom i hladnom kožom, za koju nekoliko trenutaka ne mogu sa sigurnošću reći je li uopće moja. Kao da sam odjednom dotaknuo nekog drugog, ronioca u crnom skliskom odijelu koji je, izmučen satima provedenim ispod mora, slučajno zaspao na krevetu pokraj mene. Koža mi je na dodir potpuno napeta i jagodice prstiju od mojih se nogu odbijaju kao od nepropusne gume.

Da mogu izaći iz tijela kao iz neke odjednom potpuno neudobne košulje, vidio bih da ležim na krevetu koji je još jutros bio potpuno složen, a sad izgleda kao da ga je neka tajanstvena sila izdignula iz ravnoteže njegovih kratkih nogu i nekoliko puta snažno protresla u zraku, okrenula i bacila nasred sobe. Noćna lampa nije na svom mjestu. Mogu se sjetiti trenutka kad je poletjela i razbila se o zid, vidjeti kako komadići plavog porculana lete iznad moje glave, kao neočekivani vatromet za kraj. Ravna ploha maminog noćnog ormarića čudno je prazna, kao da je ona odselila, a da to nikome uopće nije spomenula. Jedna je bočica parfema zastala na samom rubu uhvaćena usred bijega, a ostale su izniknule iz tamnih parketa kao čudne, mirisne gljive koje na nekoj livadi čekaju prve prolaznike, samo da bi napokon bile ubrane. Pokraj samih vrata, fotelja u kojoj tata čita novine, nepravilno odgurnuta, zastala na mjestu na kojem zapravo ne bi trebala biti. Mamina košulja, grudnjak i suknja nabacani su na široki naslon s kojeg se, kao dvije teške ruke, spuštaju nogavice mojih plavih traperica.

Ali ono što ostaje čudno, guste su mrlje krvi koje su ostale uvučene duboko u plahte na kojima ležim i koje u mraku izgledaju kao debele sjene koje se polagano nastavljaju širiti i putovati bijelom tkaninom bez obzira na to što ja čitavo vrijeme ostajem nepomičan. Ako budem dovoljno pažljiv i sasvim umirim disanje, moći ću čuti kako uz tiho šištanje krv polagano teče s mog lica, kao izvorska voda koja na svom početku još uvijek nesigurno prelazi preko prvog kamenja. Kad je prstima pokušam izvaditi iz očiju, razmazujem se po obrazima kao tajanstveni ratnik, a ako podignem ruke, s dlanova će mi nekoliko kapljica pasti na goli trbuh i s njega ponovno kliznuti na krevet, ostavljajući za sobom neobično svijetle, pravilne tragove.

Negdje iznad sebe, na bijelom stropu mogu čuti polagane otkucaje svoga srca. Čudna drhtavica koju nikako nisam mogao zaustaviti sad je odjednom potpuno prestala. Osjećam se kao da bih istog trenutka mogao jednostavno ustati, obući se i otići iz ove sobe, samo da to poželim. I zapravo, više se ničega ne bojim, sve ovo odjednom je toliko daleko iza mene da jednostavno ne mogu razumjeti mamu koja mi se primiče sasvim blizu, u bijelom kućnom ogrtaču zaprljanom mojom krvlju, i tiho mi glasom, koji zapravo jedva pripada njoj i teško ga mogu prepoznati, govori da prestanem plakati jer će uskoro sve napokon biti gotovo. A meni treba samo nekoliko trenutaka sna, pa napokon sklapam oči, i to prije nego joj uspijem reći da se prestane brinuti, jer kao i uvijek, ima pravo.

 

Kao neobična mrlja sasvim svježe krvi, tako izgleda naslovnica Da Vincijevog koda odložena na bijele, uredne plahte u sobi mojih roditelja, u kratkom trenutku kad pogledam kroz njihova odškrinuta vrata, spuštajući se u prizemlje. A zatim, konstantni zvuk televizora iz kuhinje i očevi koraci dok odlazi do aparata za kavu i ponovno se vraća za stol, pa otvara jutarnje novine ili ih okreće sasvim na kraj i prvo čita velike vijesti, koje ionako uglavnom nisu točne, usput se zapravo nesvjesno igrajući narančom. Oprezno je gura od ruke do ruke na skliskom stolu, a zatim, kao krvnik koji je odjednom izgubio svako strpljenje, poseže za nožem, a ja se bez zaustavljanja spuštam u suteren i nakon što stanem na traku za trčanje, podesim je na srednje brzi ritam i ona gotovo odmah počinje proizvoditi čudne, škripave zvukove. Kroz mali prozor iznad glave, izvana gotovo nevidljiv, promatram kako žena u susjednom dvorištu mačkama lutalicama iznosi zdjelicu s hranom, i dok se saginje, vjetar joj čitavu kosu odjednom prebacuje preko lica. Slušalicu mobitela ostavio sam u uhu pa, ne spuštajući razinu ritma, pokušavam dobiti Lili, ali ona se očito još nije probudila, a nekoliko trenutaka kasnije javljam se na glasni zvuk zvona i to je Matej.

„Ça va?“, kaže, a odmah zatim prasne u nekontrolirani smijeh.

Nastavljam trčati kao da se baš ništa nije dogodilo, dvije su šarene mačke do sad bešumno došetale do posude s hranom i glave im istovremeno nestaju u plastičnoj unutrašnjosti. Matej se napokon prestaje smijati i pita zbog čega tako uzdišem, a zatim kaže da mu je stvarno žao, ali da mi je morao prodati foru jer se zapravo ne može sjetiti kad me zadnji put vidio na satu francuskog i ne mogu vjerovati da mi to govori iako jebeni kreten dobro zna da smo u to vrijeme imali sastanke debatnog kluba, na kojima smo obojica sudjelovali od samog početka. Naša gimnazija iz nekog ludog razloga više vjeruje u izvannastavne aktivnosti od onoga što bi se trebalo odvijati pod satom i nas smo dvojica to iskoristili do maksimuma. Glumačka radionica umjesto matematike. Kratki tečaj astronomije umjesto fizike. Otkrivanje i razvijanje menadžerskih sposobnosti umjesto zemljopisa. Traku za trčanje pojačavam još nekoliko stupnjeva. Debatni klub. Utorkom. Umjesto francuskog.

„Što ima kod tebe?“, to je ponovno njegov glas, „Osim što još nisi pojebao Lili.“

Benjamin se nalazi na traci i dok razgovara s najboljim prijateljem, ručnikom istovremeno briše lice, a zatim ga gura ispod majice i u nekoliko grubih pokreta otire znoj s trbuha, osjećajući kako mu se koža sasvim jasno opire i uzvraća peckavim bolom koji ga odjednom podsjeti na serije trbušnjaka koje su ovog ranog prijepodneva još ostale pred njim, kao konačna, osobito stroga kazna. Jedan kat iznad, njegov otac stoji nad nacrtima scenografije za predstavu na kojoj trenutačno radi, nad skicama velikih metalnih konstrukcija i bliještećih komandnih mostova koji izgledaju kao preslikani iz jedne od vječnih znanstvenofantastičnih serija koje se vrte na televiziji, i dok mu dim vlastite cigarete ulazi u oči, odjednom se počinje pitati koliko je pametna bila odluka o igranju Schillera kao tragedije iz budućnosti koja završava u plamenu i kataklizmi sudara svjetova. U privatnoj ordinaciji u Draškovićevoj ulici, medicinska sestra prvo iz najveće sobe iznosi praznu šalicu sa sasvim malo kave na samom dnu, a zatim Benjaminovoj majci uvodi prvu pacijenticu tog dana, tridesetogodišnjakinju s teškim slučajem neurodermatitisa.

„Ništa seronjo“, kažem hvatajući dah.

„Zadnji tjedan škole, čovječe“, kaže Matej i lagano ga mogu zamisliti kako sjedi u svojoj sobi ispred ugašenog televizora i zuri u dvije tanke bijele pruge na stoliću od punog drva kojeg je u slobodno vrijeme projektirao njegov tata, a zatim mi iznova povišenim tonom govori i da je od staraca za kraj škole dobio karte za koncert Mesije u Lisinskom, čitav red u parketu. Sredina desno.

„Totalno mitteleuropski“, promrmljam i nakon što dotaknem upravljačku konzolu, brzina trake je na svojem maksimumu. Nakon što su mačke gotovo u nekoliko trenutaka pojele svoju hranu i ponovno se izgubile u dvorištu, na ono što je ostalo sletio je golub, a iza njega još jedan. Matej me zbunjeno pita kako to mislim i znači li to da me može prekrižiti s popisa, iako mi je čuvao odlično mjesto, odmah pokraj sebe, a zatim čujem kako kroz prozor viče na radnike koji mu auto, što ga je očito ponovno parkirao previše blizu pješačkom prijelazu, upravo namjeravaju strpati na pauk i odvući sa sobom, tamo gdje već završavaju sva ta nesretna vozila, pa napokon, i bez nekog dodatnog objašnjenja, jednostavno prekida vezu.

 

Utorak. Radim krugove na bazenu na Mladosti. Prije snimanja reklame moram izgubiti još barem jedan kilogram. To je Lilina ideja. Ona je ostala kod kuće s mamom koja se skida s ovisnosti o internetu. Lilina je mama potpuno navučena netslut i moja joj djevojka pušta snimke glasanja dupina koje provjereno opuštaju. Zajedno se prijavljuju na tečaj oblikovanja nakita. Lili je vrlo savjesna individua. (Kad napokon izađem iz bljutave, mlake vode, hoću li osjetiti ruke i noge?) Onda sam u školi. Netko govori o tipu koji je zamalo pobijedio na Big Brotheru. Pa se onda ubio. Prije nekoliko dana u vlastitoj kadi, televizija kvari ljude, to ne govorim ja, to govori netko drugi, ja se smijem, Matej radi nekakve grimase. Koliko raznobojnih perlica stane na tanko uže od tridesetak centimetara? Lili kaže da je bio talentiran, pred njim je bila budućnost, mogao je biti jedan od nas, da se samo malo više potrudio, da nije bio tako jebeno osjetljiv. Jer život baš i nije jednostavan. Tko bi to znao bolje od mene. Kod Lili, u njezinoj sobi, ona zuri u dlake na mojim prsima i tiho kaže: „Znaš, ne sviđa mi se ovo.“ Jedem energetske pločice. Jedem jabuku. „Izgledao je kao preplašeni, mali pas“, kaže jedna od Lilinih prijateljica i ponovno smo u školi. Ponovno na tipu koji se iskasapio. Nekoliko časopisa naveliko se raspisalo o čitavom slučaju, a jedan je čak nagovorio mamu tog nesretnika da se s ružom u ruci slika pokraj kade u koju je tip ispustio svu svoju krv. Dok zurim u tu fotografiju, nešto na njoj jednostavno mi ne izgleda normalno pa pomislim da je ipak riječ o fotomontaži. Na konzultacijama u vezi s maturalnom radnjom zurim u muhu. Tema: Marin Držić i renesansno kazalište. Autor: Moj Tata. Muha se zabija u prozor. Profesorica spušta papire i kaže da nije ni sumnjala u to koliko sam zapravo pismen i angažiran. Onda sam zamalo vani, ali ne sasvim. Na vratima. Ona mi mahne papirom na kojem sam u međuvremenu trinaest puta napisao: debela muha se zabija u prozor, debela muha se zabija u prozor, debela muha se zabija u prozor, debela muha se zabija u prozor, debela muha se zabija u prozor, debela muha se zabija u prozor, debela muha se zabija u prozor, debela muha se zabija u prozor, debela muha se zabija u prozor, debela muha se zabija u prozor, debela muha se zabija u prozor, debela muha se zabija u prozor, debela muha se zabija u prozor. Kaže mi: „Benjamin, zaboravio si bilješke.“ Nova tri sata. Nove tri petice. Jedna od njih je i na francuskom. Veux-tu que je t’encule? Matej i ja dijelimo cigaretu u zahodu, on kaže da ova škola nije ništa bolja od zatvora. Dvije čistačice prolaze svaka svojom stranom hodnika i iz velikih plavih kanti zalijevaju cvijeće na prozorima. U predvorju svečana akademija. Odlazimo i to je razlog za proslavu. Matej se smije, klinac kojeg povremeno zajebavamo kad nam je dosadno svira svoj klarinet, njegova mala stopala na asfaltu nakon što smo ga natjerali da se bos vrati kući, Lili boli glava i ona želi otići ovog trenutka, tko može znati hoće li njezina mama ostati živa bez surfanja. Iza velikog izloga u Teslinoj tri se tipa natječu koji će duže ostati ispred velike plazme. Dobro jutro. Sapunice. Život uživo. Sapunice. Najslabija karika. Film tjedna. Djeca im se smiju kroz izlog, ali pobjednik odnosi televizor i jebe mu se za sve. Kod kuće. Uzimam colu iz frižidera. Mama i njezina trenerica joge izvode pozdrav suncu u dnevnom boravku. Tata je s druge strane telefona i njegov se glas probija kroz buku i smijeh u pozadini, dok mi govori da će večerašnja proba trajati stvarno dugo, jer je napokon čvrsto odučio nekoliko komandnih mostova izbaciti iz scenografije. Nakon što se presvučem i umjesto prugaste majice odaberem crnu košulju, odlazim na balkon. Colu pijem iz boce, u potpunom mraku. Promatram kako se u kući s druge strane dvorišta pale i gase svjetla, kako njezini stanovnici mijenjaju sobe u kojima se nalaze. I sve me odjednom podsjeti na dječje klavijature, na kojima svaki put kad ih dotakneš tipke zasvijetle prigušenom, plašljivom svjetlošću. Jedna od susjedinih mačaka odjednom je na našoj donjoj terasi. Uzimam gutljaj cole u usta i pljunem na nju. Mačka vješto izmiče, a zatim je iznad smeđe mrlje koju nakon nekoliko sekundi halapljivo počinje lizati svojim malim jezikom. Matej je u autu od starog, čeka me ispred kuće. Da pokušamo pronaći mjesto u centru ili ipak odemo na Jarun?

 

Usred noći sve ulice u gradu izgledaju jednako, dok u autu prolazim Ilicom, imam osjećaj da ona nema kraja. U izlozima uz pločnik lutke odjevene u kupaće kostime pod umjetnim svjetlom izgledaju sablasno, i dok prolazim, ona u izlogu na samom križanju s Gundulićevom sućutno mi odmahne kao da potpuno razumije ono što mi u ovom trenutku prolazi kroz glavu, nekoliko raspletenih misli kao žice od struje, pokidane u nekoj oluji i ostavljene da na vjetru udaraju u mokar pločnik, u male lokvice nastale u udubljenjima na tamnom asfaltu, i tamo proizvode iskre.

I odjednom sam negdje sasvim izvan grada, ali nikako nisam siguran kako se zapravo odigrala ova promjena, u potpuno drugom automobilu na ravnoj cesti okruženoj nepreglednim poljima zasađenima kukuruzom, i dok pokušavam voziti što brže znatiželjno provjeravajući otpornost novog motora koji mi se našao ispod lima, u retrovizoru opazim tragove drugog automobila iza sebe. Nešto u brzini koju postiže bez ikakvog napora, sve se brže unoseći u tragove mojih kotača, odjednom u meni probudi potpunu neugodu, a čak ni onaj trenutak kad spazim da auto koji me slijedi zapravo vozi Lili s čudnom šiltericom na glavi ne donese mi odrješenje. Lili mi na trenutak mahne kao da me tek sad prepoznala, mahne, ali ne prestaje dodavati gas, a zatim se njezino lice u jednom trenutku čudno izobliči i to je za nju nešto izrazito bolno, jer joj ruke više nisu na volanu. A kad ih ponovno spušta, njezino je lice zapravo lice dječaka čije oči čitavo vrijeme ostaju u tami šilterice s plavim izvezenim slovima NY i ja ga nikako ne mogu prepoznati.

Još samo ovo; trenutak prije nego što se probudim, ponovno sam na terasi ispred Liline kuće, ali ovoga puta ručnik je, umjesto u mojim, u rukama njezine majke, a ja se pažljivo promatram u ogledalu, stvarno dugo vremena i pitam se gdje su nestali moji ožiljci. I ono što je najčudnije, u tom se trenutku na samom rubu buđenja stvarno nikako nisam mogao dosjetiti.

 

Mama mi kaže da budem jako miran. U kupaonici, sve je prepuno svjetla, kao da smo odjednom sišli u samo srce nuklearne elektrane, mama je i dalje iznad mene, u svojoj kućnoj haljini koja miriše po parfemu i po još nečem metalnom što ne mogu prepoznati. Kad ponovno otvorim oči, krvave mrlje na bijeloj tkanini izgledaju mi već potpuno poznato, kao tek blago zamućeni cvjetovi koji su ovdje od samog početka. Mama istim tihim glasom kaže da zatvorim oči, a zatim doda da će me ovo malo boljeti pa jednostavno moram biti hrabar. Prije nego što učinim kako mi je rekla, u njezinim rukama ugledam tanku iglu s dugačkim vrhom, ali previše sam slab da bih joj se usprotivio.

Dok ležim u njezinom krilu na podu u kupaonici, na trenutak zamišljam da smo na nekom izletu na livadi iznad grada i ja sam se samo malo umorio trčanjem za loptom, a kad napokon zaklopim oči, odjednom se tako i osjećam. Nekoliko žalosnih vrba u okolici, i ona koja meni pruža ugodan hlad, a onda i šum vode i sad je to slavina iznad kade, a ubod koji zatim osjetim negdje na licu, jer točno mjesto stvarno ne mogu definirati, a zatim i još jedan, začude me svojom bezazlenošću, pa se ponovno mogu vratiti na livadu i zamisliti dva komarca koja nisam stigao otjerati rukom prije no što su mi ispod kože ostavili sasvim blagi trag otrova.

A kad otvorim oči, mama na iglu neobičnog oblika uvodi konac, a onda mi je istog trenutka pogled zaklonjen ručnikom namočenim u ledenu vodu, kojim mi je ponovno isprala krv s lica. Nikad nisam vidio mamu kako ovo radi, tako da mi je pogled na njezinu ruku s iglom, za koju sad sa sigurnošću znam da će za koji trenutak proći kroz moju kožu negdje iznad obrva, zapravo nevjerojatno zanimljiv, a u isto vrijeme i potpuno zastrašujući. Mama je naglo zašutjela potpuno se koncentrirajući na ono što radi, a zatim svjetlost iznad moje glave postaje još jača, ali znam da mi se to samo učinilo jer oboje ostajemo sjediti na podu, usred krvavih ručnika, zamrljanih bijelih pločica i posude s ružičastom ledenom vodom i nekoliko preostalih kockica leda, zaostalih brodića koji će uskoro nestati na samoj površini. A kad se tata za dva mjeseca vrati iz Münchena gdje u državnoj operi režira dugo očekivanu izvedbu Tosce, sve će ovo već odavno biti iza nas, kao priča koju smo čuli od nekoga drugog i u prvi joj trenutak nismo mogli povjerovati, da bi sad, nakon danonoćnog ponavljanja, postala nešto potpuno beznačajno, prošlo, monotono, zaboravljeno.

 

Dok ležim na krevetu u Lilinoj sobi, gol sam do pasa, a ona prstima vrhunskog kirurga lagano prelazi kožom na mojim prsima, pažljivo me promatrajući kao neobičan eksponat na koji je naišla nakon godina i godina pustog, uzaludnog traženja. Zatim otpije gutljaj soka od naranče i nekoliko trenutaka slušam kako led čudno odzvanja u dodiru s njezinim zubima, a onda kaže: „Znaš što me zapravo totalno zanima?“ Kratka pauza. „Tko će nakon Toma Forda preuzeti Gucci.“

Lili to ne govori meni. Naime, dok ležim tako blizu njezina dodira mislim da je ona zapravo najmanje svjesna moje fizičke prisutnosti. Ovog sam trenutka tek jedna od zadaća koja treba biti apsolvirana u ovom danu, točno onako kako je to zamislila dan prije, zureći u svoje lice nakon što je pažljivim kružnim pokretima losiona skinula svu šminku. Lili to govori svojoj prijateljici na mobitel, a nakon što čuje njezin odgovor, pomalo razočarano slegne ramenima.

„Narciso Rodriguez?“ kaže i doda: „Ne bih stavila ruku u vatru.“

Istovremeno, rukom kojom ne drži mobitel, Lili iz plastične posude drvenom daščicom vadi gusti zeleni gel i počne ga pažljivo razmazivati po mojim prsima, upućujući mi kratki, strogi pogled koji bi mi trebao sugerirati da je vrijeme za svako povlačenje odavno prošlo i da tih nekoliko dlaka, koje na mojoj koži formiraju čudan romboidni oblik, jednostavno moraju nestati. U svakom slučaju, prije snimanja reklame za Ministarstvo prosvjete. U Lilinim očima sasvim dobro mogu vidjeti zeleni odsjaj dok drvenom daščicom s velikom sigurnošću završava pravilnu traku na mojoj koži, istovremeno govoreći u mobitel: „Imala sam osjećaj da bi to mogao biti Alexander McQueen, ali sad više ni u to nisam sigurna.“

Nepoznati glas s druge strane odjednom se potpuno slaže s ovim što je rekla, što god to zapravo bilo, i čitav mi ovaj razgovor zapravo izgleda kao neko šifrirano pismo za koje se jednostavno ne mogu pripremiti tek letimičnim listanjem ženskih časopisa u zubarskoj ordinaciji ili frizerskom salonu.

„Da, ima neke logike … ali, iskreno sumnjam.“

Tanak trag zelenog odjednom je čvrsto prekriven pamučnom krpicom i u jednom trenutku vidim čudan, gotovo zloban osmjeh na Lilinom licu, pa ga pokušavam povezati s nečim što je rekla njezina prijateljica, a već u idućem Lili naglo povuče krpicu. Odjednom se sjećam kako sam svoja prva ljetovanja na jedrilici uglavnom proveo sasvim na krmi, puštajući da mi se, za vrijeme dok smo bešumno rezali more i raspolavljali ga na dva dijela, noge vuku kroz nešto svjetliju površinu ostavljajući samo svoje tragove, otiske koje bi već idućeg trenutka preklopio novi val. To je sjećanje koje je bol izvukla iz mene, zatim ga dislocirala i zauvijek prognala iz moje memorije, a onda ugledam krpicu s ostacima zelene mase i dlakama koje su još prije sekundu ili dvije bile pričvršćene za moju kožu.

„Joj, daj molim te ne drami“, kaže mi Lili, a zatim u slušalicu: „Ma, ne tebi.“

A onda se nasmije i dok promatram kožu na prsima koja sa svakim trenutkom postaje sve crvenija, njezin mi glas dolazi kroz potpunu maglu.

„Možda“, kaže Lili s dostojanstvenom popustljivošću u svom gasu, da bi zatim ipak s velikim zadovoljstvom veličanstveno krenula u odlučujuću napad u ovom krvavom i bespoštednom ratu: „Iako, ako mene pitaš, mislim da će to ipak biti Pradin gotovo nepoznat, ali jako talentirani adut Stefano Pilati.“

Njezina je ruka ponovno u plastičnoj posudi i zelena masa puna malih mjehurića zraka ovoga puta predstavlja čistu, neskrivenu opasnost. A onda, trenutak prije no što će zadati novi udarac, Lili sasvim lagano prolazi prstima preko moje kože, odjednom natekle od iznenadne iritacije, a zatim se saginje i lagano mi svojim suhim usnama dotakne bradavicu. Sasvim mali, neočekivani pokret koji me u prvi trenutak ostavi potpuno bez daha, a već idućeg shvaćam pravo značenje te iznenadne geste i čitava stvar se u tom istom trenutku potpuno preokrene. Jer ono što mi iznenada pada na pamet dok je začuđeno promatram nagnutu nad mojim prsima jest da smo u ovom trenutku nas dvoje vjerojatno najbliže seksu nego što smo to ikada bili i što ćemo to biti u našoj krhkoj, adolescentskoj zajedničkoj budućnosti i to me odjednom natjera na neobuzdan, gotovo histeričan smijeh. I ne prestajem se smijati ni kad se Lili s dvije crvene mrlje koje su joj se pojavile na licu odvoji od mene i potpuno uvrijeđena mojim ponašanjem snažno pritisne novu krpicu na moju kožu pa je istog trenutka naglo potegne, bez ikakve milosti ili žaljenja.

 

Jutro ispred Pravnog fakulteta potpuno je mračno i dok promatram kako tehničari postavljaju reflektore ispred velikog stubišta kojim ću se uskoro spustiti, koža na golim podlakticama laganim mi nabiranjem odgovara na hladnoću. Sama ideja da ću uskoro, makar i na nekoliko kratkih trenutaka, postati netko drugi omamljuje me i više no što bih to volio priznati i odjednom shvaćam da je vjerojatno to bio glavni razlog zbog kojeg sam pristao na ovu reklamu. Mogućnost da se potpuno svjesno izgubim u nekom uzbudljivom prostoru koji više nisam ja izgleda mi gotovo identično pričama o ljudima koji su doživjeli srčani udar i onda dugo promatrali svoje beživotno tijelo, mirno sjedeći na lusteru ili negdje visoko ispod krova. Na taj isti način, smješten između dviju debelih ruku šminkerice koja mi upravo popravlja frizuru, i ja ću promatrati tog mladog i perspektivnog studenta koji gledatelje pokušava uvjeriti u veliku brigu koju država poklanja obrazovanju, i on će u isto vrijeme toliko sličiti meni, a zapravo mi neće biti ni blizu. I tog sam trena zahvalan tati za ovaj iznenadni, neobični džeparac, a već idućeg žena iznad mene pokriva mi oči i počinje ispuštati uzastopne oblake učvršćivača za kosu.

Odjednom ovo sam ja: našminkani dečko u Diesel trapericama i majici, s debelim slojem voska u kosi i papirima na kojima ne piše apsolutno ništa, a zapravo su bilješke sa svih mojih predavanja (Opća teorija prava i države, Rimsko pravo, Politička ekonomija), kako polagano prolazi fakultetom pozivajući usput sve svoje kolege da ga podjednako zaneseno prate na putu u svjetlu budućnost.

„Pa zašto ne? Ionako se spremaš na medicinu, a ne na kopanje kanala“, odjednom kaže moja mama i mi smo na ručku u Okrugljaku, samo trenutak nakon što me tata upitao bih li volio to raditi. A ono na što se ja koncentriram ukočen je Lilin pogled i ona nekoliko sekundi ne skida oči s crno-bijele fotografije stare Šestinčanke, a zatim se nešto u njezinom pogledu naglo promijeni, i nevjerojatno me čvrsto hvata za ruku dok se zapravo obraća mojim roditeljima: „Pa to je stvarno sjajna prilika.“

„Za što?“ pokušavam doprijeti do nje, ali ona nastavlja, fokusirajući moju majku pogledom koji ne trpi nikakvo suprotstavljanje. „Sjajna, sjajna prilika“.

A onda je konobar pokraj nas i dok nam iz malih metalnih posuda u tanjure ulijeva juhe, mama počinje pričati o jednom slučaju nevjerojatno teškog kožnog ekcema, a nekoliko tjedana kasnije, nešto prije osam ujutro, moj otac i producentica spota odjednom su pokraj mene i ja ustajem kako bih ih pozdravio. Sunce koje odjednom pada na stube tamo je kao da ga je redatelj naručio, ili je možda samo riječ o dobrom specijalnom efektu, usputni prolaznici zaustavljaju se na rubu ulice kako bi vidjeli što se to događa, i svaki put kad pogledam iza leđa, neka nepoznata osoba stoji sasvim blizu i pokušava pogoditi skori raspored stvari.

Tri kamere već su na svojim mjestima i dok su dvije učvršćene, svaka sa svoje strane stubišta, jedna je na leđima visokog tipa koji upravo fokusira veliko drvo ispod kojeg se nalazimo, dok dvojica tehničara zajedno s redateljem glasno raspravljaju o tome koliko će ovo iznenadno pojavljivanje jutarnjeg sunca utjecati na trenutačni raspored rasvjete.

Ponovno ispred producentice i starog, slušam kako mi i ona govori da izgledam stvarno dobro, a zatim se ispričava i odlazi do šminkerice i nešto joj tiho govori, dok ja napokon shvaćam da je u ovih tjedan dana promijenila boju kose i sad više nije brineta, nego joj se kosa ispod prvih zraka sunca presijava u čudnim nijansama crvene boje. To me podsjeti na crvenokosog klinca iz škole, na njegove plave prste i veliki školski trokut u mojim rukama, a onda i Matejev smijeh, nije bio dovoljno koncentriran i mali je izvukao šaku nakon samo jednog udarca, budalo ti si ga pustio a tek smo počeli, a idućeg se trenutka javljam na mobitel, čudeći se što uopće zvoni ovako rano.

„Sanjala sam te noćas“, kaže Lili bez ikakvog pozdrava i veza je odjednom toliko loša da ju jedva mogu čuti. Kao da je potonula na samo dno velikog bazena u koji me je natjerala ući i od tamo se odlučila oprostiti. „I u tom mom snu ti si poginuo ili umro, ne znam više točno, a na sebi si imao one grozne Cavallijeve traperice.“

„Nemam Cavallijeve traperice.“

„Nemaš“, sasvim kratka pauza puna nepovjerenja. „Nego?“ Njezin glas poprima zagušljiv ton stroge profesorice, a bezazleno pitanje odjednom se pretvara u odluku koja mi, ukoliko bude pogrešna, u jednom trenutku može potpuno promijeniti život.

„Diesel“, kažem preko volje, pitajući se zašto se uopće trudim. Lili se pomakne u krevetu i zvuk njezine posteljine odjednom je zvuk prezrelog lišća na šljunku, u kasnu jesen. Nedaleko od mene producentica daje nekoliko uputa redatelju i sad oboje gledaju prema meni, a kad im uzvratim pogled, ona mi se osmjehne i lagano mi mahne kao da se do sad uopće nismo vidjeli. Nervozno napravim jedan korak, a zatim još jedan i zamalo padnem preko debelog crnog kabla i tek sad primjećujem da je beton ispod mene potpuno ispresijecan žicama najrazličitije debljine. S druge strane veze nekoliko trenutaka vlada potpuna tišina, kao da Lili pokušava odrediti je li ono što joj govorim možda neka zamka, a zatim napokon progovori.

„Dobro…“, kaže i olakšanje u njezinom glasu gotovo me natjera na smijeh. „Onda dobro.“

Debela šminkerica odjednom je ispred mene s tubom korektora i okruglom, pamučnom krpicom. Žena u plavoj kuti upravo završava pranje stuba i sad redatelj počinje razmještati osobe pokraj kojih ću prolaziti na svom putu do znanja.

„Moram ići“, kažem napokon u slušalicu.

„Javi kako ide“, iritacija u Lilinom glasu nešto je što ona više nema nikakvu namjeru prikriti. Odjednom ispred mene sve izgleda kao na nekoj velikoj reprodukciji nepoznatog majstora, koji je s velikom vizijom predvidio kako će zapravo izgledati početak dvadeset prvog stoljeća.

„Hoću“, kažem, prije nego što prekinem vezu, a onda govorim šminkerici da mi još malo prekrije ožiljke na licu jer stvarno ne želim da se vide, ona se nasmije, nekako praskavo i ružno, pogleda me kao da nisam sasvim zdrav i na kraju ispod glasa pita: „A kakve to ožiljke?“ Odlučujem ignorirati je, biti velikodušno dobre volje, jer možda je htjela samo se malo zajebavati na moj račun, rano je i zapravo nisam ni siguran da je to uopće i rekla. Možda mi se učinilo, ne mogu vjerovati da sam toliko nervozan, otpit ću malo vode, nekoliko usputnih glasova i odjednom je vrijeme. Kao nekom čarolijom, stube su ispunjene mladim ljudima za koje sam zapravo mislio da su tek usputni prolaznici ili pravi studenti koji čekaju svoje prvo jutarnje predavanje, a zatim se producentica nađe ispred mene i, odvodeći me prema stubama, pita jesam li spreman, a zatim mi redatelj govori da zauzmem svoju poziciju, pa poslušno klimnem glavom i učinim kako mi je rekao.

A onda taj mladić kojeg sam možda jednom i imao priliku upoznati, ali sam je nekako propustio, odlazi s predavanja i silazi desnom polovicom velikog stepeništa, dok ostali studenti oko njega uglavnom idu u suprotnom smjeru, prema širom otvorenim vratima.

Zatim je taj isti dečko zagrnut bijelom kutom i u jednom od laboratorija na Kemijsko-tehnološkom fakultetu podjednako mladoj kolegici pokraj sebe objašnjava kako na jednostavan način dobiti klorovodičnu kiselinu. Dok spretnim prstima dodiruje pipetu, njegovo je lice glatko, potpuno netaknuto. Boja u epruveti odjednom se promijeni i kao da se iznenada dogodilo čudo vrijedno Nobelove nagrade, dvoje mladih veselo se smije, pruže jedno drugome ruku i zadovoljno klimaju glavama.

I na kraju, završni prizor odigrava se ponovno na stubama, u podnožju kojih mladić ponovo susreće djevojku, ali ovo je već predvečerje istog napornog dana i njih dvoje izmjenjuju nekoliko fingiranih rečenica koje će ionako prekriti glazba, a zatim gledaju ravno u nepomičnu kameru. Producentica stoji iza leđa redatelju i u monitoru zajedno s njim promatra završni kadar, negdje u podnožju te slike prostor je predviđen za natpis: Hrvatska – zemlja znanja. I samo trenutak prije kraja, iznenadni nalet vjetra odjednom mi iz ruku iščupa prazne listove papira i snimanje se naglo prekida.

Šminkerica će djevojci kojoj sam znao pa zaboravio ime popraviti frizuru, a ja kleknem skupljajući papire s betona, i baš u tom trenutku jedan se mali dječak naglo otrgne od majke s kojom je promatrao ovaj neočekivani prizor na koji su ni ne sluteći naišli, i začuđujuće snažnim malim rukama objesi mi se oko vrata. Ostajem nepomičan, potpuno zbunjen ovim iznenadnim iskazom ljubavi, iza svojih leđa čujem smijeh onog dijela ekipe koji nas je nastavio promatrati i među njima nije producentica, koja se pokušava skloniti od vjetra i rukom napraviti dovoljno dobar zaklon za plamen upaljača, a do mene dolazi slatkasti miris omekšivača za rublje, soka od jabuke i štapića.

Dok uzvraćam ovaj iznenadni zagrljaj i usput se osmjehujem njegovoj mami, koja s izrazom isprike na licu kreće sa svog mjesta negdje iza kamere i polagano nam dolazi u susret, ne mogu znati jedinu pravu istinu. I zapravo baš nitko od nas ovdje prisutnih, ni redatelj ili producentica, pravi studenti, moja iznajmljena prijateljica, usputni prolaznici, statisti, kamermani, nitko od nas u ovom trenutku ne može znati da baš ništa od ovoga što sad radimo zapravo nikad neće biti prikazano na televiziji jer će se za nepunih sedam dana čitava stvar morati snimiti s potpuno drugom osobom na mom mjestu, kadar po kadar, od samoga početka. Volio bih da je to činjenica koju ovdje i sada mogu barem nekako naslutiti, izdignuti se iz ovog tijela i pogledati unaprijed. I na isti način na koji sam još jutros to nepoznato lice pripisivao sebi, ugledati pravu osobu kojoj će na kraju pripasti ova zadaća, shvatiti da to nije moje lice koje, samo zbog svega što se događa oko mene, jednostavno nisam u stanju prepoznati. Možda bih tada u ovom trenutku otkrio sasvim mali poklon koji mi se po posljednji put ovako otvoreno daruje i odjednom se samo zbog toga, barem na trenutak, osjetio potpuno sretnim.

 

Matej i ja sjedimo na stubama ispred Arhitektonskog fakulteta i dok se večer polagano spušta na grad, pijemo colu iz dvolitrene boce i promatramo prolaznike s potpuno usporenim psima koji pišaju po okolnom drveću, ili studente koji se lijeno uspinju do ostakljenog predvorja fakulteta i na vratima pokušavaju pronaći svoje ime na popisima prošlih na tisuću različitih kolokvija. Pričam Mateju kako idući tjedan idem s mamom na Medicinu upoznati neke od budućih profesora, a on čitavo vrijeme gleda negdje u prašinu na stubi ispred sebe i imam osjećaj da me uopće ne sluša, a kad napokon podigne pogled, kaže da je stvarno zadnji tren da napravim nešto s Lili. Nisam siguran kako smo odjednom došli na ovu temu. Razgovarali smo o tome kako će njegov tata upisati njega i još trojicu njegovih prijatelja na faks ispred kojeg sjedimo i o tome kako ću ja nakon studija medicine, stažiranja i specijalizacije zamijeniti mamu u njezinoj ordinaciji. A onda Matej otpije dugački gutljaj cole, ponovno bocu vrati u moje ruke i kaže: „Lili je jednostavno takva cura“, a nakon što ne odgovorim ništa ni na to, doda: „Ili si možda s njom zato što svakog poslijepodneva analizirate Faulknera.“

„Ako si toliko pametan, pojebi ju ti.“

„A tko ti kaže da nisam?“

Jedan trenutak pokušavam se sjetiti zašto smo nas dvoje zapravo zajedno. Lili je zgodna. Tjera me da se bavim sportom. Mama misli da je simpatična i prodorna. Njezina stara izrađuje nakit i sviđa mi se pomalo histeričan način na koji me promatra svaki put kad sam kod njih. Možda nešto treće.

„Lili misli da sam bolestan“, to je sve što kažem.

„Ti i jesi bolestan“, naceri se Matej.

„Ne na taj način, budalo.“

Nekoliko trenutaka ne kažemo ništa, troje ljudi silazi niz stube i Matej se okrene gledajući je li među njima možda njegov tata, a zatim se ponovno okrene prema meni.

„Gledao sam neki dokumentarac o sidi“, kaže, „i o tome zašto je u Africi ima toliko.“

Ne kažem ništa, igram se grlićem boce, a zatim palim cigaretu. Djevojčica s malim psom prolazi ispred nas, pinč se nevjerojatno trese i ne prestaje ni kad ga mala počinje snažnije natezati za uzicu, vičući mu da prestane. Klinci iz X. gimnazije u dućanu s druge strane Klaićeve kupuju velike sendviče sa salamom i jedu ih vraćajući se u školu s odmora, a ja se pokušavam sjetiti kako je to izgledalo kad smo se nas dvojica upoznali prije četiri godine. Stajali smo na hodniku i pokušavali shvatiti gdje se zapravo nalazimo. Dugačak prazan hodnik i ja na njegovom početku i udaljena buka glasova u razredu odjednom su mi izgledali potpuno krivo, na neki čudan način izmješteno iz prostora koje sam zapravo zamišljao za sebe. I nisam bio sasvim siguran da ih želim podijeliti s tipom koji je stajao pokraj mene i govorio kako se u ovoj školi vjerojatno ne gleda dobro na pušenje trave pod velikim odmorom. A sad, nepune četiri godine kasnije, slušam kako moj najbolji prijatelj nastavlja priču o tome da je sida zapravo posljednji tehnološki izum koji su Europljani izvezli u Afriku da bi Afrikance potpuno potkopali u ikakvoj mogućnosti tehnološkog napretka.

„Shema je jednostavna“, kaže Matej, „Afrikanke stavljaju kamenje u pizdu da bi doživjele veći užitak pa tako brzo prokrvare i lakše se zaraze“

„A to mi govoriš zato jer se spremam za studijsku godinu u Kinšasi?“

„Ne“, kaže i doda nakon kratke pauze: „To ti govorim zbog toga što ni nakon četiri godine nemam apsolutno nikakvog pojma tko si ti.“

Mislim da to nije namjeravao reći. Mislim da je plan bio sasvim drugačiji, ali nakon što je izgovorio ono što je već tako dugo zapravo namjeravao, obojica se iz nekog čudnog razloga osjećamo puno lakše, iako nam je istovremeno jasno da mu jednostavno ne mogu ponuditi nikakav odgovor.

„Što ti sad to znači?“, kažem tek da bih nešto rekao, a on umorno odmahne rukom, bez riječi mi dodajući preostalu colu. Sasvim malo tekućine preostalo je na dnu debele, nespretne boce i dok pomičem tekućinu iz plastičnih džepova kao u nekoj PlayStation igrici, Matej zapali cigaretu i zagleda se u ulicu ispred sebe, kao da sam ga iz nekog neobjašnjivog razloga napokon potpuno razočarao. A onda odjednom odmahne prema jednom od automobila koji se približava raskršću i promrmlja bez ikakvog uzbuđenja, tek kao jednu od informacija koje bi me možda mogle zanimati: „Gle, evo malog.“

Pogledam prema autu koji mi je pokazao i odjednom je zeleno, pa samo na trenutak ugledam nepravilni trag crvene kose prilijepljene za staklo na stražnjem sjedalu. A onda je njegov tata ispred nas pa obojica ustajemo i ja ga pozdravljam dok Matej spretno baca cigaretu.

„Kako si, Benjamin?“, kaže mi pružajući ruku i ja je prihvaćam, a zatim nas trojica izmjenjujemo nekoliko rečenica i ja mu govorim o pripremama za medicinu i tatinim Razbojnicima, a on odgovara da će svakako pogledati tu predstavu jer ionako ima pretplatu.

Dva mjeseca nakon ovog razgovora Matej će u prvom pokušaju upisati studij arhitekture, a njegov će otac napraviti mjesta za još dvojicu njegovih prijatelja koji su poželjeli studirati isti fakultet. Matejev će tata sa suprugom također pogledati i predstavu Razbojnici u Dramskog kazalištu Gavella, samo dan nakon premijere i iako će neka scenografska rješenja smatrati neobično hrabrima, sama mu se predstava zapravo uopće neće svidjeti. Držat će je previše artističkom, a zbog čiste pristojnosti neće izgovoriti riječ koju zapravo smatra puno prikladnijom – preseravanje.

I dok promatram kako se udaljuje auto u kojem Matej i njegov stari odlaze na otvaranje ekskluzivnog Renaultovog salona u Novom Zagrebu, napokon i gotovo iznenada pada mrak, ali ja ne odlazim kući.

Još desetak minuta ostajem sjediti na stubama prateći kako promet na ulici postaje sve rjeđi, kako u nekoliko navrata velike grupe studenata izlaze iz zgrade kojoj sam okrenuo leđa i kako uvijek kad netko promakne pokraj mene staklena vrata snažno udare u metalni okvir, svaki me put sve više podsjećajući na zvono.

 

Posljednji sam ga put vidio kako stoji na našim ulaznim vratima i pritišće zvono. Tjedan dana nakon što smo mama i ja proveli noć u kupaonici, točno sedamnaest dana nakon što je tata spakirao svoje stvari i otišao golim rukama premještati pjevače po jednoj od münchenskih pozornica. Uglavnom sam vrijeme provodio u svojoj sobi, koju je mama dugo držala potpuno zamračenom, s teškim zavjesama koje su prekrivale gotovo čitavu širinu francuskih prozora. Sjećam se malog televizora koji je donijela iz svoje spavaće sobe, da mi ne bude dosadno. Sjećam se glavobolja koje sam tad po prvi put osjetio u tom intenzitetu, sjećam se dva užarena, dugačka metala na svom čelu i načina na koji me uvjeravala da će sve uskoro proći, sjećam se injekcija koje mi je redovito davala, šalice čaja sa slamčicom i malim, nabranim pregibom u njezinoj gornjoj polovici, buke s ulice koja je iza zavjesa uvijek zvučala toliko živom, kao da je odjednom točno ispred naših prozora stigao cirkus i čitave dane daje besplatne matineje s malim majmunima koji u rukama vrte crvene lopte i jahanjem na slonovima.

Jedino što nikako nisam mogao zapamtiti, moje vlastito lice koje sam pokušao ponovno istražiti sasvim laganim dodirom, u onim trenucima kad bi mi mama mijenjala zavoje i tiho govorila o svemu samo ne o onome što se dogodilo, jasno mi dajući do znanja da je to model ponašanja koji trebam što prije usvojiti i sam ga početi prakticirati, ako želim da napokon sve bude u redu.

Kako su dani prolazili, ponovno sam naučio držati oči otvorenima, bol u mojoj utrobi postala je nešto poput zamornog suputnika čije se neprekidne priče naučiš slušati s pristojnom strpljivošću, prestao sam jesti u krevetu. A onda i taj dan kad sam ga posljednji put ugledao s druge strane naših ulaznih vrata, trenutak prije nego što će pritisnuti zvono i ukočeno zastati zaustavljen u pokretu, nekoliko stepenica prije prizemlja. Kroz mutno, rebrasto staklo njegova je glava bila plavo-bijela valovita sjena, na konačan zvuk zvona zaklopio sam oči. Mamini koraci dolazili su iz kuhinje i osjetio sam kako usporavaju kad me ugledala na hodniku, nekoliko dugih trenutaka nije se čulo apsolutno ništa, negdje u kuhinji tek je voda s nekoliko zaostalih listova salate pojurila u odvod, a zatim zvuk navlačenja sigurnosnog lanca. Mama je sasvim lagano otvorila vrata i nekoliko rečenica izgovorila u jesenski vjetar koji joj je odmaknuo kosu s lica na isti način na koji je i suho lišće odguravao po ulici. I sve je bilo potpuno drugačije nego što sam očekivao, njegove oči nisu mi bile poznate, samo prugasta silueta koja se i dalje lagano pomicala ispred raznobojnog stakla, a zatim je mama ponovno zatvorila vrata i tu je bio kraj. Njegovi koraci izgubili su se i na ulici postali neprepoznatljivi, voda je potpuno istekla niz odvod, niz nekoliko zelenih listova uz same rubove sudopera, ostaci tople svijetle tekućine s nogavica moje plave pidžame nastavili su polagano kapati u jezerce koje sam napravio ispod sebe i koje se sve brže širilo s jedne stube na drugu, da bi se napokon zaustavilo negdje ispred mame i lagano počelo puzati uz mali sivi tepih u predvorju.

 

Prvo na satu matematike na ploču ispisujem nekoliko integrala i to je dovoljno za još jednu peticu, a zatim, pod slobodnim satom prije ručka sjedimo u razredu dok dvije djevojke recitiraju pjesmu koju su same napisale kao zahvalu profesorima. Razred je prepun sunca i kad letimice pogledam kroz prozor, zgrada preko puta odjednom je osvijetljena reflektorima, a zatim promatram Lili koja na drugom kraju učionice s nevjerojatnom pozornošću zuri u svoje nokte, i u ovom trenutku izgleda tako da bih najviše volio da se nikad nismo ni upoznali pa da bez ikakve grižnje savjesti mogu proći pokraj nje, kad se u jednom drugom vremenu mimoiđemo na ulici, kao pokraj djevojke koja je dovoljno zgodna samo u jednom kratkom trenu, tek koliko je potrebno da ju sasvim mali pokret glavom, ili način na koji se osmjehuje učini potpuno nezanimljivom. Anja i Ivanka nastavljaju nizati stihove i sad je došao trenutak da poantu kažu uglas, stapajući slogove kao da su to vježbale godinama, pokušavajući nadjačati zvono i buku iz hodnika koja svake sekunde postaje sve snažnija. Posljednja stvar koju čujem, dok ustajem hvatajući ruksak, Matej se sasvim lagano nagne prema meni i tiho kaže da jedva čeka kraj ovoga cirkusa, ono što mi se učini čudnim, njegove su šarenice za nekoliko nijansi svjetlije.

Dok mi Lili prilazi razmišljam o njezinoj mami, o kosi koja joj se kao bijela koprena spustila na lice dok je svojim spretnim prstima naizmjence navodila plastične valjke na svoje špagice i nakon nekoliko trenutaka oklijevanja, oprezno rekla da imam stvarno neobičan profil.

„Vidimo se“, kaže mi netko na izlasku i ja uzvraćam pozdravom iako nisam siguran tko je to bio, a nekoliko trenutaka kasnije stojim ispred velikog ogledala u High Clubu i promatram se u novom odijelu, dok mi se markica spušta niz kažiprst i završava na sredini otvorenog dlana, te usput slušam Lili kako govori: „Rekla sam ti da je Ermenegildo Zegna idealan za tebe“.

Odijelo je tamnosivo s nešto svjetlijim, tankim prugama i dok ga Lili popravlja na mojim ramenima, a zatim palcem i kažiprstom povlači na donjem dijelu mojih leđa, ja promatram svoje lice. Gustu smeđu kosu i duge zulufe koji mi se spuštaju na obraze onako kako je Lili vidjela kod Johnnyja Knoxvillea na dodjeli MTV-jevih nagrada, ili kod nekog drugog glumca na nekoj drugoj dodijeli, a onda se javlja na mobitel i počinje razgovarati sa svojom bulimičnom sestričnom, pa se spušta na koljena, popravi mi nogavice i kaže u slušalicu: „Ako već moraš povratiti, oprezno se nadraži četkicom za zube.“

Točno na sredini ispod moje donje usne sasvim mali trag smeđih dlaka, kao da sam ga jutros zabunom i još uvijek pospan slučajno nanio kistom nekog slikara na svoje lice, a onda kao da se zapravo prvi put vidim, podižem ruku u sivom rukavu s prugama i prinosim je do svog čela, lagano i nesvjesno, kao da uopće ne pripada meni. Sad je i Lili ponovno na nogama i zbunjeno me promatra dok kažiprstom prelazim preko ožiljaka, kao zvijezda neke meksičke sapunice koja je nakon opsežne operacije po prvi put ugledala svoje novo lice. Koža ispod mojih prstiju na dodir je meka, potpuno mlada i zapravo me vodi svojim obrisima kao što putokazi pomažu zalutalima odabrati pravu ulicu u beskrajnom nizu slijepih. A onda je Lilina ruka na mom ramenu i ona mi tiho govori da joj slobodno kažem ako je ovo moje bizarno diranje po vlastitom licu usred butika nekakav blagi slom živaca, jer ona je isto barem tri puta promijenila temu maturalne radnje, a onda idućih tri puta i izborni predmet i istovremeno me pokuša ugurati natrag u kabinu, skrenuti mi pozornost na kvalitetu materijala i način na koji pada s mojih ramena, ali ja nastavljam promatrati rubove ogledala ispred sebe, pa napokon začujem tiho Ben, pa glasnije Benjamin, staklo ispred mene odjednom puca i iza njega ostaje samo ulica i ljudi koje ne prepoznajem i sve je napokon gotovo.

Već idućeg trenutka ja sam ponovno u kabini i dlanovima svom snagom pritišćem oči, a onda majicu navlačim preko trbuha i njome brišem kosu potpuno mokru od znoja, slušam kako Lili objašnjava prodavačici da se pripremam za medicinu i kad prodavačica ponovi ovo što joj je Lili rekla, samo s upitnikom na kraju, mogu čuti zvuk otvaranja vrata, nove su mušterije unutra i mi postajemo tek usputna epizoda.

Naša iduća stanica je Hugo Boss i ovoga puta Lili ostaje s druge strane izloga i prepušta me mladom tipu koji na meni spretno i bez ikakvih emocija s ledenim osmjehom namješta nešto svjetlije i malo deblje odijelo, pa dok Lili kroz prozor pokazuje prst gore, tip joj uzvraća osmijeh i uopće me ne gledajući govori kako je to kombinacija koje će me vjerno služiti idućih nekoliko sezona, a onda dok sam napokon u kabini za presvlačenje, samo u boksericama i majici, sa sakoom kao velikom grudom svježeg tijesta koje mi se, iako sam to pokušao izbjeći, snažno zalijepilo za ruke, zvoni mi mobitel i nekako se javljam samo zbog toga da bih čuo Mateja kako me pita jesam li znao da se na njemačkom vaginalni iscjedak kaže sheidenflusskeit.

Na putu do kuće Lili će zastati kod sedam dućana s cipelama i u svakom isprobati identičan model, objasniti mi da svakako moramo razmisliti o podudarajućim detaljima za maturalnu večeru koji će njezinu haljinu uskladiti s mojim odijelom, i da je njezin tata unajmio kamermana koji će čitavu večer pratiti samo nju, što automatski znači i mene, jer se ni na trenutak nećemo razdvajati, a onda sam napokon kod kuće i predsoblje je u potpunom mraku. Kad zatvorim vrata, zvuk malih zvonaca koje pokreće vjetar na trijemu i dalje dolazi do mene, a zatim sam u dnevnom boravku, mama sjedi u fotelji i prstima guli naranču. Slatkasti miris plovi sudarajući se sa zidovima i svaki put kad zabije prste u narančastu koru oblak sitnih kapljica poleti visoko u zrak iznad njezine glave. Mama mi lagano odmahne rukom i kaže da izbjegnem tatu ako to ikako mogu. Penjem se na kat ne paleći svjetlo, vrata od kupaonice širom su otvorena i tata sjedi na rubu kade držeći u rukama škarice za nokte i kad zastanem pitajući ga kako je, on samo slegne ramenima ne skidajući pogled sa škarica, pa ih odjednom i sam promatram, kao da će se metal odjednom otopiti, preliti mu se preko prstiju.

„Što se dogodilo?“, pitam tiho.

„Ništa“, kaže tata.

Benjaminov otac upravo je shvatio da nekoliko idućih dana neće imati probe jer se glavni glumac ne trijezni od kad mu je sin završio u bolnici zbog jakog epileptičkog napadaja koji ga je ostavio gotovo nepokretnog. Uz to, jutros je shvatio da više uopće ne može navesti ni jedan razlog zbog kojeg se Schillerova tragedija događa u dalekoj budućnosti. Konačan odgovor nešto je što na kraju ni neće pronaći, tek činjenicu da još uvijek radi nešto što već dugo vremena jednostavno ne može smisliti. A samo deset dana nakon ove večeri njegova će supruga Sofija ispred staračkog doma u samom središtu grada doživjeti prometnu nesreću u kojoj će jedan mladić izgubiti život. A Benjamin, njihov sin. A Benjamin. Benjamin će…

„Večeras smo razbili treći komandni most i sad je vizura jasnija.“

„Evo vidiš“, kažem nešto glasnije. A tata se iznenada okreće prema meni i njegov mi pokret izgleda kao da ga ni sam nije isplanirao, ali sad je odjednom kasno za svako povlačenje.

„Znam da sam te negdje morao jako razočarati“, kaže napokon dovoljno glasno da se ne mogu praviti da njegove riječi nisu doputovale do mene i toliko odlučno da im jednostavno ne mogu protusloviti. Tvrdnja koju je očito dugo namjeravao izreći, ali opet toliko iznenadna i neočekivana da ne mogu iz sebe izbaciti nikakvu unaprijed promišljenu reakciju. Umjesto toga, on me pogleda ravno u oči i jedno se vrijeme tako promatramo, a zatim iz njegovog desnog oka sasvim polagano klizne suza. Negdje u prizemlju mama je iz nekog razloga uključila budilicu, a onda gotovo kao potaknut tankim, piskavim zvukom iz prizemlja, u mom džepu počinje vibrirati mobitel. Nedaleko iza nas propuh je glasno zalupio prozor, tata ustaje i pušta vodu u umivaoniku, ja nakon nekoliko trenutaka odlazim prema svojoj sobi. Izgleda da je napokon trenutak za buđenje.

 

Na ulici usred noći, često samo promatram kako se mjesečina čudno odbija od asfalta i čini ga svjetlucavim, gotovo mekim na dodir. Zatim oprezno počinjem slijediti ostatke tragova kočenja na asfaltu i, spuštajući se prema gradu, pokušavam zamisliti kako će izgledati prva osoba koja mi krene u susret. Ponekad moram čekati stvarno dugo, silaziti brojeći drvene stube koje presijecaju brdo, očekujući da svjetla javne rasvjete na Ilici uvijek budu jača nego što ona to doista i jesu. A onda i prva lica (uglavnom umorna) i nekad su to starice zaspale u noćnim tramvajima, a ponekad klinci koji u parku na Rokovom perivoju pijani pišaju po ljuljačkama, i ako im se pridružim gotovo kao sjena prateći njihove kratke, nekoordinirane pokrete, vidjeti ću kako trče do Mažuranca, otvaraju razvodne kutije i vade osigurače gaseći tako semafore, pa pijano naskakuju na automobile i mehaničke, monotone melodije alarma svaki su put sve glasnije. I pitam se kako bih se ja ponašao da sam onaj tip u majici s kapuljačom, na koji bih se način smijao, kojom rukom vadio cigaretu iz kutije, kakve djevojke smatrao privlačnima. Ili onaj drugi, koji pomalo nesigurno ide iza grupe i naslanja se na auto, oprezno, sasvim lagano, tek kad on počne zavijati a svi drugi već su negdje daleko. Bez prevelikog naprezanja odjednom se ugledati kao osobu koju upravo upoznajem i tek pokušavam odrediti može li mi se uopće svidjeti. Mala igra. Lebdjeti iznad ogledala u Hugu Bossu dok me mladi prodavač s puno pomno uskladištenog strpljenja poteže za rukave. Plutati u odbljesku vode s bazena, dok me Lili dodiruje po podlaktici i govori da nikad prije nije osjećala ono što danas osjeća prema meni. Biti prilijepljen za sam kut zida u trenutku u kojem mi koža na čelu puca od snažnog udarca palicom, a zatim još jednom, i još jednom. I dok se sasvim polagano, korak po korak ponovno uspinjem Pantovčakom, stvarno mi je teško odijeliti mjesto gdje na hrapavoj tami asfalta zapravo započinje moja sjena. Odjednom imam noge visoke preko dva metra i njima ću sasvim lagano, u jednom nezahtjevnom koraku prekoračiti kuću.

 

Sve je izgledalo kao u nekoj veličanstvenoj priči o duhovima. Onoj, u kojoj zapravo nema dovoljno novaca za skupe specijalne efekte, pa je sve što vidiš samo trenutak u kojem je vjetar zanjihao granu pokraj glavne junakinje, ili tamna mrlja na zidu, ili škripava vrata za koja nije sigurno što ih pokreće, propuh ili to netko ipak bešumno vreba iz tamne unutrašnjosti. Na isti način ni ja nisam znao ništa više o muškarcima koji su prolazili kroz našu kuću kad bi većina tatinih svari bila izvan ormara, a ono što je ostavio, uredno ga je ispeglano čekalo na policama. Sve što sam mogao bilo je tek maglovito naslućivati. Pronašao bih mamin krevet ostavljen onako kako ga ona inače ne bi ostavljala, otkrio čudno zaostalu dlaku u kadi koju prije nikad ne bih vidio, osjetivši tuđi miris na odbačenim ručnicima, popušenu cigaretu pažljivo zamotanu u nekoliko slojeva starog časopisa. Mogao sam poput detektiva slagati priču od sitnih ostataka, podsjetnika na tuđu prisutnost, nakon što bi se glavni tragovi odavno zakopali u uredan mir naše bijele kuće. Mogao sam, ali nisam. Mama nikad tome nije pridavala nikakvu pažnju pa sam mislio da stvari tako moraju izgledati. Ni dobre ni loše, jednostavno takve kakve jesu, neizbježne sitnice od kojih se sastoji veza između dvoje ljudi koju u to vrijeme nisam mogao u potpunosti razumjeti, ali je nisam ni dovodio u pitanje. Sitnice koje s vremenom prestaneš primjećivati. A onda sam ga ugledao, usred naše kupaonice, kako gol do pasa kosu briše ručnikom i preko velikog mi ogledala uzvraća pogled. Mama je došla iz sobe, zagrnuta u kućnu haljinu i nešto prošaptala, ne sjećam se više što, ja sam promatrao njegove oči. A za tjedan dana moje se čelo na dva mjesta otvorilo i plahta ispod mene postala je toliko tamna, kao da se odjednom u krevetu otvorila rupa bez kraja i bez ikakvog me odgađanja odlučila usisati u svoja gladna usta i progutati.

 

U prvom činu sve je još uvijek daleko, tragedija poput sporog vlaka na ugljen koji dolazi tek za nekoliko sati, blago naznačena nervoznim pokretima ruku, a kad pjevačica ispod zelenkastog svjetla prvi put dramatično posrne i uhvati se za rub umjetnih dvokrilnih vrata, ja sasvim lagano okrenem glavu i pogledam prema Lili koja sjedi pokraj mene, sasvim mirno, s nepokretnim, potpuno ukočenim rukama preklopljenim u krilu. Od snage kojom desnom rukom pritišće lijevu potpuno su joj pobijelili zglobovi, ali njezine oči s jedva primjetnim zelenim odbljeskom reflektora potpuno su koncentrirane na pozornicu, i pjevačica okrenuta leđima publici odjednom je ispred velikog nekoliko puta prelomljenog ogledala, lice joj je ispresijecano pod čudnim kutovima, i jedan trenutak ona se naslanja na stol i nakon tri duboka udaha započinje ariju.

Nekoliko mjesta dalje, s moje lijeve strane, starija žena iz svoje velike torbe vadi dvije kristalne čaše i malu bocu šampanjca, njezina prijateljica istog trenutka počinje dirigirati Verdija, a ja ne skidam pogled s Lilinog lica koje mijenja boju na onaj način na koji se reflektori pomiču prateći tragičnu junakinju. Ona tek sluti da je smrtno bolesna i sve će dati da još jednom osjeti pravu ljubav. To sam pročitao u popratnoj knjižici. Na Lilinom licu teško je pročitati ikakvu emociju i pretpostavljam da s istim izrazom lica zuri u kozmetičarku dok srijedom uređuje nokte, nakon što su joj obje ruke dvadesetak minuta bile umočene u parafinsku kupku. A onda me napokon pogleda i lagano mi se osmjehne, slučajnom prolazniku kojeg je nehotice udarila laktom u velikoj gužvi i pogled, gotovo istog trenutka, vraća prema mjestu odakle dolazi zvuk. Dvije djevojke tiho se ušuljavaju na jedan od ulaza i ostaju stajati kod vrata, stopivši se s prugama na zidu, ne moram ni pogledati da znam kako je šampanjac već u kristalnim čašama starica, lagani zvuk u trenutku u kojem su se dotakle čaše dolazi između dva pasaža violina gotovo kao neplanirano zvonce, sasvim mali osobni dodatak iz prepunog gledališta. Trenutak tišine, netko zakašlje u jednoj od loža i prva se arija odjednom gotovo neprimjetno pretapa u drugu, a ja sasvim tiho pozovem Lili, glasom koji zapravo i ne mogu u potpunosti prepoznati. Ona me pogleda kao nekoga tko ju je zamolio za pomoć u najnezgodnijem trenutku, a kad je pitam voli li me, istog trenutka vrati pogled na pozornicu, a zatim me ponovno pogleda.

„Što je tebi?“ kaže. „Budi tiho.“

„Voliš li me?“ pitam ponovno, ovoga puta nešto glasnije. „Nije teško pitanje.“

„U kazalištu smo“, kaže tonom razrednice koja uzaludno pokušava utišati nekoliko najprgavijih učenika. „Uostalom to se ne pita.“

Na trenutak skrenem pogled prema staricama i kad jedna od njih, ona bliže meni, primijeti da ju promatram, lagano mi se osmjehne i podigne kristalnu čašu.

„Ja pitam“, kažem i sam se čudeći želji da odjednom vidim koliko daleko možemo doći u ovom razgovoru. Liline ruke promijenile su položaj i sad je lijeva iznad desne. A ona se okreće prema meni i, pokušavajući sakriti sasvim očitu iritaciju, tiho kaže: „Benjamin, pa ja imam osamnaest godina.“

Još par dubokih iskašljavanja s nekoliko različitih strana, mukli glas tenora koji odjednom dolazi negdje iza scene i pjevačica pod blagim crvenim svjetlom odjednom izgleda iznenađeno, kao da ni ona sama nije očekivala taj iznenadni odgovor. Kamenje oko njezinog vrata pretvorilo se u crvene opekline koje se, kako prolazi pozornicom, ljeskaju na jakom svjetlu. A ja, ovoga puta ne skidajući pogled s drame koja je na svom vrhuncu, oprezno stavljam ruku preko Liline i tiho prošapćem: „Pa što je onda ovo?“

„Koje, Benjamin?“

„Ti i ja.“

Po prvi put mogu opaziti blagi interes u njezinim očima, ili je to tek jednostavno čuđenje mojim iznenadnim insistiranjem na stvarima koje bi možda i meni i njoj zapravo trebale biti potpuno jasne, pa nakon početne nevjerice u kutovima njezinih usana mogu opaziti sasvim lagani smiješak, kao da ju čitava stvar odjednom počinje nevjerojatno zabavljati. Kao dvije studentice glazbe koje su pune entuzijazma došle upijati kolorature velike dive. Kao dvije starice s godišnjom pretplatom i kristalnim čašama na dnu duboke torbe. A onda ona prihvati moju ruku gestom velike mame spremne oprostiti i najnapornijem djetetu i tiho mi šapne: „Mi si jednostavno, po svemu… odgovaramo.“

Nekoliko redova ispred nas, vjerojatno privučena konstantnim, tihim žamorom koji smo uspjeli stvoriti, prema nama se okreće djevojčica kojoj odjednom snažno svjetlo s pozornice njezine dvije pletenice učini gotovo plamteće crvenima, kao dva ubojita bljeska ispaljena prema meni i na trenutak me pogleda u oči. Oko njezinog vrata nekoliko je sasvim malih zviždaljki, Lili me još jednom stegne za ruku i iznenada pusti, pjevačica se s obje ruke uhvati za lažno stubište koje vodi visoko u zrak, u nigdje, teška zavjesa odjednom je spuštena.

A kad pozornica ponovno izroni pred našim očima, sve su tajne odjednom otkrivene i jasne. Izraz lica na pjevačici potpuno je drugačiji i ona se sad uz uzastopne naklone osmjehuje publici i tek lagano odmahne prema djevojčici s čudnim pletenicama, i pod bijelim svjetlom mogu vidjeti da je deblja nego što je to do sad izgledalo, pa vjerojatno s velikim naporom održava trenutačnu liniju. Kristalne čaše pospremljene su duboko u torbu, studentice su već nestale, nakon nekoliko s balkona uzastopno viknutih: Bravo! zavjesa pada i više se ne podiže. Lili i ja odlazimo do šanka u suterenu, u redu smo gotovo prvi pa naručujem dva martinija, a onda joj svojim upaljačem palim cigaretu, kažem da moram na zahod i nestajem u gužvi, sudarajući se s ljudima koje nikad prije nisam vidio i vjerojatno nikad više ni neću vidjeti.

A onda, umjesto da skrenem iza vrata s pločicom koja predstavlja obris uspravnog muškarca, bez puno razmišljanja i gotovo nošen nekim divljim instinktom penjem se stubama u predvorje i od simpatične djevojke uzimam svoju jaknu, pa u nekoliko naglih koraka izlazim na ulicu. Jedan ili dva udaha, to je sve što mi je potrebno, manji dio publike također je izašao na zrak i sad u malim grupama obilaze oglasnu ploču ili ukočeno promatraju osvijetljeni sat ispred nas, a u trenutku kad se iz kazališta oglasi zvono za nastavak opere, krećem u potpuno suprotnom smjeru i pogledavši prema ulazu srećem oči uniformiranog tipa koji mi bešumno otvara vrata, ali ja tek lagano odmahnem glavom i napokon se uputim prema gradu.

 

Četvrtak. Trčim na pokretnoj traci. Još dvije ocjene do konačnog prosjeka. Na nekom muzičkom spotu maneken ljubi samoga sebe u ogledalu; gdje li sam to vidio i zašto mi baš sad pada na pamet. Neprekidno zvono mobitela, i baš svaki put to je Lili. Moja odjednom bivša djevojka i njezini savjeti za bulimične prijateljice. Voda s dvije žlice octa. Dulcolax čepići. Žvakanje kuglica leda. Istrošene četkice za zube. Danas se odlučujem za naizmjenični trening. Volio bih plivati podjednako brzo kao Ian Thorpe. Matej kaže da nisam normalan, a onda pita tko je to. Gledao je televiziju. Četiri komada i dva frajera goli su vježbali step aerobik. Njemački program. Zaboravio je koji. Instruktorica u crnoj čipki. Idućih pet minuta samo hodam promatrajući vlastite noge svaki put u drugačijim čarapama i mačke i golubove u metalnim zdjelicama i ponovno se osjećam kao da sam na samom početku, zamrznut u istom vremenu, u kojem se godišnja doba mijenjaju samo zato da bi me malo razveselila. I to je sve. U jesen, negdje u Deželićevoj ulici vidio sam nekog tipa kako vreće smeća baca na pločnik kroz prozore svoga stana. Noge, mačke, golubovi; točno tim redom događaju se stvari u našem dvorištu i trenutačno smo na mačkama. Na mom mobitelu ponovno se oglašava zvono, a čim stane, dobivam i zvuk za primljenu poruku. Zurim u policu punu domaćeg pekmeza. Te pažljivo ispunjene staklenke još su jedna tajna kojoj ne mogu stati na kraj. Ne sjećam se da sam ikad vidio mamu kako kuha pekmez. Strpljivo stoji iznad marelica koje bi svakog trena trebale zakipjeti i miješa ih dugačkom drvenom kuhačom. Kao da smo neka televizijska obitelj kojoj pažljivi scenografi svakog jutra jednodimenzionalnu kulisu ispune stvarima koje donose elemente ljudskosti, ali u svojoj biti nikad nisu pripadale nama. Na mobitelu Lilina poruka, malim slovima piše: budalo, ja sam te stvorila Bez točke, bez uskličnika, bez ikakvih emocija. Tek jedna glupa sitnica na koju nije potpuno računala zamišljajući posljednje dane škole i pripreme za maturu, pa upis na fakultet, potpuno bezbolno napuštanje jedne faze života i prelazak u iduću. A onda napokon i golubovi, posljednja točka na jutarnjem programu ispod malog prozora. Ja se tuširam. Ne gledajući, prstima prolazim vratom opipavajući žile, Adamovu jabučicu koja ostavlja tragove gotovo kao tvrda loptica koju sam zabunom progutao, i kad napokon pogledam, ispod mlaza vode moje podlaktice nekoliko su nijansi tamnije od kože na mom trbuhu, i odjednom izgledaju kao da pripadaju nekom drugome, kao da uopće nisu moje. Kuća je potpuno gluha. Možda bih mogao popiti malo vodke, bocu uzimam iz frižidera. Sve ostale stvari u njegovoj hladnoj i sterilnoj unutrašnjosti ne pripadaju meni, nego onoj istoj obitelji iz televizijske serije, sve pažljivo složene namirnice, preciznošću izluđene bolničarke na praksi, poravnate pod pravim kutom, i lagano mogu zamisliti mamu kako svojoj medicinskoj sestri prigovara zbog sasvim malih pogrešaka pri sistematizaciji lijekova. Moja boca vodke definitivni je uljez u frižideru. Čudim se da mi mama nije postavila nikakvo pitanje. Možda je, dočekavši budna tatu tek tiho rekla: „U našem je frižideru boca vodke“. Možda je moj tata na to tek rekao: „Pusti, sutra je zadnji dan škole“, tek malo začuđen što ga je dočekala budna, ili to tako jasno pokazala. A onda su oboje gotovo u isti trenutak ugasili svjetlo.

 

U Matejevom autu. Zeleni most i dječjim rukopisom ispisano Hendrix. Bilo bi fora od starog na poklon dobiti auto, možda za kraj škole, nemam pojma. Nema šanse. Dvoje mladih Kineza polagano prolaze ulicom, čvrsto zagrljeni, svaki sa svojom bocom negazirane vode u rukama. Ako samo na trenutak otvorim prozor; buka od tisuću zviždaljki. Dugačka povorka maturanata dobro je skrivena, kao u ratnim filmovima, u zasjedi između starih zgrada. Matej mi dodaje joint, nemam previše volje, baš mi se neće. Oprezno ga hvatam prstima, kao da je od nevjerojatno krhkog stakla koje bi se moglo razletjeti na najsitnije komadiće. Matej govori bez prestanka. Red Hot Chili Peppers najjača je vrsta čilija uzgojena 1911. godine. Rezultat vrijednih ruku agronomskog gurua iz Novog Meksika, lika koji se zove Fabian Garcia. Tri kratka dima spavaju duboko u mojim plućima, mobitel mi ne prestaje zvoniti. Sustigli smo kolonu maturanata i sad su odmah ispred nas, dok polagano ulaze na Jarun. Trebali bismo parkirati auto, krenuti za njima, na ulazu pokazati da smo bez alkohola, vikati: mrzimo školu, gađati se brašnom, bacati ga visoko u zrak, napraviti mećavu i natjerati je da nikad ne dotakne travu. Oblaci u daljini naglo mijenjaju smjer, ispod njihovih rubova izranjaju svi razredi V. gimnazije, negdje, daleko ispred, ja sam u središtu čitavog događanja i dok svoju djevojku hvatam čvršće za ruku da se slučajno ne izgubi, oboje gledamo prema mirnoj površini jezera i znamo da će sve biti u najboljem redu. Negdje, izgubljeni u buci i magli, oboje jedno drugome izgledamo potpuno drugačije, kao da smo tek sad dohvatili pravu istinu koja će naše živote učiniti podnošljivima. I dok joj govorim nešto što ne može čuti, ona mi se osmjehuje, čvršće me hvata za ruku, kaže da imam potpuno pravo. Matej me po treći put pita što mi je. Kažem mu da sam prekinuo s Lili. Ostavio je u prepunom kazalištu. Nakon prvog čina Traviate. Matej slegne ramenima i kaže: „Jebeš ga.“ Odjednom smo u okruženju i oko nas je tisuću flomasterima ispisanih majica i mi smo potpuno izgubljeni turisti usred neke velike revolucije, a zatim me pita tko će sad platiti kamermana kojeg smo Lili i ja naručili za maturalnu večeru. Sliježem ramenima i tiho kažem da sam popio Vicodin, kao da je to točan odgovor. Matej i dalje promatra nepreglednu kolonu koja nas odjednom prelazi, i nakon što netko snažno udari dlanom o krov, Matej promrmlja, „Jebi ga“, i nekoliko puta glasno zatrubi, autom naglo krećući unatrag. Izgleda da odjednom ipak mijenjamo osnovni plan. Pa dok nije sam smislio nešto novo, kažem mu da bismo se možda mogli vratiti u školu, popušiti još jednu pljugu u zahodu, za kraj. Jedan transparent dotiče vjetrobransko staklo. Veliko slovo H. Ne vidim ništa drugo. Neka hipi djevojka ostaje na rampi, Matej sliježe ramenima i izgleda da će sve biti baš tako.

 

Prvo što izroni iz mraka, nakon što mi se zjenice napokon priviknu na tamu, nekoliko velikih pahulja prašine koje putuju parketima u sobi mojih roditelja, kao da su odjednom odlučile potražiti neko drugo mjesto, a zatim tamne siluete na krevetu, majčino teško disanje i znam da nikako nisam trebao biti ovdje i jedan trenutak on je na njoj, a drugi je udari i dok slušam kako mu govori: „Ne po licu“, shvaćam da se nisam pomaknuo, otišao, nestao, shvaćam da sam to ja, još uvijek tu, na vratima. Jedan trenutak, slika je potpuno netaknuta, obris na krevetu vratio se sjenama ukočenog namještaja, ruke su se odjednom stopile s tamom i mislim da nisam čuo nikakav konkretan zvuk, možda mi je rekla da odem, da zatvorim vrata, ali ne mogu se sa sigurnošću sjetiti njezinog glasa. Pa i u onom trenutku kad je krenuo prema meni, njegovi koraci ostali su sasvim prigušeni, kao da je po glatkoj koži svojih tabana jednostavno klizio parketima, veliki goli vampir, usput tek podižući vjetar, razmještajući dvije pahulje po sobi i one se na trenutak podižu, a zatim spuštaju na tepih, zauvijek uhvaćene tvrdim, kratkim dlačicama jednobojne tkanine. I dugo sam stajao u tom vakuumu, sa svjetlom koje mi je obasjavalo leđa i zapravo činilo da u tom trenutku izgledam tek kao nestvarna prikaza iz nekog prošlog života ove velike kuće, uhvaćena u nespretnom uhođenju novih stanara. A prvi je udarac možda najjači, i dolazi iznenada, bez ikakve najave.

 

„Ben, dosta je…“, Matejev glas dopire do mene, ali toliko je dalek i nepoznat da prema onome što od mene nervozno zahtijeva ne osjećam baš nikakvu obavezu, pa još jednom udaram tog klinca čija je crvena kosa promijenila boju u onom trenutku u kojem je gotovo bez zvuka pao, potpuno svladan već mojim prvim udarcem. Odjednom izvan sunca, njegovu glavu pokriva zagasitija gotovo smeđa sjena, dok prstima desne ruke pokušava obrisati krv koja mu počinje izlaziti iz nosa i zapravo se tek prenosi na podlaktice, bez zaostajanja putujući prema pregibu lakta, kao da su mu žile odjednom na samoj površini kože. Nekoliko trenutaka prije, prolazimo jednim od hodnika poluprazne škole na početku četvrtog sata, i prvo srećemo čistačicu koja, hvatajući prašinu širokom metlom, sasvim polagano prolazi hodnikom, a zatim i profesoricu latinskog koja očito kasni na sat i gotovo trčeći hodnikom, uz usputni osmjeh, pita što još uvijek radimo u školi. Matej joj kaže da smo nešto zaboravili, a onda prvo nekoliko trenutaka čekamo da zvukovi njezinih koraka postanu gotovo nečujni, a zatim ulazimo u zahod gdje smo odlučili popušiti još jedan joint.

I on je baš tamo. Taj crvenokosi klinac s kojim smo se malo zajebavali ove godine i koji nam je odjednom postao beznačajna, ali gotovo svakodnevna zabava, i kad uđemo ja ga prvi ugledam kako se polagano odmiče od pisoara i odlazi prema umivaoniku. Pogled na njegovom licu tek je trenutak usmjeren prema nama, a onda gotovo instinktivno krene prema svom instrumentu koji je odložio na prozor i njegova neodlučnost traje stvarno kratko, sekundu ili dvije. A zatim se snažno zatrči prema vratima pokušavajući nas izbjeći i uhvatiti izlazna vrata. Matej ga bez ikakvog stvarnog napora zaustavlja nekoliko koraka od kvake, a ja mu gotovo istovremeno prilazim i bez ijedne ga riječi udaram u glavu, međutim on podigne ruku i nespretno se pokuša sagnuti tako da promašujem lice osjećajući kako tek dotičem mekanu kožu na samom kraju njegovog obraza i udarac mu spuštam na uho.

Čitavo to vrijeme u zahodu je gotovo nepomična tišina tako da moj udarac odjekne neočekivano glasno, natjeravši Mateja da me uhvati za ruku i pokuša usporiti. Klinac je ostao na podu, vjerojatno i sam začuđen činjenicom da mu je od ovog udarca krenula krv iz nosa i odjednom je potpuno nepomičan, kao da je svu preostalu snagu pokušao uložiti u onih nekoliko koraka prema izlazu. Negdje vani, na hodniku, ponovno mukli koraci i mislim da ovoga puta dolaze sa stubišta, sunce se zaustavlja na prozoru s naše lijeve strane, i odjednom smo u kazalištu na jednoj od očevih predstava i uskoro će se ispred nas spustiti veliki zastor i mi ćemo završiti u mraku. Matej je ponovno pokraj mene i dok ga odgurujem shvaćam koliko sam blizu da svom snagom udarim najboljeg prijatelja pa mu viknem da se gubi, a zatim naglo uzimam instrument s prozorske daske i zamahnem prema njemu, Matej refleksno podiže ruke, počinjem se smijati. Mislim da je mali ispod mojih nogu rekao: „Molim te, nemoj“, i ja ga tražim da ponovi što je rekao, a onda ga nekoliko puta nogom udarim u trbuh i dok slušam kako mi Matej govori da sam totalno bolestan, da je ovo previše, s dva nagla pokreta otvaram nezaključane lokote na smeđoj sjajnoj kutiji, a već idućeg trenutka dugački instrument nekoliko puta nabijam u zid čudeći se koliko malo dijelova zapravo počinje letjeti po zraku, odbijati se po zidovima, a onda sam ponovno iznad klinca koji počinje bezglasno plakati. Na katu, u učionici koja je možda i iznad nas, djevojački zbor započinje pjevati i prigušeni se zvuk poput vode spušta niz metalne cijevi i počinje širiti zidovima. Ispod nokta na desnom kažiprstu imam sasvim mali, zaostali trag krvi, dječakovo lice ogrebeno je sasvim blizu vilice i dok mu sitna ramena nastavljaju podrhtavati, odjednom shvaćam da nemam pojma kako se zove, a zatim je ta misao daleko iza mene i ja otkapčam hlače, vadim kitu i počinjem pišati po njegovoj majici, praveći sve uže krugove, gledajući kako tanka tkanina postaje sve tamnija i on odjednom leži u malom, toplom rukavcu nekog potoka. Još malo, još samo malo i sad ponovno dišem mirnije, odmičem se za nekoliko koraka, zakopčavam hlače.

A taj bezimeni dečko čitavo me vrijeme ne prestaje promatrati kao da želi zapamtiti baš svaku crtu moga lica i nakon što više ne mogu izdržati njegov pogled, okrećem se prema vratima, ali Matej je otišao, ispario, nestao, a onda malog glazbenika još jednom udaram nogom i ovoga puta udarac proizvede tupi, mokri zvuk, a zatim se zaslijepljen sunčevim svjetlom spuštam pokraj njega i bez ijedne riječ ostajem sjediti promatrajući ga kako nastavlja ležati, kako polagano dolazi do zraka, kako krv i pišalinu pokušava obrisati s lica, kako svojim tankim prstima počinje skupljati dijelove klarineta, jednog po jednog istog trena oprezno odlažući u svoju kutiju, ostavljajući po kamenom podu vlažne tragove, kao napušteno dijete koje je upravo izašlo iz mora pa nakon iznenadnog buđenja cupkajući po vrućem betonu uzalud traži put do svojega doma.

 

Kući dolazim puno kasnije, iako ne mogu sa sigurnošću reći u koliko sati. Grad je već potpuno u mraku, a ja bez nekakvog konkretnog sjećanja na to gdje sam proveo nekoliko sati nakon što sam napokon izašao iz školskog zahoda i polagano se zaputio prema izlazu. Kao da sam iznenada zaspao na trgu ispred škole, gledajući u žičanu mrežu postavljenu na prozore dvorane za tjelesni. Ili još prije, u Matejevom autu, okružen vršnjacima s ispisanim majicama i kontinuiranim zvukom zviždaljki koji me, kad zatvorim prozor, podsjeti na mukli zvuk osa i ja sam ponovno tamo gdje sam i bio. Na samom početku. Kod kuće, u praznim gluhim mračnim hodnicima s obrisima namještaja koji je tu već toliko dugo da zatvorenim očima mogu pronaći put, u sobama koje oprezno zaustavljaju dah čekajući da prođem i kad zamaknem iza kuhinjskih vrata, veliki sat na zidu počinje ponovno kucati, a ja sam odjednom u kupaonici ispred ogledala, gdje, nakon što upalim svjetlo, napokon susretnem vlastite oči. Ovo više nije lice neznanca, prepoznajem svoje obraze, tamnu kosu i veliku Adamovu jabučicu. Prepoznajem svoj jaki vrat i ako se pažljivo zagledam, mogu na ispupčenoj žili kod ključne kosti brojiti otkucaje srca. Moja je i kratka smeđa kosa pa gusti zulufi kao Lilina pomodna izmišljotina i malen trag tamnih dlačica ispod donje usnice. Sve je to još uvijek ovdje, netaknuto i samo moje, ali još uvijek ne mogu dokučiti što nije u redu na slici koja je ispred mene. Kao u nagradnim igrama u kojima se dva obrisa razlikuju u najsitnijem detalju koji samo strpljivom pogađaču može upasti u oči. Negdje u dubini stana odjednom se oglasi telefon, uporno zvono iznenada prekine telefonska sekretarica, ali nitko ne ostavlja poruku i u kuću se kroz sve prozore ponovno vraća potpuna tišina. Sad još jednom mogu odahnuti. Ne gledajući, lijevom rukom okrećem slavinu, a zatim glavu guram pod gusti mlaz hladne vode i kad je ponovno podignem, puštam da mi tisuću sitnih kapljica padne niz tamnu kožu vrata i uđe ispod majice, ostavljajući iznutra mokre mrlje. Nekoliko kapi zastalo mi je na trepavicama i kad sklopim oči, one se naglo spuste niz vlažne obraze. A onda, ono što sam toliko dugo bezuspješno tražio, odjednom je ispred mene i svojom me snagom gotovo fizički odgurne od hladne ravni ogledala, a kad se približim ponovno, pružajući samome sebi posljednju priliku, od vode brišem mokro čelo tragajući za ispupčenjima, nepravilnostima, krivinama. Međutim, ni nakon nekoliko minuta koje sam proveo promatrajući se u ogledalu, na svom licu više ne mogu naći ni jednog ožiljka, pa napokon zažmirim i noktima tvrdoglavo krenem po koži. Sve na što nalazim je površina ravna i potpuno čista kao uspavano jezero.

A kad napokon otvorim oči, jedna će osa, malena poput jedva primjetne krhotine na ogledalu, nekoliko puta svoj zadak pun otrova spustiti na glatku površinu, a onda će, kao da je napokon dobila sve potrebne upute, odlučno krenuti prema meni, potpuno spremna na svoj odlučujući udarac.

 

Prazno parkiralište novog supermarketa u potpunom je mraku i dva prekrivena valjka za izravnavanje asfalta s moje desne strane izgledaju kao gladne ruke čudovišta koje u prikrajku na potpunoj osami čeka da učinim samo jedan pogrešan korak. Velika stakla trenutačno su u polumraku i ako pažljivo pogledam, vidjet ću kako između polupraznih polica prolaze prodavači, raspoređujući robu na svoje mjesto, vukući za sobom kolica prepuna kutija. Negdje iza mene udaljena buka autoputa, na potpuno novom, tamnom betonu napola iscrtana parkirališna mjesta i ja s obje noge stojim na točki odakle će u sasvim rano jutro radnici nastaviti povlačiti bijele trake, povremeno trljajući oči.

Dovoljno sam daleko od grada da mogu čuti udaljeno glasanje ptica i šuštanje vjetra u rascvalom drveću negdje iza ove zgrade, a dovoljno blizu da svjetla s moje desne strane izgledaju kao požar buknuo iz nepoznatog razloga. Toliko je jak da ga ništa ne može ugasiti. Zvono na mom mobitelu natjera me da učinim prvi korak nakon stvarno dugo vremena, pa raširim noge tek toliko da mogu izvući telefon iz prednjeg džepa svojih hlača, i nekoliko trenutaka držim ga u ruci puštajući da svjetloplavi zaslon od mog lica napravi tek nepomični odraz putnika zalutalog u ovu, neobičnu stvarnost, a u idućem svom ga snagom bacam daleko iza sebe, na mjesto gdje završava veliki betonski plato i počinje šikara s povremenim nanosima cigli, šodera i smeća.

Trenutačni impuls natjera me da dublje udahnem i pokušam zaustaviti drhtaje ruku. I slušam ga još nekoliko trenutaka kako nastavlja zvoniti, razmišljam čija će igračka postati kad ga pronađe neki lutalica, skupljajući željezne ostatke koji će ostati nakon što radnici sakupe sve svoje stvari i napokon odu. A onda, iz velike zgrade od metala i stakla odjednom provali snažno svjetlo i gotovo me natjera da zaklopim oči, pa noge ponovno ukopam u potpuno novi beton, osjećajući se kao nespretni provalnik uhvaćen usred krađe. Nekoliko sekundi očekujem zaštitare koji će me pristojno, ali odlučno odvesti do prve autobusne stanice i potruditi se da se više ne vratim, ali kad se to ne dogodi ni nakon podužeg vremena, ponovno otvaram oči i tog se trenutka velika crvena slova na krovu počinju uključivati, polagano ali bez ikakvog odgađanja, jedno za drugim.

Zajedno sa svjetlom promijenila se i brzina kretanja u unutrašnjem prostoru supermarketa; ljudi s druge strane velikih izloga odjednom mi u velikom zboru žele dobrodošlicu kao svom prvom kupcu i ja se, nošen nekom čudnom silom, zaputim prema velikim ulaznim vratima. Samo korak ili dva od izloga sad već mogu razaznati i lica, stvari koje drže u rukama, na jednim je kolicima sve puno zelenih jabuka, a onda se odjednom dogodi ovo: bez ikakvog zvuka čitav prostor ponovno potone u mrak, pa se uključuju mutna, pomoćna svjetla i sve se završava na sjenama. Negdje, visoko iza mene, crvena slova nastavljaju pružati svoj gusti odsjaj, ruke naslanjam na čisto staklo ulaznih vrata, dlanovi su mi ponovno puni krvi.

I dok za sobom ostavljam tamne tragove polagano tonem prema podu, pa tek kad sjednem na beton osjećajući toplinu koju je sakupio od kasnog proljetnog sunca, tek kad se mogu svom težinom nasloniti na vrata iza kojih bešumni pokreti ponovno poprimaju svoju uvježbanu rutinu, tek kad ruke mogu ponovno podići do lica, tek u tom trenutku napokon počinjem plakati.

 

I to je trenutak u kojem će se sve ponovno odvrtjeti pred mojim očima, samo za mene, onako kako dolazi.

Potpuno kratko, kao u nekom filmu rastavljenom samo na jednostavnu fabulu, u kojem sam se slučajno ne znam kako našao i sad ga promatram s potpunim čuđenjem, pomalo ispod oka, ali ipak znatiželjno procjenjujući svoj veliki nastup. Međutim, nikako nisam siguran kako mogu opisati slike koje bez ikakvog unutarnjeg smisla dolaze pred moje oči.

Grumeni prašine i prvi udarac. Neobična, zaobljena igla u majčinim rukama. Žuta tekućina na stubištu, krvavi ručnici u kupaonici, dlaka u umivaoniku. Mali detektiv. Sjena u majčinoj sobi i kad uđem, ona ne pali svjetlo, a ja, preplašen nekim zvukom koji me je iznenada trgnuo iz sna, pojurim prema njezinom krevetu.

I baš tada gubim ravnotežu na kraju tepiha pokraj teškog drvenog okvira i nekoliko se debelih paperjastih pahuljica uznemirenih mojim naglim dolaskom odjednom podignu i odmah iznova počnu padati, kao snijeg.

A mama me zadržava u svojim rukama i kaže da moram biti oprezniji, da sam mogao pasti, udariti u oštar rub njezinog noćnog ormarića, razbiti glavu. Druga polovica kreveta potpuno je poravnata i netaknuta, tata je negdje na putu i njegova nova režija bit će proglašena veličanstvenom. Mama me čvrsto zagrli i pita jesam li dobro, a zatim me ne dočekavši moj odgovor odvodi u sobu, lagano dlanom brišući preostale tragove znoja s mog čela.

I odjednom, preda mnom je ono što možda napokon moram prihvatiti kao jedinu istinu; sve ovo drugo, sve ovo ostalo, čitava pažljivo ispričana priča sâm sam ja. Samo ja. Jedino ja.