Ljudožderi | Tomislav Zajec

JERKO: „HOĆEŠ KUPIT’ GITARU?“

…jer buraza trenutačno nema kod kuće, ali ni nakon pola sata ne nalazim baš ništa što bi mi bilo od ikakve koristi. Pada mi na pamet da utičnicu od televizora iščupam iz zida, ali televizor je totalno star, a mislim da nam više ne radi ni daljinski pa onda još malo kopam po Krešinim ladicama, uredan je u vražju mater, a onda u jednoj pronalazim fotografiju s nekakvom plažom u pozadini i ona mi uopće nije poznata, a ispred se nalaze neka zgodna cura i starica u kolicima pa odjednom pomišljam da mi je to možda baka, a ova crnokosa koka izgubljena sestra, a ja sam ih jednostavno zaboravio. Kad se preko ljeta vratim kući svi ćemo se izgrliti i ja ću reći svojoj oduzetoj baki da ju volim najviše na svijetu, a onda shvaćam da ipak nemam pojma tko su te žene ni što rade u Krešinom pisaćem stolu. A možda ako pogledam u jedan od kuhinjskih ormarića, u svim filmovima uvijek je tako, uglavnom se lova skriva u okruglim posudama za šećer ili kavu ili što ja znam čemu pa zatvaram ladicu i odlazim…

…a ako okrenem glavu možda prestane buljiti. Ne znam. Možda. Sad sam u tramvaju broj 14 i ponovno si mislim: jebem ti Ivu, ja fakat uvijek moram zabrijati s nekim najvećim luđakinjama, zbog čega u Močvaru nikad ne dolaze one drage djevojke koje nisu psihotične i imaju se potrebu prema tebi odnositi kao prema svom tek usvojenom djetetu, razmišljam, to je nešto što bi bilo za mene. A onda ponovno pogledam prema onoj ženi koja nastavlja zuriti u mene s potpuno druge strane tramvajskih kola, možda je slijepa pa „kao“ gleda, ali ne mogu vidjeti štap ili nekakvog psa, debelog, dobrodušnog, krem pa mi je samo neugodno. Kad pogledam kroz prozor, na Ilici ispod jednog izloga sjedi Japanac i svira gitaru, da uho primaknem staklu čuo bih da praši staru Nirvanu, ali umjesto toga, ja ponovno…

…je do jučer zapravo bilo u redu. A onda je Iva progutala jedan od tripova koje sam imao dobro zapakirane u plavoj koverti (mislim Barta Simpsona s praćkom) i odlučila se malo, ne znam, poigrati Snježne Kraljice. Bilo je sasvim rano ujutro, vratili smo se u njezin stan samo pola sata prije i zapravo smo se napokon spremali na spavanje.

„Kome Maks želi da to prodaš?“ pitala me, prelazeći kažiprstom preko mog trbuha. Inače mi je to super, ali ne sad kad sam bio totalno napaljen, umoran i gladan. Pa sam joj rekao: „Začepi“ i onda još, „Narkomanima, budalo.“ A ona je iskočila iz kreveta, dlanovima dodirnula plafon, snažno zaljuljala naš luster od papira, omotala ga plahtom (baš je puna cvjetova kamilice) pa se nagnula preko prozora, glupa kurvica i sa sedamnaestog kata svog stana u Dugavama, uz histeričan smijeh, istresla baš sve što sam dobio. Zašto si to napravila, sad će me Maks ubiti. Ne sjećam se, mislim da nisam rekao točno to, nego nešto malo drugačije, ali smisao zapravo ostaje isti.

Promatrali smo kako male markice premazane tankim slojem halucinogene želatine počinju s neba padati poput prvog snijega, a onda me nakon samo trenutka tišine Iva ugrizla za uho, pa sam…

…pingvin, Popaj, zvijezda petokraka, Buda, gljiva, dolari, olimpijski krugovi, srp i čekić, srce, zmaj, globus, avion, Superman, leti, leti, leti, leti…

…sam u stanu u kojem nikad prije nisam bio i krećem se sasvim polagano, kao sjena odjednom probuđena i istjerana iz jednog od ormara u spavaćoj sobi. Iva mi je dala ključ od svoje prijateljice i rekla da joj ukradem kućno kino. Samo tako. Čemu služe najbolji frendovi. Evo. Ukradi joj kućno kino, zvučnike, pojačalo i sve. Pokušavam riješiti mali problem, uznojio sam se trčeći po praznom stubištu, koraci su mi odjekivali po hodnicima, kao da sam u nekoj tuđoj friknutoj priči, a sad zurim u aparate ispod televizora i zapravo nisam siguran što sve spada u jebeno kućno kino. Stan je bez slika i izgleda gotovo prazno, nije mi jasno s kakvim se to ljudima druži moja djevojka ni gdje ih je uspjela upoznati. Ako se slučajno vrati kući i zatekne te unutra samo joj reci da si majstor, ona ti je luda. U kuhinji odlučujem napraviti sendvič, samo onaj smrdljivi sir u listićima koji stvarno ne volim, malo nekakvog crnog kruha sa sjemenkama, kanta za smeće je odmah pokraj frižidera i definitivno je puna, mislim da ću uzeti i zvučnike, dobra ideja…

…kad mi je odjednom i sasvim iznenada i to jutros dok sam se tuširao, pala na pamet jedna misao i razmišljao sam koliko bi mi bilo teško reći joj zbogom, jednostavno tako i nikad je više ne vidjeti. Mislim da me je odgovor do kojeg sam došao prilično uplašio. Natjerao me da se popišam u kadu. A onda i da poželim…

…i tipa koji mi je šef nema kod kuće, njegova žena mi daje propagandne letke koje taj dan moram razdijeliti po sandučićima (hrpa sasvim malih, hrpa nešto većih, hrpa A4), ja je pitam treba li kućno kino, a ona se nasmije i pita mene zbog čega mislim da bi ona trebala tako nešto. Volim kad se ljudi igraju riječima. Pogotovo ako su ljudi zgodne žene. Zvučnici se klate u torbi u koju sam ih strpao. Onda me odvodi u svoju spavaću sobu i tamo mi pokazuje ogromnu kamenčugu veliku oko metar i pol i kaže da je to njezin spiritualni kristal koji je dopremila iz Gvatemale i za njega u avionu morala platiti posebnu kartu. A onda se nasmije, ne lijepo nego nekako praskavo, možda pohotno i odjednom me čvrsto uhvati za guzicu, a možda i ne…

…sam u kvartu koji mi je danas pripao i dok ubacujem letke i na jednima su najjeftinije konzerve u gradu, na drugima nekakav namještaj od trešnjinog drveta, ali jako moderan i u širokoj paleti boja, a onda i besplatna dostava pizze, neki klinci idu za mnom i smiju se jer mi dosta papira pada kroz vratašca i završava na podu. Oni to onda gaze svojim cipelicama. Nisam siguran što bih trebao raditi. Maks sigurno neće biti previše sretan, kladim se da je desetak mačaka u Ivinom susjedstvu progutalo po trip ili dva i sad su tako jebeno haj da hodaju na dvije capice i prije nego što im napokon zakaže srce, razgovaraju s umirovljenicama i baš svaka ishlapjela baka pritom misli da ugodno priča sa svojom unukom. Nakon nekog vremena u sandučiće počinjem ubacivati po dva letka, dvadesetak minuta kasnije i po tri. Uskoro klincima postanem potpuno nezanimljiv ili je možda došlo vrijeme da se napokon pokupe u školu. Mlađi tip ulazi u haustor u kojem se trenutačno nalazim, mislim na broju pet, pitam ga treba li mu kućno kino, on kaže da to već ima. Izgleda kao da će kiša pa odmah nakon toga kao da ipak neće. A onda svim natripanim mačkama napokon i bez odgode od silnog pritiska krv jurne u glavu i odjednom su šlagirane k´o prasice, okrenute na leđa, vidi, crkle su, sve su crkle…

…sjećam se, bile su maškare i ja sam, još uvijek kod kuće u Varaždinu, ugledao tu malu vješticu s dugom kosom ispod velikog šešira kako prolazi praznom cestom, a bilo je već prilično kasno i bila je mećava, isprva sasvim slaba, a onda je ozbiljno pojačala, spustila se na grad i…

…pothodniku i sad je već kasnije poslijepodne i sve letke koji su mi preostali bacio sam u drveni koš za smeće. Jebeš ga. Nekoliko drvenih dasaka bilo je izbijeno, tako da je kroz tu veliku rupu sve popadalo na osušenu travu i jako utabanu zemlju. Pothodnik je prazan i mračan, torba mi se vuče po betonu i dok razmišljam o tome da počnem mrmljati neku pjesmu kako bih čuo kolika je jeka, neka dva tipa izlaze iz sjene, kažu bok, kažu di si i počinju me udarati. Bez ikakvog zvuka, promatram grafite i ne vidim što zapravo piše, prepuštam se šakama kao nekoj tužnoj sudbini koju je nemoguće izbjeći, volio bih da mogu reći kako sam uplašen ili da me jako boli. Nekoliko puta su me pretukli u Močvari, zadnje prije dva tjedna i onda sam vikao da prestanu, a sad mi se to čini potpuno uzaludnim i samo se osjetim glupo kad jedan od njih uzme torbu koju sam čitav dan nosio sa sobom, koji uzaludan trud i sad ću baš sve morati potpuno ispočetka. Samo nekoliko minuta kasnije, ponovno dvije sjene zaklanjaju nespretno išarana slova nanesena preko stvarno dobrih grafita i jedna kaže: „Gdzie jest informacja turystyczna?“, a druga nešto tiše: „Chcialbym obejrzeć wystawe wspolczesnego malarstwa“, i sve što mogu je…

…u potpuno razrušenoj kući i drvene daske na podu gotovo su podjednako trule kao i zidovi s kojih u velikim plavim krpama otpada isušena boja otkrivajući žbuku, stare tapete i cigle. Veliki luster jedini je predmet koji ovdje prepoznajem i on je na nekoj tankoj žici navučen gotovo do poda i sasvim se lagano ljulja kad se propuh uvuče između zidova. Nepoznati čovjek sjedi u jednom od načetih kutova i ako se previše nasloni, završit će na ulici, siguran sam u to, a on uzima saksofon i počinje svirati. Možda sam napokon izašao iz pothodnika, moji papirići lete oko mene kao konfete za Novu godinu i izgleda da se nisam riješio svih reklama za cipele, jer ove na papiru koji mi pada preko lica izgledaju sjajnije nego ijedne prije.

Možda sam nekako uspio otići, nikad ne znaš što se sve moglo dogoditi dok nisam bio potpuno oprezan, a kad otvorim oči vidim da sam još uvijek…

…zavjesu. I sad sam potpuno sam u maloj kutiji na glavnom gradskom trgu i imam još samo nekoliko sekundi prije nego što aparat počne bljeskati i praviti fotografije, jednu za drugom. Ne želim na svakoj izgledati drugačije i ne pada mi na pamet isplaziti jezik pa jednostavno sjedim dok me snažno svjetlo zabljesne nekoliko puta zaredom, sa sasvim kratkim pauzama između dva mehanička pokušaja, a onda još nekoliko minuta i sve moje fotografije, slijepljene jedna na drugu, bez zvuka ispadaju u mali metalni džep koji nalikuje na usta. S razbijenim nosom i masnicom ispod lijevog oka ponovno izgledam nekako divlje i seksi i volio bih da me nitko nikada ne pita je li to fotomontaža ili zbog čega me zapravo zanimalo vlastito razbijeno lice jer…

…i odjednom mi zvoni mobitel i nepoznati ženski glas pita me jesam li ja taj majstor koji popravlja njezino kućno kino i da je baš sjajno što sam došao, jer je znala da nešto nije u redu sa zvukom, bio je previše škripav, a ono u što ja ne mogu vjerovati je činjenica da joj je Iva zapravo rekla što se dogodilo i dala moj broj mobitela. Ali to sad nije važno jer ova nastavlja govoriti, ona je odlučila provjeriti kako to izgleda biti muškarac pa je ilegalno došla do nekoliko injekcija salina i sad će jednu ušpricati u stidne usne i one će nateći poput jaja, a drugu u klitoris i tako će dobiti mali, lijepi penis, makar na nekoliko sati jer toliko traje otok, samo na nekoliko sati ona će imati pravi penis i pita me ne mislim li da je to krasno, a zatim i vršim li dostavu popravljenih aparata, jednom kad oni budu gotovi, popravljeni, savršeni, kao novi…

…nastavljam trčati. Zapravo, samo hodam nešto brže, jer ovdje se sve odvija tako sporo da odjednom imam osjećaj kako svakim korakom prelazim više od pedeset metara. U staračkom domu od crvene cigle odjednom putujem brzinom svjetlosti. Ono što tražim posljednji je kat, iz jedne od slika u drvenom okviru prosulo se cvijeće ili mi se to učinilo, ali više nemam vremena vraćati se, Krešina smjena počinje za manje od pola sata i vrlo brzo mene više ne bi smjelo biti ovdje. Možda sam trebao jednostavno ostati kod kuće, krv iz nosa još mi uvijek povremeno kapne na rukav, da nisam za dvjesto kuna pristao gol pozirati na Akademiji nikad ne bih upoznao Ivu, nikad ne bih znao da je u prvom srednje namazala čuču putrom i pustila psa da to poliže. S trećeg na četvrti. S četvrtog na peti i svaki kat izgleda gotovo potpuno isto. A nakon što ubrzam, prolazim pokraj nekoliko starica u čudnim uniformama i sa štapovima u rukama, jebemu, baš ja koji već dugo nisam uzeo trip sad vidim prastare mažoretkinje i sve mi ovo odjednom izgleda previše nestvarno jer me jedna od njih, najniža u čitavoj grupi, zaustavlja i kaže da sam se gadno udario i da ranu svakako treba dezinficirati. A zatim baca tanki bijeli štap sve do plafona i sad baš svi gledamo što će se…

…mi govori da joj je strašno žao i da me zapravo jako voli, bez obzira na mali incident s drogom, a onda mi kaže da je smislila plan kako ćemo doći do novaca, upravo je pomiješala čaj od mente s čajem od kamilice u čudnu mješavinu koju će nazvati Čaj za brzo mršavljenje Betalady i to će biti naša karta do love, laganog života, potpunog blagostanja, Iva je već smislila i logo naše male tvrtke, isprintala ga i sad ga ponosno gladi, kao dijete, ali ja napokon otvaram prava vrata i gitaru ugledam gotovo istog trenutka, oprezno naslonjenu na zid preko puta, u potpuno praznoj…

…sam na petom katu, još samo da se živ izvučem iz ovog dvorca koji čitav smrdi na piletinu i pofurene mahune, jedan trenutak zastajem jer moram biti pametan, dobar dan, ja sam Krešin brat, Krešo me zamolio da mu uzmem gitaru koju je ovdje glupo zaboravio, ništa jednostavnije od toga. Zvuk užurbanih, gladnih koraka i znam da će netko protrčati pokraj mene prije nego što se to stvarno i dogodi, kao u onom filmu gdje je tip imao neke skrivene moći, ali za razliku od mene dugo toga nije bio svjestan, a ja odmah znam. Sasvim mala kapljica krvi odvoji se od kapilare u mom nosu i kapne na gusti tapison neke neutralne boje. A onda ta djevojka naglo prođe pokraj mene pa u brzini naleti na medicinsku sestru i tisuće tabletica pada posvuda po njezinim nogama, ali ona, ne zaustavivši se ni na trenutak, odlazi prema vratima koja vode na vanjsku terasu, a to znam zato jer tako piše. Teškim zelenim vratima potrebno je više od tisuću sekundi da ponovno dođu na svoje mjesto. Mogao bih još ispasti i fora, možda ako viknem za njom: „Hoćeš kupit’ gitaru?“ pa to i napravim, ali već je otišla predaleko pa sve završava na tome. I tek kad je prošla, odjednom shvatim da sam je prepoznao, djevojka s fotografije slikana pokraj starice u kolicima, osoba s tankog, skliskog papira odjednom je protrčala i ovo je možda moje posljednje čudo pa snažnije uhvatim gitaru, Maks će sigurno biti potpuno zadovoljan, Iva, ponovno ću ti sve oprostiti, sutra ćemo voditi ljubav i do jutra se smijati ovome kao ludi, kao ludi, kao ludi pa ne gubeći više ni trenutka krenem prema…