Ljudožderi | Tomislav Zajec

IVAN: „DEČKO JOŠ DIŠE.“

Poziv je stigao u 03.21. Mislim da sam baš nekako u to vrijeme završio svoj sendvič. Relativno mirna noć, tek nekoliko intervencija. Dva aresta, jedan neugodno jak anafilaktički šok i prilično zamoran slučaj noćne psihoze. Starica s druge strane balkonske ograde, pa dolazimo tek nakon policije i vatrogasaca. Kasnije u kolima, ona je potpuno mirna i tihim glasom za koji nisam bio siguran da ga uopće posjeduje, moli da je držim za ruku. Pa kad sam njezinu nevjerojatno sitnu ruku uzeo u svoju, oprezno ju je preklopila drugom, kao da me odjednom iz nekog razloga želi utješiti. Svjetla vatrogasnih i policijskih vozila ostajala su sve dalje iza nas i uskoro su bila toliko daleko da sam se gotovo morao prisjetiti na to što se dogodilo, a starica me još jednom pogledala svojim odjednom potpuno bistrim očima i rekla: „Žao mi je“, a zatim ponovila još odlučnije, ali s istom svetačkom blagošću u glasu: „Žao mi je Marte.“

„Molim?“

„Pa, probudio te.“

Marta jedan trenutak stoji na dovratku, kao da očekuje da Petar ponovno počne plakati u svojoj maloj sobi sa svjetloplavim zidovima odmah pokraj naše, a kad se to ipak ne dogodi jer je naš sin napokon zaspao, ona tiho ulazi u sobu i po pokretima njezinih ruku mogu vidjeti koliko je umorna. Oprezno, kao da nije sasvim sigurna smije li to učiniti, dolazi do mene i lagano me poljubi u čelo, kasno je poslijepodne i uskoro ću morati u svoju smjenu.

„Ionako sam samo na trenutak sklopio oči.“

„Sanjao si.“

Lagano pomaknem desnu ruku, svjetlost kasnog poslijepodneva u potpuno pravilnim trakama ulazi u sobu i raspolovljava moje tijelo, kao kad neki crtani junak dohvati sablju i u nekoliko se kratkih poteza obračuna s neprijateljem. Bjesomučno su se lovili dvadeset petominutnih epizoda.

„Nikad ne sanjam.“

Marta legne pokraj mene na mjesto koje sam joj napravio rukom i kaže da sam još potpuno topao od sna, a nakon što ne odgovorim ništa uživajući u njezinom mirisu koji se isprepliće s mirisom našeg tek rođenog djeteta u nekoj posebno uzbudljivoj kombinaciji, ona tek potraži moju ruku i stavi je ispod grudi i ponovno preklopi svojom.

„Sanjao si.“

Glas negdje s desne strane, meni iza leđa i ja otvaram oči, jer znam da je vrijeme za novu intervenciju. Nekoliko trenutaka prije sjedim sam u sobi sa slušalicama na ušima i jedem svoj drugi sendvič. Potpuno sam zaboravio kako to izgleda spavati po noći i imam osjećaj da sam najgladniji uvijek oko drugog sata onog sljedećeg, tek započetog dana. Nešto s puno majoneze, onako kako to i volim, Martini pažljivi otisci na srebrnoj foliji, glasna glazba u slušalicama samo zato da u trenutku kad me pozovu ne bih otvorio oči u velikom čuđenju i pitao se što odjednom radim u potpuno bijeloj sobi, sa zidom otužno plastificiranim do polovice i nekoliko edukativnih postera kojima su se od vremena koje je prošlo polako izdignuli kutovi. Na jednom od njih: djevojčica pokraj velike inzulinske igle i par korisnih savjeta za rano uočavanje dijabetesa. Nakon što desetak dugih sekundi zurim u njezino nasmiješeno lice, ustajem i privučen iznenadnim, neobjašnjivim porivom odlazim do postera i pažljivo odmičem pet ili šest medicinskih flastera kojima je njegov donji rub spojen sa zidom.

I ono što nalazim, kad zavirim ispod djevojčice i njezine igle, tri su duboke rupe u zidu, kao da se nalazim u samici s lukavim zatvorenikom koji je i meni iza leđa mjesecima radio na svom putu u slobodu. Na satu iznad vrata sedamnaest minuta poslije tri.

Marta tiho kaže kako joj se ponekad čini da oboje radimo u noćnoj smjeni. Petrovi česti grčevi svaki mu put izmame gotovo bijesan izraz na malo, još uvijek neoblikovano lice, kao da mu njegova majka i ja možemo u trenutku donijeti olakšanje, samo ako to zaželimo. Marta se okreće prema meni i njezina iznenadna blizina otvori mi gustu loptu topline negdje duboko u želucu, ali znam da ne smijem učiniti ništa više nego rukom joj pomilovati lice, kažiprst spustiti niz njezina ravna leđa i lagano je poljubiti negdje potpuno neutralno, kao što ujaci ljube male djevojčice nakon krizme. Nakon sasvim kratkog razmišljanja to joj i kažem jer mi se učini duhovitim, iako možda i ne bih smio. A Marta me poljubi u usta kako bi mi dokazala da tome nije tako, i njezina nježna ruka oprezno krene s mog desnog boka, pa kad već pomislim da će se spustiti niže od mog trbuha, jezikom joj lagano dotaknem čvrsto stisnute zube i to je trenutak u kojem shvaćam da je još uvijek prerano. Marta sjeda na krevet, možda i previše naglo i kaže da bih joj baš mogao malo pomoći.

„Naravno, ako ne misliš više spavati.“

Slušalice jednim kratkim potezom spuštam na vrat, a zatim shvaćam da sam i dalje potpuno sam, pa uzimam još jedan veliki griz sendviča i topla majoneza ispuni mi usta, klizne niz bradu. Ustajem i odlazim po čašu vode, mukli kašalj iz udaljene čekaonice za hitne slučajeve glasniji je od mojih koraka i tog je trenutka to toliko jasna činjenica da ju jednostavno moram primijetiti, a već idućeg uhvatim svoj potpuno bijeli odraz u zatamnjenom prozorskom staklu i on me natjera da s kute nervoznim pokretima potjeram zaostale mrvice kruha i one se poput prvog snijega u potpuno usporenom padu na kraju nađu na zelenom podu, posvuda oko mojih tenisica.

Marta kaže da mi je spremila dva sendviča i navukla vezice na tek oprane tenisice, a kad kažem da nije trebala, ona odgovara da dobro zna koliko to ne volim raditi, i jedan trenutak pokušavam odrediti ton njezinog glasa i u njemu pročitati nešto više od ove jednostavne informacije, ali kad i nakon podužeg razmišljanja ne uspijem, samo kažem hvala.

A onda Tomovi teški koraci i nekoliko trenutaka nakon toga zvuk upaljenog motora. Nisam presvlačio cipele ili prišao ogledalu i popravio zaležani čuperak od drijemanja u nepravilnom položaju, ili se odlučio umiti. Novi je poziv stigao točno u 03.21.

Nakon što se otuširam, Marta je ispred ogledala i dugim, odlučnim potezima četkom prolazi kroz kosu. Od umora, njezino je lice postalo još sitnije i dok sklopljenih očiju stoji ispred ogledala pod snopom neprirodnog neonskog svjetla, odjednom mi izgleda poput porculanske lutke koju je neki bogati kolekcionar napravio u prirodnoj veličini, zbog samo sebi razumljivog, perverznog užitka. A zatim, Marta napokon otvara oči i s jednim dubokim udahom napokon razbija čaroliju.

„Bože, kako izgledam.“

Pa podiže kosu i pričvrsti je negdje na sredini tjemena. Omotan ručnikom prilazim joj s leđa i trudeći se da mokrim prsima ne namočim njezinu košulju s kratkim rukavima, ljubim je u otkriveni vrat, između dva madeža. Pogledam ih samo na trenutak, dvije nepravilne mrlje koje su se kao ugriz ogromne anakonde smjestile lagano razmaknute jedna od druge, i pokušavam se sjetiti kad sam ih zadnji put vidio, a zatim se Marta okreće prema meni, odmakne jedan ili dva koraka i rukama mi uhvati lice, kažiprstima zaklapajući oči. Jučer, mislim da je to bilo jučer, na samom kraju mog slobodnog dana, dok smo se spremali na spavanje. Noćni je leptirić uletio kroz mali prozor iznad naših glava i nakon nekoliko krugova po zidovima kupaonice, napokon sletio u sam kut ogledala. Marta ga je pažljivo uhvatila s dva prsta i dok se grčevito otimao u potpunom nerazumijevanju, iznijela ga na balkon i pustila u noć, u potpuno neočekivanu, zbunjujuću slobodu.

Kroz staklo u kolima hitne pomoći sve ulice izgledaju potpuno isto, svjetla javne rasvjete koja se pomiču po ljeskavim pločnicima i grad koji je toliko miran kao da ga baš ništa ne može probuditi. Dežurna doktorica sjedi na suvozačkom mjestu i bez riječi promatra put ispred sebe, nekoliko trenutaka zurim u njezinu kratku, plavu kosu i ona mi sad izgleda drugačije, kao da je i sama na trenutak zaspala između ove dvije vožnje. A onda se ponovno okrenem prema pločniku koji ostavljamo za sobom, zatim naglo prelazimo preko nekakve rupe pa pomična nosila, odjevena u narančastu plastiku, na trenutak zaplešu proizvodeći tihi, škripavi zvuk. Doktorica kaže kako ne može vjerovati da je već došao petak, a Tomin je odgovor previše tih da bih ga mogao čuti. Tek nekoliko dubokih mumljanja po kojima mogu pretpostaviti da se slaže, a zatim sve oko nas ponovno potone u tišinu. Još ulica ili dvije i mi smo u Ilici, dlanovima nekoliko puta prelazim preko očiju, a gotovo istog trenutka mobitel zavibrira u prednjem džepu mojih traperica i na trenutak se moram uhvatiti za rukohvat. A onda čitam Martinu poruku i zapravo nisam iznenađen što je još uvijek budna. Petar je napokon zaspao, a ona je sad na prozoru i kao što šišmiš svijetli svojim očima, širokim displejom mobitela šalje nedokučive signale daleko u mrak. U kolima, na trenutak smo usporeni vozilom čistoće i dva perača ulica pokušavaju se što brže pomaknuti u stranu, sad prvi put jasno čujem Tomu i on govori: „Jebem vas kilave“, a zatim ponovno u punoj brzini, kroz stražnje mutno staklo iscrtano bijelom plastikom ugledam tipa potpuno u crnom kako posrće i odjednom pada. Dok počinje kiša (a nakon nekoliko teških kapi i iznenadni pljusak), taj crni i vjerojatno prilično mladi dečko još nekoliko trenutaka ostaje u središtu mog prozora, a zatim slušam doktoricu kako mi govori da ćemo, kakve smo lude sreće, ovog alkosa vjerojatno pokupiti u povratku i dok mi se lagano osmjehuje gledajući me preko ramena, primjećujem da joj je donja usnica pukla sve do krvi.

Jedno pokraj drugog sjedimo za stolom i dok ja presavijam sjajni teški papir, Marta iz posude s bojom vadi komade čipke tek ih malo pustivši da se ocijede i pažljivo ih spušta na kartone. Rupičasta tkanina ostavlja joj tragove na jagodicama prstiju i kad se pomakne da bi približila zdjelu punu crvene tekućine, ramena nam se na trenutak dotaknu. Ona me pogleda i sasvim mi se lagano osmjehne, a zatim jednu od pozivnica uzima iz mojih ruku i ponovno je presavija, ovoga puta po savršenom rubu. Negdje, vani na ulici ispred naše zgrade, dva psa počinju lajati jedan na drugoga, ja ustajem kako bih iznad nas upalio svjetlo i njezino blijedo lice iznad crvenog jezerca na našem stolu odjednom iz polumraka naglo izlazi prema meni, kao da ga do sad uopće nije ni bilo.

Marta je htjela da sve bude baš ovako, nas dvoje iznad stola i još sedamdeset i pet pozivnica za naše vjenčanje, pa dok je promatram kako s velikom pažnjom od tkanine oblikuje figure na papiru, zamišljam kako istu stvar dan za danom radi nagnuta iznad nekoliko malih stolova za kojima se naguralo desetak djece, u jednoj od svojih grupa u vrtiću Različak.

„O čemu razmišljaš?“

Vjerojatno na potpuno isti način nekom petogodišnjaku iz ruku uzima papir i strpljivo popravlja ono što je napravio krivo. Odmahujem glavom, a Marta iznenada kaže kako me nakon nekoliko dugih mjeseci razmišljanja napokon uspjela razumjeti.

„Htio si ga vidjeti, pričekati da se rodi, pa da onda vidiš jesi li pogriješio ili si ipak napravio dobru stvar.“, kaže potpuno jednostavno, vilicom vadeći novi komad crvene čipke, smještajući je u lijevi kut papira. Lavež s ulice postaje sve tiši, kao da su vlasnici odjednom odlučili odvući pse na nešto udaljeniju livadu, maknuti se od znatiželjnih pogleda i tamo ih pustiti da se pokolju. A meni, dok Martu pitam kako to zapravo misli, ideja o odlasku, o nečem potpuno drugačijem za mene, o potpuno drugom životu po prvi put poprimi oblik realne mogućnosti i uplašen njegovom razornom silinom, na trenutak sklapam oči, i duboko udahnuvši pokušam doći do zraka.

Adresa je u jednoj od kuća u nizu na Jarunu. Dok stajemo, pogled mi zapne za savršeno oblikovan ukrasni grm u dvorištu, pitam se koliko je vremena bilo potrebno da bi se ovako obrezao. Prilaz je potpuno čist, doktorica je već na vratima, koja se gotovo kao ulaz u stare srednjovjekovne zamke otvaraju sama od sebe, i još na prilazu čujem prigušeni ženski glas s nevjerojatnom količinom samokontrole, a zatim shvaćam da se moramo popeti u gornju kupaonicu. Ženino lice ostaje u sjeni i dok odlazim prema stubama koje vode na kat, okrenem se samo na trenutak, osjećajući gotovo fizičku bol koju mi svojim pogledom nanosi negdje na sredini mojih leđa. Pažljivo složeni brijeg od svježe opranog rublja stoji na jednoj od stolica, ona se desnom rukom uhvatila za naslon i sad se krv s njezinih prstiju spušta po drvetu i bešumno utapa u čistoj bjelini. A onda podiže jedan od svojih kartona, onaj na koji je najponosnija, i pokazujući mi žarkocrveno, rupičasto srce pita kako mi se sviđa. A ako se na trenutak sasvim smirim, jasno čujem kako iz nosnica snažno istiskuje zrak. Poželim joj nešto reći, ali znam da ona to ni ne očekuje, samo stepenicu ispred mene doktorica bolno jaukne i njezina su leđa odjednom na mojim potkoljenicama i jedan trenutak samo stojim pokušavajući procijeniti što se zapravo dogodilo, a zatim ju čujem kako mi govori, držeći se za zglob na desnoj nozi: „Idi, idi, idi…“

„Što sam rekao?“

Marta mi šapne da to sad ionako više uopće nije važno, da je jednostavno užasno iscrpljena pa govori stvari koje i ne bi trebala, ona ne zna zašto je išta spomenula kad ionako moram na posao, glupa oluja ženskih hormona, stvarno možemo o svemu razgovarati i kad se vratim.

„Idi, zakasnit ćeš“, kaže mi ponovno, ovoga puta nešto mirnije, i jedan trenutak potreban joj je kako bi ponovno povratila mirnoću i osmjehnula se, pružajući mi sendviče, ljubeći me u obraz, odjednom više od ičega želeći da izađem, odem barem na minutu, nestanem. Negdje u mračnoj dubini našeg stana, Petar otvori oči i istog trenutka počne plakati.

„… idi.“

Nakon što iz polumračnog hodnika uđem u kupaonicu, moram zastati i zaklopiti oči jer sam odjednom pod punim svjetlom.

Napravit ću prvi pokret tek kad iznenadni vjetar zalupi mali prozor na dnu prostorije, instinktivni pogled prema mjestu odakle je došla buka i sve što je ostalo tek je jednostavna posljedica: lagano ljuljanje plave zavjese, samo za nijansu svjetlije od pločica.

„Sve je u ritmu, obično, najobičnije ljuljanje u ritmu“, i kad to kaže na taj način, stvar mi više ne izgleda toliko neosvojivom i strašnom. Njezina je ruka u mojoj, i dok joj vjetar ulazi pod kosu, ona želi da ju pustim jer je negdje ostavila propuh, ali ja je molim da ostane, smije se, govori da me ne razumije i da se ponašam potpuno ludo, a ja se čvrsto, gotovo očajnički držim njezinih ruku i dok ona vrhom ramena odmiče svoju kosu, negativ ovog trenutka spremit ću na ono mjesto na koje ću posegnuti jednom, kad mi zatreba toplo sjećanje.

Odmah mogu vidjeti da je vrlo mlad, zasigurno mlađi od mene. Gornji je dio njegova golog tijela na čudan način prebačen preko ruba kade, voda ispod njega potpuno je neprozirna i hladna. Kao da je nekom glupom pogreškom, besmislenom nepažnjom upao u beskrajnu, tamnu rupu iz koje se, unatoč nadljudskom naprezanju, nikako nije mogao izvući. Unatoč trudu koji mu je izbio svu boju iz kože, uvukao se duboko kroz prste i ispod noktiju prosuo svjetloljubičastu boju, silnom mu snagom probio kožu na zapešćima i ostavio uzdužne utore iz kojih mu je iscurila gotovo sva krv i izgubila se u odvodu. Prilazim mu u nekoliko brzih koraka i dok stišćem usne kako bih spriječio nekontrolirano podrhtavanje brade čvrsto ga hvatam ispod sasvim mekih pazuha i u trenutku kad ga krenem izvlačiti iz vode, noga mi prokliže kroz nekoliko gustih, krvavih tragova. Pokušala ga je izvući prije nego što nas je pozvala, negdje vani, u sasvim drugom vremenu prigušeni glasovi, koraci koji napokon kreću stubama. A samo trenutak nakon toga obojica padamo na tepih ispred kade i sad taj nesretni dječak leži u mom naručju kao utopljenik kojeg sam uzaludno, potpuno jalovo pokušao izvaditi iz podivljalog mora. I sve što radim, sve što radim, palcem mu i kažiprstom odmičem slijepljeni čuperak tamne kose s čela i tiho mu šapnem da se konačno može prestati brinuti.

A onda, i sasvim iznenada ja napokon hvatam ritam, i dok plešemo, Martina topla koža počne odgovarati na moje pokušaje. U potpuno mračnom stanu, pokraj našeg usnulog djeteta, ona i ja odjednom počinjemo raditi pravilne, gotovo savršene krugove, par lutaka magnetom pričvršćenih za umjetno jezerce od okruglog stakla, negdje usred kičaste muzičke kutije.

Nakon samo tri kratka udaha napokon ga okrećem pitajući se koliko je vremena prošlo od kad sam ušao u ovu kupaonicu. Šarena mačka izlazi iz mraka kupaonskog ormarića i bez ikakvog straha stane lizati krvave tragove koje sam ostavio na pločicama. Još jednom udahnem i ponovno smo samo nas dvojica, njegovo tijelo na opip djeluje tek kao skupi silikonski kostim. Stavljam mu dva prsta na vrat i istovremeno ugledam kako na jednoj od rana na njegovoj desnoj ruci, sasvim lijeno i prateći njegove spore otkucaje srca, izlazi tanki mlaz krvi. U tom trenutku i doktorica je na vratima i sad tek shvaćam da nije moglo proći više od dvadeset sekundi od trenutka kad sam ušao, a ona jedan trenutak potpuno zbunjeno promatra prizor ispred sebe, a zatim, nakon što joj tiho, glasom koji ni sam ne mogu prepoznati jer sasvim sigurno ne pripada meni, kažem: „Dečko još diše“, izraz bola izazvan padom na stepenicama, potpuno nestaje s njezinog lica.

„Ivan, pogledaj me.“

Lagano razmičem ruke i taj dječak je netko koga sam vidio već prije, možda susreo negdje u gradu, reanimirao njegovog djeda dok me promatrao iz blizine i na trenutak su nam se pogledi sreli, a zatim odjednom shvatim da stojim iznad nepomičnog krvavog tijela svog vlastitog sina i okrenem se nekoliko puta da upitam Martu što trebam učiniti, jer u tom sam trenutku baš sve odjednom zaboravio, ali nigdje je ne mogu vidjeti. Samo čujem kako mi govori, pokušava me ohrabriti, njezin odlučan glas do mene dolazi iz velike blizine, kao da se odjednom našla ispred visoke ograde i ne može ju proći, ali svejedno se trudi navesti me na pravi put. Dati mi upute.

„Ivan, pogledaj me.“

Ponovno sam u kupaonici i pogled nepoznate žene u bijelom s čudno puknutom usnom natjera me da napokon popustim stisak, a onda to sklisko, izmučeno tijelo napokon počinje pažljivo odvajati od mene, kao da se boji da mi ruke kojima sam ga prihvatio ne popucaju u svim zglobovima i razlete se posvuda po pločicama. I kratko nakon toga, sve ovo napokon završava i ja otvaram oči, a Marta mi kaže da sam ponovno govorio u snu. A sve što ja mogu promrmljati još napola sanjajući jest da je volim, da volim našu malu bebu i da joj se, dok je sa mnom, baš ništa ružno neće dogoditi. Ne moram otvoriti oči kako bih osjetio da Marta stoji naslonjena na desni lakat i zbunjeno me promatra, kao da sam rekao nešto što nikako nisam smio, pa gotovo istog trenutka kleknem pokraj nje, odlučim da će mi za vrijeme ove asistencije oči ostati potpuno sabrane i suhe, a onda, lagano klimnuvši glavom, krenem raditi ono što se od mene, na kraju svega i očekuje.