Ljudožderi | Tomislav Zajec

MARKO: „UMOTAJTE MI SRCE.“

Na samom izlasku iz noći, samo nekoliko sati prije našeg konačnog susreta, ovo ću obećati sebi: ako neki znanstvenik ikad izmisli onakvu svemirsku kapsulu u koju bih mogao ući u trenutku kad su u meni ostale samo duboke, najčišće emocije, onda bi to zasigurno bio ovaj i ja bih se bez ikakvog oklijevanja žrtvovao za to veličanstveno zauvijek. Od sad vrijeme gotovo mogu brojiti minutama, otkucaji budilice na mom noćnom ormariću pojavljuju se i gube u potpuno pravilnim razmacima od tridesetak sekundi i odjednom po njima mogu računati vrijeme.

A onda, kad se i oni izgube u gustom polusnu, sve što mogu čuti moje je ujednačeno duboko disanje pa mi se učini da zapravo i ne postoji ništa više od toga. Mjesto na krevetu pokraj mene moglo bi biti potpuno prazno, slaba rasvjeta s ulice ne probija guste, zelene zavjese, a ako se ne pomaknem znam da će prostor oko mene ostati potpuno netaknut, kao da se baš ni jedan predmet unutar ovih zidova nikada nije pomaknuo sa svog pažljivo određenog mjesta.

Nakon kiše, vani je zrak sigurno potpuno gust i vlažan i da otvorim prozor u sobu bi odjednom ušao oblak. Zalutali auto prođe mokrim asfaltom, njegove gume za sobom ostavljaju čudan, metalni zvuk i novi nalet kiše odjednom je na čvrsto zatvorenim prozorima, u trenutku u kojem napokon otvaram oči. Međutim, još se uvijek ne želim pomaknuti, svaka slika na zidu nasuprot kreveta odjednom je iscrtana njezinim licem i odjednom ga vidim toliko jasno kao da se poznajemo već godinama, kao da smo u istoj sekundi odlučili kako će baš svaki korak nakon našeg neobičnog prvog susreta voditi svom cilju, ovom danu koji je pred nama.

I odjednom, sama činjenica da se zapravo još uvijek nismo fizički upoznali izgleda mi potpuno pogrešnom, kao da mi ju je netko podmetnuo u trenutku u kojem nisam bio dovoljno oprezan i sad moram živjeti s njom još nekoliko dugih sati i svakog je trenutka samome sebi iznova demantirati.

Jer ponovno je prepoznajem u potpuno običnim situacijama. Ponekad, kako ja to vidim, mi smo dvoje potpunih neznanaca. A grad je kao i obično prepun ljudi i ako odaberem neki drugi put ili samo sekundu budem neoprezan, mi ćemo jedno drugome biti tek daleka mogućnost koja je krhko postojala jedno sasvim kratko vrijeme, prije no što se nepovratno izgubila. Slučajan pogled kojem se na putu ispriječilo teško željezo tramvaja. Zamišljam je u plavom, a onda, samo trenutak nakon toga, zamišljam je u žutom. Sve ostalo oko nas potpuno je blijedo i mi smo na kraju svijeta, zaključani u kuću kroz koju prolazi samo slaba, rascjepkana svjetlost raspolavljajući stare, drvene škure. Ona je potpuno gola i dok joj tiho pričam o svijetu koji smo bez žaljenja ostavili za sobom, njezine ruke i noge, njezine sasvim male grudi isijavaju tu neobičnu svjetlost. A onda, na samome kraju, i ja ću joj uzvratiti osmjeh i ponovno ću znati da ova neobična priča između dvoje ljudi koji nikako ne bi smjeli pripadati jedno drugome, zapravo ne može biti točnija.

Još uvijek smo unutar istih nekoliko sati, samo je prostor drugačiji. Pa i sam osjećaj hodanja kroz san ostao je prisutan i dok napola svjesno stojim iznad zahodske školjke, zapravo ne mogu u racionalno, konkretno sjećanje prizvati trenutak u kojem sam odlučio ustati i napokon otići u kupaonicu.

Ali sada sam ovdje i dok se lijevom rukom naslanjam na četvrtaste pločice velikih dimenzija, moja topla koža ostavlja vlažne otiske na sivoj, glatkoj podlozi. Iznova puštam vodu da prigušim sve teže disanje i odjednom imam osjećaj da sam se provukao kroz četvrtasti otvor za ventilaciju i sad u nečijoj tuđoj kupaonici provjeravam tvrdoću sna ljudi koje nikad prije nisam vidio. Pomisao na mogućnost da sam ovo neki drugi ja u prostoru koji iznenada uopće više ne poznajem pomogne mi da se još snažnije koncentriram na ovo što radim, pa odjednom desnom rukom počinjem još jače prevlačiti kožicu preko dignutog kurca i odjednom mi nova količina krvi provali u glavić i gotovo pod prstima mogu osjetiti kako se probija žilama, pa znam da će za nekoliko trenutaka sve biti gotovo. U tami iza zatvorenih vrata ne događa se ništa što bih mogao osjetiti, ponovno sam potpuno sam i taj mi osjećaj donosi iznenadno, neobjašnjivo olakšanje.

Kiša je napokon prestala kliziti niz prozore i dok mi pokreti ruke postaju sve nestrpljiviji, osluškujem kako se kroz tišinu posljednjeg okrajka noći čuje otjecanje vode kroz cijevi, gotovo do mjesta na kojem sve nestaje ispod tamne gluhoće debelog asfalta. A onda je napokon sasvim blizu, ispred mene. Težina mi istovremeno potpuno nestaje iz nogu i gotovo me natjera da ih lagano savijem pa onda, napokon svršavajući još jednom potežem vodu, pogleda fiksiranog na prste koji mi bez obzira na snagu kojom sam ih prislonio uza zid polagano počinju putovati pločicama, kao da sam odlučio odmahnuti susjedi koja s druge strane koncem s mirisom mentola čisti zube prije odlaska na posao.

I iako mi ta groteskna slika čudno izmiješana s mojim orgazmom donosi gotovo fizičku bol, to je ono na što će i dalje biti usmjeren moj pogled. Ne želim žmiriti, jer nju nikako ne smijem povezati s ovim što radim. Ne želim nešto tako delikatno kao ovu priču koju smo započeli graditi povezati sa svojom slinavom kitom i navlaženim, odjednom nevjerojatno teškim papirom otkinutim od debele, bijele role ispod metalnog poklopca.

Umjesto toga i dalje ću je zamišljati kao malog, gotovo androgenog vilenjaka koji u širokom izlogu samo nekoliko dana prije Božića sjedi pokraj svetog Nikole i djeci na koju je pompozni starac s bradom slučajno zaboravio dodaje poklone zamotane u crvene papire, grančicom imele zataknutom u mašnu na samom vrhu, a onda ih okuplja oko sebe i dugo im čita bajke, ljubeći ih u mala, topla čela.

A onda se vraćam u krevet i po načinu na koji je počela disati, a disanje joj je sad potpuno površinsko, plitko, znam da se u međuvremenu probudila. Međutim njezine oči su i dalje sklopljene, ruke čvrsto naslonjene na trbuh kao da joj je neka iznenadna sila samo trenutak prije pokušala iščupati utrobu. Svjetlost u sobi sad mi pomaže da lakše raspoznam predmete, potpunu neorganiziranost pisaćeg stola, kompjutor i knjige vezane uz moju specijalizaciju, Medicinska fiziologija, Osnove histologije, Dinamika tumorskih markera, Radioterapija. Najdeblja: Epidemiology of Breast Cancer vjerojatno je sama upala u otvoreni prostor između noćnog ormarića i kreveta, ove sam je noći izgleda potpuno slučajno zamijenio za jastuk. I dok se spuštam u krevet, Tonka odjednom otvara oči i na trenutak me pogleda, a već idućeg novi auto prolazi ulicom u dobro organiziranoj provaliji sedam metara ispod nas. Spuštam se na plahtu i dva puta gladno udahnem zrak, Tonkino tijelo samo nekoliko centimetara od moga ostaje potpuno nepomično. Ni jedno od nas ne kaže baš ništa i za pola sata napokon je jutro.

Nakon što se otuširam, još uvijek potpuno mokar stanem ispred ogledala i nekoliko puta rukama prijeđem preko sala skupljenog na trbuhu i na bokovima, kao da ću dlanovima odjednom izvesti zapanjujuću čaroliju i učiniti da to gnjecavo govno samo tako nestane. Prije desetak godina, u ranim dvadesetima vjerovao sam da je ovo nešto što se meni nikako ne može dogoditi, još jedna od nevjerojatno glupih zabluda, pa da sad uzmem jedan od Tonkinih ruževa i po velikom ogledalu počnem praviti popis, ono bi se nakon nekoliko trenutaka pretvorilo u crvenu rupu na zidu koja bi me svako jutro dočekivala umjesto pozdrava.

Tonkini koraci odjednom su ponovno u spavaćoj sobi, ne znam zašto mi se učinilo da je odavno otišla, čuo sam tiho krkljanje aparata za kavu, a zatim jako dugo ništa. Ona je sad na samim vratima, pokuca nekoliko puta, a zatim me pita jesam li ove subote slobodan za večeru u Gallu, ona će sve organizirati, rezervirati naš uobičajeni stol i sve će biti u redu, a ja se osjećam kao dijete pod visokom temperaturom koje trpi bol i od najblažeg dodira po koži. Nekoliko trenutaka vlada potpuna tišina i znam da je ono što se sad očekuje vjerojatno moj odgovor, pa kažem da je to u redu i onda još da večeras radim noćnu, a ona, ne izgovorivši više nijednu riječ, jednostavno izlazi i za sobom zatvara vrata. Ponovno sklapam oči, zaostale kapljice vode padaju mi s kose i klize niz čelo, a kad se iznova pogledam, ovako slijepljena uz kožu, ona je više pepeljasta nego plava. Brišem se polagano, sasvim temeljito i odlučujem da ću se ponašati kao izbezumljeni vampir koji, nakon što godinama ne uspije vidjeti vlastiti odraz, odlučuje razbiti sva ogledala. Zamišljat ću da izgledam onako kako Kaja izgleda sada i to će biti slika koja će ostati u mom sjećanju i nakon što auto za desetak sati parkiram negdje iznad Britanca i krenem prema trafici na Ilici ispred koje smo dogovorili naš prvi susret. A onda se sjetim da bih stvarno trebao posjetiti brata i to je ono što ću učiniti jutros, pa zovem svoj odjel na Svetom Duhu i jednoj od sestara govorim da ću ipak raditi noćnu smjenu, onako kako sam i pretpostavio, jer se moja supruga uopće ne osjeća dobro. Nekoliko dugih trenutaka imam osjećaj da Tonka stoji s druge strane vrata i osluškuje što govorim, i iznenadna navala panike toliko je jaka da slušalicu prislanjam na prsa u napetoj potrazi za bilo kojim zvukom.

Međutim, sve ostaje u granicama očekivanog; sat na noćnom ormariću, plač djeteta iza lijevog zida, zvuk otvaranja dizala nekoliko katova ispod našeg. Nakon što napokon spuštam slušalicu, gotovo istog trenutka odlazim na internet, ali na svojoj mail adresi ne nalazim ništa poslano s njezine; nikakvu odgodu ili nešto što bi upućivalo na to da današnje rano poslijepodne neće biti baš onakvo kakvim sam ga i zamislio. I to je sasvim dovoljno. Na putu do kuhinje uzimam pripremljenu šalicu i ispijam kavu u nekoliko gladnih gutljaja, usput prolazeći pokraj dugoljastog ogledala u hodniku, u kojem i dalje nema odraza mog lica, ili mojih ruku u nemirnom pokretu. U kojem se zapravo ne vidi apsolutno ništa.

Ispod neonskog svjetla lice mlade prodavačice izgleda kao tanki masni papir i u onom trenutku u kojem mi se osmjehne, on počne pucati na svojim rubovima. U novom supermarketu koji je preko noći izrastao na praznom zemljištu pokraj autoputa sve je čisto i potpuno netaknuto. Beskrajni nizovi proizvoda uredno složenih na počecima svojih polica, kao da sam prva osoba koja prolazi između redova, promatrajući odraz metala košarice koju držim u ruci na pažljivo ispoliranoj bijeloj keramici postavljenoj po podu. Nekoliko metara dalje, na jutarnjem zraku, radnici završavaju iscrtavanje samog kuta parkirališta i trake koje ostaju iza stroja s tankim, dugačkim tušem, vlažne su klopke za jutarnje mušice. Iza desetak pregrada s blagajnama još su uvijek postavljeni stolovi na kojima je vjerojatno bila posložena zakuska nakon što su vrata prvi put i službeno otvorena i dvije radnice u ljubičasto-bijelim kutama pažljivo skidaju stolnjake, trudeći se da sve preostale mrvice ostave zarobljene na dnu.

A negdje iza njih, na automatskim kliznim vratima: dva toliko jasno vidljiva otiska dlana da nisam siguran kako je čistačicama ili peračima ili tko zna kome to uspjelo promaknuti. Dvije velike ruke naslonjene na savršeno čistu staklenu podlogu, kao da je netko usred noći panično dotrčao do samog kraja svijeta i jednostavno se nije mogao zaustaviti, pomalo zbunjen velikom konstrukcijom od čelika i stakla koja je, dok je prilazio, iz tamnog asfalta rasla pred njegovim očima i odjednom mu se našla na putu. A onda, ponovno ispred prodavačice na odjelu za zamatanje poklona, pružam bombonijeru koju sam odabrao.

„Umotajte mi srce“, kažem.

Negdje iza mojih leđa prolazi žena s dvije djevojčice, obje sjede u žutom plastičnom autiću ispod kolica, i ona bliže meni nekoliko puta vikne da je jako gladna. Prodavačici pokazujem papir koji sam odabrao, ona se ponovno osmjehne i istog trena na bijelom licu njezini mišići naprave još jednu pukotinu, ovoga puta dublju od ostalih, a zatim mi tiho govori kako je to stvarno dobar izbor.

Glazba koja dolazi do nas miješa se s njezinim riječima, a zatim i sa škripom stolova zaustavljenih na ulazu i jedan trenutak zapravo nisam siguran da sam je dobro čuo. Između njezinih tankih prstiju moje crveno, oblo srce nekoliko trenutaka izgleda kao živo i odjednom ponovno imam devet godina i predajem ga učiteljici za kraj školske godine; potpuno pogrešan, trivijalan pokušaj da se svidim. I čitava mi stvar odjednom izgleda kao nevjerojatno velika pogreška, ova mala obla čokolada koja je još uvijek u rukama prodavačice u jednom će trenutku upropastiti sve što sam izgradio u posljednjih nekoliko mjeseci i dok sam se čitavo vrijeme pribojavao da će neke stvari koje ne mogu do kraja kontrolirati biti najveća prepreka, odjednom sam spreman glupo nokautirati samoga sebe.

Majka s dvoje djece sad je nekoliko redova dalje i još uvijek mogu čuti njezin strpljivi glas, dok djevojčica nastavlja zahtijevati ono što smatra da joj neodgodivo pripada. A ja se još jednom osmjehnem prodavačici u trenutku u kojem ona uzima mašnu i spušta je na samu sredinu pa tiho kažem: „Ovo je stvarno prekrasno“ i istog se trenutka okrećem od pulta i brzim koracima uputim prema širokom izlazu praćen njezinim zbunjenim pogledom, a kad sam napokon na parkiralištu gotovo trčim do auta, bojeći se da me nošena impulsom istrenirane uslužnosti i potpune nevjerice ne sustigne s tim jebenim srcem u rukama i tako me, ni ne sluteći, potpuno porazi.

Kasno prijepodne. Stojeći u sjeni drvoreda ispred Vinogradske bolnice, mobitelom javljam tati da me ne čeka jer sam se hitno morao javiti na posao, a nakon što njegov nesiguran zbunjeni glas nestane s linije, slušam kako izlazi iz Kajine bolničke sobe i pita me što će se zapravo dogoditi dalje. U malom kiosku s lijeve strane ulaznih vrata debela žena radi bukete od sasvim sitnih ruža uopće ne gledajući i gotovo automatski, i jedan trenutak upravo to vidim kao moj savršeni poklon, a onda govorim tati da je stvar zapravo prilično jednostavna.

Nakon što terapija Phemitonom ni Maysolinom nije dala rezultate, Kajin neurolog odlučio je pokušati samo s jačim dozama Tegretola, a ako se i to pokaže neuspješnim, vjerojatno će izabrati između Trileptala, Apilepsina ili Sabrila. (Ono što mu istovremeno nisam rekao: Kajina se epilepsija pokazala rezistentnom na većinu lijekova, tako da će dnevna doza tog neugodnog carbamazepina vjerojatno doseći 1200 miligrama, a za očekivati je i pojavu trombopenije.) Sasvim blizu mojih nogu automobili ulaze u kružni tok i nastavljaju svoj put prema Ilici, tata izgubljenim glasom kaže da sad razumije i da ga teta za koju minutu vozi u Gavellu jer on nikako ne može izostati s generalne probe Razbojnika, a ja mu nešto blaže ponavljam kako će sve biti u redu.

Proći će još desetak minuta, nekoliko oblaka odjednom je iznad grada i sasvim kratko sve izgleda kao da će pasti proljetni pljusak, a zatim ponovno počne vjetar i to je neugodnost koju smo ovoga puta uspjeli izbjeći; sunce je ponovno iznad mene i kad osjetim da se polagano počinjem znojiti, pomičem se prema hladu, promatram dvije mlade medicinske sestre koje odlaze na pauzu i sjedaju na drvene klupe preko puta bolnice, a zatim pokušam izbrojiti koliko ljudi prolazi kroz izlazna vrata. Nakon broja sedamdeset sedam shvatim da me ta mala igra uopće ne smiruje, a onda se zaustavljam na broju devedeset pa odmah i na devedeset jedan; to tata i njegova starija sestra napokon napuštaju zgradu, tatin nesigurni korak dovoljno mi govori koliko je do sad već popio, ali ne želim razmišljati o tome, nego se, dok polagano odlaze prema nedaleko parkiranom automobilu, oprezno pomičem u sjenu kioska. Izdržavam zbunjeni pogled debele cvjećarice, a zatim opazim muhu zarobljenu u samom kutu stražnjeg stakla i kad kvrcnem po njemu, ona se ponovno uzbudi i nekoliko puta udari u tanku stjenku koja je tako uporno brani od slobode.

Ono što sam čvrsto odlučio ne vidjeti dok u bolničkoj sobi stojim iznad Kaje: činjenicu da nakon što izgovorimo nekoliko uobičajenih rečenica, jednostavno nastavljamo šutjeti nijemo se osmjehujući jedan drugome, kao dva neznanca koji su se, pritisnuti razdražujućim okolnostima, upoznali na kratkom putovanju nakon kojeg se više nikada neće vidjeti. Ispod sunca, njegovo je lice potpuno bijelo, a kosa toliko svijetla da se upija u grubu tkaninu jastuka i odjednom mi je teško odrediti točno mjesto gdje prestaje. Na krevetu do njegovog leži potpuno nepomičan čovjek od pedesetak godina koji tolikim intenzitetom gleda prema stropu da me već nakon nekoliko sekundi natjera da sam pogledam gore. Jedna sasvim tanka pukotina koja usporeno putuje od zida do zida. Ništa više.

„Vidjet ćeš da će Tegretol upaliti“, kažem nakon što tišina postane preteška i Kaja se osmjehne, kaže da sam to već rekao, a onda i kako je siguran da imam pravo. Negdje na samom kraju hodnika glasno se zalupe vrata, vjerojatno nošena propuhom, zrak u sobi gust je i težak pa osjećam kako se počinjem znojiti. Šarenice nepomičnog čovjeka pokraj Kaje odjednom su u kutovima očiju pa tamo i ostaju. A moj brat duboko udahne, kaže da me stvarno dugo nije vidio, i slike onoga što se dogodilo ponovno su ispred mene i prisile me da još jednom zastanem.

Trenutak u kojem je osjetio da će napad biti jači nego inače, bez mogućnosti da u tih nekoliko sekundi potraži pomoć, napušten u drugoj polovici noći, negdje usred praznoga grada. Dva mlada dečka, mlađa od njega, koji ga na povratku iz Saloona pronalaze pažljivo polegnutog uz fasadu, kao da je u posljednji trenutak odlučio nikome ne smetati. Tatin pogled dok sam ga vozio u bolnicu i usput mu obećao da ću se pobrinuti za sve. A onda, neobično nagnuta glava tatine sestre, gotovo kao neke velike ptice koju svakodnevno liječi u svojoj ambulanti rješavajući je groznice, plačući nad svakim ispalim perom. Samo jedan dan kasnije, savršeno čista bijela plahta navučena je skroz do Kajinog vrata poput nekog čudnog paravana, i moje nespretno složene rečenice dok mu govorim što se dogodilo s Blaškom, bez detalja, samo činjenice, i ovako sve zvuči još strašnije, ali toga sam svjestan tek kad ponovno zašutim. Nisam siguran da me u prvi trenutak uopće čuo, zurio je u cijev kroz koju mu je prozirna tekućina ulazila u podlakticu kao da odjednom pokušava dokučiti taj čudan princip nečeg potpuno stranog što prodire kroz njegovu kožu i pristavši ostati u njemu, više se nikad ne vrati. Kasno poslijepodne i Anino lice odjednom izgleda potpuno umorno i staro dok mi naslonjena na vrata njegove sobe govori da ipak ne može ući, da budem dobar prema njemu i da ga pripazim.

A onda sam ponovno u ovom sadašnjem trenutku ispred bolesnog brata i znam da više ne mogu odgađati pravi razlog zbog kojeg sam došao. Oči nepomičnog čovjeka ponovno se vraćaju na plafon, a ja se odlučim koncentrirati samo na danas, na nekoliko trenutaka ranog poslijepodneva koje je ispred mene i na sve ono što sam gradio u posljednjih nekoliko mjeseci, jer to je jedini pravi pristup stvarima pa pogledavši Kaju, lagano pročistim grlo i pitam ga je li mu možda, negdje doma, ostao koji Blaškov poster, ili slika s autogramom, ili nešto već slično tome. A onda se ne dogodi ništa.

Odjek moga glasa ostane visjeti iznad kreveta, pa se naglo sjuri prema plahti i upije u tkaninu. Istog trenutka u sobu ulazi mlada medicinska sestra i kaže da bih trebao otići jer je vrijeme ručka, a Kaja se, ne skidajući pogled s mene kao da je na mom licu prvi put vidio nešto što ga je prilično iznenadilo, sasvim lagano pridiže u krevetu i istoga mu trena iskaču ključne kosti, a krv snažnije krene niz podlaktice. Negdje u hodniku iznenadni miris piletine i mrkve, a još dalje od toga zveckanje metalnim posuđem naguranim na mala kolica. Kaja mi sasvim tihim glasom kaže da ponovim to što sam rekao i odjednom izgleda kao da je potpuno siguran da ću, kad ponovno progovorim, reći nešto potpuno drugačije. Čokoladno srce. To je ono o čemu razmišljam ovoga trena. Mislim da ću se u idućih pola sata vratiti u supermarket, ušetati do pulta za zamatanje poklona kao da se u međuvremenu baš ništa nije dogodilo, reći: „Hvala vam najljepša“. Mala vremenska rupa u kojoj smo se tako glupo izgubili.

Osmjehujem se kao zadnji kreten pokušavajući izdržati Kajin pogled, pa se osmjehnem još jednom. A medicinska sestra koja stoji između nas odjednom je brižna majka koja će dati sve od sebe da iznova pomiri svoje dečke, prije nego što ih napokon odluči nahraniti.

Sjećam se, kad sam bio klinac, davno u osnovnoj školi, znao sam se sasvim tiho iskrasti iz kuće dok bi svi spavali i bez zaustavljanja spustiti u grad, ušuljati među ulice prekrivene pospanim narančastim svjetlom i zaustaviti se tek na nekom od raskršća uz kazalište, toliko praznih da su na trenutke izgledali potpuno napušteno. Usred noći ja sam bio posljednji čovjek na svijetu. I znao sam tako, s raširenim rukama i vjetrom koji se prelamao posvuda oko mene, dugo nepomično stajati, osjećajući potpunu slobodu i vrijeme rasprostrto ispred mene, prepuno mogućnosti. Osjećaj za koji sam mislio da sam ga nekako s vremenom izgubio, čisto kao glupu, ali neminovnu činjenicu odrastanja i tako sve do ovog trenutka, kad se odjednom vraća silinom koja me prisloni na fasadu zgrade uz koju se nalazim i gotovo me stopi s njom, kao sjenu.

A ona se nalazi s druge strane ulice i zapravo prvo ugledam onaj mali detalj, rezultat mog luckastog prijedloga koji je prihvatila podjednako zahvalno, kao i sve što sam joj sugerirao do tada. Šeširić na njezinoj glavi s tri svježa cvijeta, bijele margarete koje na narančastoj pletenoj tkanini izgledaju kao nespretno umetnuti papirići na kojima je podsjetnik o smjeru kojim treba krenuti. Onda kad se pomakne da bi mršavi starac sa štapom kupio novine. Ili onda kad pogleda na sat pa dublje niz Ilicu, prema mjestu iz kojeg pretpostavlja da bih se ja svakog trenutka trebao pojaviti. Male, bijele upute pažljivo ugurane u pletivo, smjernice koje će joj pomoći da sakrije neugodu od prvog susreta, razmišljajući samo o onome u što bi moglo prerasti naše neobično krhko prijateljstvo, kad se napokon upoznamo.

Nekoliko ljudi polagano prolazi ispred mene, dvije se žene pozdravljaju na samom uglu ulice, zatim me neki dečko na biciklu natjera da napravim još jedan korak unatrag i sad osjećam kako me kroz crnu košulju hladi grubo lice zgrade. A onda je ponovno hvatam pogledom i sve mi odjednom izgleda pomalo drugačije, za nekoliko centimetara pomaknuto iz obrisa koji sam crtao u svojoj glavi. Njezine crte lica nešto su grublje, izraženije no što su mi to dale naslutiti njezine rečenice i kad se s već pomalo zabrinutim poluprofilom zagleda u još jedan tramvaj koji se zaustavlja na stanici ispred Konzuma, izgleda i mlađe nego što sam to mogao zamisliti. Tri dječaka projure pokraj mene mašući torbama, taksi se zaustavlja s druge strane ulice, lice čovjeka za volanom bezizražajno je i hladno, negdje iznad moje glave desetak golubova potaknutih nepoznatim impulsom nadleti mali trg i njezin pogled odjednom ih prati, a ja stavljam nogu na zebru i potpuno protrnem u trenutku u kojem pomislim da me napokon ugledala. Međutim, ona očima tek prelazi preko mene, kao da je ovo generalna proba koju je upriličila za vlastitu sigurnost, u onom dijelu svog života u kojem ja još uvijek uopće ne postojim.

Iz autobusa broj 101 ne izlazimo zajedno. Ona je na prvim vratima, tako da moram biti oprezan, sasvim siguran da je to prava stanica pa kad napokon izađe, gledajući u smjeru kojim smo došli, negdje prema gradu, ja se guram preko neke postarije žene s košarom punom povrća koja je već zakoračila na prvu stepenicu i dok izlazim, ta baba mi govori da sam trebao sići ranije jer je sad već vrijeme za ulazak, da drugi put moram biti oprezniji. Sasvim tiho se ispričavam, vlažnim prstima pritiskujući umotano srce, i na sjajnom, srebrnom papiru ostaju otisci moje kože. Nebo iznad nas potpuno je čisto i odjednom smo sami na ulici koja oprezno zavija uzbrdo i dok je sasvim polagano nastavljam slijediti, razmišljam o tome kako nisam očekivao da sve ovo bude toliko teško. Negdje, u mojim mislima, nas dvoje se prepoznajemo već u trenutku kad nam se prvi put susretnu pogledi, pokret potpuno usporen i rascjepkan na kadrove, tako da ga mogu analizirati kako dolazi. Kratki kadar u kojem me pogleda. Idući kad se na njezinom licu pojavi prvi trag prepoznavanja. I onaj konačni, u kojem se oboje osmjehujemo, potpuno iscrpljeni ovom avanturom, ali sretni zbog toga što je kraj onakav kakvim smo ga čitavo vrijeme i zamišljali.

A sad, svladavamo uzbrdicu za još nekoliko parnih brojeva, cvijeće u njezinom pletivu izgleda kao da je samoniklo, potpuno bez njezinog znanja, pod umirujućim zrakama proljetnog sunca i dok stignemo do konačnog odredišta, u njezinoj će kosi rasti čitava livada.

Negdje u dubini mog džepa zazvoni mobitel, ona usporava korak, ali se ne okreće, to je bila tek trenutačna reakcija na zvuk koji je čula negdje iza sebe, a ja se naglo javljam jer želim da ovo odmah prestane i sad sam nekoliko koraka iza planiranog mjesta koje bi ovog trena trebao zauzimati na pravcu od stanice do njezine kuće. S druge strane linije moj je brat i isprva sam začuđen što me uopće zove nakon onoga u bolnici, a zatim zaostajem još korak ili dva, jer me on pita znam li što je to Oxandrin, a kad kažem da mi sve ponovi još jednom, shvaćam da sam ga i prvi put čuo sasvim dobro. Nekoliko automobila prolazi ulicom u pravcu grada, jedan za drugim u maloj koloni, a ona zastaje, poseže u također pletenu torbicu prebačenu preko desnog ramena i iz nje vadi sjajilo. Nakon što Kaji odgovorim da je to anabolički steroid, on bez riječi prekida vezu, a ja znam da ovo nije trenutak u kojem se mogu probiti u pozadinu ovog čudnog pitanja. (Samo na trenutak i potpuno mehanički razmišljam o kontraindikacijama: sterilitet, rast grudi, ćelavost, pucanje tetiva, srčani udar, povećanje lijeve srčane komore, rak jetre, peliosis hepatis, akne i ciste, bijes, manijakalno ponašanje, pojava različitih zabluda.) A nakon što svladamo novi, ovoga puta najoštriji zavoj, ona napokon zastaje pred jednom od većih urbanih vila i uz dubok uzdah počinje prekopavati po torbici.

Što je to značilo – možda razočaranje činjenicom da se nisam pojavio na dogovorenom mjestu, njezini prsti nekoliko puta provire kroz rupe u pletivu, a zatim nam se pogledi ponovno sretnu, ja sam sad već sasvim blizu cilja, samo nekoliko kratkih koraka i znam da se više ne mogu skrivati. Prvi put promatram je iz tako velike blizine i njezino je lice mlado i otvoreno, velike latice margareta bacaju duge sjene na njezine visoke, bijele obraze i ona me ponovno pogleda samo na trenutak (sad je već trebala znati, i ja ću duboko zakopati još jedan mali poraz) pa ponovno poseže za ključevima, ali ja nisam običan jutarnji prolaznik, ja se zaustavljam i na kraju, ne stigavši ni pročistiti grlo, promrmljam: „Hana…“

Nisam želio zvučati tako promuklo i gotovo bez daha pa odmah pomišljam kako ovo i nije idealan početak, a ona spušta pogled privučena škripom kočnica automobila koji je pretjerao u zavoju, a kad me ponovno pogleda u njezinim očima ne mogu vidjeti ništa drugo nego čudnu kombinaciju zbunjenosti, neprepoznavanja i uslužne pristojnosti.

„Dobar dan…“, kaže napokon, zastavši na samim vratima, s ključem napola gurnutim u okruglu, mjedenu bravu. Ono što se događa negdje iza njezinih potpuno čistih bjeloočnica tvrdoglav je pokušaj da me što prije smjesti u jedan od pretinaca svog sjećanja i gotovo mogu vidjeti pritajeni bijes na njezinom licu, jer inače je potpuno pažljiva i sistematična, ovo je nešto što joj se uopće ne događa često. A ja promatram njezine male prste još uvijek položene na hladan metal ključeva, promatram dvije čudne debele pletenice od kojih se odbija sunce i odmah upija u njezine obraze. I onda više ne mogu izdržati. Prilazim joj sasvim blizu i prije nego što joj pružim čokoladu u nespretnom obliku srca, dozvoljavam si samo jedan mali trenutak potpuno nevine intimnosti, lagano kažiprstom pređem preko njezinog vrata i kažem: „Imaš… tako lijepu… kosu.“

Još dva automobila, pločnik je potpuno prazan, a njezin pogled odjednom potpuno zamućen i izvan svakog fokusa i tek nakon što joj na njezino lijevo rame nespretno naslonim svoje sklisko čokoladno srce, uspijem primijetiti da ona potpuno panično pokušava otvoriti ulazna vrata. Tarući se uz tanku tkaninu majice, srebrni staniol proizvodi šuškavi zvuk koji se čudno nadopunjava s njezinim gustim, brzim udasima.

A ja ostajem zarobljen u onom trenutku u kojem mi ona pruža ruke, lagano me svojim malim dlanom pomiluje po obrazu, tiho mi šapne da je znala kako će sve biti baš ovako i nikako drugačije. Pa čak i nakon što se napokon uspije otrgnuti od mene i nestati u polutami začuđujuće hladnog hodnika, osjećam kako se teško budim iz tog savršenog, zauvijek izgubljenog okrajka ove priče i dok ju slijedim u mračnu unutrašnjost, čujem njezine korake na skliskom, mramornom stubištu i moj glas odjednom je toliko tanak da samoga sebe jedva mogu čuti, dok bez prestanka počinjem ponavljati: „To sam ja… to sam samo ja … ja… Kasandra…“

Negdje, nekoliko katova iznad mjesta na kojem ostajem stajati, začujem oštar zvuk okretanja ključa, a zatim se iza nje zatvaraju teška vrata. Spuštam se na koljena desnom se rukom pridržavajući za ogradu. Iz jednog od poštanskih sandučića s moje desne strane ispala je tanka zelena reklama koja poziva na jeftino učenje stranih jezika, sjedeći na hladnom podu osjećam kako mi nekoliko kapljica znoja putuje niz kožu, a onda se počinjem tresti, pružajući ovo glupo, smiješno, nevješto umotano srce u neodređenu gustoću zraka koji me okružuje, kao neki čudan pokušaj da stvari ponovno pokrenem od samog ishodišta i izvedem ih manje nespretno ili kao dokaz onoga što sam zapravo namjeravao učiniti, nakon što uspijem zauvijek izbrisati pogrešan početak s kojim je započelo naše prijateljstvo i krenuti prema budućnosti u kojoj smo samo nas dvoje, zajedno usprkos svemu, tvrdoglavi, ponosni i iznad svega beskrajno, beskrajno lijepi.